Andrija je privezao nju za stup na benzinskoj postaji šezdeset kilometara od kuće. Namjerno je odabrao daleko, da ne nađe put natrag. Privezao je, stavio pokraj nje zdjelu s vodom, sjeo u auto i otišao. Nije se okrenuo. Nije pogledao u retrovizor. Upalio je radio glasnije i pritisnuo gas dok benzinska nije postala točka i nestala iza zavoja.
Pas se zvao Nika. Njemačka ovčarka, četiri godine, krupna, s tamnom maskom na njušci i svijetlim podlaktom na prsima. Pametna, poslušna, s rodoslovljem i diplomom iz osnovne dresure. Savršen pas. Koji je postao nepotreban.
* * *
Andrija Volkov, četrdeset tri godine, inženjer projektant. Žena Svjetlana, kći Matea – dvanaest godina. Trosobni stan u novogradnji na periferiji grada. Hipoteka, auto na kredit, vikendica koju su počeli graditi prošle godine i ostavili jer je nestalo novca.
Niku su nabavili prije četiri godine, kad je sve bilo lakše. Matea je tražila psa od prvog razreda. Crtala je ovčarke u bilježnicama, gledala videe o dresuri, lijepila na hladnjak oglase iz skloništa.
Andrija je popustio na kćerin rođendan. Otišao je do uzgajivača, odabrao štene – najmirnije iz legla, koje je sjedilo u kutu i gledalo ga tamnim ozbiljnim očima. Doveo ga je kući u kutiji. Matea je vrištala od sreće, Svjetlana se smijala, pa čak i Andrija, koji nikad nije posebno želio psa, osjetio je nešto toplo kad mu se štene gurnulo njuškom u dlan.
Prve godine sve je bilo dobro. Matea je šetala s Nikom poslije škole, učila je naredbe – “sjedni”, “lezi”, “k meni”. Nika je hvatala odmah, kao da je već znala što se od nje traži. Andrija je šetao navečer, kad bi došao s posla – parkom, uz ribnjak, pokraj dječjeg igrališta. Nika je trčala pokraj njega, bez povodca, ne zaostajući ni korak. Susjedi su govorili: “Kakav odgojen pas.” Andrija je kimao i osjećao nešto poput ponosa.
Onda je počelo. Ne odjednom, ne urušavanjem, nego polako, kao pukotina u zidu koju isprva ne primjećuješ.
Svjetlana je izgubila posao. Tri mjeseca je tražila novi, nije našla, postala nervozna, razdražljiva. Hipoteka je pritiskala. Vikendicu su morali zamrznuti. Kredit za auto je jeo četvrtinu plaće. A tu je još bila Nika – hrana, cjepiva, veterinar. Ne ogroman novac, ali svaki mjesec, stabilno, kao još jedan račun.
Svjetlana je prva progovorila.
– Možda da je damo nekome? Privremeno, dok ne stanemo na noge.
Andrija je šutio. Matea je čula, zaplakala, pobjegla u sobu. Razgovor je završio ničim.
Ali Svjetlana se vraćala na temu uvijek iznova. Za večerom, prije spavanja, u autu. Iste riječi u različitim kombinacijama: “Ne vučemo mi to”, “Treba joj normalna hrana, a mi štedimo na sebi”, “Kišem od dlake, počinje mi alergija”. Alergije nije bilo. Andrija je to znao. Ali umorio se od prepirki.
Jedne večeri, dok je Matea bila kod prijateljice na rođendanu, Svjetlana je postavila ultimatum.
– Ili pas, ili ja. Ozbiljno ti kažem, Andrija. Ne mogu više. Loše mi je u ovom stanu. Dlake svugdje, miris, vječne šetnje. Želim normalno živjeti.
Andrija je sjedio u kuhinji i gledao Niku, koja je ležala kraj njegovih nogu i glodala gumeni loptić. Loptić je pištao pri svakom stisku. Niku to nije smetalo. Nju uopće malo što je smetalo.
– Dobro – rekao je.
To je bila jedina riječ koju je izgovorio te večeri.
Nije joj tražio novi dom. Nije zvao skloništa. Nije pisao oglase. Jer je znao: ako počne – predomislit će se. Ako vidi kako Nika gleda strane ljude, kako priliježe ušima, kako očima traži njega – neće moći.
Zato je napravio kako je napravio.
U subotu ujutro rekao je Mateji da ide s Nikom veterinaru na pregled. Matea je pomilovala psa po glavi i rekla: “Budi pametna.” Nika joj je liznula ruku.
Andrija je posadio Niku u auto. Sama je skočila, na stražnje sjedalo, kako je navikla. Legla je, spustila njušku na šape i gledala kroz prozor. Vozio je šuteći. Radio nije palio dok nije izašao iz grada.
Na benzinskoj je stao. Izašao, otvorio stražnja vrata. Nika je iskočila, zamahnula repom – mislila je šetnja. Privezao je povodac za metalni stup kraj kante za smeće. Stavio zdjelu. Nalio vode. Nika je sjela i pogledala ga. Nije cviljela. Čekala je.
Andrija se ispravio. Pogledao ju je. Jednom – dugo, pet sekundi, možda deset. Onda se okrenuo, sjeo u auto i otišao.
U retrovizor nije pogledao. Kasnije je o tome razmišljao mnogo puta. Mogao je pogledati. Mogao je vidjeti kako je pojurila za njim, kako se povodac zategnuo, kako je sjela natrag i gledala za autom. Ali nije pogledao. Jer se bojao.
Kući je stigao za ručak. Svjetlana je pitala: “Pa što?” Odgovorio je: “Sve je riješeno.” Kimnula je i otišla u spavaću sobu. Matea se vratila navečer i odmah primijetila.
– Tata, a gdje je Nika?
– Ja… našao sam joj dobru obitelj. S djecom. Kuću na selu, veliko dvorište. Tamo će joj biti bolje.
– Kakvu obitelj?! Mi smo njezina obitelj! Tata, što si napravio?!
Vikala je, plakala, lupala vratima. Onda se zaključala u sobu i nije izašla do jutra. Svjetlana je sjedila u kuhinji i šutjela. Andrija je sjedio u drugoj sobi i također šutio. Nika je ležala privezana za stup šezdeset kilometara dalje i čekala.
Prošao je mjesec. Pa dva. Pa tri.
Stan je postao čišći. Dlaka nije bilo na kauču, na tepihu, na odjeći. Mirisa nije bilo. Loptić, povodac, zdjele – sve su spremili u smočnicu, a onda je Svjetlana iznijela vreću na smeće. Andrija je vidio vreću kraj otvora za smeće kad je izlazio iz lifta. Zastao je. Postojao. Prošao mimo.
Svjetlana je našla posao – prodavačica u trgovini sanitarija, smjena dva po dva. Prestala je govoriti o novcu. Kupila je nove cipele i otišla frizeru. Život se, po njezinom mišljenju, popravljao.
Matea je prestala plakati, ali prestala je i razgovarati s ocem. Nije bila gruba, nije lupala vratima. Samo je odgovarala kratkim rečenicama – “da”, “ne”, “u redu” – i odlazila u svoju sobu. Za večerom je sjedila šutke, kopkala hranu vilicom. Prije spavanja nije dolazila poželjeti laku noć, kao nekad. Vrata njezine sobe bila su stalno zatvorena.
Andrija je primjećivao. Svakog dana je primjećivao. I svakog dana osjećao je kako nešto iznutra, ispod rebara, vuče i vuče. Ne pušta.
Počeo se buditi u pet ujutro – po navici, u vrijeme prve šetnje. Ležao je u mraku i slušao tišinu. Prije bi u to vrijeme Nika već stajala kraj kreveta i tiho cviljela, dodirujući mu ruku nosom. Sad je bilo tiho.
Jednom je u trgovini prošao pokraj police s psećom hranom i zastao. Stajao je minutu, možda dvije. Onda se okrenuo i otišao na blagajnu. Blagajnica je pitala: “Želite li vrećicu?” Nije je čuo iz prvog puta.
Mislio je na Niku svaki dan. Je li živa. Je li je tko našao na onoj benzinskoj. Ta mu misao nije dala spavati. Dolazila je noću, u tri sata, kad cijela kuća spava, i sjela kraj njega, i nije odlazila do zore.
U rujnu je Andrija otišao na tu benzinsku. Zašto – nije znao ni sam. Možda da se uvjeri da psa tamo nema. Da ju je netko pokupio, odvezao, dao novi život.
Stup je stajao na mjestu. Zdjele nije bilo. Povodca nije bilo. Nikoga nije bilo.
Pitao je radnika na benzinskoj – mladića u crvenoj jakni.
– Niste vidjeli psa? Ovčarku? Bila je privezana ovdje, ljeti.
Mladić je slegnuo ramenima.
– Bila je neka, još ljeti. Sjedila je tri dana, onda se otrgnula i pobjegla. Nisam vidio kamo. Smjena mi je završila, ujutro je više nije bilo.
Tri dana. Tri dana ga je čekala.
Andrija je sjeo u auto i dugo sjedio, ne paleći motor. Ruke su mu ležale na volanu. Čelo – na rukama. Nije plakao. Samo je sjedio.
Nedjelja. Kiša od jutra, sitna, hladna, gadna. Andrija je izašao po kruh u dućan na uglu. Išao je brzo, podignuvši ovratnik, preskačući lokve.
Kod ulaza je stao. Jer je na vratima, na mokrom betonu, ležao pas.
Mršav. Prljav. S čupercima dlake, smotanim u filc. Lijevo uho poderano, na boku – duga ogrebotina, prekrivena korom. Rebra su mu stršala toliko da se moglo prebrojati. Šape prljave, istrošene, s napuklim jastučićima.
Ali njuška. Tamna maska, svijetli podlakat na prsima. I oči. One iste – tamne, ozbiljne, koje je vidio prije četiri godine kod uzgajivača.
Nika.
Ležala je na njegovim vratima. Prešla šezdeset kilometara – cestom, kroz polja, kroz sela, kroz šume, pokraj drugih ljudi.
I došla ovamo. K njemu. K čovjeku koji ju je privezao za stup i otišao.
Andrija je stajao i gledao. Vrećica s kruhom ispala mu je iz ruke. Nije primijetio.
Nika je podigla glavu. Ugledala ga. Rep je drhtnuo. Jednom. Pa još. I još. Pokušala je ustati, ali prednje šape su se razmaknule na mokrom betonu. Zastala je. Ustala. Teturajući, na drhtavim nogama, teško premještajući istrošene šape, napravila je dva koraka i gurnula njušku u njegovo koljeno. Baš u koljeno. Kako je radila svake večeri kad bi se vratio s posla i stajao u hodniku, skidajući cipele.
Andrija se spustio na koljena, ravno na prljavi beton. Obuhvatio je psa rukama. Nika se priljubila uz njega, cijela – prljava, mokra, mršava, drhtava. Nije cviljela. Samo se priljubila i stajala. I teško, hripavo disala u njegov vrat.
Plakao je. Na koljenima, u lokvi, pred očima cijelog dvorišta. Plakao je kao što nije plakao ni na majčinom sprovodu. Suze su tekle tiho, bez zvuka, samo su se slijevale niz obraze i kapale na prljavo krzno.
– Oprosti – rekao je. – Oprosti mi. Oprosti.
Nika mu je liznula obraz. Mokrim, toplim jezikom.
U liftu se pritiskala uz njegovu nogu i drhtala sitnim drhtajem.
Vrata je otvorila Svjetlana. Ugledala je. problijedjela.
– Andrija, to je…
– Ovo je Nika – rekao je. I glas mu je bio takav da je Svjetlana odstupila i nije više ništa rekla.
Iz sobe je istrčala Matea. Ugledala je psa. Zastala je u hodniku. Onda je polako, kao u snu, sjela na pod i ispružila ruke.
– Nika… Nikušo…
Pas je prišao k njoj. Matea ga je zagrlila, zabila lice u prljavo krzno i zaplakala. Glasno, u jecaj.
Andrija je stajao u hodniku i gledao kćer i psa. Onda je prošao u kuhinju, izvadio iz ormarića lonac, natočio vode, stavio na pod. Nika je pila dugo, pohlepno, prskajući. Otvorio je hladnjak, našao pileća prsa, zagrijao, izlomio na komade i stavio u tanjur. Pseće zdjele u kući odavno nije bilo.
Nika je jela polako. Pažljivo, kao i uvijek. Onda je legla na pod kraj njegovih nogu.
Svjetlana je stajala na vratima kuhinje, prekriženih ruku na prsima, i šutjela. Usne stisnute, lice bijelo. Onda je tiho rekla:
– Pa ona je bolesna, pogledaj je. Treba joj veterinar.
– Sutra ujutro idemo u kliniku. Sad neka jede i odmori se.
Svjetlana je šutjela. Pogledala je Niku, koja je ležala kraj Andrijinih nogu i teško disala. Onda je kimnula i otišla u spavaću sobu. Ni riječi o dlaci. Ni riječi o mirisu. Ni riječi o alergiji koje nikad nije bilo. Možda je i ona nešto shvatila u ova tri mjeseca. Možda je vidjela što je postalo od kćeri. Možda je vidjela što je postalo od muža. A možda je samo pogledala psu u oči i nije našla što reći.
Matea je donijela iz svoje sobe deku. Prostirala je u kutu hodnika. Nika je ušla na deku i sklupčala se. Matea je legla pokraj nje, ravno na pod, zagrlivši psa. Andrija je prekrio obje pokrivačem.
Onda je izašao na balkon. Kiša je prestala. Mirisalo je na mokro lišće i zemlju. Listopadska večer, tamna, sa žutim svjetiljkama uz dvorište.
Izvadio je telefon. Otvorio preglednik. Upisao: “veterinarska klinika 24 sata”. Našao broj, spremio. Onda je upisao još: “hrana za iscrpljene pse”. Zatim: “kako tretirati rane psa kod kuće”.
Iz sobe se čuo Matein glas. Pričala je s Nikom. Nešto o školi, o prijateljici, o tome da će sutra ići u šetnju, samo kratko, da se ne umori. Nika je slušala. Uvijek je znala slušati.
Andrija je zatvorio telefon. Vratio se u hodnik. Sjeo na pod pokraj kćeri i psa. Stavio ruku na Niku. Pod dlanom rebra, topla koža, neravno disanje.
– Nikad više – rekao je. Ne Mateji, ne Svjetlani, ne sebi. Niki. – Čuješ li? Nikad.
Nika je otvorila oči. Pogledala ga. One iste oči – tamne, ozbiljne, bez prijekora. Mahnula repom. Jednom, kratko. I opet zatvorila oči.
Oprostila mu je prije nego što je uspio izgovoriti.
