Svaka majka odraslog sina prije ili kasnije shvati da u njegov život ulazi ljubav. Tako je bilo i s Marijom. Cijeli je život sama odgajala sina Antu, a on je odjednom objavio da se zaljubio i da se ženi. Čini se kao da je jučer ljuljala dijete u naručju, kupala ga, mazala mu razbijena koljena jodom i veselila se prvim uspjesima u školi. A danas je on student pete godine fakulteta, zgodan i odrastao momak koji odlučuje o vlastitom životu.
Marija je navikla na tišinu. I to ne na onu praznu, odjekujuću tišinu zapuštenog stana, nego na onu koja dođe kasno navečer, kad je televizor ugašen, Ante već zatvoren u svojoj sobi s knjigama, a ona sjedi u kuhinji sa šalicom čaja. Tišina u kojoj je za dvadeset godina naučila čuti vlastito srce.
Ante je rastao tih, ali čvrst. Kao trska koja se savija, ali ne lomi. Odgajala ga je sama, od onog dana kad je Ivo, saznavši za njezinu trudnoću, u pet minuta spakirao torbu i rekao:
— Marija, super si cura, al’ ja u te igre ne ulazim.
Vrata su se za njim zalupila tako snažno da se žbuka osula. I sad njegov sin, taj tihi i čvrsti Ante, koji za šest mjeseci treba dobiti crveni indeks s građevine, navečer za večerom odjednom kaže:
— Mama, ženim se.
Marija se zagrcnula čajem.
— Što, što?
— Vika i ja smo odlučili podnijeti prijavu. Želim da je bolje upoznaš.
Spustila je šalicu na stol. Keramika je gluhotupo udarila o drvo. “Mi smo odlučili” — bilo je to najgore. Iza te sintagme stajala je tuđa volja, tuđi svijet u koji se njezin sin spremao zaroniti glavom bez obzira, ni ne pogledavši dno.
— Tko je ona? — upitala je Marija glasom koji nije prepoznala.
Ante je pocrvenio, ali nije skrenuo pogled. S dvadeset tri godine već je znao gledati ravno u oči, kako ga je majka učila:
— Muškarac ne skriva oči, čak i kad je kriv.
— Vika. Ima dvadeset osam godina.
Dob je u Marijinoj glavi škljocnula kao prvi alarm. Pet godina razlike. Ne dvije, ne jednu. Ali srce je već lupalo u iščekivanju.
— I što ona radi s dvadeset osam?
— Ona… radi kao administratorica u jednom kozmetičkom salonu — izdahnuo je Ante, kao pred skok u hladnu vodu. — Ima sina Egora. Dječak ima tri godine.
Tišina koja je prije vladala u kuhinji sad se činila blagoslovom. Došla je druga tišina — uznemirujuća i teška poput betona koji se ulijeva u oplatu.
— Znači — glas joj je zadrhtao — hoćeš reći da u svojih dvadeset tri, kad tvoji kolege tek počinju živjeti, ti uzimaš ženu s djetetom…Tuđim djetetom?
— On nije tuđ. Ako se oženim Vikom, postat će moj.
— Aha, postat će tvoj! — ustala je od stola, zakačivši bedrom za kut. — Shvaćaš li ti uopće što to znači? Hraniti, oblačiti, liječiti, voditi u vrtić, raditi zadaće, plaćati izvannastavne? Ti si još student! Ti sam tek za šest mjeseci dolaziš na svoje!
— Već sam našao posao. Paralelno s faksom. Plaća je mala, ali…
— Ali hoćeš vucarati na leđima dvoje? — prekinula ga je. — A ako se rodi vlastito? Troje?
Ante je stisnuo čeljust. Marija je taj pokret vidjela tisuću puta kod njegova oca. I svaki put je nagovještavao tvrdoglavost zbog koje je kasnije plaćala ona.
— Mama, prestani. Ti uopće ne poznaješ Viku.
— A što bih trebala znati? — prošetala je kuhinjom kao tigrica u kavezu. — Da je starija? Da već ima jedan neuspjeli pokušaj? Da traži tatu svom djetetu jer je pravi tata, očito, pobjegao, baš kao tvoj? Ja sam te sama digla! Bez muža, bez pomoći, bez alimentacije, jer je tvoj otac bio posljednja kukavica! A sad ti hoćeš na sebe natovariti tuđi teret? Spreman si s dvadeset tri godine postati otac tuđem dječaku? Spreman si ne spavati noćima kad se razboli… Spreman si zaboraviti na putovanja, na slobodu, na to da možeš živjeti za sebe? Spreman si preuzeti tu odgovornost?
— A ti? — tiho je upitao Ante. Marija je zastala.
— Što ja?
— Jesi li ti zaboravila na slobodu? Jesi li spavala noćima kad sam bio bolestan? Jesi li putovala? Jesi li živjela za sebe?
Marija je otvorila usta, ali nije izgovorila ni glasa.
— Ti si to učinila zbog mene — rekao je Ante. — Zbog mene, mama. A ja ću to učiniti zbog njih. I nećeš me zaustaviti.
Stajala je, pritisnuvši ruku na prsa, osjećajući kako joj srce lupa. U tom dječaku koji je sad gledao u nju s izazovom, odjednom nije vidjela svoga sina, nego sasvim drugog čovjeka. Nekog tko je bio jači od nje. Ili gluplji? Nije znala.
— Ante, upropastit ćeš si život — uzdahnula je Marija.
— Mama, tvoj sin je odrastao, otvori oči… To je moj život i želim da budeš uz mene. Ali ako nećeš — tvoj je izbor.
Ante je izišao iz kuhinje. Vrata njegove sobe zatvorila su se tiho, gotovo pažljivo. A Marija je ostala stajati usred razorenog ratišta, gdje se nije znala predati, ali pobjeda je mirisala na usamljenost.
Sjela je na stolicu, spustila glavu u dlanove i prvi put nakon mnogo godina zaplakala, ne od nemoći, nego zato što sin nije ispao onakav kakvim ga je učila. Ispao je bolji. I to je boljelo najviše od svega.
Sljedećeg jutra Marija se probudila s teškom glavom i čudnom odlučnošću. Noću gotovo da nije spavala: prevrtala se, gledala u strop, u mislima prebirala sve što je sinu rekla. Riječi su bile okrutne. Možda previše okrutne. Ali zar ne iz ljubavi? Zar ne iz straha za njega?
Ante je rano otišao na fakultet, nije ni doručkovao. Na stolu je ostala njegova šalica s nedopijenom kavom. Marija je dugo gledala u nju, zatim izlila ostatke u sudoper i odjednom donijela odluku od koje je sama zadrhtala.
— Idem — rekla je praznoj kuhinji. — Da vidim tu… Viku.
Adresu je znala. Isprosila je od Ante još jučer, praveći se da je samo za svaki slučaj. Ne dai Bože da se nešto dogodi. Sin je tada napeto reagirao, ali je izdiktirao. Susjedni neboder, kućni broj sedam, stan četrdeset osam. Treći kat, desno od lifta.
Marija je obukla skromnu haljinu, nenametljive naušnice, da ne pomisle da se uvlači u dušu s predbacivanjem. Zatim je razmislila i s police uzela autić. Mali, crveni, sa žutim kotačima. Kupila ga je Anti prije petnaestak godina, ali on je odavno odrastao, a autić je sve ležao u ormaru za uspomenu na vrijeme kad ga je sin još kotrljao po tepihu i usnama oponašao motor.
— Neka bar Eggiju pripadne — pomislila je Marija i začudila se vlastitoj misli.
Kod ulaza je stajala minutu, popravila kosu i pritisnula tipku domofona.
— Tko? — začuo se nježan ženski glas, tih i miran.
— Dobar dan. Ja sam Marija Ilinična, Antina mama. Mogu li doći?
Duga stanka. Marija je već požalila što je došla.
— Sad će me poslati, i dobro će učiniti. Tko sam ja da dolazim bez poziva?
Ali vrata su škljocnula i otvorila se.
Treći kat, desno od lifta. Stan četrdeset osam. Vrata su već bila odškrinuta, a na pragu je stajala Vika.
Marija je očekivala bilo koga. Namještenu ljepoticu s lažnim trepavicama i hirovitim ustima. Grabežljivicu koja lovi mlade glupe dječake. Ali pred njom je stajala obična djevojka. Umorna, s laganim podočnjacima, milovidna i nježna, u trapericama i mekom džemperu. Kosa skupljena u neurednu punđu. Lice bez šminke, ali živo, s pravilnim crtama. Nije se smiješila, ali se nije ni mrštila. Gledala je u Mariju smireno i, kako se činilo, s nekim tužnim razumijevanjem.
— Dobar dan — rekla je Vika. — Uđite. Oprostite na neredu.
Stan je bio malen i vrlo čist. Stari namještaj, ali uredan, sofa prekrivena čistim prekrivačem. Na prozorskoj dasci — geranija. U kutu — dječji stolić s plastelinom. Marija je ušla u kuhinju, sjela na tabure, i tada je iz sobe istrčao Eggij.
Marija je ukočeno zastala. Dječarac je bio presladak, plavokos. Zlatne kovrče, ogromne sive oči, rumeni obrazi. U ruci je držao plavu kuglicu plastelina i gledao u nepoznatu gošću sa znatiželjom, bez straha.
— Ovo je teta Marija — tiho je rekla Vika. — Reci: “Dobar dan”.
— Dobar dan — izmucao je Eggij, nejasno, i odmah se sakrio iza mamine noge, ali je virio.
Marija se nije sjećala kako je iz torbe izvadila autić. Kako ga je ispružila drhtavom rukom. Kako je rekla:
— Ovo je za tebe. Uzmi.
Eggij je pogledao majku. Ova je kimnula. I tada je dječak zakoračio naprijed, uzeo autić i odjednom se široko nasmiješio, djetinje-zaštitarski, tako da je Mariji nešto puklo iznutra.
— Hvala — rekao je i odmah počeo kotrljati autić po podu, oponašajući motor.
Podsjetio ju je na njezina sina. Marija je gledala u njega i nije mogla odvojiti pogled. Zlatne kovrče, ozbiljne sive oči, usredotočen izraz lica. Podsjetio ju je na Anticu, i on je nekad tako kotrljao autiće po tepihu.
— On je nalik na Antu — iznenada je rekla Marija naglas.
Vika je iznenađeno podigla obrve.
— Stvarno? Meni se čini da nije.
— Ne izvana — tiho je odgovorila Marija. — Nego… držanjem. Ozbiljnošću. Ante je s tri godine isto tako sjedio: skupi usne u čmarak i pola sata se može igrati, bez ometanja. Ja sam tada radila, dok sam bila u kuhinji, on je sjedio u sobi na podu i bio je zaokupljen. Nikad nije plakao, nije cmizdrio.
Ušutjela je, začudivši se vlastitim riječima.
— Zašto to pričam ovoj ženi koja mi možda želi ukrasti sina…
Ali Vika nije ništa pitala. Samo je sjela nasuprot, položila ruke na stol i slušala. Šutke. Bez sažaljenja u očima, ali ni bez ravnodušnosti. Eggij je u međuvremenu kotrljao autić do Marijinih nogu, podigao glavu i rekao:
— Teta, a znaš li graditi garažu? Mama ne zna, a ja bih volio.
Marija je odjednom osjetila kako joj se usne same rastežu u osmijeh.
— Znam — rekla je. — Znam ja mnogo toga.
I spustila se na pod u sobi, ravno na istrošeni tepih, pokraj ovog tuđeg dječaka. Uzela je u ruke kockice, obične kockice sa slovima, i počela graditi zid. Eggij je radosno zacvilio i počeo joj dodavati dijelove.
Igrali su se gotovo sat vremena. Marija je zaboravila zašto je došla. Zaboravila je svoje uvrede, strahove, ono što je htjela reći ovoj ženi. Jednostavno je gradila garažu. Onda most. Onda toranj koji je Eggij s oduševljenjem rušio svojim autićem.
— Bi-bi! — vikao je dječak. — Ura!
Vika je stajala na vratima, prekriženih ruku, i gledala ih. Na njezinu licu bljesnulo je iznenađenje, nada, nepovjerenje. Marija je podigla glavu i susrela njezin pogled. I u tom trenutku, u ovoj maloj sobi s geranijom na prozorskoj dasci, odjednom je shvatila zašto je zapravo došla. Ne da bi sudila. Nego da bi se prisjetila.
Sjetila se sebe mlade, prestrašene, same s djetetom u naručju. Sjetila se kako nitko nije dolazio k njoj. Kako nitko nije gradio garaže njezinu sinu. Kako je čekala da bar netko dođe i kaže: “S tobom sam.”
Zaplakala je. Tiho, bez jecaja, samo su dvije suze potekle niz obraze.
— Teta, što ti je? — Eggij se prestrašeno ukočio, pritisnuvši autić na prsa.
— Ništa, Eggijice — Marija je obrisala suze nadlanicom i nasmiješila mu se, tako otvorenim, istinskim osmijehom kakvim se nije smiješila nikome osim Anti. — Ovo mi je od radosti.
Pogledala je Viku. I rekla:
— Vjerojatno sam bila u krivu. Mogu li doći sutra, pomoći s Eggijem. Ako se slažeš.
Vika je kimnula. I također se nasmiješila prvi put.
Kad je Marija izišla iz zgrade, smrkavalo se. U prozorima se palila svjetla. Stajala je malo, udahnula svježeg zraka i izvadila telefon. Napisala je Anti jednu rečenicu:
— Sine, dovedi ih u nedjelju na palačinke. A tvoj crveni autić sam dala Eggiju.
Odgovor je stigao za minutu:
— Hvala ti, mama.
Marija je spremila telefon, podigla pogled prema nebu i šapnula:
— Ništa, snaći ćemo se. Samo nas je sad više.
Sve loše odjednom je nestalo. Uskoro ju je Eggij zvao bakicom, a ona se topila od njegovih zagrljaja, i pojavio se osjećaj da Viku poznaje oduvijek. A Vika i Ante su objavili da će uskoro dobiti prinovu u obitelji.
— Zbog svog egoizma, umalo sam uništila sudbinu svog sina — mislila je Marija. — Vika je jako dobra žena i majka, čak je i strašno pomisliti da je na njezinu mjestu mogla biti neka druga…
