Kod Jose su se vrata na ogradi otkačila još prošlog ljeta. Ričica je otpala kad je gurnuo ramenom jer su mu ruke bile pune vjedara. Otad su vrata visila na jednoj šarki, a vjetar je noću njima zalupao, kao da netko dolazi i odlazi, ne usuđujući se ući.
Joso se navikao. On se uopće brzo navikao na sve. Na to da mu je žena umrla prije tri godine. Na to da sin zove jednom mjesečno, nedjeljom, i razgovor stane u četiri minute. Na to da vrt zarasta u korov jer ga leđa ne slušaju, a unajmiti pomoć – to bi značilo priznati da ne snalaziš.
Mačka je došla u rujnu. Siva, s bijelom mrljom na prsima i poderanim uhom. Sjela je na trijem i gledala u vrata. Nije mjaukala. Nije se trljala o noge. Samo je sjedila, kao da je došla po poslu i čeka da je prime.
Joso je izašao, pogledao je i rekao:
– Ni meni se ne prelijeva.
Mačka nije otišla.
Vratio se u kuću, izvadio iz hladnjaka komad kuhane bakalara, stavio na novine i iznio na trijem. Mačka je pojela ribu, oblizala se i ponovno sjela na isto mjesto.
– Pa ostani, – rekao je Joso.
Do listopada je živjela u kući. Ne zato što je on pozvao, nego zato što je jednog jutra otvorio vrata i zatekao mačku kako spava na otiraču u hodniku. Kako se ušunjala – nejasno. Vrata su bila zatvorena. Onda je primijetio da se kuhinjski prozorčić ne zaklapa do kraja, i shvatio. Nije ga popravio.
Susjedov dječak Mislav prolazio je pokraj Joseove kuće svaki dan. Imao je devet godina, išao u treći razred i vraćao se iz škole kroz prolaz jer je tako bilo kraće. Vrata s otpalom ričicom stajala su točno na njegovom putu. Mislav je uvijek gledao u dvorište – ne iz znatiželje, nego zato što je iza Joseove šupe rasla stara jabuka, a u jesen su pod njom ležale jabuke, žute, sitne, kisele, ali Mislav ih je svejedno podizao i jeo.
Sad jabuka nije bilo. Ali navika gledanja ostala je.
Tog četvrtka Mislav je išao iz škole i vidio Jose kako stoji na trijemu s platnenom vrećom u rukama. Vreća se micala.
Mislav se zaustavio kraj vrata. Vreća u Joseovim rukama trzala se, a nešto iznutra grebalo, prigušeno, kao noktima po dasci.
Joso nije vidio dječaka. Sišao je s trijema, prošao kroz dvorište do auta – starog Zastave 101 koji je stajao kraj ograde, prekriven korom blata. Otvorio je stražnja vrata, stavio vreću na sjedalo i vratio se u kuću.
Mislav je stajao i nije se micao. Srce mu je tuklo kao da je trčao, iako je stajao na mjestu. Viđao je mačku kraj Joseove kuće. Sivu, s bijelom mrljom. Znala je sjediti na prozoru i gledati van. Jednom joj je mahnula rukom, a mačka je nagnula glavu, kao da nije razumjela.
Vreća. Mačka u vreći. Mislav je znao što to znači. Baka je pričala da su nekad na selu mačiće topili u rijeci. Ne iz zlobe, nego jer ih nije imao tko hraniti. Baka je to govorila mirno, kao o vremenu, a Mislav tada nije mogao zaspati do ponoći jer je zamišljao vreću koja tone u crnu vodu.
Joso je izašao ponovno. Sad je u rukama nosio kartonsku kutiju. Stavio ju je na stražnje sjedalo pokraj vreće, sjeo za volan i upalio motor. Zastava je zakašljala, frknula i izvukla se iz dvorišta kroz otvorena vrata.
Mislav se prilijepio uz ogradu da ga auto ne okrznu. Joso je prošao pored njega i nije okrenuo glavu.
Dječak je otrčao kući.
Majka Ruža stajala je u kuhinji i rezala luk. Oči crvene, ali ne od suza, nego od luka. Mislav je uletio u hodnik ne izuvši se, i s vrata izvalio:
– Mama, Joso je mačku strpao u vreću i odvezao!
Ruža je odložila nož.
– Kakvu mačku?
– Sivu, s bijelom mrljom! Živjela je kod njega! Strpao je u vreću i u auto!
– Mislave, izuj se. Sav si pod…
– Mama! Odvezao ju je topiti! Ili u šumu baciti!
Ruža je obrisala ruke o ručnik. Pogledala je sina. Stajao je u raskopčanoj jakni, s torbom na jednom ramenu, a donja usna mu je podrhtavala. Nije plakao, ali bio je na rubu.
– Mislave, sjedni. Ne znamo gdje ju je odvezao. Možda kod veterinara.
– Kod veterinara se ne vozi u vreći! U transporteru!
I Ruža nije znala što odgovoriti. Jer sin je bio u pravu. Kod veterinara se ne vozi u vreći.
– Dobro, – rekla je. – Razgovarat ću s Josom kad se vrati.
– A ako bude kasno?
– Mislave.
– A ako bude kasno, mama?
Ruža je skinula pregaču.
– Spremaj se. Idemo.
Nije znala zašto to radi. Joso je bio susjed dvadeset godina. Tih, šutljiv čovjek koji je prije radio kao mehaničar u tvornici, a sad je u mirovini i popravlja susjedima sitnice za simbolične kune. Nije pio. Nije se svađao. Nakon ženine smrti postao je još tiši, kao da su mu stišali zvuk za nekoliko stupnjeva. Ruža mu je nosila staklenke s pekmezom za Novu godinu, a on je svaki put govorio isto: „Ma zašto, Ružo, nije trebalo.“ Uzimao je. I sljedeći put opet govorio „nije trebalo“.
Nije ličio na čovjeka koji topi mačke.
Ali vreća se micala. Mislav je to vidio.
Ruža je izvukla auto iz garaže. Mislav je sjeo pokraj nje, vezao se i gledao kroz prozor kao da bi mačka mogla biti negdje na cesti. Nisu imali kamo – nisu znali kojim je smjerom skrenuo Joso. Prema rijeci? Prema šumi? Prema cesti?
– Prema rijeci, – rekao je Mislav s uvjerenjem.
– Zašto prema rijeci?
– Jer je baka govorila da uvijek idu prema rijeci.
Ruža je skrenula prema rijeci. Ne zato što je vjerovala u bakine priče. Nego zato što nije imala drugi plan, a Mislav ju je gledao onako kako djeca gledaju kad očekuju da odrasli sve poprave.
Put do rijeke vodio je kroz polje, zatim kroz brezovu šumu, pa naglo nizbrdo do mosta. Most star, drveni, preko njega se vozilo samo ljeti. Sada su većinom zaobilazili kroz Šibovac, što je bio zaokret od osam kilometara, ali zato asfalt.
Zastave nije bilo kraj mosta.
– Nije ovdje, – rekla je Ruža.
Mislav nije odgovorio. Gledao je u rijeku. Nije se zaledila jer je veljača bila topla, a voda je tekla mutna, sivkasto-smeđa, s tamnim mrljama kraj obala.
– Vratimo se, – rekla je Ruža tiho.
– Kroz Šibovac, – zamolio je Mislav.
Otišli su kroz Šibovac.
Zastavu su ugledali na povratku. Stajala je uz rub ceste na izlazu iz Šibovca, ispred dugačke jednokatne zgrade s natpisom „Veterinarska stanica“. Natpis je bio star, slova izblijedjela, a „stanica“ se čitala kao „tnica“. Pokraj vrata visila je obavijest na A4 listu, ali izdaleka se nije vidjelo što piše.
Ruža je zaustavila auto.
– Mislave, pričekaj u autu.
– Ne.
– Dobro, idem s tobom.
Nije se svađala.
Unutra je mirisalo na klor i nešto slatko, kao što miriše u ljekarnama. Za šankom je sjedila žena u plavoj kuti i pisala nešto u dnevnik. U hodniku na stolicama – nikoga. Iza zatvorenih vrata s natpisom „Prijemna“ čuo se glas. Ruža ga je odmah prepoznala.
Joso.
Prišla je vratima i zastala. Mislav je stajao pokraj nje, stisnuvši se za njezinu ruku.
Vrata su bila odškrinuta.
Joso je sjedio na tabureu ispred metalnog stola. Na stolu, na čistom uljenom platnu, ležala je mačka. Siva, s bijelom mrljom na prsima. Živa. Veterinar, mlad čovjek s naočalama, opipavao ju je po trbuhu. Mačka je ležala mirno, samo je rep trzala.
– Kad ste primijetili? – upitao je veterinar.
– Prije tri dana. Prestala je jesti. Onda se počela skrivati. Zavukla se pod korito i nije izlazila. Jedva sam je izvukao.
– U čemu ste je dovezli?
– U vreći. Nemam transporter. Kupio bih, ali u našoj trgovini ga nema, a u grad ići… Napravio sam rupe u vreći da diše. I stavio podlogu.
Veterinar je kimnuo. Pritisnuo je mačji trbuh i zadržao ruku.
– Joso, vaša mačka nije bolesna. Vaša mačka ima mladunce. Za tjedan dana, možda deset dana.
Joso je skinuo kapu. Protrijao je čelo. Vratio je kapu.
– Mladunce?
– Troje ili četvero, po osjećaju. Nije stara, zdrava, porod bi trebao proći normalno.
– Mislio sam da umire, – rekao je Joso tiho. – Ne jede. Skriva se. Mjauče noću, tiho, kao da se žali. Mislio sam gotovo je.
Veterinar se nasmiješio.
– Nije gotovo. Naprotiv. Početak.
Joso je pogledao mačku. Ona je okrenula glavu i zaškiljila prema njemu, kao da govori: „Pa, jesi skužio?“
Pružio je ruku i pogladio je između ušiju. Jednom. Drugi put. Mačka je priljubila uši i zamukala, a zvuk je otišao po metalnom stolu kao vibracija.
Mislav je iza vrata prestao disati. Sve je čuo. Ruža mu je stavila ruku na rame i osjetila kako se dječak opustio, kao da su iz njega izvadili štap na kojem se držao posljednjih sat vremena.
Gurnula je vrata.
Joso se okrenuo. Ugledao je Ružu. Ugledao je Mislava. Iznenadio se.
– Ružo? Kaj ti tu?
Ruža je otvorila usta i zatvorila. Jer reći „mislili smo da si mačku utopio“ bilo je sramotno, glupo i nemoguće. Ali Mislav ju je preduhitrio.
– Joso, vidio sam vas kako ste mačku strpali u vreću. Mislio sam da ćete je… pa…
Nije dovršio. Joso je gledao dječaka, a na njegovom se licu odvijalo nešto sporo i složeno, kao da iz pojedinih riječi sklapa cijelu sliku.
– Mislio si da sam je htio utopiti?
Mislav je kimnuo.
Joso je šutio. Onda je ustao, prišao dječaku i sjeo na čučanj. Koljena su mu škripnula, i Joso se namrštio, ali se nije ispravio.
– Mislave. Ne bih. Čuješ li me? Nikad ne bih.
– Znam. Sad znam.
– Vreća, zato što nemam transporter. Ne voli kad je držiš. Otima se. A u vreći joj je mračno i mirno. Stavio sam unutra stari džemper da joj bude mekano.
– Vidio sam da se vreća miče. I prestrašio sam se.
Joso je stavio ruku dječaku na rame. Dlan je bio velik, težak, sa žutim žuljevima.
– Dobro si se prestrašio, – rekao je Joso ozbiljno. – Dobro si i otrčao. Da je stvarno bilo tako, stigao bi.
Mačka na stolu prestala je mukanje i gledala ih kao da razumije o čemu pričaju. Veterinar je šutke zapisivao nešto u karton.
Ruža se okrenula prema prozoru. Vani je zapao prvi snijeg, sitan, suh, i fenjer na trijemu veterinarske stanice ličio je na mutno sunce u bijelom oblaku.
Kartonska kutija koju je Joso stavio u auto nakon vreće stajala je na podu kraj stola. Otvorena. Unutra je ležao stari ručnik, zdjelica s vodom prekrivena vrećicom da se ne prolije, i paketić hrane. Mačje hrane. One koja se u njihovom selu prodavala samo u jednoj trgovini, kod tete Anice, i stajala skupo. Joso ju je kupio unaprijed.
Kući su se vozili u mraku. Mislav je sjedio na stražnjem sjedalu i šutio. Nije spavao, samo je šutio, kao odrasli kojem su nestale riječi, a misli još nisu.
– Mama, – rekao je na ulasku u selo, – mogu li doći k Josi kad se mladunci okote?
– Možeš, ako on nije protiv.
– Neće biti protiv.
Ruža nije upitala odakle mu ta sigurnost. Jer vidjela je kako je Joso gledao dječaka u veterinarskoj ordinaciji, i u tom je pogledu bilo nečega što dugo nije primijetila kod susjeda. Ne zahvalnost. Nešto jednostavnije i važnije. Kao da su ga prvi put nakon tri godine vidjeli ne preko ograde, nego izbliza.
Mladunci su se okotili za devet dana. Četvero. Tri siva i jedan bijel, s tamnom mrljom na leđima, nalik na mrlju od tinte.
Mislav je došao istu večer. Joso je otvorio vrata i pustio ga unutra bez riječi. Dječak je sjeo na pod kraj kutije gdje je mačka ležala s mladuncima, i sjedio tako pola sata, ne mičući se.
– Ovaj je na tebe, – rekao je Joso pokazujući na bijelog. – Isti šašavi.
– Leži.
– Pričekaj.
Vrata na ogradi Joso je popravio. Mislav je pomagao, držao šarku dok je Joso zavrtao vijke. Novu ričicu kupila je Ruža. Donijela ju je u vrećici zajedno sa staklenkom pekmeza. Joso je rekao: „Ma zašto, Ružo, nije trebalo.“ Ali ričicu je postavio isti dan.
Sad su se vrata čvrsto zatvarala, i vjetar više nije noću njima zalupao. Ali Mislav je svejedno ulazio kroz njih svaki dan poslije škole. Otvorio bi, ušao, zatvorio za sobom. Ričica je škljocala ravno i kratko, kao točka na kraju rečenice.
Bijelog mačića Mislav je uzeo sebi kad je malo porastao. Nazvao ga je Bjelko. Joso je čuo ime, frknuo i ništa nije rekao. Samo je pogladio mačku koja je sjedila na prozoru i gledala kako dječak nosi njenog sina kroz dvorište.
Mačka ih je ispratila pogledom do vrata. Onda se okrenula i sklupčala na prozoru.
