Kata je podigla pogled s registracijskog dnevnika i zurila u posjetiteljicu. Za tri godine rada u skloništu “Prija” čula je svakakve molbe. Tražili su male, tražili mile, tražili “da ne linja” i “da se slaže s djecom”. Jedan je čovjek tražio psa “s tužnim očima, za fotkanje”. Ali ovako, to je bilo prvi put.
– Treba mi jako star pas – rekla je žena.
– Koliko star? – upitala je Kata oprezno.
– Najstariji koji imate. Deset, dvanaest godina. Što stariji, to bolje.
Žena je stajala za pultom i držala platnenu torbu. Niska, mršava, šezdesetih godina. Kosa joj je bila počešljana u čvrstu punđu iz koje je izbila jedna vlasić. Na nogama iznošene tenisice s uvaljanom prljavštinom, na ramenima jakna kaki boje, izblijedjela po šavovima. Lice smireno, bez osmijeha, ali i bez napetosti. Obično lice osobe koja točno zna zašto je došla.
– Pričekajte trenutak, provjerit ću kod Marine – rekla je Kata i otišla u spremište.
Marina, ravnateljica skloništa, rezala je kruh za večernje hranjenje. Nož je udarao o dasku za rezanje ravnomjerno, kao metronom. Na stolu pokraj stajao je lonac s ohlađenom kašom i hrpa aluminijskih zdjelica.
– Eno žena. Traži najstarijeg psa.
Marina je zaustavila nož.
– Najstarijeg?
– Da. Kaže, što stariji, to bolje.
– Čudno. Pozovi.
* * *
Žena se zvala Ljiljana Perković. Sjela je na stolicu u Marininom uredu, stavila torbu na koljena i preplela prste. Ruke su joj bile suhe, žilave, s kratkim noktima i sitnim pukotinama na zglobovima. Ruke osobe koja ih puno koristi – pere, čisti, kopa, liječi.
– Ljiljana, razumijete li da stari psi zahtijevaju posebnu njegu? – Marina je govorila blago, ali u glasu se čuo oprez. – Veterinarski troškovi, posebna hrana, često kronične bolesti. Zglobovi, bubrezi, srce. To nije lako i nije jeftino.
– Razumijem.
– Imate li iskustva s držanjem životinja?
– Imam.
– Recite, ako možete.
Ljiljana je zašutjela. Pogledala je kroz prozor na niz bokseva i komad ograde s oljuštenom zelenom bojom. Negdje tamo iza bokseva brujala je cesta.
– Sad mi živi Grga. Ima četrnaest godina. Mješanac labradora s nečim čupavim. Uzela sam ga iz skloništa u Osijeku prije dvije godine. Tada su ga htjeli eutanazirati jer ima artritis stražnjih nogu i nitko ga nije htio. Prije Grge bio je Tiško, mješanac, slijep na oba oka. Katarakta, uznapredovala. Uzela sam ga kad je imao jedanaest. Živio je kod mene godinu i pol. Prije Tiška – Nada, stara ovčarka s displazijom kukova. Nada je bila sa mnom osam mjeseci.
Nabrajala je mirno, bez patetike, kao da čita popis za kupovinu. Ali svako je ime izgovarala malo sporije od ostalih riječi. Kao da svakome daje još sekundu prisutnosti.
Marina je odložila olovku i skinula naočale.
– To znači da namjerno uzimate starije pse?
– Da.
– Smijem pitati – zašto?
Ljiljana je pogledala ravno u nju. Oči sive, mirne, bez izazova i bez objašnjenja.
– Zato što ih nitko drugi neće uzeti. Svi žele štence. Ili mlade, najviše do tri godine. A stari pas sjedi u boksu i čeka. I ne razumije zašto. Cijeli život je volio nekoga, spavao nekome u nogama, dočekivao na vratima. A onda je završio ovdje. Vlasnik je umro, ili se preselio, ili je jednostavno odlučio da je dosta. I njemu je ostalo možda godinu, možda dvije. Ne želim da tu godinu provede na betonskom podu.
U uredu je zavladala tišina. Čuo se kako netko od pasa laje iza zida – duboko, ritmično, bez ljutnje. Samo od čežnje.
– Idemo – rekla je Marina i ustala. – Pokazat ću vam nekoga.
Boksevi su stajali u dva reda, pokriveni škriljevcem. Mirisalo je na pse, stočnu hranu i klor kojim su prali podove ujutro. Pod nogama je pljuskalo – noću je padala kiša i voda se skupljala u kolotrazima od kolica za hranu.
Psi su ih dočekivali na razne načine. Mladi su jurili na rešetku, cviljeli, skakali, gurali njuške u pukotine između šipki. Jedan mršavi mužjak s odrezanim repom stajao je šutke i udarao prednjom šapom po metalu, ravnomjerno, uporno, kao da kuca na zatvorena vrata.
Ljiljana je išla i gledala. Na mladima se nije zadržavala. Nije ni usporila korak.
Marina je stala kod pretposljednjeg boksa.
– Evo. Dunja. Ima trinaest godina. Dovedena prije mjesec dana. Vlasnik umro, kći rekla – “ne treba nam, dijete ima alergiju.” Ostavili su je u hodniku skloništa u kutiji od televizora.
Dunja je ležala u daljem kutu na komadu kartona. Velika, riđosmeđa, s obješenim usnama i mutnim očima. Uši viseće, s riđim mrljama. Njuška sijeda – cijela, od nosa do čela, kao posuta brašnom. Stražnje noge ispružene nespretno, pod kutom, i vidjelo se da joj ustajanje teško pada. Pokraj je stajala zdjelica s netaknutom vodom.
Ljiljana je prišla rešetki i čučnula.
– Dunja.
Pas je podigao glavu. Nije ustao. Samo je podigao i pogledao. Oči vlažne, umorne, s crvenkastim bjeloočnicama. Rep se pomaknuo jednom, teško, na silu, i zamro.
– Ima problema s bubrezima – rekla je Marina tiho. – I srce. Kardiomiopatija. Veterinar kaže – godinu, možda godinu i pol. I to – uz dobru njegu i stalne lijekove.
Ljiljana se nije okrenula. Gledala je Dunju, a Dunja je gledala nju. Onda se pas polako, s vidnim naporom, podigao na prednje noge, povukao stražnje i napravio tri koraka do rešetke. Gurnula je njušku kroz šipke. Nos je bio topao i suh.
Ljiljana je provukla prste kroz rešetku i pomilovala Dunju po nosu, od nosa prema čelu, polako, kao što se mazi dijete koje spava. Pas je zatvorio oči.
– Uzimam je – rekla je Ljiljana.
Papirologija je trajala pola sata. Kata je popunjavala obrasce, stavljala pečate i kriomice pogledala kroz prozor na Ljiljanu koja je sjedila na klupi u dvorištu i držala Dunju na povodcu. Pas se prilijubio bokom uz njezinu nogu i nije se micao. Samo se nos pomicao – njušio je koljeno, rub jakne, vezice na tenisicama, prste ruke koja mu je ležala na leđima.
– Marina – dozvala je Kata šapatom. – Je li ona stvarno normalna? Ova žena?
Marina je prišla prozoru i pogledala u dvorište.
– Normalna je, Kata. Više nego normalna.
– Ali zašto joj stari psi? Oni su… pa… uskoro će umrijeti. To je uvijek bolno. Navikneš se, a onda – gotovo.
Marina je zašutjela. Prekrižila ruke na prsima. Onda je rekla, ne skidajući pogled s prozora:
– Znaš, dvadeset godina radim u skloništu. Vidjela sam stotine ljudi. Dođu, odaberu, odvedu. Polovina nazove za mjesec dana: “Uzmite natrag, grize namještaj.” Ili: “Selimo se, ne možemo s njim.” Ili jednostavno prestanu javljati se na telefon. A ova žena – ona ne bira. Ona uzima one koje su svi već ostavili. One na koje nitko ni ne gleda. To je, Kata, sasvim druga stvar.
Kata je spustila pogled i zašutjela. Potpisala je posljednju stranicu, upisala datum i izašla u dvorište.
– Ljiljana, sve je spremno. Evo vam upute za Dunjine lijekove. Veterinar je ispisao shemu. Tablete za bubrege – ujutro i navečer, s hranom. Srčane jednom dnevno, na prazan želudac. I kontrolni pregled za dva tjedna, kod našeg doktora ili vašeg.
Ljiljana je uzela papire, pažljivo ih presavila na četiri i spremila u torbu. Izvukla je odatle stari ovratnik – širok, mekan, od iznošenog cerada, s teškom kopčom. Prekopčala je Dunju.
– Ovaj će joj biti udobniji. Ne pritišće vrat. Svojima uvijek kupujem takve.
Kata je gledala kako odlaze. Ljiljana je išla polako, prilagođavajući se kratkom šapkavom koraku psa. Dunja je kaskala pokraj nje, malo šepajući na stražnju lijevu. Na vratima se Ljiljana zaustavila, sagnula se i popravila ovratnik. Onda je nešto rekla Dunji tiho, samo usnama, pa Kata nije čula. Dunja je podigla sijedu njušku i liznula joj ruku.
Izašle su kroz vrata i skrenule udesno, prema autobusnoj stanici.
Mjesec dana kasnije Marina je dobila poruku. Fotografija: Dunja leži na debelom kariranom pokrivaču, ispružila noge. Pokraj zdjelica s vodom i stara plišana patka bez jednog oka. Njuška još uvijek sasvim sijeda, ali oči čistije. Svjetlije. Bez one mutnoće iz boksa. Rep na fotografiji zamućen. Očigledno je mahao.
Ispod fotografije tekst: “Dunja se smjestila. Prvi tjedan se bojala, stiskala se uza zid. Onda mi se ušla u krevet usred noći i otad spava tamo, iako joj steljem na podu. Voli kad je češem iza desnog uha. Lijevo ne da, vjerojatno je boli. Bubrezi stabilni, veterinar zadovoljan. Grga se navikao, ne ljubomoriše. Leže zajedno na balkonu kad se pojavi sunce. Hvala vam.”
Marina je pročitala. Onda je pročitala još jednom. Zatvorila je mobitel, zavalila se na naslon stolca i dugo gledala u strop na kojem se širila stara mrlja od vlage.
Na stolu je ležao popis pasa za premještaj u drugi krug. Dvadeset i tri imena. Dob od dvije do pet godina. Mladi, snažni, s dobrim izgledima. Svaki sa svojom pričom, svojom nadom.
A na samom kraju, dopisan rukom olovkom, stajao je Baron. Četrnaest godina, mužjak, mješanac, doveden iz stana nakon smrti vlasnice. Gluh na lijevo uho. Hoda polako. Jede malo. U stupcu “interes posjetitelja” – crtica.
Marina je uzela mobitel i napisala: “Ljiljana, stigao nam je Baron. 14 godina. Tih, miran. Ako budete spremni, javite.”
Odgovor je stigao za četiri minute. Ne za sat, ne za dan. Za četiri minute: “Dolazim u subotu. Pripremit ću mjesto.”
Marina se nasmiješila. Spremila je mobitel u džep haljine.
Iza zida je gluh zalajao Baron. Ne na nekoga. Samo u prazninu, kako laju stari psi kad im se nešto sanja. Nešto iz prošlosti, iz vremena kad je dom još bio dom, a ne sjećanje.
Ljiljana je došla u subotu, kako je rekla. Ušla je u sklonište točno u deset ujutro, u istim tenisicama, s istom torbom. Na licu – isti smireni izraz.
Kata ju je dočekala na ulazu. Htjela je nešto reći, ali umjesto toga samo je kimnula i povela je do trećeg boksa.
Putem nije izdržala.
– Ljiljana, smijem pitati?
– Smiješ.
– Nije li vam teško? Kad oni… odu?
Ljiljana je išla, ne usporavajući korak. Tenisice su pljuskale po poznatim lokvama.
– Teško je.
– I opet uzimate nove?
– Opet.
Kata je zašutjela. Onda tiho:
– Zašto?
Ljiljana se zaustavila. Okrenula se prema Kati i pogledala je smireno, bez uvrede, bez patetike.
– Kad je Nada umirala, ležala mi je na koljenima, na čistoj plahti, i ja sam je gladila po glavi. Cijelu noć. A mogla je umrijeti ovdje, u boksu, na kartonu. Sama. Meni je bilo teško poslije. Još mi je teško kad se sjetim. A njoj nije. Njoj je bilo mirno. Vidjela sam to po očima, po disanju, po tome kako je opustila šape. Ne radi se o meni, Katarina. Radi se o njima.
Kata se okrenula i brzo protrljala oči nadlanicom. Onda je rekla, već uobičajenim, radnim glasom:
– Idemo. Baron čeka.
Baron je ležao u kutu boksa, taman, težak, s opuštenim trbuhom i sijedom bradom na donjoj čeljusti. Kad je ugledao ljude, nije ustao. Podigao je jedno uho, zdravo, desno, i pogledao. Onim izrazom koji imaju stari psi kad više ni na što ne računaju, ali još nisu prestali primjećivati.
Ljiljana je čučnula kraj rešetke. Izvadila je iz torbe komad piletine, umotan u salvetu. Pružila kroz šipke.
Baron je onjušio. Uzeo oprezno, mekim usnama, kako se uzima nešto krhko. Sažvakao polako.
Ljiljana ga je pomilovala po čelu. Gruba dlaka, topla koža, staračke izrasline iznad obrva.
– Eto – rekla je Ljiljana tiho. – Idemo doma.
