Volontirka Kata podigla je pogled s registracijskog časopisa i zagledala se u posjetiteljicu. Za tri godine rada u prihvatilištu „Prijatelj” čula je razne molbe. Tražili su male, tražili su nježne, tražili „da se ne linja” i „da se slaže s djecom”. Jedan je čovjek tražio psa „s tužnim očima, za fotosesiju”. Ali ovako, to je bilo prvi put.
– Trebam vrlo starog psa – rekla je žena.
– Koliko star? – upitala je Kata oprezno.
– Najstarijeg što imate. Deset, dvanaest godina. Što stariji, to bolje.
Žena je stajala za pultom i držala u rukama platnenu torbu. Niska, mršava, šezdesetak godina. Kosa joj je bila skupljena u čvrsti pundžu iz koje je izbila jedna pramen. Na nogama – iznošene patike s uvriježenom prljavštinom, na ramenima – jakna kaki boje, izblijedjela na šavovima. Lice smireno, bez osmijeha, ali i bez napetosti. Obično lice osobe koja točno zna zašto je došla.
– Pričekajte trenutak, provjerit ću kod Marine – rekla je Kata i otišla u spremište.
Marina, ravnateljica prihvatilišta, rezala je kruh za večernje hranjenje. Nož je lupkao po dasci za rezanje ravnomjerno, poput metronoma. Na stolu pokraj stajao je lonac s ohladjenom kašom i hrpa aluminijskih zdjelica.
– Tamo je žena. Traži najstarijeg psa.
Marina je zaustavila nož.
– Najstarijeg?
– Da. Kaže, što stariji, to bolje.
– Čudno. Pozovi.
* * *
Žena se zvala Ljubica Horvat. Sjela je na stolicu u Marininom uredu, stavila torbu u krilo i preplela prste. Ruke su joj bile suhe, žilave, s kratkim noktima i sitnim pukotinama na zglobovima. Ruke osobe koja puno radi – pere, pere, kopa, liječi.
– Gospođo Horvat, shvaćate li da stari psi zahtijevaju posebnu njegu? – Marina je govorila blago, ali u glasu je zvučao oprez. – Veterinarski troškovi, posebna hrana, često kronične bolesti. Zglobovi, bubrezi, srce. To nije lako i nije jeftino.
– Razumijem.
– Imate li iskustva s držanjem životinja?
– Imam.
– Recite, ako možete.
Ljubica je zašutjela. Pogledala je kroz prozor, iza kojeg se vidio red bokseva i komad ograde s oljuštenom zelenom bojom. Negdje tamo, iza bokseva, čula se cesta.
– Kod mene sada živi Grga. Ima četrnaest godina. Mješanac labradora i nečega čupavog. Uzela sam ga iz prihvatilišta u Osijeku prije dvije godine. Htjeli su ga eutanazirati jer ima artritis stražnjih nogu i nitko ga nije htio. Prije Grge bio je Tiško, mješanac, slijep na oba oka. Katarakta, uznapredovala. Uzela sam ga kad mu je bilo jedanaest. Živio je kod mene godinu i pol. Prije Tiška – Nada, stara ovčarka s displazijom kukova. Nada je bila sa mnom osam mjeseci.
Nabrajala je mirno, bez patetike, kao da čita popis za kupnju. Ali svako je ime izgovarala malo sporije nego ostale riječi. Kao da svakome daje još sekundu prisutnosti.
Marina je odložila olovku i skinula naočale.
– To znači da namjerno uzimate stare pse?
– Da.
– Smijem pitati – zašto?
Ljubica ju je pogledala ravno u oči. Sive, mirne, bez izazova i bez objašnjenja.
– Zato što ih nitko više neće uzeti. Svi žele štenad. Ili mlade, maksimalno do tri. A stari pas sjedi u boksu i čeka. I ne razumije zašto. Cijeli je život volio nekoga, spavao nekome u nogama, dočekivao na vratima. A onda se našao ovdje. Vlasnik je umro, ili se preselio, ili je jednostavno odlučio da je dosta. I ostalo mu je možda godinu, možda dvije. Ne želim da tu godinu provede na betonskom podu.
U uredu je zavladala tišina. Čulo se kako iza zida laje neki pas – duboko, ritmično, bez ljutnje. Samo od tuge.
– Hajdemo – rekla je Marina i ustala. – Pokazat ću vam nekoga.
Boksevi su stajali u dva reda, pokriveni škriljevcem. Mirisalo je na pse, na kombiniranu hranu i na klor kojim su prali podove ujutro. Pod nogama su pjeskale lokve – noću je padala kiša, a voda se skupljala u tragovima od kolica kojima su vozili hranu.
Psi su ih dočekivali na različite načine. Mladi su jurili na rešetku, cvilili, skakali, gurali njuške u pukotine između šipki. Jedan mršavi mužjak s odrezanim repom šutke je stajao i lupao prednjom šapom po metalu, ravnomjerno, uporno, kao da kuca na zatvorena vrata.
Ljubica je hodala i gledala. Na mlade se nije zadržavala. Čak nije ni usporavala korak.
Marina je stala kod predzadnjeg boksa.
– Evo. Duša. Ima trinaest godina. Dovedena prije mjesec dana. Vlasnik umro, kći rekla – „nama ne treba, dijete ima alergiju”. Ostavili su je u hodniku prihvatilišta u kutiji od televizora.
Duša je ležala u daljem kutu na komadu kartona. Velika, crvenkasto-smeđa, s obješenim usnicama i mutnim očima. Uši viseće, s crvenkastim mrljama. Njuška sijeda – cijela, od nosa do čela, kao posuta brašnom. Stražnje noge ispružene nespretno, pod kutom, i vidjelo se da joj ustajanje predstavlja napor. Pokraj je stajala zdjelica s nedirnutom vodom.
Ljubica je prišla rešetki i čučnula.
– Duša.
Pas je podigla glavu. Nije ustala. Samo je podigla i pogledala. Oči vlažne, umorne, s crvenkastim bjeloočnicama. Rep se pomaknuo jednom, teško, kroz napor, i stao.
– Ima problema s bubrezima – rekla je Marina tiho. – I sa srcem. Kardiomiopatija. Veterinar kaže – godina, možda godina i pol. I to – uz dobru njegu i stalne lijekove.
Ljubica se nije okrenula. Gledala je u Dušu, a Duša je gledala u nju. Onda se pas polako, s vidnim naporom, podigla na prednje noge, povukla stražnje i napravila tri koraka do rešetke. Gurnula je njušku kroz šipke. Njuška je bila topla i suha.
Ljubica je provukla prste kroz rešetku i pogladila Dušu po hrptu nosa, od nosa prema čelu, polako, kao što se gladi uspavano dijete. Pas je zatvorila oči.
– Uzimam je – rekla je Ljubica.
Papirologija je trajala pola sata. Kata je popunjavala obrasce, stavljala pečate i kradomice gledala kroz prozor prema Ljubici koja je sjedila na klupi u dvorištu i držala Dušu na povodcu. Pas se priljubila uz njezinu nogu bokom i nije se micala. Samo se njuška pomicala – njuškala je koljeno, rub jakne, vezice na patikama, prste ruke koja je ležala na njezinim leđima.
– Marina – dozvala je Kata šapatom. – A je li ona stvarno normalna? Ova žena?
Marina je došla do prozora i pogledala u dvorište.
– Normalna je, Kato. Više nego normalna.
– Ali zašto joj stari psi? Oni su… pa… uskoro će umrijeti. To je uvijek bolno. Navikneš se, a onda – gotovo.
Marina je zašutjela. Prekrižila je ruke na prsima. Onda je rekla, ne skidajući pogled s prozora:
– Znaš, radim u prihvatilištu dvadeset godina. Vidjela sam stotine ljudi. Dođu, izaberu, odnesu. Pola ih nazove za mjesec dana: „Uzmite natrag, grize nam namještaj.” Ili: „Selimo se, ne možemo sa sobom.” Ili jednostavno prestanu javljati se na telefon, i to je to. A ova žena – ona ne bira. Ona uzima one koje su već svi napustili. One na koje nitko ni ne gleda. To je, Kato, sasvim drugačije.
Kata je spustila pogled i zašutjela. Potpisala je posljednju stranicu, otkucala datum i izašla u dvorište.
– Gospođo Horvat, sve je gotovo. Evo vam upute za Dušine lijekove. Veterinar je napisao shemu. Tablete za bubrege – ujutro i navečer, s hranom. Srčani lijek jednom dnevno, natašte. I kontrolni pregled za dva tjedna, kod našeg veterinara ili kod vašeg.
Ljubica je uzela papire, pažljivo ih presavinula na četiri dijela i spremila u torbu. Izvadila je odatle stari ovratnik – širok, mekan, od iznošenog cerada, s teškom kopčom. Prekopčala je Dušu.
– Ovaj će joj biti udobniji. Ne pritišće vrat. Svim svojima kupujem takve.
Kata je gledala kako odlaze. Ljubica je hodala polako, prilagođavajući se kratkom šapajućem koraku psa. Duša je kaskala pokraj nje, blago šepajući na lijevu stražnju. Na vratima se Ljubica zaustavila, sagnula se i popravila ovratnik. Onda je nešto rekla Duši tiho, samo usnama, tako da Kata nije čula. Duša je podigla sijedu njušku i liznula joj ruku.
Izašle su kroz vrata i skrenule desno, prema autobusnoj stanici.
Mjesec dana kasnije Marina je dobila poruku. Fotografija: Duša leži na debelom kariranom pokrivaču, ispruženih šapa. Pokraj zdjelica s vodom i stara plišana patka bez jednog oka. Njuška i dalje sasvim sijeda, ali oči čišće. Svjetlije. Bez one mutnoće koja je bila u boksu. Rep na fotografiji zamućen. Očigledno je mahao.
Ispod fotografije tekst: „Duša se priviknula. Prvi tjedan se bojala, stiskala uz zid. Onda mi se ušla u krevet usred noći i od tada spava tamo, iako joj prostirem dolje. Voli kada je češem iza desnog uha. Lijevo ne daje, očigledno je boli. Bubrezi stabilni, veterinar zadovoljan. Grga je prihvatio, ne ljubomoriše. Leže zajedno na balkonu kad izađe sunce. Hvala vam.”
Marina je pročitala. Onda je pročitala još jednom. Zatvorila je mobitel, zavalila se u stolicu i dugo gledala u strop, po kojem se širila stara mrlja od vlage.
Na stolu je ležao popis pasa za premještaj u drugi korpus. Dvadeset i tri imena. Dob od dvije do pet godina. Mladi, snažni, s dobrim šansama. Svaki sa svojom pričom, svojom nadom.
A na samom kraju, dopisan rukom olovkom, stajao je Barun. Četrnaest godina, mužjak, mješanac, doveden iz stana nakon smrti vlasnice. Gluh na lijevo uho. Hoda polako. Jede malo. U rubrici „interes posjetitelja” – crtica.
Marina je uzela mobitel i napisala: „Gospođo Horvat, imamo Baruna. 14 godina. Tih, miran. Ako budete spremni, javite.”
Odgovor je stigao za četiri minute. Ne za sat, ne za dan. Za četiri minute: „Doći ću u subotu. Pripremit ću mjesto.”
Marina se nasmiješila. Spremila je mobitel u džep ogrtača.
Iza zida je gluh zalajao Barun. Ne na nekoga. Samo u prazninu, kako laju stari psi kad im se nešto sanja. Nešto iz prošlosti, iz vremena kad je dom još bio dom, a ne sjećanje.
Ljubica je došla u subotu, kako je rekla. Ušla je u prihvatilište točno u deset sati, u istim patikama, s istom torbom. Na licu – isti smireni izraz.
Kata ju je dočekala na ulazu. Htjela je nešto reći, ali umjesto toga samo je kimnula i odvela je do trećeg boksa.
Usput nije izdržala.
– Gospođo Horvat, smijem li nešto pitati?
– Smijete.
– Nije li vam teško? Kada oni… odu?
Ljubica je hodala, ne usporavajući korak. Patike su pjeskale po poznatim lokvama.
– Teško je.
– I opet uzimate nove?
– Opet.
Kata je zašutjela. Onda tiho:
– Zašto?
Ljubica je stala. Okrenula se prema Kati i pogledala je mirno, bez uvrijeđenosti, bez patetike.
– Kad je Nada umirala, ležala mi je u krilu, na čistoj plahti, i ja sam je gladila po glavi. Cijelu noć. A mogla je umrijeti ovdje, u boksu, na kartonu. Sama. Meni je bilo teško poslije. Još mi je teško kad se sjetim. Ali njoj nije. Njoj je bilo mirno. Vidjela sam to. Po očima, po disanju, po tome kako je opustila šape. Nije riječ o meni, Kato. Riječ je o njima.
Kata se okrenula i brzo obrisala oči nadlanicom. Onda je rekla, već uobičajenim, radnim glasom:
– Hajdemo. Barun čeka.
Barun je ležao u kutu boksa, taman, težak, s opuštenim trbuhom i sijedom bradom na donjoj čeljusti. Kad je vidio ljude, nije ustao. Podigao je jedno uho, zdravo, desno, i pogledao. S onim izrazom koji imaju stari psi kad više ni na što ne računaju, ali još nisu prestali primjećivati.
Ljubica je čučnula uz rešetku. Izvadila je iz torbe komad piletine umotan u salvetu. Pružila ga kroz šipke.
Barun je ponjušio. Uzeo je oprezno, mekim usnama, kao što se uzima nešto lomljivo. Žvakao polako.
Ljubica ga je pogladila po čelu. Gruba dlaka, topla koža, staračke izrasline iznad obrva.
– Eto – rekla je Ljubica tiho. – Idemo doma.
