– Tata, ali zar ti nije jasno da to nije pošteno? Radim u firmi dvanaest godina. Dvanaest. Lucija je došla prije tri godine.
– Ivana, nemoj biti kao dijete. Nije stvar u poštenju, nego u tome tko je bolje prilagođen za funkciju voditeljice u ovim vremenima.
– A tko je to bolje prilagođen? Ona ni kvartalni izvještaj ne zna pročitati.
– Ali zna pričati s ljudima. Partneri je vole. Klijenti je vole. Ljudi joj vjeruju, shvaćaš? To je dar, Ivana. Nije svatko s tim rođen.
Ivana stoji na sredini očeva ureda i gleda ga. Zvonimir Radić sjedi u svojoj staroj kožnoj fotelji, onoj što ju je kupio prije dvadeset godina u Grazu, i koju nije mijenjao iako je tvrtka odavno mogla priuštiti novu opremu. Gleda kćer mirno, gotovo dobronamjerno, kao da je zabrinuta oko sitnice.
– Tata, prije tri mjeseca potpisala sam ugovor s “Dalmacijagradnjom”. Sjećaš se? Godinu dana su nas ignorirali, a ja sam vodila šest rundi pregovora i uspjela dogovoriti suradnju. Tvrtka je zaradila milijun i sto tisuća eura. Lucija je tada bila na Starogradskoj plaži.
– Ivana…
– Ja sam prošle godine preuredila cijelu logistiku jer smo gubili novac na svakoj isporuci. Našla sam troje novih dobavljača i promijenila rute. Uštedjeli smo gotovo petsto tisuća eura u šest mjeseci.
– Ivana, poslušaj me…
– Kad nas je dobavljač iz Osijeka doveo do krize i zamalo nam propala tri ključna ugovora, tjedan dana nisam spavala, ali sam sve spasila. Lucija je u to vrijeme vodila Instagram tvrtke i slikala se po kavama.
– Ivana. Glas mu postaje tiši. Ti si odlična stručnjakinja. Nitko to ne osporava. Ali ne znaš biti lice firme. Oštra si, Ivana. Previše pritišćeš druge. Ljudi te se boje, ali te ne vole. Današnji biznis je odnos, povjerenje, simpatija. Lucija to ima. Ti nemaš. To je činjenica.
Ivana na trenutak zašuti.
– Znači, dvanaest godina rada nije važno.
– Važno je. Ostaješ u firmi, pomažeš Luciji. Znaš i sama da bez tebe ona…
– Ne, ne znam, – prekine ga Ivana.
Tiho zatvori vrata za sobom.
Ima trideset pet godina i upravo joj je vlastiti otac rekao da dvanaest godina njezina truda vrijedi manje od Lucijina osmijeha na božićnim domjencima.
Te stvarne životne priče pogađaju najviše. Dogode se u stvarnim obiteljima, u uredima, i zato bole tako snažno.
Hodnik “Radgradnje” Ivana poznaje do posljednje crte na pločicama. Dobro se sjeća kad su ih postavljali, jer je sama nadgledala radove dok je tata ležao u krevetu s gripom, a mama mu nosila juhu. Imala je dvadeset tri kad je iz Zagrebačkog PMF-a došla raditi od prvog dana, sve je rješavala sama.
U svom uredu sjeda za stol. S prozora se vidi Zagreb, studeni i sivo nebo, mokri crijepovi. Položi ruke na stol i na trenutak, samo gleda ispred sebe.
Onda otvori laptop i nastavi raditi.
Jer ima projekt o kojem zasad nitko ne zna.
Obiteljske dinamike kod Radićevih redale su se po neizgovorenim, ali čeličnim pravilima. Lucija, mlađa sestra, uvijek je bila mezimica. To se nije preispitivalo. Bila je lijepa, vedra, lagana. Ulazila je u prostoriju, svi bi je pogledali. I smijala se, glasno i zarazno, pa su se svi u njenoj blizini osjećali bolje.
Ivana je to znala i radila na sebi godinama, pokušavala ne zavidjeti Luciji iako je bilo teško.
Mama, Dubravka Radić, govorila bi: “Naša Ivana je pametna, ozbiljna.” Kao kompliment, ali u tonu je uvijek bilo: pametna, ozbiljna ali nije Lucija.
Kad bi Lucija donijela peticu iz škole, mama bi zvala prijateljice. Kad bi Ivana diplomirala summa cum laude, mama bi rekla: “Bravo, znali smo mi.” Ivana se sjeća razlike u ta dva tona. Naučila ih je napamet.
Otac je bio drugačiji. Poštovao je rezultat. Hvalio Ivanu za posao, za stvarna postignuća, rješavanje problema. No i ta pohvala zvučala je kao kompliment dobar alat. Čekić zabija čavle bez greške. Dobar čekić.
A Lucija nije bila alat. Ona je bila ukras. A ukras se vrednuje drukčije.
Lucija je došla u firmu tek prije tri godine. Prije toga je isprobala nekoliko stvari: bila manekenka (kratko), radila u event agenciji, vodila kulinarski blog. Ništa nije trajalo dulje od godine. Onda joj je otac ponudio mjesto direktorice marketinga i komunikacija. Lucija je prihvatila oduševljeno.
I, realno, dobro joj ide. Dolaze nove prezentacije, vizualni identitet, dogovori s novinarima, blogerima. Na sajmovima i konferencijama efektnije predstalja “Radgradnju” nego itko do sad. Talenta za predstavljanje ima, to se mora priznati.
Problem je, naravno, iza kulise. Tu treba rješavati brojke, ugovore, strategije, svakodnevne odluke koje drže firmu na nogama. Taj dio odrađuje Ivana.
Nikad nisu o tome pričale. Nekako se samo podrazumijevalo: Lucija donese lijepe materijale, Ivana prouči partnere, ispregovara uvjete. Lucija otvara osmijehom, Ivana zatvara potpisom.
Godinama je Ivana mislila da je to u redu, da samo dobro surađuju, obiteljski primjer kako žene uspijevaju u biznisu.
Ali nakon razgovora s ocem, u studenom, nešto se pomaknulo.
Vozeći se navečer tramvajem kući, iako bi si s lakoćom platila taksi, Ivana je trebala vrijeme i žamor da posloži misli.
Razmišljala je o projektu.
Prije tri mjeseca počela je razvijati veliku stratešku ideju koja bi mogla preokrenuti poziciju “Radgradnje” na tržištu. Firma je stara, bavi se građevinskim materijalom, ali posljednje dvije godine išlo je teško tržište se mijenja, veliki igrači jačaju, marže padaju. Otac to vidi, ali drži optimizam i ne miče strategiju.
Ivana vidi priliku u nečem iskrenom: čvrstim, dugoročnim odnosima sa srednjim domaćim dobavljačima, koje veće firme ne doživljavaju. Ako uspostaviš pravu mrežu, možeš zauzeti neriješenu nišu.
Radila je na projektu svakom večeri, ponekad do jedan u noć. Tablice, karte suradnika, modeli, scenariji. Prava, skrivena srž posla ono što najbolje radi.
Nije pričala o tome. Niti tati, Luciji, kolegama. Ne zna točno zašto. Možda bi joj otac rekao: super ideja, neka Lucija to predstavi, njoj bolje ide. I sada, nakon ure, jasno joj je bilo zašto nije ranije govorila.
Kod kuće je čeka mačak Marko. Star, crven i miran kao Dalmatinka u sjeni. Ivana skida kaput, podgrijava jučerašnju juhu. Marko sjeda kraj nogu, gleda je kao netko tko sve shvaća, ali ne govori iz pristojnosti.
– Nisu mene postavili direktoricom kaže Ivana mačku. Luciju jesu.
Marko trepne.
– Da, i ja mislim tako.
Pojela je, oprala posuđe i otvorila laptop.
Projket je trebalo doraditi: financijske projekcije na tri godine, scenariji, pravni ugovori. Radila je do dva ujutro pa ustala u šest, razmišljajući o odjeljku porezne optimizacije.
Tako živi. To je njezina svakodnevna ženska sudbina, iako je nikad ne zove tako. Samo život. Posao, dom, Marko i laptop.
Veza je bilo, ali nikad dugo. Nije da nije lijepa ni zanimljiva. Inteligentna je, ima smisla za humor, ali to malo tko vidi jer ga ne otkriva često. Odnosi traže vrijeme, a ona ga nema. Ili ga ne zna odvojiti.
Onda se pojavio Vjeko Dujmović, investicijski savjetnik koji zadnjih mjeseci često dolazi u “Radgradnju” kao neovisni konzultant očeva. Pametan, strpljiv, voli više slušati nego pričati. To joj se sviđa.
Ostali su jednom sami nakon sastanka. Ivana mu je objašnjavala detalj iz ugovora. Pažljivo je slušao, pitao prava pitanja.
– Dugo ste u firmi? pitao je tada.
– Dvanaest godina.
– To je puno. Vjerojatno znate sve iznutra bolje od bilo koga.
– Valjda. Nema kome zanimljivo.
Samo je kimnuo. Taj je trenutak zapamtila.
Kad je otac objavio novo imenovanje, u kancelariji se promijenio zrak. Svi znaju, nema tajni među šezdeset ljudi. Neki srdačno čestitaju Luciji. Neki Ivanu gledaju sa sućuti što je najgore.
Glavna knjigovotkinja, Tamara, žena s dvadeset godina u firmi, stane pred Ivanu:
– Ivana, to nije u redu. Želim da znaš, ja to vidim.
– Hvala, Tamara.
– Što god odlučila, pametna si djevojka, uvijek znaš što radiš.
Ivana se nasmiješi prvi put iskreno toga dana.
Lucija joj toga dana navečer pokuca. U novoj bež jaknici, sređena kao uvijek.
– Ivana, moramo razgovarati.
– Slušam.
– Znaš da je to tatina odluka, nisam ja tražila. On je rješio sam.
– Razumijem.
– Želim da radimo zajedno. Bez tebe ne mogu. Zbilja si mi potrebna.
Ivana proučava sestru. Govori iskreno, i to je najteže Lucija rijetko laže. Samo ne razmišlja što stoji iza njezine iskrenosti. “Potrebna si mi” kaže isto što i otac: korisna si kao alat. Kao dobar čekić.
– Lucija, jesi li se ikad zapitala zašto te partneri vole?
– Hm… ne znam. Valjda jer mi je lako pričati.
– A zašto na kraju potpisuju ugovore?
Tajac na tren.
– Pa… radimo zajedno.
– Da. Upravo tako.
Lucija odlazi, nesigurna što se upravo dogodilo. Ivana ponovno otvara laptop.
Prosinac u Zagrebu prođe u magli i žurbi. Ivana radi. Navečer usavršava projekt, danju rješava svakodnevne stvari. Naslov na papiru mijenja se iz “operativna direktorica” u “zamjenica direktora za razvoj”. Bit ostaje.
Pred kraj prosinca naziva je Vjeko.
– Dobar večer, Ivana. Smeta li ako zovem?
– Ne, sve u redu.
– Čuo sam za promjene u firmi. Htio bih se naći, imam nešto o čemu bih volio pričati.
Nađu se u malom kafiću pokraj Radničke, zove se “Oblak”, miriše na cimet i kavu. Ivana stiže ranije, gleda kroz prozor prvi pravi snijeg.
Vjeko dolazi na minutu. Naručuje crnu kavu.
– Kako si?
– Radim.
– Kažu da je sada direktorica Lucija.
– Da.
– Kako ti to doživljavaš?
Gleda ga. Postavlja izravno, i to joj se sviđa.
– Iskreno? Mislila sam da će me to slomiti. Ali nije. Zapravo, oslobodilo me. Objasnit ću ti kasnije, ako te zanima.
– Zanima me.
– A čemu zapravo ovaj poziv?
Otpija kavu.
– Već mjesecima gledam “Radgradnju”. Ne kao savjetnik tvom ocu, nego kao investitor. Vidim potencijal koji nitko ne koristi. Vidi ga netko unutra… ali vođenje ide krivo.
– Misliš na mene.
– Da.
Ivana zašuti. Snijeg prekida, pa ponovo pada.
– Vjeko, imam projekt. Radim na njemu tri mjeseca. Gotov je devedeset posto.
– Ispričaj.
I ispriča. Ne sve, ali bitno. Vjeko sluša kao nitko pitanjem u pravom terminu. Sjede tri sata. Kad završi, on šuti.
– To je izvanredno, Ivana. Shvaćaš da nije vezano samo uz “Radgradnju”?
Na te riječi joj ipak treba sekunda da udahne.
– Razmišljala sam o tome.
– I?
– Još nisam spremna. Moram dočekati pravi trenutak.
– Koji?
– Saznat ćeš. Nasmiješi se. Uskoro.
U siječnju Lucija donosi novost. Dolijeće u Ivanin ured, uzbuđena ko dijete.
– Ivana, dogovorila sam sastanak s “Adriakapitalom”! Investitori žele čuti naš projekt. Prilika života, razumiješ?
– Čestitam. Kada je sastanak?
– Za tri tjedna. U veljači. Treba nam vrhunska prezentacija. Strateška, s brojkama i planom. Možeš li to napraviti?
Ivana pogleda sestru. Hladno, odlučno.
– Razmislit ću.
Lucija izlazi zadovoljna. Ivana zaklopi vrata i nasloni se.
Upravo je stigao “onaj” trenutak.
Zove Vjeku.
– Sastanak s investitorima je za tri tjedna. Znam što mi je činiti.
Sljedeća tri tjedna radi kao nikad. Projekt je dotjeran do perfekcije: scenariji, analize, grafikoni, sve jasno i pošteno. Pravni okvir novih ugovora, pilot regije, partneri spremni na suradnju. Prezentacija, četrdeset i dva slajda, svaki obranjiv iz svakog kuta.
Noću razmišlja: o tome što čini, o ocu, majci, o Luciji koja zapravo ne shvaća što radi.
Sjeti se očeve šutnje: “Oštra si. Ljudi te se boje, ne vole.” I u njoj se nešto stvrdne.
Cijeli život pokušava uskladiti obitelj i posao, ne izdajući ni jedno ni drugo. A što za uzvrat? Računa se zdravo za gotovo. Njezine godine postaju poput zraka ili vode primijete ih tek kad nestanu.
Nazvala je Vjeku tjedan dana prije prezentacije.
– Trebam svjedoka. Odnosno, nekoga tko će potvrditi činjenice, ako bude trebalo.
– Bit ću tamo.
– Znaš da može biti neugodno.
– Znam.
– Unatoč tome dolaziš?
– Ivana, gledam te pola godine. Znam tko je izgradio ovu firmu. Bit ću tamo.
Dva dana prije sastanka, Lucija dođe s laptopom.
– Ivana, treba mi prezentacija da je proučim prije nastupa.
Ivana je spremi na USB i pruži joj.
– Ali ima puno detalja. Financijski modeli, pravne strukture. Jesi sigurna da želiš sve sama izlagati?
– Naravno. Glavna sam direktorica. Moram razumjeti što prezentiram.
Ivana kimne.
Lucija izlazi.
Ivana joj pogleda za petama, napiše Vjeki: “Prekosutra. Dođi do deset.”
Sala za sastanke “Radgradnje” je prostrana, s pogledom na Jarun. Otac voli tu prostoriju, kaže, s takvim pogledom lakše se potpisuju ugovori.
Tri su investitora iz “Adriakapitala”: stariji gospodin, Branimir Babić, voditelj partner, uz njega mladi analitičar i ozbiljna žena.
Lucija ulazi savršena: ležerna elegancija, osmijeh. Ivana tiho ulazi za njom.
Otac predstavlja Luciju kao direktoricu. Ona se smješka Babiću, sve po planu.
Prvi slajdovi idu glatko opis tržišta, pozicija, raste brojka. Lucija sigurno nastupa, to zna.
Onda kreće strategija.
Ivana sjedi sa strane, sluša. Prepoznaje svoje rečenice, svoju strukturu. Lucija sigurno prezentira, ali kad Babić digne ruku:
– Ovdje navodite partnerstva u regijama. Računate četrdeset posto marže u početnoj fazi. Na čemu temelji taj postotak vrlo specifična brojka?
Lucija se smiješka.
– To je rezultat… tržišne analize.
– Kakve analize? Koji izvori? Koji su regije prioritetno obrađene?
Pauza traje sekundu. Ivana tu sekundu fizički osjeća.
– Pa, radili smo u više regija…
– Kojima? Babić je pristojan, ali nepokolebljiv. Novce je zaradio na preciznosti.
Lucija gleda laptop pa slajd. Gubi se.
– Lucija, – tata šapne.
Ivana ustaje.
Tiho, bez pompe.
– Gospodine Babiću, mogu li ja odgovoriti?
On ju gleda znatiželjno. Analitičar podiže pogled.
– Četrdeset posto temeljem analize dvanaest regionalnih partnera s kojima “Radgradnja” pet godina radi. Pregledala sam njihove brojke, sezonalnost, troškove. Takav prag omogućuje nam bolje uvjete nego velikim igračima, bez rizika za vlastitu profitabilnost. Pilot-regije su Slavonija i Primorje. Obrazloženja su u prezentaciji, slajdove trideset šest i trideset sedam.
Tišina. Gusta, ali kratka.
– Tko ste vi? pita Babić.
– Ivana Radić. Zamjenica direktorice za razvoj. Pauza. I autorica ovog projekta.
Babić pogleda Luciju, pa natrag Ivanu.
– Autorica. Jasno. Nastavite, molim. Upravo vi.
Otac sjedi ukočeno. Lucija gleda u stol.
Ivana nastavlja. Govori četrdeset minuta, odgovara na sve, iz prve, jer živi s tim brojkama mjesecima. Babićeva pitanja precizna, Ivana odgovara na svako. Analitičar brzo tipka. Ozbiljna žena se jednom kratko nasmiješi.
Kad odu na pauzu, Lucija izlazi bez riječi. Otac prilazi Ivani.
– Što je to bilo? pita tiho, umoran.
– Istina, tata. Samo istina.
– Znaš li što si upravo napravila pred investitorima?
– Znam što sam napravila tri mjeseca.
Dugo je gleda. Odlazi.
Vjeko joj priđe.
– Kako si?
– Dobro, – Ivana. I to je istina. Najbolje u zadnjih nekoliko godina.
Slijedeće jutro piše otkaz.
Petak je, snijeg pada. Kava na stolu, Marko spava na kauču. Odlazi u firmu.
Otac je u uredu. Pokuca, predaje mu papir.
– Tata, predajem otkaz.
Gleda papir, čita. Ostavlja.
– Ivana, da popričamo. Nije to pametno, na brzinu je…
– Nisam iz brzine odlučila. O tome razmišljam mjesecima.
– Gdje ideš?
– To će biti moja stvar, tata. Doslovno moja firma.
Tišina.
– A projekt? Babić sinoć zvao. Zainteresirani su. Ako odeš…
– Projekt je moj. Imam sve dokaze, mailove, nacrte. Pravno je to moj intelektualni rad, sve na mom privatnom računalu, u svoje slobodno vrijeme. Pitala sam pravnicu.
Opet tišina. Gleda, kako u njemu nešto puca.
– Ti uvijek planiraš sve unaprijed, – šapne.
– Da, tata. To si nazivao tvrdoćom.
Ključ od ureda ostavlja, izlazi.
Tamara je čeka na hodniku.
– Odlaziš?
– Da.
– Znala sam. – Grli Ivanu. Miriše na stare parfeme, jugoslavenske “Jadran” koje su Ivanu uvijek dirale. – Radiš pravu stvar, Ivana. Samo hrabro.
Majka zove navečer.
– Ivana, što je bilo? Tata kaže da si otišla. Kako otišla? Gdje?
– Mama, otvaram svoj posao.
– Ali… riskiraš. Kako obiteljska firma? Tamo si godinama…
– Znam, mama. Godinama.
Pauza.
– Ivana, zbog Lucije, jel’? Jesi ljuta?
Gleda van. Nebo iznad Zagreba crno, bez snijega.
– Mama, nije zbog Lucije. Zbog mene je. Imam trideset pet i želim jednom raditi za sebe.
– A tata kaže da uzimaš projekt. To nije lijepo, Ivana. Ipak je obitelj…
– Mama… Projekt sam radila doma, svojim rukama, svojim laptopom moj je. To je ispravno.
– Znaš li kako nam je sada? Lucija to teško proživljava…
– Znam. Žao mi je što joj je teško. Ali to ne mijenja ništa.
Dugi muk. Zatim tiho:
– Uvijek si bila takva. Čvrsta.
– Jesam, mama.
Nova tvrtka zove se “Most”. Ivana izabrala: idu graditi mostove među proizvođačima i domaćim partnerima koje nitko ne vidi. Bez šminke, bez lažnog sjaja. Točno kako jest.
Vjeko je suvlasnik i investitor. Unajmljuju mali ured u Vlaškoj, rade od jutra do mraka. Ivana okuplja troje ljudi iz “Radgradnje”, sami joj se javljaju.
Babić iz “Adriakapitala” sreće je u travnju.
– Tvoj otac nam je ponudio projekt bez tebe. Na istim uvjetima.
– Znam, – kaže Ivana.
– Odbili smo. Iz očitih razloga.
– Da.
– Je li projekt sada ovdje? Okrene se po skromnom uredu.
– Ovdje.
– Spremni smo razgovarati o ulaganju.
Ivana ne pokazuje sreću odmah. Naučila je čekati.
– Poslat ću ažurirane materijale do kraja tjedna.
“Radgradnja” bez Ivane polako potonula, kao stara kuća kojoj izvuku nosive grede. Ne urušava se istog trena, ali gubi snagu i sjaj, što izvana brzo primijete.
Lucija pokušava. Trudi se. Angažira savjetnike, vodi pregovore. No, pregovori nisu samo osmijeh to je znanje brojki, prepoznavanje slabosti ugovora, hrabrost reći “ne” kad svi pritišću. To se ne savlada u par mjeseci.
Tri važna klijenta prelaze konkurentima preko ljeta. Jedan, sazna Ivana od starih poznanika, otvoreno kaže ocu: “Radili smo zbog Ivane. Bez nje nas ne zanima.”
Otac je zove u srpnju, dok je na sastanku u Slavoniji.
– Ivana, moramo razgovarati.
– Slušam, tata.
– Ne telefonom. Dolazi u nedjelju?
Dođe. Roditeljska kuća u Samoboru ista kao prije, s vrtom koji majka voli više od svega. Srpanjska vrućina, cvjetovi u punom sjaju.
Mama ju na verandi zagrli, šuti. Donese čaj.
Lucije nema. Ništa novo.
Tata izlazi, čini se stariji.
– Hvala ti što si došla.
– Ti si zvao.
Sjednu na verandi. Mama diskretno ode u vrt.
– Ivana, moram ti nešto reći. Bio sam u krivu u studenom. I prije.
Drži šalicu i šuti.
– Gledao sam kako radiš. Uvijek. Ali mislio sam… ne znam ni sam što. Možda da si jaka, da nećeš nikad slomiti i da ti ne moram reći ništa. A Lucija… njoj je bilo teže.
– Tata, Lucija je odrasla žena.
– Znam. Shvatio sam to kasno.
Gleda ga. Očekuje olakšanje ili trijumf. Ništa od toga ne dolazi samo tiha, gorka toplina. Kao pred starim drvetom, kad znaš da više neće rasti.
– Čujem te, tata.
– Kako ide posao?
– Dobro. Bolje nego sam se nadala.
– Drago mi je, – iskreno kaže. Bez zavisti, bez ponosa, samo umor. Drago mi je, Ivana.
– Tata, nije u meni ostao bijes. Da znaš.
– Nije?
– Nije. Bilo je. Prošlo je. Sad radim drugo.
Mama ih zove na ručak. Salata, juha, pita. Pričaju o običnim stvarima: vrtu, vremenu, napokon obnovljenoj cesti. Ivana gleda u roditelje, kuhinju, zavjese koje pamti otkad zna za sebe, i osjeća nešto teško objašnjvo, ali nije ljutnja. Nije oprost. Nešto za što nema ime.
Nakon ručka mama je povede u vrt, gledaju ruže.
– Lijepe su, – kaže Ivana.
– Ove godine baš bujne. Mama skida jednu granu, popravlja zelene izdanke. Radiš sama?
– Ne. Nas je pet.
– A Vjeko on je partner?
– Da.
Mama ju mjerka.
– Samo partner?
Ivana se nasmiješi.
– Mama…
– Pita mame, znaš. Dugo si sama. To nije dobro.
– Nisam sama. S ljudima sam koji me poštuju. Više nego prije.
Mama dugo gleda, pa šuti i vraća se ružama.
U rujnu “Most” potpisuje prvi veliki ugovor u Slavoniji. Nije ogroman, ali je stvaran. Koncept nastao u dugim jesenskim noćima za kuhinjskim stolom daje prvi plod.
Proslave ga tortom i šampanjcem u uredu. Dvadesetšestogodišnji analitičar Davor, bivši iz “Radgradnje”, drži zdravicu:
– Za Ivanu Radić, koja je sve ovo osmislila i nije se bojala otići!
Ivana popije. Van jauče hladni rujanski vjetar Zagreba.
Vjeko ostane navečer. Mije šalice na sudoperu, Ivana sređuje stol.
– Ivana, – okrene se.
– Da?
– Misliš li da smo dovoljno dugo zajedno radili da odemo naprosto na kavu? Bez posla.
Spušta čaše, gleda ga.
– Mislim da jesmo.
Okrene se i smiješi.
– Sutra navečer?
– Sutra navečer, – potvrdi Ivana.
Mačak Marko dočekuje ju doma mudro. Skida kaput, stavlja kuhati čaj. Pogleda stan: malen, uredan, uređivala ga sama, odražava nju.
Uzima šalicu i sjeda, Marko joj skače u krilo i mjauče.
Ne misli na roditelje niti na Luciju. Misli na sutrašnji sastanak u Rijeci, na novog klijenta, na to da treba kupiti zimske čizme. Misli kako se Vjeko smije iskreno i iz dubine.
To su jednostavne, dobre misli.
Istinite životne priče ne završavaju monolozima ni velikim pomirenjima. Završavaju običnim večerima s mačkom, šalicom čaja i osjećajem da sutra dolazi dan koji si sama izgradila.
U listopadu Lucija sama nazove. Ne očekuje, ali javi se.
– Ivana, bok.
– Bok.
Pauza.
– Odavno sam mislila nazvati. Nisam znala kako.
– U redu je. Kako si?
– Loše, iskreno. Glas joj slab, nepoznat. Ivana, znam da ono na prezentaciji… pogriješila sam. Nisam shvatila koliko dok se nije dogodilo. Sve dok nisi ustala i rekla…
Ivana šuti trenutak.
– Lucija, uzela si moj rad kao svoj.
– Znam.
– Znaš što je to bilo?
– Znam. Pauza. Tata je rekao da moram prezentaciju napraviti. Uplašila sam se da neću uspjeti… pomislila da smo ipak obitelj, jedna firma…
– I dalje to nije u redu, Lucija.
– Znam, Ivana. Znam. Prvi put zvuči izgubljeno.
Marko žvače svoje whiskase kraj nje.
– Kako je u firmi? pita Ivana.
– Teško. Izgubili smo još dva klijenta. Tata strašno pati.
– Žao mi je.
– Ivana, ne bi ti… ma zaboravi.
– Što?
– Ne znam. Trebam dobrog konzultanta za pregovore. Platit ćemo. Znaš li koga?
Ivana zatvori oči.
– Razmislit ću i javiti ti, – kaže.
– Hvala ti, Ivana.
– Lucija. Pauza. Nauči sama čitati kvartalno izvješće. Nije tako strašno. Sjedi s Tamarom, neka ti objasni.
– Misliš da će htjeti?
– Hoće. Ona želi da firma opstane.
– U redu, – tiho Lucija. Pokušat ću.
Pozdrave se. Ivana gleda u prozor. Studeni je opet u Zagrebu, sivo i hladno. Krug se zatvorio ili nije, ne zna. Možda nema kruga. Samo život ide, malo naprijed, malo ukoso, ljudi pokušavaju, uče, nekad uspiju, nekad ne.
Ujutro prva stiže u ured. Skuhala je kavu, laptop upali, lista zadatke: Rijeka, poziv u 11, ugovor urediti, novi klijent u 15, navečer u osam kava s Vjekom.
Otvara prvi dokument i radi.
Davor dođe prvi, zatim Marina i ostali. Ured se puni glasovima, zvukovima, mirisom kave iz zajedničkog aparata kojeg su svi kupili udruženim novcem.
Običan poslovni dan. Ivanin dan. Dan koji joj pripada.
U tri sata, između sastanaka, javi joj Vjeko: “Danas u osam. Našao sam super mjesto.”
Odgovori: “Može. Veselim se.”
Za trenutak doda: “Hvala.”
On: “Za što?”
Gleda ekran, smiješi se. “Reći ću ti kasnije.”
Pred kraj dana, kad se svi spremaju kućama, Marina zastane na vratima:
– Ivana, jeste li zadovoljni kako ide?
Ivana sklapa laptop, uzima kaput.
– Znaš što, Marina jesam. Jako.
– To je lijepo, – kaže Marina.
– To je više nego dobro odgovori Ivana.
