-Ovo je moj talisman, tiho je šapnula Marija. Nikada se ne odvajam od njega. A djevojčica na fotografiji to sam ja, dragi moj. Ne prepoznaješ?
-Nevjerojatno izustio je Ivan, zadivljeno gledajući svoju suprugu.
Prije vjenčanja Marija i Ivan nisu živjeli zajedno. Djevojka bi povremeno dolazila u momački stan svog budućeg muža, no na sve njegove prijedloge da se doseli kod njega, uporno bi odbijala.
– Pričekajmo još malo, uvijek bi mu odgovarala. Ne bih htjela rastužiti svoju mamu. Znaš i sam, ona je malo staromodna.
I Ivan je čekao…
Napokon je mlada supruga preselila u njegov stan.
Naravno, odmah je uzela k sebi dužnost uređivanja prostora. Uz to je trebalo i njezine stvari rasporediti. Sve je to trajalo nekoliko dana.
Marija se žurila, bližila se Nova godina, i željela je da njihovo prvo zajedničko slavlje bude savršeno.
-Ivane, imaš li bor? upitala ga je, za svaki slučaj, da ne bi nepotrebno kupila još jedan.
-Čekaj da pogledam gore na ormaru. Mislim da tamo nešto ima. Zapravo, ni ne sjećam se kad smo ga zadnji put postavili.
Ivan se popeo na stolicu. Marija ionako ne bi mogla doseći tako visoko.
Povukao je bor prema sebi, a s njim je na pod pao i album s fotografijama.
-O, kako zanimljivo! Hajdemo ga pogledati! Marija je sjela na pod, otvorila album sa starim fotografijama.
-To su školske slike, potpuno sam zaboravio na njih, sjeo je i Ivan pokraj nje.
-Školske? Odlično! Možda i ja nekog poznajem? Marija je išla u istu školu, ali sedam godina kasnije od Ivana.
-Sumnjam, otkud bi tvoji prijatelji bili u mom albumu? Bili ste tada još klinci.
-Ipak je zanimljivo ista škola
Zajedno su počeli razgledavati slike. Ivan je objašnjavao tko je tko, prisjećao se smiješnih događaja iz školskih dana, pričao o raznim učiteljima.
-I prošlo je deset godina, a kao da je sve bilo jučer, čudio se.
-Jasno, najbezbrižniji period života, odgovarala je Marija.
-Oj, pogledaj! Djed Mraz! uzviknula je iznenađeno Marija i podigla jednu od fotografija.
-Ah, to sam ja u osmom razredu. Učiteljica me mjesec dana nagovarala da budem Djed Mraz na školskoj priredbi.
-A tko je ova djevojčica? Marija je pokazala na djevojčicu koja je stajala pokraj Djeda Mraza i nekako čudno ga pogledala.
-Nju stvarno ne znam. Sjećam se, poslije priredbe, kad sam se već presvlačio, došla je pedagoginja i zamolila da ponovno obučem kostim i poslušam što će jedna djevojčica izrecitirati.
Navodno je zakasnila sve reći Djedu Mrazu i nije dobila dar.
-I jesi li poslušao?
-Pa jesam što sam drugo mogao? Bilo mi je žao te djevojčice. Opet morao navući staru kapu, bradu i sve
-A sjećaš li se što si joj poklonio?
-Ma kakvi. Tog dana sam podijelio toliko darova da se ne mogu sjetiti.
-Pogledaj, ustala je Marija i donijela svijetlosmeđeg mekanog medvjedića koji je uvijek stajao na njezinom stolu ispred računala, ne podsjeća te na nešto?
Ivan ju je zbunjeno gledao, ne sluteći na što misli.
-To je moj talisman, tiho je rekla Marija. Nikada se ne odvajam od njega. Djevojčica s fotografije sam ja, dragi moj. Ne prepoznaješ?
-Nevjerojatno, promucao je Ivan gledajući je.
-Bilo je to u trećem razredu, započela je priču Marija. Prije Nove godine sam bila bolesna. Više od dva tjedna nisam izlazila iz stana.
Zato se nisam pripremala za priredbu. Došla sam direktno na bor. Svi su se zabavljali, plesali, a ja sam se osjećala kao stranac, stalno sjedila na stolici, čak sam i plakala.
Tada me spazila pedagoginja. Prišla je, utješila me, pa odvela nekamo. Zaustavila se i rekla:
-Stani ovdje. Sada će se dogoditi čudo.
I otišla. Ostala sam sama u hodniku, čekala da vidim što će biti. I odjednom, pojavio se Djed Mraz. Zamolio me da izrecitiram pjesmicu.
Kroz suze sam izrecitirala. On me pomilovao po glavi, rekao da će sve biti dobro i darovao mi ovog medvjedića.
A potom je nestao, isto tako naglo kako se i pojavio.
Znaš, Ivane, ti si moj osobni Djed Mraz. A nismo to ni znali…
Dugo su šutjeli sjedeći zagrljeni, pokušavajući pojmiti kako život piše najljepše priče…
Ostavite svoj lajk ili napišite što mislite u komentarima.
