Nekome si potreban
Ponedjeljak.
Ma, sunce moje, koje pljeskavice sad?! Nema vremena! Pobigao sam s posla samo na sat vremena, razumiješ? Ajde kasnije! Poslije… Milan Romanović gladnim pogledom promatra svoju Nedu, a ona tiho sprema natrag u hladnjak sve što je htjela ugrijati, što je jučer skuhala, samo da Milanu bude fino.
Svaki ponedjeljak ona ga čeka. Ujutro, popodne, navečer, čak i noću uvijek. On bane bez najave, otključa vrata svojim ključem, poljubi svoju Nedicu u usne, a nakon toga sve bude u nekoj magli, slatkoj i gustoj.
Dobro je što Nedim sin, Goran, tog dana ni ne dolazi kući, po cijeli dan je na fakultetu. Ne smeta.
Da netko posjećuje njegovu majku, Goran sluti, ali ne pita. Zašto bi? Bolje ne znati. Mada Jednom je Goran vidio tog taticu, kad je ovaj ulazio u svoj auto, važan, sav neki četvrtast, kao da ga je bravar rezao, pomisli dečko. Nije mu odmah sjeo. Ali, ako je mami dobro, neka bude. Nakon njihovog susreta mama mu blista. Nek šeta
Milan nikada ne donosi Nedi cvijeće. Ne želi upadati u oči vozaču. Priče o tetama i majkama ovdje ne prolaze Milanovi svi su u Rijeci.
Neda se već navikla. Čemu cvijeće?! Suvišno. Bitno je da je Milan barem malo njezin. Samo njen, na tih sat vremena, nije ničiji muž, otac ni direktor…
Neda nema pravo biti ljubomorna na svog dragog, jer ona je ta koja ruši tuđu obitelj, upliće se, griješi, ulazi u tuđi život. Ljubomori nema mjesta! Treba biti sretna s onim što imaš.
I ona to i jest. A kako je tek Milan sretan, nemoguće je opisati!
Oženio se rano, zaletio se, nije se do kraja nauživao slatkog života. Sa suprugom, Gordanom, ima dvoje djece. Sad je Milan Romanović odgovoran za njih, brine se, odgaja ih. I ništa više. Suprugu odavno ne voli, a ni ona njega. Žive kao sustanari, doručkuju zajedno, sve ostalo svatko za sebe.
Dušo moja, što si opet tužna? šapće Milan Romanović već u hodniku. Zar ti nije lijepo bilo? Sve je u redu! Doći ću idući ponedjeljak, obećajem. Onda ćeš me i nahraniti i uspavati i…
Neda grize usnu i klima glavom. Ne traži ništa više. Zadovoljna je, dobro joj je.
Ajde, bok! šapne mu na uho.
Milan je poljubi, na tren zastane pa naglo otvori vrata i nestane. Dugi rastanci suvišne suze. Mora još do posla, a mlađa kći, Jelena, ima natjecanje iz gimnastike. Zamolila ga je da dođe.
Milane! Aktovka! sjeti se Neda i namjerno je stavi uza zid, ne bi li zaboravio dokumente i još sekundu ostao.
Ah, da… Vidiš ti mene… Hvala. Moram juriti. Bok, Nedice…
Neda ga isprati pogledom, maše iz prozora, ali on ne gleda, žuri dalje.
Neda stavlja naočale i sjeda za računalo. Urednica je u maloj izdavačkoj kući, radi doma. Mašta o danu kad će Milan doći zauvijek, svaki dan jesti njezine pljeskavice
Utorak.
Milan tog dana odlazi ranije s posla, vozi svoj skupi Mercedes prema centru Zagreba, nosi dokumente (mogao je i kurir odnijeti, ali on sam voli), poslije pušta vozača kući, pogodi mu i po koju kunu iz zahvalnosti, a onda skače u taksi i juri u Medulićevu. Tamo, u staroj ljepotici od zgrade sa štukaturama i ironijskim kapijama živi Anamarija, Anamarija Trohimirović. Nekad balerina, sad predaje u privatnoj baletnoj školi, još je uvijek otmjena i graciozna. Utorcima ne radi. Čeka njega.
Njoj Milan također ne nosi cvijeće opet se skriva. Iako Anamarija obožava cvijeće godine na sceni, navikla je na miris ruža i ljiljana, bukete i ljubavne porukice.
Kužiš, Anamarija miluje je Milan po sitnoj glavici, rado bih ti donio buket, ali onda ovi vaši portiri, ti kerovi dolje, odmah bi znali da idem k tebi! Ne mogu si to dopustiti! Bez cvijeća sam netko drugi, s cvijećem odmah trač…
Ja se tih vaših tračeva ne bojim, Milane! Ničega se ne bojim! Nedostaješ mi. Radim s klincima, a misli su kod tebe, tvoje ruke, tvoja ramena, usne… Anamarija zna pričati strasno, tako da Milana zabole trbuh i srce od želje. Ti nisi više s Gordanom? Odi od nje, molim te! Ako ne ideš ti, ja ću je nazvati i sve joj reći! Daj, daj da zovem!
Hvata telefon, ali Milan poljubi njezinu blijedu ruku s plavim žilicama i uzme ga nježno iz nje.
Izdrži, Anamarija! Ljubavi moja, strpi se… Kada djeca još malo narastu, otići ću, kunem ti se! Do tada… hajde da popijemo šampanjac i budemo ludi i sretni, s ovime što imamo. Zaigraj za mene! zamoli.
Ona cijeli život pleše prvo za baku, pa roditelje, pa za publiku, a sad… za Milana.
Anamarija voli kad joj plješću, a Milan to radi najbolje što može. Vatrometa nema, ali sve nadoknađuje svojim osjećajima. Nije to ono što je nekad bilo, ali je lijepo.
Nakon ljubavi piju kavu u njezinoj kuhinji. Smiju se dok piju drugu šalicu i dobro znaju da će tada Milan brzo otići. Anamarija ga isprati do lifta, raščupana, u kućnoj halji. Susedi vide, ogovaraju. Ona je navikla. Balerina je navikla da je život predstava, a priče o njoj to je isto vrsta slave…
Srijeda
Ovdje je sve prosto do izrabljenosti. Milan stiže kod Ljilje na vikendicu, ona ga dočeka u ogrtaču i s čistim plahama. Otvori vrata, uvuče ga unutra, zgrabi za kravatu ili ovratnik sakoa i nasrne na njega kao zvijer na odrezak.
Upoznali su se na nekoj zabavi, Ljilja je već bila vesela i vraški zavodljiva. Milan je trebao doći na pet minuta, dogovoriti nešto s kolegom. I… utopio se u njenim očima.
I do danas tone. A ona ga ne spašava…
Nikada ne traži cvijeće, ne kuha mu ništa. Jedva da ustane kad odlazi.
Bok, mišu mali! poljubi Milan njenu ruku i nestane.
Ljilja se ni ne pomakne, promrmlja nešto i dalje spava. S njom je najlakše ništa ne traži, ne plače, ne visi mu oko vrata. Dođe, dobro je.
Ali nemojte misliti da je Ljilja jednostavna kao stari ormar koji još stoji u sobi uspomena na mamu. Nije, ona je vrlo proračunata i oštra. Znate, ako nešto naumi, iščupat će to zubima, gaziti preko leševa. Milan se ponekad plaši što ako ga ona odluči razvesti od Goge? I što onda, djeca, muka, punica… alimentacija…
Od same pomisli stresa ramenima ali Ljilja tisuću puta kaže da ne želi oduzimača.
Pa nisi ti konj ni cap, kikoće i gricka mu uho, da te vodim. Volim slobodu. Dođi, ali i znaj granicu!
Nije on cap, možda samo malo I ponekad ga strah što će mu nekad i Goga staviti rogove. To bi tek bilo…
Četvrtak.
Riblji dan. Milan provede pola dana u uredu, a onda ide kod Tereze. Ona je majstorica za riblja jela odrasla je uz more, zna spremiti sve što iz Jadrana izlazi. Miris njene kože podjeća ga na djetinjstvo, more, Soline kod Zadra…
Milan voli filet, bijelu, na žaru. Tereza kupuje svježu ribu kod poznatih ljudi, postavi veliki stol, pripremi vino, čaše, salvete, upali svijeće. Sve voli da bude umjetnički. Milan kod nje uvije jede. To se ne propituje. Kod njega ženi na ribu alergija!
Ali četvrtkom Goga spava kod svoje mame u Samoboru, pa Milan može jesti i ribu. Poslije pomogne oprati, umije se. Tereza voli čistoću, to je fetiš. Milan kod nje uvijek dolazi uredan i ispeglan.
Tereza je glavna u toj kući i ne dopušta da Romanović zaboravi tko je gazda.
Ponekad spomene kako bi bilo da žive skupa.
Volim djecu, Milane! promrlja na francuski način. Znam s njima. Neće me opteretiti. Vodit ćemo ih na more i meni i tvojoj mami, svima bi bilo lijepo.
Samo predlaže. Ne moli, ne cmizdri, samo nonšalantno slegne ramenima kad on opet izmišlja razloge protiv.
Kako hoćeš obično završi, natoči još vina.
Ona je najstarija od Milanovih ljubavnica, nema više vitko tijelo, snaga je oslabila. Ali Milan baš odnedavno voli mirne more. Godine
Odlazi od nje kasno, naspavan i čist. Žene i djece nema kod punice su. Goga ne zove. Dobar je to osjećaj: može dugo sanjariti, zamišljati prošle i strasne noći. Tereza. Kad je Goga doma, navlači zastore i čini se kao da je na dnu bunara sve crno i hladno. S Gordanom je neizdržljivo hladno Ili je propuh? Nije važno…
Petak.
Ovdje nema senzacije. Milan vodi djecu svojoj majci. Danas je on na redu. Goga ne dolazi, kasni s posla.
Kod mame Milan hoda po stanu dok se djeca i baka Tonka igraju čovječe ne ljuti se, pa svi večeraju.
A što, Goga opet nije mogla doći? pita Tonka svaki put sa smiješkom. Kad tebi samo zmija pripala, sine
I Milan svaki put objasni da Goga petkom ima stručne skupove, još nije stigla.
Zanimljivo. Naša Goga stalno nešto stručno. Tonka lupka po stolu, pa klimne. Ajde, dosta o nedostojnima. Toni, Iva! Zaboravili ste tortu!
Svi odu u kuhinju po tortu i šalice. Samo Milan sjedi, ne miče se. Umoran je. Teško je u 47. biti i zavodnik i šef i… sve.
Pogotovo kad imaš i balerinu, i poslovnu ženu, i ribaricu…
Ma sve te žene, Milan, iste su ti! rekao mu je jednom vozač, Stipica.
Što im treba, Stipe? pita šef i pogladi bradu. Brada… Neda ne voli kad brada bode…
Novci! Imaš svi te vole, nemaš idi orat jarak. Kad sam malo zarađivao, žena me ni šljive, a njena mater me još izvrijeđa. Sad… Stipica mazno pogladi volan, sad svi za mnom trče. Pare sve rješavaju. Ženske…
Milan ga strogo pogleda, ovaj šutne gas i zalaju na nekog na cesti.
Nije istina, brate… uzdahne Milan. Moje nisu takve. Samo žena… Goga stvarno samo novce broji. Kad je to počelo? Postaneš stranac sam sebi…
Ajde, Stipo, vozi, usporavaš! ljutito doda Milan. Kasnimo!
Probijaju se kroz gužvu gradom, krivudaju među drugim limuzinama, kako je Milan zvao auto u šali, i ulaze u dvorište Nedine zgrade, gdje, pojasni Stipi, privatno čeka osteopat.
Stipica ne pita dalje. Zašto i bi? Osteopat, zubar, maserka… Svejedno, samo da dobro plati.
O tome da odlazi zauvijek, Gordana mu je rekla u ponedjeljak ujutro, baš na Nedin dan.
Kako to misliš, ideš? nije shvaćao Milan, sjeo na rub kreveta i trljao oči.
Ovako, svojim nogama! nasmijala se Goga i potapšala se po butinama. Sama ću priložiti zahtjev za razvod, poslije ću uzeti djecu, prvo trebam srediti sve…
Sjedila je ispred ogledala, namotavala kovrče i govorila kao da ga izvještava o anegdoti s posla. O njenom kolegi, profesoru Brkiću. O njemu Milan nije znao ništa.
Ništa ne kužim, kud i zašto ideš? Milan je spustio noge, utrnuo je u stopalima, kvrge rastu kao kod njegove majke…
Nisi dijete, Milane! Od mene ideš. Kamo? Nema veze. Ne pitam ni ja gdje si ti svaku večer. Nije mi bitno. Tako i ti… Ne zaboravi, mlađoj kćeri si dosadan! Nas dvoje idemo k Brkiću… Prvo trebamo sve papire posložiti, pa… Goga ostavi figaro i primijeti Milana iza sebe, namrštenog, stisnutih šaka.
Što? Žao ti je? Ma, ajde! Ne boj se, nećeš ti biti sam. Stipica, tvoj vozač, ide sa mnom. Tako je ispalo, oprosti. Nama je posao uspio, sad smo u plusu. Stipicu vodim. Sve tvoje ljubavnice ostaju tebi. O alimentima razmisli, treba biti pošten. Sve tvoje prihode znam, ne izvučeš se. Makni se, smrdiš, Miki…
Brzo se našminkala, navukla haljinu, Miki joj je pomogao zatvoriti ciferšlus, još je htio nešto reći, ali Goga je već nestala.
Djecu ću sama voziti u školu. Bok! zalupa vratima…
Isprva je Milan šetao po praznom stanu i smijuckao se. Ajde, Goga, dobro si zabila gol!
Onda ga oblije bijes, poželi razbiti šalicu s natpisom Dom, obitelj, brige o zid, pa gaziti po krhotinama nogama, da boli i da može vikati.
Shvatio je zašto mu je teško Goga je napala iz sjene! Tiho, polako se sve dogovorila i to s nekim Brkićem! Fuj!
Goga je njegova. Samo njegova, nikoga drugog. On ju je nosio u bolnicu kad je rodila, vozila nije mogla kroz snijeg, a Gogi je već krenulo. On, samo on zna da se protiv njezinih migrena treba jaka kava s malo likera. Samo on zna zašto ona navlači zastore iako žive na dvadesetom katu s pogledom na Ribnjak. Goga se boji mraka. Kad je bila djevojčica, izgubila se kod bake na selu, primila temperaturu i priviđalo joj se da crni ljudi silaze s neba i odvode je u pakao.
Nikad to nije nikome rekla. Samo mužu. A sad? Hoće li se Brkić rugati njezinim strahovima?
Stipe i auto nisu bili ispred kuće. Trebao je zvati taksi.
Na poslu je vikao na ljude, bacao papire, po prvi put nije mogao naći potrebni papir među hrpom. Prije je uvijek mogao, sad više ne…
U glavi mu samo zvoni: Goga otišla. Otišla Goga!
Poslije, nekoliko praznih dana, došao je još jedan poziv iz bolnice…
Ne brinite, gospodine Romanović! liječnik je listao medicinske nalaze. Morate na pregled. Ostat ćete kod nas tjedan dana, odmorit ćete se, vitamine, spavanje i masaže. Kad dođu nalazi Ma što kažete?
Milan sve vrijeme pokušava viriti u nalaze i osjeća kap znoja niz kralježnicu.
Leći? Gdje? Zatvorit će ga, izmusti kunu pa na groblje.
Ma nema govora! Nemam kad sad! podigne se, prijeti prstom doktoru. Dosta strašenja! Niste našli pravog za svoje trikove. Novce želite? Nema šanse!
Pokazao mu je figu.
O kakvim novcima?! Vi trebate u bolnicu, ozbiljno je. Svugdje, evo nalaza, nađite nekog neovisnog. S novcima, gospodine Milan, svojoj ženi de se tu ponosite. Znam, radim privatno, krediti, stan… Ali nisam tu da vas oderem. Izađite, gotovo.
Milan zalupi vratima, sa zida se sruši žbuka, povuče pukotinu.
Ma ništa, popravit ćete! Para imate kao šodera! frknuo je sestri u hodniku.
Zašto stalno o novcima misli? Ni sam ne zna. Nema veze, sad se trebaš nečim drugim baviti…
Ode Nedi. Ponedjeljak je, njezin dan, sigurno ga čeka!
Čekala je. Ali ne kao obično.
Uplakana, bezvoljna, nije mu skočila u zagrljaj, nije nudila pljeskavice. Čak se nije ni počešljala.
Milane… Mile moj! zajeca probadajući nokte u njegovu ruku. Goran je otišao. Nazvao me jučer, rekao da ide baki, ne želi nam smetati.
Nama? Milan promuklo upita.
Nama. Rekao mu je netko, neka Gordana, da se vi razvodite i da ćeš se doseliti ovdje. Kako si mogao, Milane?! Odlučio si iza mojih leđa! Neda vrišti, prebacuje ruke.
Nisam ništa odlučio. Goga mi je danas ujutro rekla za razvod! odgurne je, kao dosadnu muhu.
Lažeš! Svejedno, baš me briga kad je rekla! Ne želim živjeti s tobom! Vrati mi Gorana, čuješ?! Vrati! U očaju lupa zrak rukama.
Kakve ja imam veze? Nazovi ga, reci mu da dođe. Nisam mislio…
Što? Nisi mislio? Ti si kriv! Gnjido! Mrzim te, shvaćaš? Mrzim! Neda ga izbacuje i zalupi vratima.
Nije joj stigao ni reći da umire. Nedi sad nije stalo do njega.
Kad je bio blizu njezinom sinu, bilo joj je stalo do Milana. Sad nije.
Milan polako šeta po Tratinskoj, poznatoj a sad nepoznatoj. Radnici ruše novinski kiosk. Ovdje će biti cesta.
Bit će prazno bez kioska. Sve drugo. I kod Nede. Dok je sve bilo na svojim mjestima, iako nesigurnim, bilo je dobro. Imao je Gogu, sigurnu točku, ništa ga nije brinulo. Goga je otišla i sve se raspalo, kao da se Svemir srušio.
Neda je imala Gorana, razumio je, trudio se razveseliti, onda su njezini susreti s Milanom bili puni smisla. Imaš izmučenu Nedu, imaš Milana Romanovića koji tješi, i Gorana koji to podržava.
A sad, tko će joj oprostiti?! Priznati sama sebi da si ljubavnica, a ne ljubljena ne hvala! Vratite stari svijet, lakše je tako…
Milan sjeda na klupu, vadi nalaze, pokušava nešto pročitati, ali ne ide. Zove Anamariju ima sat, harmonika svira, netko pleše u pozadini.
Miki, ne sad, molim te! I ne dolazi! Sestara me zove u Sydney, idem. Ne znam koliko ću biti. Kad riješiš razvod, javi kako je prošlo. Oprosti, žurim. i prekine vezu.
Za razvod zna i ona. Goga joj javila. Kao da je on miš u tegli zmija.
Ali miš smrdi. Nikome ga ne treba…
Ljilja ga primi. Nije bio njezin dan, ona ga pusti u kuću, odvede u sobu, nakon svega upali cigaretu i samo kaže: Trudna sam. Ali nije tvoje.
Godinama sam željela dijete, a sad ni ne znam trebam li ga. Čuješ, ti! viče stomaku. Ne znam…
Milan počne nuditi pomoć, nudi najbolje doktore, plati će ako treba, Ljilja treba paziti…
Hajde, pametuj još… odmahuje ona rukom kao da tjera stršljen. Došao si jer te Goga ostavila, mislio si ušuškati se? Ne može. Miki… glas joj zadrhti. Izađi. Mučiš me.
Ni njoj više nije potreban. Ima sada svoje brige.
Samo sam ti došao pokazati nalaze… proturi Miki papire.
I ja imam svoje. Rh-konflikt. nasmiješi se Ljilja. Mrš van!
Miki ode. Svu svoju uspješnu životnu slagalicu promašio. Toliko ležaja i zagrljaja, a nigdje ga nisu čekali? Kad se razvede i postane slobodan i dalje nitko ne čeka? Lakše je bilo dočekati ga oženjenog. Tako manje pitanja. Goga je sve pokvarila.
Tereza, kad je čula njegove jecaje i jadikovanje nad lošim nalazima, odmah kaže, treba u Tibet, da mu broj, neka ne zove više.
Ja vjerujem u auru, Milane Romanoviću. Vaša je bolesna, prenosi se na mene. Više nema smisla…
I nestane i ona, s ribom, s vinom. Sad će kuhati nekom drugome, sa žutom, sunčanom aurom…
Majci nije rekao za bolest. A i da je rekao, samo bi lupila šakom po stolu i zaključila: za sve je kriva Goga. A onda prešla na svoje boljetice, imala ih je dosta za cijeli tjedan.
Milan se jedva dovukao doma, iscrpljen, legne gladan i probudi se u gluho doba noći. Strah ga je smrti. Nije još živio! A djeca Što će bez njega?
Kako je do sad bilo? Ti s Ljiljom, Anamarijom, Nedom… A oni s majkom. Tako će biti i dalje. A tebe pokopaju.
Milan legne u bolnicu ne zbog ozdravljenja, nego jer mu je doma prazno. U bolnici je barem buka, dođe medicinska sestra.
Operacija je dogovorena za ujutro.
Jesi li javio rodbini? Da me ne gnjave telefonima po danu! mrmlja susjed iz sobe, grub, namrgođen starac. Neću se javljati!
Neće zvati, ne brinite… odmahne Milan Romanović.
I odvedu ga.
Kad je došao k sebi, sjedio je gledajući zavojeni trbuh, upalio mobitel, i skoro zaplakao. Jer, nitko nije zvao. Kao da ga nema.
Tada je prestao bojati se. Nije nitko pa neka bude kao da ga uopće nema. Djeca će žaliti, majka će patiti. Ali njega nije šteta. Stari kiosk, sruše ga i podignu nešto novo. Ljilja će roditi, možda će tom djetetu biti bolje. Milan odlazi, pravio je mjesto
Noću dobije temperaturu, premjeste ga u intenzivnu. Oko njega svi odjeveni u plahte, ljudi, a kao da nisu tu. San ga proguta…
Kad se probudio, naslonjena na krevet spavala je okrenute glave Goga.
A kroz prozor prži zlatno sunce.
Treba povući zastore, znaš da ne voliš… šapne Milan, nakašlja se. Grlo ga peče, žedan je.
Goga podigne glavu, stroga, ali nježna.
Ne treba. Nek bude tako. Svjetla ovdje fali… Svjetla… reče, pogladi ga po obrazu, ali odmah makne ruku.
Oprosti, nisam se obrijao. Idem sad…
Pokuša ustati, ali ne može.
Borit ćemo se, Miki. Nas dvoje ćemo se boriti. Čuješ? prekinula ga Goga. Sve zna o njemu i sve je oprostila. Ili bar nije otišla.
I tada je shvatio. On nije stari kiosk. On je čovjek kojeg netko voli. I od toga još više boli…
