**Dnevnik, 14. listopada**
Moj muž sam je ponudio da me odveze na posao, a sat vremena kasnije stariji vozač zaustavio me kod pekare i šapnuo: “Sutra nemoj sjesti u Rokov automobil ako želiš spasiti kćer.” Pomislila sam da je Ante Kovač senilan. No navečer Roko je doista rekao da će me ujutro odvesti do centra.
— Ti inače odlaziš ranije — primijetila sam.
— Sve se promijenilo. Idemo zajedno — odgovorio je i nastavio guliti jabuku u dugu spiralu.
Mobitel je ležao pored njega, ekranom prema dolje. Na zapešću mu je blistao novi skupi remen, iako me prije dva tjedna uvjeravao da jedva ima novca za Lorine tečajeve. Naša kći sanjala je upisati dizajnerski fakultet, i svaki mjesec odvajala sam sredstva na njezin račun. Roko se zaklinjao da i on pomaže.
Noću se zaključao u kupaonicu. Voda nije tekla, ali mobitel je nekoliko puta zazvibrirao. Čula sam kako šapće:
— Ne, sutra ću dovesti. Ona neće ništa saznati.
Ujutro Roko me odjednom odbio povesti. Rekao je da se Lora vrti u glavi, poljubio me suhim usnama i izišao. Pričekala sam dok njegov automobil nestane iza kuće, uzela torbu i otišla na autobusni kolodvor.
Autobus za Samobor bio je gotovo prazan. Nisam shvaćala zašto tamo idem, sve dok na stanici kod ambulante nije ušla mlada žena s dječakom u plavoj kapi. Na njegovom ruksaku bio je izvezen raket. Dječak je podigao glavu — i meni je zastao dah.
To su bile Rokove oči. Teški kapci, svijetli obruč oko šarenice, isti pogled koji sam vidjela kod Lore na starim fotografijama.
Na ženinom prstu bljesnuo je prsten sa zelenim kamenom. Prije godinu dana Roko je donio takav kući, a zatim rekao da ga je vratio u dućan.
Na krajnjoj stanici pošla sam za njima. Nakon nekoliko minuta žena je skrenula prema sivom domu. Na vratima je stajao Rokov automobil, iako su u tvornici mislili da je na službenom putu.
Izišao je ususret dječaku, podigao ga u zrak i nasmijao se. Zatim poljubio ženu, popravio sinu šal i otvorio kapiju.
Kući sam se vratila prije njega. Dva sata kasnije Roko je ušao s vrećicom mandarina.
— Je li Lori bolje? — upitao je.
Pogledala sam ga ravno u oči.
— Kako se zove tvoj sin?
Vrećica mu je iskliznula iz ruke. Mandarine su se otkotrljale pod radijator. Roko je problijedio, ali odgovorio:
— Toma.
U tom trenutku u bravi je zaškripio ključ. Vera Horvat, njegova majka, ušla je bez kucanja, vidjela nas i mirno rekla: “Napokon.” Zatim je iz torbe izvadila sivu zapečaćenu omotnicu i pružila je Roku. Njegovi su se prsti ispružili prema rubu papira… ali ja sam omotnicu preotela ranije.
— Što je unutra?
Vera se nije ni trgnula.
— Ne miješaj se. Roko ima sina, i moraš shvatiti što to znači.
— Roko ima kćer — odgovorila sam. — I ona je isto njegovo dijete.
— Kći će odrasti i otići. Dječak će nastaviti prezime.
Roko je šutio. Upravo me ta šutnja slomila jače od bilo kakvih priznanja. Nije me branio. Nije zaustavio majku. Samo je gledao u omotnicu, kao da se boji da se unutra krije nešto gore od moje boli.
Vera je poravnala rukavicu i rekla da je Zorica sama, Toma treba oca, a ja ne bih trebala dizati skandal. Roko će živjeti sa mnom, ali pomagati drugoj obitelji. “Tako rade odrasli ljudi”, izgovorila je.
Složila sam torbu, ali nisam otišla. U sobi je spavala Lora, stisnuvši udžbenik na grudi. Pored nje ležala je čestitka od Rokoa: “Moj budućoj umjetnici”. Sjetila sam se kako je kći odbila putovanje na natjecanje jer je otac rekao: “Sad su vremena teška”. Tada sam mu vjerovala.
Ujutro Ante Kovač čekao me ispred knjižnice. Umjesto pozdrava stavio je na klupu debelu mapu.
— Trebao sam reći ranije — priznao je. — Roko me zamolio da tiskam putne naloge. U izvještajima su stajale jedne adrese, a vozio je sasvim drugamo.
Unutra su bile kopije ruta, računi s benzinskih postaja i fotografije elektroničkih propusnica. Na jednoj slici Rokov automobil svaki je tjedan stajao ispred Zoričine kuće. No strašniji su bili bankovni izvodi.
S Lorinog štednog računa odlazile su kune. Pedeset tisuća za građevinske radove, osamdeset u trgovinu namještajem, trideset dvije tisuće u privatnu kliniku i još sto dvadeset na Zoričinu karticu.
— Koliko je ostalo? — upitala sam.
Ante je skrenuo pogled.
— Dvadeset tri tisuće.
Zatvorila sam mapu. Na naslovnicu je pala kišna kap i razlila se po Rokovom prezimenu.
Kod kuće stavila sam dokumente na stol. Roko je prvo sve poricao, zatim plakao, na kraju napisao priznanicu: obećao je vratiti novac, prodati auto i odreći se prava na moju parcelu. Dva tjedna bio je gotovo savršen. Prebacio je Lori stotinu tisuća, odvezao je na fakultet, kupio nove materijale.
Gotovo sam povjerovala da strah može učiniti čovjeka poštenim.
Ali jedne večeri Roko je stavio pred mene zahtjev.
— Potpiši. Samo garaža.
Pročitala sam prvi redak i osjetila hladnoću: nije se radilo o garaži, nego o zemlji koju sam naslijedila od tetke.
— Htio si založiti moju parcelu?
— Privremeno. Moram pokriti manjak na poslu.
— Kakav manjak?
Lice mu je postalo kruto.
— Ako počneš dizati prašinu, Lora će prva stradati. Znam ljude koji mogu učiniti da je ne prime na studij.
Kroz zid je tiho zakašljala kći. Roko je podigao mobitel i nekome nazvao:
— Odbila je. Znači, djelujemo večeras. Do revizije je ostalo jako malo vremena…
Pričekala sam dok ne zaspe, napravila kopije svih papira i napisala pismo direktoru tvornice. Ujutro uzela mapu i krenula tamo. Ispred ureda načelnika Roko mi je prepriječio put, a iza njegovih leđa već su stajali direktor i računovođa.
Nasmiješio se, kao da još uvijek može upravljati razgovorom.
— Mila, makni mapu. Inače ćeš požaliti…
Stavila sam dlan na kopču i otvorila je.
U mapi nisu bili samo bankovni izvodi. Unaprijed sam snimila na mobitel Rokov noćni razgovor o manjku i priložila ga pismu direktoru. Pokraj su ležale njegova priznanica, kopije zahtjeva za moju parcelu i fotografije ruta.
— Inače ću požaliti ja? — ponovila sam. — Ili se bojiš da će požaliti oni čiji si novac prisvojio?
Roko je pojurio prema mapi, ali direktor ga je zaustavio rukom.
— Ne dirajte dokumente — rekao je. — Računovođa je već pozvala inspekciju.
Rokovo lice postalo je sivo. Odjednom više nije bio samouvjereni šef opskrbe. Preda mnom je stajao čovjek koji je dvije godine lagao ženi, skrivao sina, prebacivao novac s kćerinog računa i pokušavao založiti moju zemlju da pokrije službenu rupu.
— Uništit ćeš obitelj — šapnuo je.
— Sam si je uništio. Ja samo više ne pokrivam ruševine.
Istog dana udaljen je s posla. Revizija je pokazala da je izdavao fiktivne isporuke, krivotvorio rute i izvlačio novac preko poznatih podizvođača. Siva omotnica koju je donijela Vera pokazala se kopijom zahtjeva za založenje moje parcele. Htjela je da ga potpišem kod kuće, dok je Roko glumio kajanje.
Odvjetnik je potvrdio: bez mog javnobilježničkog pristanka nitko nije mogao založiti zemlju. A Lorin novac uspjela sam vratiti nakon prijave banci i službene istrage. Roko je prodao auto, svoj dio stana i isplatio veći dio ukradenog. Ostatak je dosuđen sudskom odlukom.
Ni Zorica nije ostala s njim. Saznala je da joj je Roko obećao urediti kuću, a meni govorio da samo pomaže usamljenoj ženi. Uzela je Tomu i preselila se k sestri, zabranivši Roku dolazak bez prethodnog dogovora.
Lora dugo nije razgovarala s ocem. Jednom me upitala:
— Mama, zašto nisi rekla ranije?
Zagrlila sam je i odgovorila:
— Jer sam se nadala da će on sam postati pošten.
— A sad?
— Sad znam: nada ne smije koštati tvoje budućnosti.
U proljeće smo otvorile malu radionicu kod kuće. Ja sam šivala navlake i jastuke, a Lora smišljala uzorke. Na prozoru su visjele lanene zavjese, na stolu stajala lampa sa zelenim abažurom — gotovo kao ona koju je kći nacrtala u svom prvom skici.
Ante Kovač došao je jednom s teglom pekmeza i dugo stajao na vratima.
— Oprostite, Mila. Trebao sam vas upozoriti ranije.
— Upozorili ste me onda kad sam mogla čuti — rekla sam. — To je dovoljno.
Otišao je, šepajući po mokroj stazi. Zatvorila sam vrata, vratila se za stol i vidjela kako Lora reže tkaninu po nacrtanoj liniji.
Nekad sam se bojala rezati bilo što: haljinu, obiteljsku fotografiju, staru naviku trpljenja. Sad su škare lako prošle kroz materijal.
Iza prozora gasilo se svjetlo, a u sobi je postajalo sve prostranije — kao da je s posljednjim rezom iz nje zauvijek izišao čovjek koji je zauzimao previše mjesta.
