Tihana je stajala u hodniku i promatrala dva dečka s istim ruksacima. Iza njih se uzdizao Andrija, držeći u svakoj ruci ogromnu torbu. Srijeda. Obična srijeda, a ne subota.
— Koga si ti doveo u moj dom? — upitala je mirnim glasom. — Dogovorili smo se da djeca iz tvog prvog braka neće živjeti s nama.
Andrija se progurao pokraj nje u hodnik i spustio torbe na pod.
— Nemoj počinjati, Tihana. Okolnosti su se promijenile. Mjesec dana, možda dva.
— Možda tri? — Tihana je čučnula pred blizance, nasmiješila im se i pomazila ih po glavi. — Dečki, idite u sobu, na polici je lego. Igrajte se dok mama i tata razgovaraju.
Djeca su otišla. Tihana je zatvorila vrata i okrenula se prema mužu.
— Andrija, jesam li dobro shvatila? Doveo si djecu u srijedu, s prtljagom, i stavljaš me pred gotov čin?
— A što sam trebao napraviti? Oni su moji sinovi! Ili želiš da noće na ulici?
— Zanimljiva logika. Kad smo se vjenčali, zakleo si se da će dečki živjeti s Kristinom. Sjećaš se? Ili ti pamćenje radi selektivno, kao jelovnik u jeftinom bifeu — samo ono što ti odgovara?
— Ovo je privremeno!
— Privremeno je kad je subota i nedjelja. A dvije torbe i tri mjeseca — to je selidba. Osjećaš li razliku?
Andrija je počeo hodati po hodniku.
— Neću se pred tobom opravdavati za svoju djecu. Ovo je i moj dom.
— Ne, Andrija. Ovo je moj stan. Bio je prije tebe i bit će poslije. I prije nego što opet izgovoriš riječ “moj”, pogledaj u papire. Tamo stoji jedno prezime, i nije tvoje.
Tihana je izvadila telefon i nazvala broj svekrve. Andrija je trznuo.
— Spusti slušalicu. Nemoj zvati moju majku!
— Zašto? Ti donosiš odluke za oboje — možda ni ona ne zna da je postala baka na puno radno vrijeme?
— Tihana, upozoravam te!
— Upozoravaš? Na što? Na to da će za pet minuta Gordana saznati kako njezin sin raspolaže tuđim stanom?
Zvučni signali. Svekrva se javila nakon trećeg.
— Gordana, dobra večer. Znate li da je Andrija preselio Mateja i Tomija k nama? Zauvijek. S prtljagom.
Stanka. Zatim glas svekrve — iznenađen i zbunjen.
— Tihana, nisam ništa znala o tome. Nije mi rekao ni riječ. Kako to — s prtljagom?
— Dvije velike torbe. I fraza “mjesec dana, možda dva, možda tri”. Zato pitam — je li ovo obiteljski plan ili njegova osobna improvizacija?
— Bože. Tihana, tako sam ti zahvalna na strpljenju. Ti se ionako svaki vikend brineš o dečkima dok on trčkara po prijateljima. Razgovarat ću s njim.
— Hvala. Ali mislim da ću se snaći sama. Trebam Kristininu adresu. Želim shvatiti zašto je otpremila djecu.
Svekrva je diktirala adresu. Andrija je stajao blijed, naslonjen leđima na zid.
— Zašto ti treba njezina adresa? Što si smislila?
— A zašto si problijedio? Ako je sve čisto — čega se bojiš?
— Ne miješaj se, Tihana. To nije tvoja stvar.
— Nije moja? Dečki su u mom stanu, spavaju na mom kauču, jedu za mojim stolom. Svake subote i nedjelje crtam s njima, šećem ih, hranim — a ti u to vrijeme “kod prijatelja” ili “kod mame”. Koja, ispada, tebe isto ne viđa. Pa kamo ti to ideš vikendom, Andrija?
— Ne moram se opravdavati!
— Točno. Ne moraš. Ali ni ja ne moram biti dadilja za tuđu djecu dok im se otac negdje zabavlja.
Tihana je prišla bliže i pogledala ga u oči.
— Daj mi Kristinin broj.
— Ne.
— Zašto?
— Zato što ne! Dosta sa ispitivanjem!
— Znaš, Andrija, kad čovjek nema što skrivati, ne viče. Samo da broj i mirno pije sok. A ti sad izgledaš kao mačka koju su uhvatili na stolu s ribom u zubima. I ribu je već progutao, i nevinu facu ne može napraviti.
Andrija je šutio. Tihana je kimnula.
— Dobro. Kasno je već. Dečki su umorni. Poslat ću ih u dnevnu sobu. Sutra se vraćamo na ovaj razgovor.
Noć je bila teška. Tihana je ležala otvorenih očiju i prisjećala se riječi Mile, svoje prijateljice, prije godinu dana.
“Pripremi se na iznenađenje, i neće ti se svidjeti. Moja sestra Veronika imala je istu priču — rastala se, dijete je uz nju, ali čim joj se ukaže prilika, otkači ga bivšem. Ne na dan — na tjedne, na mjesece. A alimentaciju traži uredno. Njezin bivši je na kraju otišao u drugi grad da ne poludi.”
Tad se Tihana odmahnula. Mila uvijek dramatizira. Ali sad je svaka njezina riječ zvučala kao proročanstvo.
Ujutro se Andrija spremio na izlazak.
— Moram ići. Posao.
— Naravno. Uvijek imaš posla. Subotom pogotovo.
— Opet?
— Još nisam ni počela. Idi. Pobrinut ću se za dečke. Kao i uvijek.
Otišao je. Tihana je pričekala dvadeset minuta, obukla blizance i odvela ih do Gordane.
Svekrva je otvorila vrata, ugledala unuke i odmah shvatila.
— Uđite, moji dobri. Baka će napraviti palačinke.
Dečki su utrčali unutra. Gordana je zadržala Tihanu za ruku.
— Tihana, oprosti mu. Ne znam što mu se događa. I meni laže.
— Gordana, trebam točnu Kristininu adresu. Dali ste ulicu, ali koji broj i stan?
— Maksimirska 14, stan 41. Tihana, samo nemoj srljati.
— Ne srljam. Pažljivo otvaram. Kao kirurg.
Tihana je otišla na adresu. Ulaz, četvrti kat, vrata s brojem 41. Pozvonila. Koraci. Škljocnuo je brava.
Vrata je otvorio Andrija.
Sekunda. Dvije. Tri. Njegovo lice se izdužilo, usta otvorila, a oči su mu bježale kao čovjeku uhvaćenom u najočitijoj laži.
Tihana ga je nijemo pogledala. Zatim hodnik iza njega — ženski kaput na vješalici, papuče. Opet muža.
Nije rekla ni riječi. Okrenula se i počela silaziti niz stepenice.
— Tihana! Čekaj! Nije to… Samo sam pomagao! Slavina je curila, nazvala me, došao sam!
Glas ju je sustizao, odbijao se od zidova stubišta. Tihana se nije okrenula. Izišla je u dvorište, duboko udahnula i izvadila telefon.
Prvi poziv — bravaru.
— Dobar dan. Trebam zamijeniti bravu na ulaznim vratima. Adresu ću diktirati. Možete li za sat vremena? Odlično.
Drugi poziv — prijevoznička služba.
— Bok. Trebam dva selidbe za pakiranje i odvoz stvari. Mali obujam — par vreća odjeće, radni stol, fotelja. Adresa dostave je druga. Da, sve u jednom potezu.
Tihana je brzo hodala ulicom. Sve joj je bilo jasno. Kristina je otkačila djecu Andriji, a zapravo Tihani, da oslobodi stan za susrete s bivšim mužem. Klasična shema: djeca — tamo, ljubavnik — natrag.
Ali Kristina je imala zakonitog muža — Ognjena. Gordana je spomenula njegovo ime. I Tihana je već znala što će napraviti.
Kad je došla do zgrade, bravar je već stajao na ulazu s kutijom alata. Selidbe su stigle za petnaest minuta. Tihana je otvorila stan i mirno, metodično, bez žurbe spakirala Andrijine stvari.
Njegova zimska jakna. Njegove cipele. Tri police knjiga. Stol iz radne sobe, sklopiva fotelja, dvije vreće odjeće. Dječje stvari — pažljivo, u vrećice. Igračke. Ruksaci.
— Kamo vozimo? — upitao je stariji selidba.
— Maksimirska 14, stan 41. Ostaviti ispred vrata. Ako ne otvore — kraj ulaza.
Bravar je zamijenio bravu za četrdeset minuta. Dao je tri nova ključa. Tihana je platila, zatvorila vrata i sjela na pod u tihom hodniku.
Telefon je zazvonio nakon sat i pol. Andrijin broj.
— Tihana! Što si napravila?! Kristina me zove, viče da su donijeli neke vreće!
— Ispravno. To su tvoje stvari. I stvari tvoje djece. Poslala sam ih na jedinu adresu na kojoj ti, ispada, provodiš subote.
— Poludila si! Ona ima muža! Ognjen dolazi večeras — što će pomisliti?
— Ognjen? Ne brini za njega. Već sam mu napisala. Priložila sam adresu, vrijeme tvog posjeta i kratak sadržaj tvojih “slavina koje cure”. Ispao je vrlo razumljiv čovjek. Odgovorio je jednom riječju: “Hvala.”
— Ti… Ti to nisi napravila.
— Jesam, Andrija. I napravila bih ranije da nisam vjerovala svakoj tvojoj riječi cijelu godinu. Znaš, čak je i smiješno — bio si toliko siguran u moju glupost da si se prestao skrivati. Dovukao si djecu u srijedu, a sam otišao Kristini kroz glavna vrata. Nisi ni okrenuo glavu — a da je žena iza ugla?
— Tihana, slušaj…
— Ne, ti slušaj. Dečki su kod Gordane. Zdravi, siti, igraju se legom. Bravu sam promijenila. Zahtjev za razvod podnosim u ponedjeljak.
— Ne možeš tako! Mi smo…
— Što “mi smo”? Dogovorili smo se? Da, Andrija, dogovorili. Djeca — s Kristinom. Vikendi — naši. Vjernost — uzajamna. Prekršio si sve tri točke u jednoj godini. Da je ovo ugovor, izrekli bi ti penale.
— Nisam ti bio nevjeran!
— Otvorio si vrata stana svoje bivše žene u subotu ujutro u kućnim papučama. To se, naravno, može nazvati “pomoć sa slavinom”, ali onda si ti najgori vodoinstalater u gradu — jer slavina još uvijek nije popravljena.
Andrija je šutio. Tihana je čula kako teško diše.
— Otkud znaš za slavinu?
— Čula sam te jučer kako vježbaš ispriku. Mrmljao si sebi u bradu u kupaonici, mislio si da spavam. “Slavina je curila, nazvala me, samo sam svratio.” Andrija, čak i lažeš netalentirano. Bar “pukla je cijev” — zvuči solidnije.
— Tihana, doći ću. Razgovarat ćemo normalno.
— Ne dolazi. Ključevi su drugi. Razgovor je gotov. Evo što želim da zapamtiš: pristala sam se udati za tebe znajući za djecu. Voljela sam ih. Svaki vikend — park, crtanje, knjige, a ti u to vrijeme navodno kod prijatelja ili kod mame. Gordana je, usput, potvrdila — nisi bio kod nje ni jednom u zadnja četiri mjeseca.
— Ona je to rekla?!
— Nije samo to rekla. Rekla je: “Tihana, zahvalna sam ti što trpiš mog sina. Ne zaslužuje te.” I znaš što? U pravu je.
— Nemam gdje.
— Imaš adresu Kristine gdje se osjećaš kao doma. Imaš adresu Gordane koja čeka objašnjenje. Imaš, napokon, cijelu planetu Zemlju — mjesta ima. A moj stan više nije na popisu.
Tihana je pritisnula tipku za prekid i blokirala broj. Zatim je blokirala sve moguće načine komunikacije. Onda je sjela na stolicu u hodniku i sjedila minutu u tišini.
Telefon je zazvonio s nepoznatog broja. Javila se.
— Tihana? Ovdje Ognjen. Kristinin muž. Bivši muž, čini se od danas.
— Ognjen. Žao mi je što je ovako ispalo.
— Ne žalite. Dugo sam sumnjao, ali nisam imao dokaz. Vi ste mi taj dokaz poklonili. Vreće s njegovim stvarima ispred mojih vrata — to je, znate, uvjerljivije od bilo koje fotografije.
— Stajao je u vašim papučama.
— Zelenim? S dinosaurima?
— Ne. Sivim, kockastim.
— To su moje svečane. Nevjerojatno. Čak i tuđe papuče nosi.
Oboje su zašutjeli. Zatim se Ognjen tiho nasmijao.
— Znate, Tihana, sada stojim na balkonu, gledam dvije vreće stvari ispred vrata — i nekako mi je lako. Kao da su mi izvadili zub koji je bolio tri godine.
— Zub se ne vadi. Zub se skida.
— A ja imam takav zub da samo amputacija.
— Sretno vam, Ognjen.
— I vama. Ispada da smo u istom čamcu. Samo vi veslate brže — ja bih još mjesec dana sumnjao.
Nazvala je Mila.
— Tiho, kako si? Vidjela sam da si online, ali ne pišeš.
— Mila, bila si u pravu.
— U vezi iznenađenja?
— U vezi iznenađenja. Nije mi se svidjelo.
— Pričaj.
— Dovukao je djecu s prtljagom, a sam je išao bivšoj. Otišla sam na adresu — on mi je otvorio vrata. U kućnim papučama. Iznenađenje.
— I što si ti?
— Promijenila brave, poslala njegove stvari selidbama bivšoj, napisala njenom mužu, podnosim zahtjev za razvod.
— Za koliko sati si to izvela?
— Za četiri. Možda tri i pol.
— Tihana, ti si robot. Ja bih tjedan dana plakala u jastuk.
— Plakat ću kasnije. Sad nemam vremena. Sad moram nazvati Gordanu i provjeriti jesu li dečki večerali.
A u isto vrijeme Andrija je stajao nasred ulice s telefonom koji je neprestano vibrirao. Kristina je zvala šesti put. Ognjen je poslao poruku od tri riječi: “Pokupi svoje stvari. Govno.” Majka je napisala: “Dođi. Razgovarat ćemo.”
Nije odgovarao nikome. Stajao je i gledao u ekran, gdje je svaki poziv bio presuda.
Prije godinu dana sve je bilo savršeno. Žena voli, djeca zbrinuta, bivša dostupna, njezin muž ništa ne zna. Savršena konstrukcija. Kao kuća od karata.
Kuća od karata se srušila za četiri sata. Jedan Tihanin odlazak na adresu — i sve se raspalo. Žena je promijenila brave. Ognjen je saznao istinu. Majka čeka objašnjenje. Kristina je u panici.
Telefon je opet zazvonio. Kristina.
Prekinuo je. Spremio telefon u džep. I krenuo ulicom, ne znajući kamo, ne znajući zašto, ne znajući — što sad.
A Tihana je u to vrijeme zvala svekrvu.
— Gordana, jesu li dečki večerali?
— Jesu, Tiho. Palačinki su pojeli po četiri komada svaki. Spavaju već.
— Hvala vam.
— Tihana… jesi li podnijela zahtjev za razvod?
— Podnijet ću u ponedjeljak.
— Neću te odgovarati. Zaslužio je to. Ali dečki… Jesi li se vezala za njih?
— Jesam. Matej mi crta čestitke svake nedjelje. Tomi je naučio čitati — meni je prvoj pročitao riječ “sunce”.
— Više si ti napravila za njih nego njihov otac u posljednjoj godini.
— Dečki nisu krivi ni za što. Ako vam treba pomoć — tu sam. Ali s Andrijom — gotovo je.
— Znam, Tiho. Znam.
Tihana je stavila telefon na noćni ormarić. Stan je bio tih, prazan i — njezin. Bez tuđih torbi u hodniku, bez tuđih laži u zraku, bez tuđih papuča kraj vrata.
Prišla je ogledalu i pogledala se. Oči suhe. Brada podignuta. Dvadeset i osam godina — a u jednom danu ostarila i pomladila se istovremeno.
Prijateljica Mila je poslala poruku: “Ponosan na tebe.”
Tihana se nasmiješila i odgovorila: “Hvala. Sad nastavljam dalje.”
