– Tihana, potpiši sad. Do registracije je dvadeset minuta.
Stajala sam pred ogledalom u maloj sobi za mladenke, gdje je mirisalo na lak za kosu, tuđe parfeme i svježe ruže. Iza prozora je šumio srpanjski pljusak, po staklu su klizile tanke staze, a na prozorskoj dasci ležale su dvije pribadače koje nikako nisam mogla zabosti u veo.
Ruža Horvat držala je preda mnom list papira. Bijel, debeo, s uredno presavijenim kutkom. U drugoj ruci imala je kemijsku olovku sa zlatnim čepom.
– Što je ovo? – upitala sam.
Nasmešila se onako kako se smiješe prodavači kad znaju: stvar je škart, ali kupac je već gotovo pristao.
– Običan obiteljski dogovor. Stanko ti je objasnio.
Stanko je stajao kraj vrata u tamnoplavom odijelu. Lijep, glatko obrijan, s cvjetićem na reveru. Sama sam mu jutros zakačila taj cvjetić i smijala se da se boji ubosti više nego otići na vjenčanje.
Sad se nije smijao.
– Tihana, nemoj počinjati – rekao je. – Sve smo dogovorili.
– Dogovorili smo da se poslije vjenčanja doseliš k meni – rekla sam. – I da se tvojoj majci ništa ne radi. Sve ostalo dogovarao si bez mene.
Ruža Horvat je lagano podigla obrve.
– Kakva oštrina. Stanko, govorila sam ti: trebalo je ranije postaviti pitanje čvrsto.
Spustila je papir na stolić pored kutije za prstenje. Nije to čak bio pravi pravni papir, već više uzica na koju su me htjeli uzeti neposredno pred matičara. Smisao je stao u nekoliko redaka: nakon vjenčanja prodajem svoj stan, a novac ide za kupnju velikog stana za našu “novu obitelj”. Kupnja je trebala ići na Stankovo ime. Zašto – nije objašnjeno. Valjda se smatralo da bi mi ionako trebalo biti drago.
Pogledala sam svoj odraz. Bijela haljina stajala je savršeno. Još kako. Sama sam je šila, noću, kad bi u krojačnici utihnule mašine i konačno mogla posvetiti vrijeme sebi. Čipku na rukavima birala sam tri tjedna. Liniju struka prepravljala dvaput. U ovoj haljini nije bilo ničeg slučajnog.
Osim mladoženje, kako se ispostavilo.
– Stan sam kupila prije nego sam upoznala Stanka – rekla sam. – Ne namjeravam ga prodavati.
Stanko se odmaknuo od vrata i prišao bliže.
– Tihana, dosta je držanja za svoje zidove. To je garsonijera. Zar ćemo cijeli život sjediti tamo?
– Nisam protiv većeg stana. Protiv sam toga da se moj proda na tvoje ime i po diktatu tvoje majke.
– Mama hoće najbolje.
– Za koga?
Ruža Horvat je uzdahnula.
– Za sve. Bole me noge, teško mi je samoj. Stanko je jedini sin. Ti si žena, znači moraš misliti šire, ne samo o svojim koncima, krpicama i stolcu kraj prozora.
Stolcem kraj prozora zvala je moj radni kutak. Tamo je stajao stari šivaći stroj, težak, od lijeva, koji sam dobila s prvom pravom narudžbom od vlasnice zatvorene krojačnice. Na tom stroju sam porubljivala tuđe kapute, šivala školske haljinice, prepravljala haljine nakon loših kupovina, a onda uštedjela za prvu ratu i uzela baš taj stan.
Malen. Tvrdoglav. Moj.
Stanko je sve to znao. Čak je jednom rekao:
– Volim što sve sama. S tobom nije strašno.
Ispostavilo se da mu nije bilo strašno ne sa mnom. Nego na moj račun.
– Neću ništa potpisivati – rekla sam.
Ruža Horvat je prestala smješkati.
– Onda čemu cijeli taj cirkus?
– Kakav cirkus?
– Bijela haljina, gosti, restoran. Hoćeš ući u obitelj, ali obitelji ne dati ništa?
Pogledala sam Stanka. Čekala sam da kaže makar: “Mama, dosta.” Ili da joj jednostavno uzme papir.
Šutio je.
Iza vrata netko je prošao, nasmijao se, zazveckale su čaše. Vjerojatno su već točili gostima šampanjac. Moja prijateljica Ljubica poslala je poruku: “Gdje si? Matičar je nervozan.” Nisam odgovorila. Telefon je ležao kraj buketa bijelih božura koji su odjednom nalikovali glavicama kupusa.
– Stanko – rekla sam tiho. – Znao si za ovaj papir?
Popravio je manšetu.
– Zašto se cjepidlačiš? Papir je samo da svi budu mirni. Onda bi počela odugovlačiti, predomisliti se. A mi već imamo dogovor s ljudima.
– S kakvim ljudima?
Ruža Horvat je brzo pogledala sina. Sad sam se prvi put stvarno prestrašila. Ne papira. Ne razgovora. Nego toga da odgovor već postoji, i da će biti gori nego što mislim.
Stanko se namrštio.
– Pokazao sam stan jednom poznaniku. Spreman je čekati. Dobra cijena. Nemoj se pravdati da je to zločin.
– Pokazao si moj stan kupcu?
– Ne drami. Bio sam tamo. Imam ključeve.
Osjetila sam kako mi u grudima postaje prazno i hladno. Ključeve. One iste ključeve koje sam mu dala na proljeće kad sam se razboljela i zamolila ga da donese lijekove. Zatim je ostavio svežanj kod sebe.
– Vozio si stranog čovjeka u moj stan?
– U naš budući stan – odsjekao je. – I prestani govoriti tim tonom.
Ruža Horvat je primaknula olovku k meni.
– Tihana, pametna žena ne drži se kutije s balkonom kad joj nude normalan život.
U tom sam se trenutka sjetila kako me u krojačnici Branka, moja prva učiteljica, učila parati krivi šav.
– Ne štedi konac, Tihana. Ako je krenulo krivo od prvog boda, dalje će povući cijeli komad. Bolje odmah rasporiti nego poslije plakati nad pokvarenom tkaninom.
Mislila sam tada da govori o suknjama.
Stanko je uzeo kutiju s prstenjem, otvorio je, izvadio moj prsten i zavrtio ga među prstima.
– Završimo ovaj razgovor. Sad ćeš izaći, nasmiješiti se, potpisati, a kod kuće ćemo mirno sve raspraviti.
– Kod kuće? – ponovila sam. – U kojoj kući?
– U tvojoj. Za sada.
To “za sada” bilo je posljednji konac.
Uzela sam prsten iz njegovih ruku. Mali, gladak, zlatan. Biralismo ga zajedno. Točnije, Stanko je odabrao, a ja pristala jer mi je dosadilo prepirati se. Rekao je tada:
– Tebi ide jednostavnost.
A meni je samo htjelo da me jednom pita što se meni sviđa.
Prišla sam prozoru. Bio je odškrinut jer je u sobi postalo zagušljivo. Dolje, pod nadstrešnicom, stajali su automobili gostiju, mokri od kiše. Na prozorskoj dasci drhtala je kap vode.
Ruža Horvat je krenula prema meni.
– Što radiš?
Okrenula sam se prema njima oboma. Prema ženi koja je već u mislima razmjestila svoj namještaj u mom stanu. Prema muškarcu koji je odlučio da ću nakon pečata u osobnoj iskaznici postati zgodnija, mekša i tiša.
– Čestitam! Upravo ste izgubili i mladenku, i stan, i ostatke mog poštovanja! – bacila sam vjenčani prsten kroz prozor.
Udario je o limeni oluk, zveknuo i nestao negdje u mokrom zelenilu ispod prozora.
Ruža Horvat je vrisnula kao da sam bacila ne prsten, nego njezine planove za mirnu starost.
Stanko je problijedio.
– Poludjela si?
– Ne. Napokon sam došla sebi.
Podigla sam rub haljine da ne nagazim na čipku i krenula prema vratima.
– Tihana! – Stanko me uhvatio za ruku. – Tamo su gosti. Moje kolege. Tvoja majka je došla. Sad ćeš sve osramotiti.
Pogledala sam njegove prste na svom zapešću.
– Pusti me.
– Razgovarat ćemo.
– Već si sve rekao.
Nije pustio odmah. Prvo je stisnuo jače, kao da provjerava koliko je ostalo prijašnje poslušne Tihane. Zatim je razmaknuo prste. Na koži su ostali crveni tragovi.
U hodniku me presrela Ljubica. Bila je u ljubičastoj haljini i s maskarom koja se malo razmazila od vlage.
– Gdje si nestala? Svi čekaju. Oj… Što se dogodilo?
– Vjenčanja neće biti.
Pogledala je iza mene, ugledala Stanka, Ružu Horvat s papirom u ruci, i odmah sve shvatila, ne po riječima nego po licima.
– Hajde – rekla je.
– Pričekaj. Reci mami neka ne brine.
– Reći ćeš joj sama. Ona je kod garderobe, već osjeća da nešto nije u redu.
Mama je doista stajala kod garderobe. Sitna, u tamnoplavom odijelu, s torbicom koju je držala s obje ruke ispred sebe. Ugledala me i nije upitala: “Kako si mogla?” Nije upitala: “Što će ljudi reći?” Samo je prišla i popravila mi izbijenu nit.
– Povrijedio te?
Kimnula sam.
– Idi se presvući. Ja ću porazgovarati s gostima.
– Mama, sve je komplicirano.
– Komplicirano je kad se kroj ne slaže, a narudžba je sutra. Ovo je jednostavno – nije tvoj čovjek.
Haljinu sam skidala u spremištu restorana, gdje mi je Ljubica donijela moju običnu lanenu haljinicu i sandale. Patentni zatvarač se zaglavio, čipka se hvatala za kosu. Trznula sam se, i tanak konac na rukavu je puknuo.
– Pažljivo – rekla je Ljubica.
– Neka pukne.
– Šteta je. Toliko si šila.
Pogledala sam bijelu tkaninu, uredne šavove, niz sitnih gumba prišivenih rukom.
– Nije šteta. Haljina nije ništa kriva.
Ljubica ju je objesila na vješalicu. Zanjihala se, kao da je uzdahnula.
Na ulazu u restoran zujali su gosti. Netko se ljutio, netko šaptao, netko pokušavao uhvatiti taksi. Ruža Horvat je govorila glasno:
– Djevojka je nervozna. Sve ćemo srediti.
Moja majka odgovorila joj je tako mirno da sam čula i kroz vrata:
– Djevojka ima stan. I glavu na ramenima. A vaš sin ima problem s poštovanjem.
Izišla sam kroz servisni ulaz. Kiša je gotovo prestala. Zrak je mirisao na mokri asfalt i lipu. Ljubica je htjela poći sa mnom, ali zamolila sam:
– Nemoj. Želim biti sama.
– Sigurno ćeš se snaći?
– Već jesam.
Taksi sam uhvatila u susjednom dvorištu. Vozač me pogledao u retrovizoru: lanena haljinica, svadbena frizura, buket bijelih božura na koljenima.
– Proslava nije ispala? – oprezno je upitao.
– Naprotiv, pravodobno je završila.
Nije više ništa pitao.
Kod kuće sam prvo uzela od domara rezervni ključ koji sam ostavila za slučaj kvara i popela se na kat. Vrata su se otvorila tiho. U stanu je bilo onako kako volim: na stolu kraj prozora ležala je krojačka vrpca, na naslonu stolice visio je nedovršeni sako, na prozorskoj dasci stajala je teglica bosiljka. Moj život. Malen, mjestimično tijesan, ali ne tuđ.
Izvadila sam staru bravu iz brave i stavila je na dlan. Susjed s trećeg kata mi je jednom pokazivao kako se mijenja kad mi se zaglavio ključ. Onda sam se nasmijala:
– Meni bi haljine šivati, a ne brave vrtjeti.
Odgovorio je:
– Ženi u stanu koristi znati i jedno i drugo.
Nova brava ležala je u ladici komode. Kupila sam je nakon što je Stanko jednom bez najave došao ujutro, otvorio vrata svojim ključevima i rekao:
– Iznenađenje.
Tada sam prešutjela. Samo sam sakrila kutiju ispod rublja. Valjda je moja glava već sve znala, samo je srce zaostajalo.
Brava sam mijenjala dugo. Haljinu bih za to vrijeme stigla prilagoditi figuri, a sa željezom sam se mučila kao učenica. Odvijač je sklizao, šaraf je padao, prsti su boljeli. Ali kad se novi ključ okrenuo u novoj bravi, prvi put tog dana sam se nasmiješila.
Telefon je zujao. Stanko. Ruža Horvat. Nepoznati brojevi. Zatim poruke.
“Ne sramoti se, vrati se.”
“Gosti pitaju što da kažu.”
“Doći ću, otvori.”
“Dužna si se objasniti.”
Isključila sam zvuk.
Objasniti se više nisam imala kome.
Stanko je došao kad je iza prozora počeo tamnjeti mokri dvor. Prvo je zvao na portafon. Zatim je kucao. Onda je govorio kroz vrata.
– Tihana, otvori. Odrasli smo ljudi. Treba riješiti.
Sjedila sam na podu pored šivaćeg stroja i parala rub svadbene haljine. Ne zato što nisam čula. Zato što su mi ruke prvi put tog dana radile nešto razumljivo.
– Znam da si doma – rekao je. – Nemoj praviti cirkus.
Nastavila sam parati šav malim škarama, pažljivo, da ne oštetim tkaninu.
– Ključevi mi ne pašu – glas mu se promijenio. – Promijenila si bravu?
Šutjela sam.
– Tihana, ovo više nije smiješno.
Škare su kliknule. Konac je popustio.
– Otvori bar da razgovaramo!
Prišla sam vratima, ali nisam skinula lanac.
– Govori.
– Shvaćaš li što si napravila? Ljudi su došli, mama je umalo pala. Izložila si me podsmijehu.
– Sâm si se izložio.
– Zbog papira? Zbog nekakvog stana?
– Ne zbog stana, Stanko. Zbog toga što si već odlučio koliko vrijedi moj život.
Iza vrata je glasno udahnuo.
– Htio sam obitelj.
– Ne. Htio si zgodnu zamjenu: moj stan za tvoju mirnu savjest.
– Sve izvrćeš.
– Odlazi.
– Neću otići dok se ne dogovorimo.
– Onda ću pozvati policiju.
Zašutio je. Zatim je udario dlanom po vratima. Ne snažno, ali dovoljno da je u predsoblju zadrhtalo ogledalo.
– Požalit ćeš.
– Već ne.
Koraci su se udaljili ne odmah. Još je stajao, nadajući se da ću se uplašiti vlastite odlučnosti. Zatim su vrata dizala zalupila, i u stanu je postalo tiho.
Vratila sam se haljini. Odrezala sam dugački vlak. Zatim sam skinula čipku s rukava, složila odvojeno. Bijela tkanina legla je na stol, poslušna i čista. Od nje se moglo napraviti bilo što: svečana haljinica za djevojčicu, podstava za sako, prekrivač za lutku. Nije svaki materijal kriv što su ga htjeli iskoristiti protivno namjeni.
Kad su se u krojačnici upalila prva svjetla, već sam stajala uz stol za krojenje s vrećicom u ruci. Branka je sjedila kraj prozora i pila čaj iz čaše u podmetalu.
– Pa? – upitala je, ne podižući pogled.
– Vjenčanja nije bilo.
– Vidim. Mladenke koje su se vjenčale imaju drugi hod. Ti imaš hod osobe koja je iz goruće šupe iznijela šivaći stroj.
Spustila sam vrećicu na stol.
– Mogu li ga ovdje rastaviti?
– Moraš.
Prišla je, dotaknula tkaninu.
– Dobar rad.
– Bio je.
– Rad je i ostao dobar. Nije pogriješio šav, Tihana. Pogriješio je čovjek koji je mislio da te haljina već čini njegovim vlasništvom.
Sjeli smo jedna do druge. Ona je parala bočni šav, ja sam vadila gumbe. Nikakvih glasnih razgovora. Samo meki prasak konaca i udaranje kiše po željeznoj nadstrešnici.
Majka je nazvala dok sam motala čipku u uredan svitak.
– Kako si?
– Živa. Ljutim se. Ali dobro.
– Došao je?
– Došao. Nije ušao.
– Dobro.
– Mama, je li te sram zbog mene?
Čak se naljutila.
– Sram me što te nisam ranije pitala jesi li sretna. Sve ostalo nije sramota.
Kući sam se vratila pod sitnu kišu. Ispred zgrade stajala je Ruža Horvat. Bez kišobrana. Kosa joj se izbila iz frizure, lice djelovalo sivo.
– Tihana – rekla je. – Moramo razgovarati.
– Ne moramo.
– Mlada si, vruća. Ne razumiješ što radiš. Stanko pati.
– Neka se navikne.
Stisnula je usne.
– Stan te neće usrećiti.
– Možda. Ali neće tražiti da se prodaš radi tuđe udobnosti.
– Okrutna si.
– Ne. Samo ste prvi put čuli odbijenicu i pomislili da je to okrutnost.
Prišla je bliže.
– Stanko je dobar.
– Onda neka postane dobar bez mog stana.
Ruža Horvat se okrenula. Činilo se da želi reći nešto oštro, uobičajeno, otrovno. Ali dvorište je bilo prazno, nije bilo publike, i riječi su izgubile pola snage.
– Volio te – izgovorila je napokon.
– Ljubav ne dolazi s papirom za potpis pred matičarom.
Zaobišla sam je i ušla u zgradu.
Više nisu dolazili. Zvali su još nekoliko puta, zatim prestali. S restoranom i gostima riješili su bez mene. Stanko je preko susjeda uzeo svoje kutije s balkona, čak se nije ni popeo k meni. Vratio je ključeve koji ionako više nisu otvarali ništa.
Mislila sam da će boljeti više. Ali bol je bila poput uboda pribadače: oštra, uvredljiva, ali odmah jasno odakle izvući.
Stan je postupno prestao pamtiti Stanka. Nestala je njegova šalica s natpisom “glavni u kući”. Izbacila sam papuče koje je sam sebi kupio i ostavio kraj vrata kao znak budućeg doseljenja. Skinula sam sa zida kalendar gdje je crvenim markerom zaokružio datum vjenčanja. Na to mjesto objesila sam drvenu kalemsku niti iz starih konaca, pronađenu u krojačnici. Veliku, potamnjelu, s urezom sa strane. Odnekud je pristajala mom zidu bolje od ikakvog kalendara.
Haljinu nisam bacila. Od čvrstog satena sašila sam navlaku za šivaći stroj. Od čipke – zastor na malom prozoru u radnom kutu. Gumbe sam složila u staklenu teglu. Vlak je dugo ležao odvojeno, dok nisam smislila što s njim.
U slobodan dan od narudžbi iznijela sam na prozor usku drvenu stolicu. Onu na kojoj je Stanko nekad sjedio, listao mobitel i govorio:
– Tihana, kome trebaju ta prepravljanja? Bolje bi bilo da si našla normalan posao.
Stolica je bila čvrsta, samo je sjedalo bilo istrošeno. Presvukla sam je tkaninom od svadbenog vlaka. Bijeli saten napet je ravno, bez bora. Uz rub sam pustila tanku crtu uboda. Bez ruža, čipke, mašnica. Samo čista svijetla površina.
Kad je stolica bila gotova, postavila sam je kraj šivaćeg stroja. Sjela sam, pritisnula papučicu i čula ravnomjeran hod mehanizma. Stroj je zašivao sigurno, kao da je i on čekao dok iz stana iznesu suvišnu buku.
Na stolu je ležala nova narudžba – jednostavna plava haljina za ženu koja je na probi rekla:
– Želim takvu da u njoj budem ja.
Nasmiješila sam se. To je bio razumljiv zadatak.
Iza prozora nakon kiše svijetlili su krovovi. Negdje u travi kraj restorana vjerojatno je i dalje ležao moj prsten. Možda ga je našao vrtlar. Možda se otkotrljao pod grm. Bilo mi je svejedno. Prsten je bio obećanje koje nije postojalo. A stolica kraj prozora bila je mjesto koje sam zadržala za sebe.
Spustila sam stopicu na tkaninu i povukla prvi ubod.
Više nisam prilagođavala sebe tuđem kroju.
