— Ivana… — Marko je pogledao ženu i duboko uzdahnuo. — Oprosti, ali ove godine put na more moramo otkazati.
— Kako to misliš otkazati? Zašto? Sve smo već isplanirali. Čak smo i smještaj rezervirali.
— Na poslu je kaos. Nitko me sad neće pustiti.
Kad je muškarac tri dana prije planiranog putovanja rekao da neće moći na more zbog hitnog projekta, Ivana se isprva rastužila.
Toliko su se dugo spremali za ovo.
Čak su i datume godišnjih odredili tako da bar dva tjedna mogu provesti zajedno.
— Marko, molim te, možda bi ipak popričao sa šefom? Objasnio mu situaciju? — upitala je Ivana s nadom u glasu.
— Ne. Sada nikoga ne puštaju na godišnji, pa ni za mene neće napraviti izuzetak. Mogu, naravno, dati otkaz, ali znaš i sama da to nije rješenje. Gdje ću naći takav posao?
Ivana je uzdahnula. Markov posao je stvarno bio dobar.
Upravo zahvaljujući njemu su se iz garsonijere preselili u vlastitu kuću. Nije nešto velika, ali ipak je njihova.
Dakle, dati otkaz je bilo glupo. Ali Ivana nije namjeravala odustati od puta na more. O tome je sanjala četiri godine.
Sjedila je, razmišljala i odlučila: ako Marko ne može na godišnji, ona i Luka mogu same otputovati.
Naravno, prvotno su planirali ići autom, ali može i autobusom.
Da, trebat će malo duže i morat će žrtvovati udobnost, ali nakon toga nju i Luku čekaju nezaboravni dojmovi – dva tjedna sunca, toplog mora i dugih šetnji uz rivu. Pa još limunada, sladoled i ostale životne radosti.
— Ivana, iskreno, ova mi se ideja baš ne sviđa, — namrštio se Marko kad mu je žena izložila svoje planove. — Kako ćeš sama s malim djetetom na rukama?
— Luka ima skoro četiri godine. Nije on više malen, — uzvratila je Ivana. — I ja jednostavno želim na more.
— Pa možemo svi zajedno malo kasnije? Recimo, krajem kolovoza. More će vjerojatno još biti toplo.
— Marko, dragi… krajem kolovoza ja više neću imati godišnji. To je prvo. A drugo, u to vrijeme na moru zna biti puno meduza i nećemo se moći normalno okupati. Zato moramo sada.
— Bit ću nervozan i brinuti se za vas. I te će me misli ometati na poslu.
— A ja ću te zvati svaki dan da ne brineš, — nasmiješila se.
— Ali…
— Marko, molim te, nemojmo se svađati zbog takve gluposti. Odavno nisam mala curica, i sama ću riješiti sve probleme ako se pojave. Sigurno te neću zvati i moliti da dođeš po mene, pa se mirno bavi svojim projektom. A Luka i ja ćemo se lijeno odmoriti.
Marka takav odgovor nije zadovoljio. Ali Ivana je već bila odlučila. A kad žena nešto odluči, tako i bude.
*****
Prvih nekoliko dana dugo iščekivanog odmora prošlo je gotovo onako kako je Ivana zamišljala.
Svako jutro Luka je oduševljeno trčkarao po pijesku, gradio tornjiće, pokušavao uhvatiti galebove i bez prestanka pitao smije li u vodu “samo još malo”. Navečer, dok su šetali gradom, pili su limunadu i jeli sladoled. Ukratko, bilo im je zabavno.
A pred kraj trećeg dana Luka se pomalo utišao.
Istina, Ivana tome nije pridavala previše pažnje – pripisala je umoru.
I sama je tog dana bila malo umorna. Zato su i otišli spavati skoro dva sata ranije nego inače. A usred noći Luka je počeo dozivati mamu i glasno jecati.
Ivana je brzo skočila iz kreveta i pogledala sina, ne shvaćajući što se događa.
— Što je, Luka?
— Mama, loše mi je, — promuklo je rekao i pokazao rukom na grlo.
Ivana je prestrašeno prislonila dlan na njegovo čelo – bilo je jako vruće.
Toplomjer je pokazao gotovo četrdeset stupnjeva.
Za pola sata ispred hotela već je stajala hitna pomoć.
— Ovo izgleda kao angina, — rekao je mladi liječnik nakon pregleda djeteta. — Bolje ne riskirati. Idemo u pedijatrijsku bolnicu.
Ivana je šutke kimnula.
Da je godišnji gotov, shvatila je već na putu, kad joj je isti liječnik rekao da će možda morati ležati tjedan dana, ili čak i duže ako bude komplikacija.
Kad je Ivana izašla iz hitne pospane Luke na rukama, krenula je za liječnikom u prijemni odjel i odjednom…
…naglo stala.
Točno ispred ulaza ležao je ogroman čupav pas. Nije se ni pomaknuo kad je mladi liječnik samouvjereno prošao pored njega.
Samo je otvorio jedno oko i mirno ga pogledao.
Vjerojatno ga nije prvi put vidio ovdje.
— Kakvo je ovo čudo?… — promrmljala je Ivana.
Pas koji je ležao točno ispred dječje bolnice činio joj se potpuno neumjesnim.
“A što ako nekoga napadne? Ovdje su svuda djeca…” proletjela joj je uznemirena misao kroz glavu.
— Ženo, što stojite? — obratio joj se liječnik, provirivši kroz napola otvorena vrata. — Hajdemo, papire ćemo srediti.
— A ovo… — Ivana je prestrašeno pokazala rukom na psa. — Je li to normalno da leži ovdje?
— Ma ne brinite, — nasmiješio se liječnik. — Vrlo je dobar. I voli djecu. Hajdemo.
Ivana je jače privila sina uz sebe i oprezno obišla psa širokim lukom.
Taj se nije ni pomaknuo. Samo je lijeno ispratio pogledom i ponovno spustio glavu na prednje šape.
— Ma daj… — tiho je rekla Ivana, osvrnuvši se. — Je li ovo bolnica ili sklonište? Gdje su zaposlenici?
Činilo se da zaposlenici bolnice uopće ne obraćaju pozornost na psa.
To je Ivana shvatila već sljedeći dan. Medicinske sestre su prolazile pokraj psa kao da je to normalno, a čistačica s kantom mu se čak i nasmiješila. I pozdravila ga.
— Dobro jutro, Cvrčko. Kako je prošlo tvoje noćno dežurstvo?
Pas je u odgovoru lijeno mahnuo repom. Kao da je stvarno razumio svaku riječ.
Ivana je začuđeno pogledala ženu, ali ništa nije rekla. Jer je u tom trenutku bila zaokupljena nečim drugim.
Pred njom su bili nalazi, razgovor s liječnikom, uzimanje lijekova i, možda, besane noći pokraj sina.
Preko noći mu nije bilo nimalo bolje.
Zato je na čudnog čupavog psa Ivana zaboravila gotovo odmah. Ali, kako se ispostavilo, nakratko.
Prva dva dana doista su bila naporna. Izmjeriti temperaturu. Nagovoriti Luku da popije lijek. Sačekati liječnika. Nahraniti sina, ako dobije apetit. Opet toplomjer, opet tablete.
Tek predvečer bi dječak nakratko oživio, a noću bi se vrućica ponovno vraćala.
I tek trećeg dana temperatura je konačno pala. Luka je prvi put zatražio ne crtiće na tabletu, već autić koji su ponijeli, i pokazao rukom na prozor.
Ivana je olakšano uzdahnula. Sada je barem mogla izaći s njim u bolničko dvorište da udahnu svježeg zraka, jer…
…bolnički mirisi nisu bili privlačni.
U bolničkom dvorištu posvuda su rasli javorovi i lipe, a ispod njih su stajale udobne klupe.
Mame su šetale s djecom, a medicinske sestre su žurno hodale od jedne zgrade do druge.
I upravo tamo Ivana je ponovno ugledala čupavog psa.
Pokušala se sjetiti kako se zove.
“Cvrčko, čini mi se. Da, baš Cvrčko.”
Pas je polako šepao stazom, primjetno hramajući na jednu nogu. Isprva Ivana nije ni shvatila da ima samo tri šape.
Četvrta je bila puno kraća i uopće nije doticala zemlju.
“Bože, kakva grozota…” pomislila je Ivana, nastavljajući promatrati psa.
Čak ju je malo sramota bilo što se one noći s tolikom odbojnošću odnosila prema ovom nesretnom psu.
— Mama, vidi! Psiček! — radosno je uzviknuo Luka.
Ivana je automatski uhvatila sina za ruku.
— Samo nemoj prilaziti blizu. Nemoj.
Iskreno, Ivana se uplašila da će pas čuti Luku i potrčati mu se upoznati, kako psi obično rade kad ih se primijeti, ali on nije ni pogledao u njihovom smjeru.
Umjesto toga, Cvrčko je otišao još malo, stao kraj vrata i, oživjevši, zamahao repom.
Na područje bolnice ušle su dvije žene s teškim torbama.
— Hej, Cvrčko naš! — nježno je rekla jedna od njih i pogladila ga po glavi.
Pas je tiho cvilnuo i, smiješno poskakujući na tri šape, krenuo uz njih.
Otp ratio je žene do vrata kuhinje, pričekao da uđu unutra, a zatim sjeo kraj trijema.
Za minutu mu je jedna od njih iznijela veliku metalnu zdjelu.
Cvrčko nije odmah nasrnuo na hranu.
Prvo je pažljivo pogledao oko sebe, kao da provjerava je li sve mirno.
I tek onda je polako prišao zdjeli i počeo jesti.
— Pa vidi ga, kako je fin, — nehotice je izustila Ivana.
Čistačica koja je prolazila pokraj nje nasmiješila se i rekla:
— Još kako je fin. Naš lokalni čuvar. Pazi na red.
— On ovdje živi? — začuđeno je upitala Ivana.
— Već godinama, — kimnula je žena. — Ne bojte ga se. Jako je pametan i dobar. Da mogu, odavno bih ga uzela k sebi.
Luka je u međuvremenu izvadio iz džepa keks koji je ostao od doručka.
— Mama, smijem? Vidi, nije se najeo.
Cvrčko je doista već pojeo kašu i tako izlizao zdjelu da se sjajila na suncu.
A zatim je odmaknuo nekoliko metara i legao u hlad drveta, spustivši glavu na prednje šape.
Ivana je isprva htjela zabraniti sinu da prilazi psu, ali Luka ju je tako pogledao…
Pa kako odbiti dijete koje je toliko propatilo u posljednjim danima?
— Samo pažljivo, molim te, — rekla je.
A sama je krenula za njim, držeći ga za ruku, da bi ga na vrijeme mogla odmaknuti od psa.
Ne, shvaćala je da ovaj pas vjerojatno nije agresivan, inače mu ne bi dopustili da boravi na području bolnice. Ali, bolje biti oprezan.
Luka je prišao čupavom psu koji je ležao na tlu i pružio mu keks.
— Izvoli… Ovo je za tebe…
Cvrčko je podigao glavu. Neko je vrijeme pažljivo promatrao malog čovjeka, a zatim oprezno uzeo poslasticu samim vrhovima zuba. Tako pažljivo da nije ni dotaknuo dječje prste.
Ivana, koja je cijelo vrijeme pažljivo promatrala, olakšano je uzdahnula.
Hvala Bogu, ništa strašno se nije dogodilo. Pas je doista bio vrlo fin.
— Mama, jesi li vidjela? Uzeo je keks od mene.
— Jesam, jesam… — nasmiješila se Ivana.
— Stvarno je dobar, zar ne?
— Stvarno je, sine. Samo ćeš ionako morati oprati ruke. Čim se vratimo, odmah ih opereš sapunom, jasno?
— Da! — radosno je odgovorio Luka.
A već kraj samog ulaza u zgradu odjednom je stao i zamišljeno pogledao majku:
— Mama, možemo li ga povesti kući kad budemo išli? Želim da živi s nama, a ne na ulici. Sama si rekla da je dobar.
Ivana očito nije očekivala takvo pitanje, pa se malo zbunila. Neko je vrijeme gledala sina i šutjela.
Pa kako objasniti četverogodišnjem djetetu da se, koliko god htjela, ne mogu pokupiti svi psi s ulice i povesti kući?
Naravno, tako bi bilo ispravno, ali…
— Sine, on je već navikao ovdje živjeti i vjerojatno mu se neće dati ići negdje drugdje, — odgovorila je Ivana Luki.
Od tog dana susretali su se svakodnevno. Ponekad bi Luka donio Cvrčku dvopek. Ponekad komad peciva. A nakon ručka bi ostajale kosti, pa ih je Ivana također nosila psu.
On je uvijek primao poslasticu s istim smirenim dostojanstvom.
Pritom Cvrčko nikad ništa nije isprosjačio, nije zavodljivo gledao u oči, nije radosno lajao kao drugi psi.
Samo je lagano mahnuo repom, kao da smatra da zahvalnost ne treba izražavati glasno.
Ali da je pas bio zahvalan ljudima na pažnji i brizi, Ivana nije sumnjala.
I počela je primjećivati ono što prije nije.
Naime, zašto su svi toliko voljeli Cvrčka. On doista nije samo tako jeo “svoj kruh”.
Jedne večeri Ivana je svjedočila sceni.
Do vrata bolnice prišao je pijani muškarac. Glasno se svađao sa starijim zaštitarom i tražio da ga pusti unutra.
A kad je zaštitar odbio, pokušao je sam ući.
Cvrčko je ustao istog trena. Brzo, koliko je mogao na tri šape, prišao je zaštitaru i stao pokraj njega.
A kad je neznanac nastavio tresti metalna vrata, Cvrčko je prvo zarežao, a zatim kratko i duboko zalajao.
To je bilo dovoljno. Muškarac je nezadovoljno nešto promrmljao, okrenuo se i otišao.
Za minutu se Cvrčko opet smjestio na svoje uobičajeno mjesto, kao da se ništa nije dogodilo.
Ivana ga je dugo gledala.
— Čudan si ti pas… — tiho je rekla. — Ali stvarno jako dobar.
A sljedećeg se dana prvi put uhvatila kako ujutro, izlazeći s Lukom u šetnju, nehotice traži pogledom baš njega – tog čupavog psa.
Do otpusta iz bolnice ostala su samo tri dana.
Luka se sigurno oporavljao. Već je trčkarao po bolničkom dvorištu, upoznavao drugu djecu i svako jutro prvo gledao kroz prozor, tražeći nekoga očima.
— Mama! Cvrčko je već na mjestu! Hajdemo brzo van.
Ivana je pogledala kroz prozor i, ugledavši Cvrčka, nasmiješila se.
Pas je nepromjenjivo ležao na stepenicama ispred prijemnog odjela. Ponekad je drijemao, ponekad promatrao ljude. Činilo se da poznaje svakoga tko je ulazio i izlazio iz bolnice.
Tog je dana Ivana u hodniku srela medicinsku sestru koju je najčešće viđala pokraj sobe za tretmane.
Bila je to vrlo dobra, nasmijana žena od pedesetak godina.
Na bedžu joj je pisalo: Ruža.
— Oprostite, mogu li vas nešto pitati? — zaustavila ju je Ivana.
— Naravno.
— A Cvrčko… onaj pas koji trčkara po bolnici… on ovdje živi već dugo, zar ne?
Ruža je odmah shvatila o kome je riječ i nasmiješila se.
— Vidim, i vas je Cvrčko očarao. Da, dugo.
Ivana se nehotice nasmijala.
— Iskreno, isprva sam ga se jako bojala. I malo sam se bunila što ispred dječje bolnice leži pas lutalica. A sad ne mogu zamisliti ovo dvorište bez njega.
Medicinska sestra je pogledala kroz prozor.
Cvrčko je upravo polako obilazio svoj “teren”, provjeravajući je li sve u redu.
— On je ovdje rođen, — tiho je rekla. — Prije otprilike pet godina. Možda malo više. Njegova majka je također živjela u bolnici. Bila je jednako pametna mješanka. Kad je ostarila, Cvrčko je kao sam shvatio da je sad njegov red čuvati područje.
— I nitko ga nije otjerao?
— A zašto bi? Nikad nikoga nije ozlijedio. Naprotiv. Puno puta nas je spasio…
Ruža je nakratko zašutjela.
— Samo smo ga jednom zamalo izgubili.
Ivana je osjetila da će sada čuti nešto važno.
— Zbog šape?
Medicinska sestra je polako kimnula. A zatim dodala:
— Zbog ljubavi.
Ivana je začuđeno podigla obrve.
— Kako to mislite?
— Da, da. Ne čudite se. Kod pasa je sve gotovo kao kod ljudi. Ne smeta vam ako izađemo van?
— Ne.
Izašle su van. Medicinska sestra sjela je na klupu. Ivana je sjela pokraj nje.
— Prije nekoliko godina ovdje se prišuljala mala crna kujica, — nastavila je Ruža svoju priču. — Mršava, velikih očiju. Prozvali smo je Rina.
Ruža se nasmiješila, kao da je ponovno vidi pred sobom.
— Bila je tako živahna… Nije je se moglo pratiti. A Cvrčko je od prvog dana hodao za njom kao rep. Svako jutro su trčkarali po bolničkom dvorištu. Djeca su ih gledala i smijala se. Zimi, kad bi pao snijeg, Cvrčko bi uvijek legao pokraj nje. Kad bi bilo hladno, priljubio bi je uz sebe i kao zagrlio šapama. Bila je to ljubav. Prava ljubav…
— I što se dogodilo poslije? — upitala je Ivana kad je medicinska sestra odjednom zašutjela.
— Onda je došlo proljeće… — uzdahnula je Ruža, — i Rina je “zalutala”.
— Kako zalutala? A što s Cvrčkom? — začuđeno je pogledala medicinsku sestru Ivana.
— Pa eto tako… Kažem vam, kod pasa je sve kao kod ljudi. Tog proljeća su se kraj bolnice počeli skupljati strani psi. Prvo dva. Onda ih je postalo četiri. A za par dana se stvorio čopor od šest ili sedam pasa – i svi su bili vrlo krupni.
— Tukli su se međusobno, glasno lajali, plašili djecu. Cvrčko je neko vrijeme trpio, a onda nije izdržao. Jednog se dana ispriječio između Rine i stranih pasa.
— Sam? — užasnula se Ivana, zamišljajući tu scenu.
— Sam, — kimnula je medicinska sestra. — Sam protiv svih.
Ruža je teško uzdahnula.
— Čuli smo lavež i istrčali u dvorište. I sada se bojim sjećati…
Zašutjela je. Ivana je nije prekidala.
— Svi su ga odjednom napali. Cvrčko se branio dok je mogao. Vikali smo, pokušavali ih rastjerati štapovima, ali nije išlo odmah. Kad je čopor konačno pobjegao…
Ruža je zatvorila oči.
— Cvrčko nije mogao ni ustati. A kamoli disati – jedva je disao. Mislili smo da neće preživjeti.
Ivani je prošao hladac niz leđa.
— A Rina?
— A Rina je pobjegla s onim psima. I nitko je više nije vidio.
Nekoliko trenutaka su sjedile u tišini.
— Svi smo tada plakali, — tiho je rekla medicinska sestra. — Ležao je sav u krvi. Šapa mu je bila zdrobljena tako da je veterinar odmah rekao: spasiti se može samo Cvrčko.
— Zato…
— Da. Šapu su morali amputirati.
Ruža se tužno nasmiješila.
— Svi smo skupljali novac za operaciju. Zatim smo sami radili previjanja, davali antibiotike. On je šutke trpio. Nikoga nije ugrizao. Čak i kad mu je bilo jako bolno.
Ivana je bacila pogled prema psu. Cvrčko je upravo stao pokraj djevojčice koja je ispustila igračku.
Oprezno je njuškom gurnuo plišanog zeku djetetu i mirno nastavio dalje. Kao da u njegovom životu nikad nije bilo ničeg herojskog. A bilo je…
— Nakon svega što je proživio, Cvrčko više nije puštao na područje bolnice nijednu ženku. Mislim, psa. Znate, potpuno je prestao ikome vjerovati.
Nasmiješila se, ali sasvim drugačije.
— No prije mjesec dana dogodilo se pravo čudo…
— Pravo čudo? — ponovila je Ivana.
Ruža je kimnula.
— Ni sami nismo mogli vjerovati.
Okrenula je glavu i nasmiješila se.
— A evo i samog čuda, — mahnu je Ruža rukom.
Ivana je pogledala u smjeru koji je pokazivala medicinska sestra i ugledala kako stazom, smiješno poskakujući, trči mali pas.
Cvrčko ju je ugledao i odmah pohitao prema njoj.
— A tko je ovo? I zašto je nisam prije vidjela? — začudila se Ivana, promatrajući kako Cvrčko pokušava udvarati psiću.
— Ovo je Biba, — nasmiješila se medicinska sestra. — Baš onog dana kad ste vi došli, Bibu su odveli na sterilizaciju. A danas su je vratili. E, kakva je to ludara…
Psić je doista bio iznimno živahan.
Na trenutak bi stao, odmah bi se strčao, okretao oko Cvrčka i opet odjurio naprijed.
— A odakle se tu našla?
— Ne znam. Jednog se dana jednostavno pojavila kraj vrata. Gladna, prljava, ali nevjerojatno nježna. Nahranili smo je, mislili da će pojesti i otići. A ona je ostala.
Ivana je ponovno pogledala prema psima.
Biba je dotrčala do Cvrčka i nježno mu se njuškom dotaknula vrata. On se pravio da ne primjećuje. Ali rep ga je izdao.
— Prvih dana uopće nije obraćao pažnju na nju, — nastavila je Ruža. — Kad bi mu prišla preblizu, on bi se maknuo. Čak smo se brinuli da će je otjerati.
— A onda?
— Onda ga je pobijedila.
— Kako?
— Strpljenjem. I narodnom mudrošću. Ne kažu uzalud da put do srca muškarca vodi kroz želudac.
Medicinska sestra se nasmijala.
— Svaki dan mu je donosila kost. On se okretao. A ona je opet donosila. On bi otišao – ona za njim. Legao bi odmarati – smjestila bi se u blizini. Nikad nije nametala, ali nije ga ni ostavljala samog.
Ivana se nehotice nasmiješila.
— I jednog jutra vidjeli smo ih kako leže zajedno. A malo kasnije jurili su jedno za drugim i čak se zajedno igrali. Možete li zamisliti?
U dvorištu se u tom trenutku dogodilo nešto slično.
Biba je zgrabila suhu grančicu i odjurila prema cvjetnjaku.
Cvrčko je teško uzdahnuo – tako je barem izgledalo Ivani – a onda se iznenada trgnuo. Naravno, više nije mogao trčati tako brzo kao prije. Ali trudio se.
Biba se namjerno usporavala, dopuštajući mu da je uhvati, a zatim bi opet pobjegla. Oboje su izgledali sretno.
— Istina, s Bibom je sve krenulo po zlu. Nadali smo se da će Cvrčka netko udomiti, — rekla je Ruža.
— Našli ste mu vlasnika?
— Našli.
— I što se dogodilo?
Medicinska je sestra raširila ruke.
— Dobar čovjek. Dolazio je nekoliko puta, donosio poslastice. Cvrčko mu se svidio.
— Pa zašto onda…
— Htio je uzeti samo Cvrčka. — Ivana je šutke čekala nastavak. — A Cvrčko sada ne ide nikamo bez Bibe.
Ruža se nasmiješila, iako joj je u očima bila tuga.
— Čim bi ga doveli do auta, Biba bi počela trčkarati u krug i cviliti. Cvrčko bi odmah otrčao tješiti je. Nekoliko smo puta pokušali staviti ga u auto, ali nije išlo. Čovjek je mahnuo rukom i otišao.
Cvrčko je stao pokraj zdjele s vodom.
Htio je piti, ali se odjednom maknuo. Biba je prva popila. Tek tada je zdjeli ponovno prišao on.
Ivana se uhvatila kako ih promatra isto tako pažljivo kao ljude.
— Čudno… — tiho je rekla.
— Što?
— Prije mi se činilo da su to samo obični psi lutalice. A sada…
Nije dovršila. Riječi nekako nisu dolazile.
Ruža je razumijevajuće kimnula.
— Odavno su postali dio ove bolnice. Djeca ih vole. Roditelji ih također prihvaćaju. Samo srce nije na mjestu.
— Jer žive na ulici?
— Naravno. Danas je sve dobro. A sutra… Tko zna što se može dogoditi. Dođe novi ravnatelj, i sve se promijeni…
Ivana je okrenula glavu. Cvrčko je mirno ležao u hladu drveta. Biba se sklupčala pokraj njega, položivši glavu na njegova leđa. On se nije ni pomaknuo.
I upravo je u tom trenutku Ivani prvi put pala na pamet misao koja joj se učinila potpuno ludom.
“A što ako ih stvarno povedemo kući?…”
No, odmah je odagnala tu misao.
Dva psa. Skoro petsto kilometara puta. Autobus. Ne, neće ići…
Ali čudna se misao već uvukla u glavu.
I činilo se da ne namjerava otići.
A onda se Ivana sjetila muža, kojeg je obećala ne moliti ni za što, i kojem je dokazivala da će se sama nositi sa svojim problemima. Očito se ipak neće…
Do otpusta je ostao samo jedan dan.
Luka je od jutra skupljao igračke u ruksak i bez prestanka pitao kad će kući.
Ivana se smiješila, pomagala složiti stvari, ali misli su joj bile negdje drugdje. Sve je češće gledala kroz prozor.
U dvorištu su, kao i uvijek, bili Cvrčko i Biba.
Živjeli su za danas. Nisu znali da će Ivana sutra otići i da se, vjerojatno, više nikada neće vidjeti.
Od te misli je bilo neočekivano tužno.
Nakon tihe ure Ivana je izašla van.
Cvrčko je ležao kraj stepenica. Biba je spavala, priljubljena uz njegov bok.
Ivana je sjela na klupu pokraj njih.
— Gle, vezala sam se za vas… — tiho je rekla. — I što mi je sad činiti?
Psi su istodobno podigli glave.
Biba je odmah dotrčala, oprezno se hladnim njuškom dotaknula njenog dlana i vratila se k Cvrčku.
On je ostao ležati na svom mjestu. Samo ju je pažljivo promatrao mirnim i promišljenim pogledom.
Ivana je uzdahnula i izvadila mobitel.
Nekoliko je trenutaka samo gledala u ekran. Zatim je pritisnula tipku za poziv. Muž se javio gotovo odmah.
— Kako ste? Sutra vas otpuštaju?
— Da.
— Odlično. U koliko sati ćete otprilike biti doma? Dočekat ću vas na kolodvoru.
— Marko… imam jednu stvar.
— Što je opet?
Odmah je po glasu shvatio da razgovor neće biti lak.
— Imam jednu molbu.
— Kakvu?
— Samo se nemoj smijati.
— Već me brine.
— Ukratko, na području bolnice žive dva psa…
Na drugoj je strani zavladala tišina. I dok je Marko šutio, Ivana mu je ispričala sve.
O Cvrčku. O Rini. O tome kako je izgubio šapu i pronašao novu ljubav. Kako voli djecu i tjera pijance.
I još mu je ispričala da je Luka jako molio da povedu Cvrčka kući.
Pričala je dugo. Ponekad je zastajala. Nekoliko puta je zašutjela. Ali Marko je nije prekidao. Samo je slušao. Ponekad teško uzdahnuo.
Kad je završila, opet je nastala pauza.
— Ivana…
— Da?
— Kužim ja sve… Ali ozbiljno?
— Potpuno.
— Ti mi predlažeš da prevalim tisuću kilometara samo da bih pokupio dva psa lutalice?
Ivana je zatvorila oči. Upravo tog se pitanja i bojala.
— Ne samo da pokupim dva psa, nego i mene i Luku…
Glas joj je izdao.
— I još, Luka i ja jako želimo da ti psi napokon imaju svoj dom. Što je tu loše?
Marko je teško uzdahnuo.
— Ništa, samo… Imam posao, znaš…
— Da, znam.
— I to su neplanirani troškovi.
— Razumijem.
— I uopće: psi su odgovornost.
Marko je zašutio. Ivana je već mislila da će čuti pristojno, ali čvrsto odbijanje. Međutim, muž je neočekivano upitao:
— Jesu li normalni s ljudima? Neće biti problema, Ivana? Nisu agresivni?
— Super su, iskreno. Cvrčko čuva bolnicu i djecu obožava. A Biba je sama dobrota. Hajde, povedimo ih?
Još nekoliko trenutaka bilo je tiho. Zatim je Marko tiho rekao:
— U redu.
Ivana nije mogla vjerovati.
— Što?
— Doći ću sutra ujutro.
Navečer je Ivana ponovno izašla u dvorište. Cvrčko je ležao kraj ulaza. Kad je ugledao Ivanu, ustao je. Polako je prišao. Stao pokraj nje.
Oprezno ga je pogladila po gustoj dlaci.
— Sutra idemo kući… Ja i moj sin Luka…
Cvrčko je mirno gledao u njene oči.
— I jako bih voljela da… da i ti i Biba pođete s nama.
Pas je lagano nagnuo glavu, kao da osluškuje svaku riječ.
Ivana se nasmiješila. Imala je osjećaj da Cvrčko razumije mnogo više nego što se uobičajeno misli o psima.
— Dakle, razmisli. A sutra mi moraš reći što si odlučio. U redu?
Sljedećeg jutra kraj vrata bolnice zaustavio se tamnoplavi automobil. Iz njega je izašao visok muškarac. Prvo je zagrlio ženu. Zatim je podigao Luku na ruke. I tek tada je primijetio dva psa koji su mirno sjedili u blizini.
Cvrčko je pažljivo promatrao neznanca. Marko – Cvrčka.
Nekoliko dugih trenutaka samo su proučavali jedan drugog.
A onda se muškarac neočekivano nasmiješio.
— E, zdravo, stari ratniče… Čuo sam za tvoje podvige. Daj da ti stisnem šapu, ili što…
I Cvrčko je polako, s dostojanstvom, napravio prvi korak prema njemu.
Marko je očekivao obične dvorišne pse. Možda pomalo nepovjerljive ili uplašene. Ili, naprotiv, pretjerano emotivne. Ali Cvrčko je bio sasvim drugačiji.
Nije se bojao Marka, kojeg je vidio prvi put u životu, i nije radosno skakutao oko neznanca.
Pas je jednostavno mirno prišao, stao nekoliko koraka od njega i zatim pažljivo pogledao u njegove oči.
Marko je čučnuo.
— Pa što, hoćemo li se upoznati? — upitao je pružajući ruku.
Cvrčko je oprezno stavio svoju šapu u njegov dlan.
A trenutak kasnije dotrčala je Biba – pa gdje bi ona bila.
Veselo mašući repom, njuškom se dotaknula muškarčeve ruke. Marko se čak nasmijao.
— A ti, vidim, ne gubiš vrijeme.
Biba je bila zadovoljna. Ivana je gledala muža i smiješila se. Poznavala je taj pogled.
Jučer je Marko pričao o teškoćama, troškovima i odgovornosti. A sada je već razgovarao s psima kao da ih poznaje cijeli život.
— Pa? — upitala je.
Marko je ustao.
— Ne znam kako si me nagovorila… Ali stvarno su super.
Ivana je olakšano zapljeskala i zagrlila muža.
Prije odlaska još su jednom ušli u bolničko dvorište. Da se pozdrave.
Kad su medicinske sestre ugledale Cvrčka na povodcu, mnoge nisu mogle suspregnuti emocije. Ruža je zagrlila Ivanu.
— Hvala vam.
— Za što?
— Što će sada imati dom. Mislim da je to Cvrčko zaslužio.
Kad mu je Ruža prišla pogladiti ga, Cvrčko joj se iznenada nježno njuškom dotaknuo dlan.
I u tom, naizgled jednostavnom pokretu, bilo je toliko bezgraničnog povjerenja i iskrene zahvalnosti da se žena okrenula kako nitko ne bi primijetio suze.
— Čuvajte ga, — tiho je rekla.
— Sigurno.
Cvrčko je prišao autu, oprezno obnj ušio otvorena vrata. Zatim je pogledao Bibu, koja je radosno mahala repom, i prvi ušao unutra.
Za njim je uskočila i Biba. I to bez imalo straha ili sumnje.
Za svojim Cvrčkom bila je spremna otići i na kraj svijeta.
Auto je krenuo. Luka je mahao kroz prozor.
Biba se smjestila pokraj njega na stražnjem sjedalu i za nekoliko minuta već spavala.
A Cvrčko je najprije dugo gledao natrag. Na bolnički ulaz. Na stepenice na kojima je ležao toliko godina. Na ljude koji su mu postali obitelj.
Ivana je to primijetila.
— Ne želiš otići? — tiho je upitala.
Naravno, odgovora nije bilo. Cvrčko je još malo gledao natrag.
A zatim se polako okrenuo naprijed.
Tamo – ispred njega – čekao ga je sasvim drugačiji život.
Putem kući Marko je često gledao u retrovizor. I svaki put je vidio istu sliku.
Luka spava, glave na mekanoj Bibrinoj dlaci. Biba također slatko spava. A Cvrčko…
…Cvrčko leži pokraj, pažljivo prateći cestu.
— Znaš, prije nikad nisam razumio ljude koji se toliko vežu za životinje, — rekao je odjednom Marko.
Ivana ga je pogledala.
— A sada?
Slegnuo je ramenima.
— Sada mislim da neke životinje zaslužuju više povjerenja nego mnogi ljudi.
Ništa nije odgovorila. Jer se slagala s njim.
Napokon su stigli kući. Dočekalo ih je malo dvorište, visoka metalna ograda i vrt koji je Marko svakog ljeta pokušavao srediti, samo mu nikad nije ostajalo vremena da dovrši započeto.
Ivana je otvorila vrata.
— Evo… Doma smo.
Pogledala je pse.
— Ovo je sada i vaš dom.
Biba nije dugo razmišljala. Odmah je utrčala unutra. Obšla je dvorište, pomirisala svaki grm i provjerila svaki kutak.
A zatim se vratila, kao da javlja Cvrčku: sviđa joj se ovdje.
Cvrčko je još uvijek stajao kraj vrata. Gledao je dvorište, kuću, ljude i Bibu koja je bila na sedmom nebu. Cvrčko nije žurio.
Ivana je prišla bliže.
— Znaš, Cvrčko…
Sjela je pokraj njega.
— Ovdje te više nitko neće ozlijediti i nitko te neće ostaviti. Obećajem.
Pas je tiho uzdahnuo. I napravio korak naprijed. Zatim još jedan. Napokon je polako ušao u dvorište. Samo nekoliko metara…
Ali za njega je to bio, vjerojatno, najduži put u životu.
Navečer je Marko postavio na trijem dvije zdjele.
Luka je svečano odabrao mjesto za Bibrine igračke (točnije, bile su to njegove igračke, ali ih je poklonio psu).
A Ivana je sjedila na trijemu i gledala kako Cvrčko leži ispod stare jabuke. Biba je ležala pokraj njega.
I, vjerojatno prvi put nakon dugo vremena, Cvrčko – to se vidjelo u njegovim očima – doista se osjećao kao doma.
Prošla je godina.
Za to vrijeme mnogo se toga promijenilo. Luka je ponosno pričao svim susjedima da ima “najhrabrijeg psa na svijetu”.
Biba je znala gdje su joj igračke, u koliko se sati Marko vraća s posla i…
…gdje su zakopana prava blaga – ukusne šećerne kosti.
Ali o tome nikome nije govorila. Nikome osim Cvrčku.
Sam Cvrčko postao je pravi kućni pas.
Više se nije budio od svakog nepoznatog zvuka niti oprezno promatrao svakog prolaznika.
Ponekad bi se Ivana uhvatila kako misli da je napokon postao samo pas, a ne čuvar ili borac.
Jednom riječju, Cvrčko više nije bio onaj koji mora stalno nešto čuvati ili štititi druge. Naprotiv, sada su njega čuvali. Čuvali i voljeli.
Da, upravo tako.
Dugi niz godina Cvrčko je štitio druge, a sada su se našli ljudi koji su preuzeli brigu o njemu.
Ljeti su opet otišli na more. A kad su se vraćali kući, svratili su u bolnicu. Onu istu…
Ivana se dugo premišljala treba li uopće ići tamo. Ali na kraju je odlučila da treba.
Kad se auto zaustavio kraj poznate zgrade, Cvrčko je odmah podigao glavu. Prepoznao je to mjesto.
Cvrčko je mirno izašao iz auta. Polako je prišao stepenicama. Vrata su se otvorila i iz njih je izašla Ruža.
Isprva nije vjerovala svojim očima.
— Cvrčko?
Pas je podigao glavu i zamahao repom. Ne jako. Ali onako kako je samo on znao. Za minutu oko njega su se okupile poznate medicinske sestre.
Netko ga je gladio po leđima. Netko se smijao. Netko je brisao oči koje su odjednom postale mokre.
— Skroz je postao domaći, — smiješila se Ruža. — A gdje ti je Biba?
Kao da je čula svoje ime, mala kujica iskočila je iz auta i odmah se našla u središtu pažnje.
U dvorištu se ponovno čuo smijeh. Gotovo isti kao nekad.
Samo što je sada u ovoj priči postojala jedna bitna razlika.
Cvrčko više nije pripadao ovom mjestu. Samo je došao u posjet.
Ivana je stajala malo po strani i gledala ga.
Nekad ga je prvi put ugledala ovdje i pomislila: “Što ovaj pas traži ispred dječje bolnice?”
Sada ju je malo sramota bilo te misli.
Tad nije znala njegovu priču. Nije znala koliko boli se krije iza tog mirnog pogleda.
I još nije znala da se najvjernija srca ponekad nađu tamo gdje ih najmanje očekuješ.
Marko joj je prišao.
— Sjećaš li se kako si me nazvala prije godinu dana?
Ivana se nasmiješila.
— Naravno da se sjećam.
Pogledao je Cvrčka.
— Dobro je što si tada inzistirala da dođem po vas. Po sve vas…
Ništa nije rekla.
Samo je gledala kako Cvrčko sjedi kraj trijema, a pokraj njega se vrti Biba. I ljudi koji su ga nekad spasili.
Vjerojatno prava sreća upravo tako izgleda.
Ne glasno. Nije lijepo kao u filmovima. Sreća je jednostavno kad imaš kamo ići. Kad imaš dom i nekoga tko te voli.
