Nada je stajala u hodniku i gledala dva dječaka s identičnim ruksacima. Iza njih se uzdizao Andrija, držeći u svakoj ruci po golemu torbu. Srijeda. Obična srijeda, a ne subota.
— Koga si doveo u moju kuću? — upitala je mirnim glasom. — Valjda smo se dogovorili da djeca iz tvoga prvog braka neće živjeti s nama.
Andrija se progurao pokraj nje u hodnik i spustio torbe na pod.
— Nemoj počinjati, Nada. Okolnosti su se promijenile. Mjesec dana, možda dva.
— Možda tri? — Nada je čučnula pred blizance, nasmiješila im se i pomilovala ih po glavi. — Dječaci, idite u sobu, tamo na polici ima kockica. Igrajte se dok tata i ja popričamo.
Djeca su otišla. Nada je zatvorila vrata i okrenula se mužu.
— Andrija, jesam li dobro shvatila? Doveo si djecu u srijedu, s njihovim stvarima, i stavljaš me pred svršen čin?
— A što sam trebao napraviti? Oni su moji sinovi! Ili želiš da spavaju na ulici?
— Zanimljiva logika. Kad smo se vjenčali, zakleo si se da će dječaci živjeti s Kristinom. Sjećaš se? Ili ti je pamćenje selektivno, poput jelovnika u jeftinom restoranu — samo ono što ti odgovara?
— Ovo je privremeno!
— Privremeno je subota i nedjelja. Dvije torbe i tri mjeseca su selidba. Osjećaš li razliku?
Andrija je počeo hodati hodnikom.
— Neću se pred tobom opravdavati za svoju djecu. I ovo je i moj dom.
— Ne, Andrija. Ovo je moj stan. Bio je prije tebe i bit će i poslije. I prije nego što opet izgovoriš riječ “moj”, pogledaj u papire. Tamo stoji jedno prezime, a nije tvoje.
Nada je izvadila telefon i nazvala svekrvu. Andrija je trznuo.
— Spusti slušalicu. Ne smiješ zvati moju majku!
— Zašto? Ti odlučuješ za oboje — možda ni ona ne zna da je postala baka na puno radno vrijeme?
— Nada, upozoravam te!
— Upozoravaš? Na što? Na to da će za pet minuta Gabrijela saznati kako njezin sin raspolaže tuđim stanom?
Signali. Svekrva se javila nakon trećeg.
— Gabrijela, dobra večer. Znate li da je Andrija preselio Mateja i Tomislava k nama? Zauvijek. Sa stvarima.
Stanka. Zatim glas svekrve — iznenađen i zbunjen.
— Nado draga, nisam ništa znala o tome. Nije mi rekao ni riječi. Kako to — sa stvarima?
— Dvije velike torbe. I rečenica “mjesec dana, možda dva, možda tri”. Pa pitam — je li ovo obiteljski plan ili njegova osobna improvizacija?
— Gospode. Nado, tako sam ti zahvalna na strpljenju. Ti se ionako svaki vikend brineš za dječake, dok on trči po prijateljima. Popričat ću s njim.
— Hvala. Ali ja ću se, mislim, sama snaći. Trebala bih adresu Kristine. Želim shvatiti zašto je otkačila djecu.
Svekrva je diktirala adresu. Andrija je stajao blijed, prislonjen leđima uza zid.
— Zašto ti treba njezina adresa? Što si smislila?
— A zašto si problijedio? Ako je sve čisto — čega se bojiš?
— Ne petljaj se u to, Nada. To nije tvoja stvar.
— Nije moja? Dječaci su u mom stanu, spavaju na mom kauču, jedu za mojim stolom. Svake subote i nedjelje crtam s njima, šetam, hranim ih — a ti u to vrijeme ideš “prijatelju” ili “mami”. Koja, kako se ispostavilo, tebe također ne viđa. Pa kamo ti ideš vikendom, Andrija?
— Ne moram se opravdavati!
— Točno. Ne moraš. Ali ni ja ne moram biti dadilja tuđoj djeci dok se njihov otac negdje zabavlja.
Nada je prišla bliže i pogledala ga u oči.
— Daj mi broj Kristine.
— Ne.
— Zašto?
— Zato što ne! Dosta s ispitivanjem!
— Znaš, Andrija, kad čovjek nema što skrivati, ne viče. On jednostavno da broj i mirno pije sok. A ti si sad poput mačka kojeg su uhvatili na stolu s ribom u zubima. I ribu je već progutao, a nevinu facu ne može napraviti.
Andrija je zašutio. Nada je kimnula.
— Dobro. Već je kasno. Dječaci su umorni. Poslat ću ih na spavanje u dnevnu sobu. A sutra ćemo se vratiti na ovaj razgovor.
Noć je bila teška. Nada je ležala otvorenih očiju i prisjećala se riječi Rade, svoje prijateljice, izrečenih prije godinu dana.
“Pripremi se za iznenađenje, i neće ti se svidjeti. Kod moje sestre Veronike ista priča — rastala se, dijete je kod nje, ali čim joj se ukaže prilika, prebacuje ga bivšem. Ne na dan — na tjedne, na mjesece. A alimentaciju redovito traži. Njezin je bivši na kraju otišao u drugi grad da ne poludi.”
Tad je Nada odmahnula rukom. Rada uvijek dramatizira. Ali sad je svaka njezina riječ zvučala poput proročanstva.
Ujutro se Andrija spremio.
— Moram otići. Imam posla.
— Naravno. Uvijek imaš posla. Subotom — pogotovo.
— Opet ti?
— Još nisam ni počela. Idemo. Pobrinut ću se za dječake. Kao i uvijek.
Izašao je. Nada je čekala dvadeset minuta, obukla blizance i odvezla ih k Gabrijeli.
Svekrva je otvorila vrata, ugledala unuke i odmah sve shvatila.
— Uđite, moji dobri. Baka će napraviti palačinke.
Dječaci su utrčali unutra. Gabrijela je zadržala Nadu za ruku.
— Nado draga, oprosti mu. Ne znam što se događa s njim. On i meni laže.
— Gabrijela, trebam točnu adresu Kristine. Dali ste mi ulicu, ali trebam kućni broj i stan?
— Zelenogorska, četrnaest, stan četrdeset jedan. Nado, samo nemoj naglo rezati.
— Ne režem. Pažljivo otvaram. Kao kirurg.
Nada je otišla na adresu. Ulaz, četvrti kat, vrata s brojem četrdeset jedan. Pozvonila je. Koraci. Škljocnuo je brava.
Vrata je otvorio Andrija.
Sekunda. Dvije. Tri. Lice mu se izdužilo, usta su se otvorila, a oči su mu bježale poput čovjeka uhvaćenog u najočitijoj laži.
Nada ga je nijemo pogledala. Zatim hodnik iza njega — ženski ogrtač na vješalici, papuče. Zatim opet muža.
Nije rekla ni riječi. Okrenula se i krenula niz stepenice.
— Nada! Čekaj! Ovo nije… Samo sam pomagao! Slavina je curila, nazvala me, došao sam!
Glas ju je sustizao, odbijajući se od zidova stubišta. Nada se nije osvrnula. Izašla je u dvorište, duboko udahnula i izvadila telefon.
Prvi poziv — majstoru za brave.
— Dobar dan. Trebam promijeniti bravu na ulaznim vratima. Diktirat ću adresu. Možete li za sat vremena? Izvrsno.
Drugi poziv — selidbe.
— Zdravo. Trebam dva selioca za pakiranje i odvoz stvari. Mali obujam — par vreća odjeće, radni stol, fotelja. Adresa dostave je drugačija. Da, sve u jednom potezu.
Nada je brzo hodala ulicom. Sve joj je bilo jasno. Kristina je otkačila djecu Andriji, točnije — Nadi, kako bi oslobodila stan za sastanke s bivšim mužem. Klasična shema: djeca — tamo, ljubavnik — natrag.
Ali Kristina je imala zakonitog muža — Olega. Gabrijela je spomenula njegovo ime. I Nada je već znala što će učiniti.
Kad je došla do kuće, majstor je već stajao ispred ulaza s koferčićem alata. Selioci su stigli za petnaest minuta. Nada je otvorila stan i mirno, metodično, bez žurbe, spakirala Andrijine stvari.
Njegova zimska jakna. Njegove cipele. Tri police knjiga. Stol iz radne sobe, sklopiva fotelja, dvije vreće odjeće. Dječje stvari — pažljivo, u vreće. Igračke. Ruksaci.
— Kamo da vozimo? — upitao je stariji selilac.
— Zelenogorska, četrnaest, stan četrdeset jedan. Ostaviti pred vratima. Ako ne otvore — ispred ulaza.
Majstor je promijenio bravu za četrdeset minuta. Dao je tri nova ključa. Nada je platila, zatvorila vrata i sjela na pod u tihom hodniku.
Telefon je zazvonio nakon sat i pol. Andrijin broj.
— Nada! Što si učinila?! Kristina me zove, viče da su joj dovezli neke vreće!
— Točno. To su tvoje stvari. I stvari tvoje djece. Poslala sam ih na jedinu adresu na kojoj, kako se ispostavilo, provodiš subote.
— Poludjela si! Ona ima muža! Oleg će večeras doći — što će pomisliti?!
— Oleg? Ne brini za njega. Već sam mu napisala. Priložila sam adresu, vrijeme tvog posjeta i kratki sadržaj vaših “slavina koje su curile”. Ispostavilo se da je vrlo razumljiv čovjek. Odgovorio je jednom riječju: “Hvala.”
— Ti… Ti to nisi napravila.
— Jesam, Andrija. I napravila bih ranije, da nisam vjerovala svakoj tvojoj riječi cijelu godinu. Znaš, čak je i smiješno — bio si toliko uvjeren u moju glupost da si se prestao skrivati. Doveo si djecu u srijedu, a sam otišao Kristini kroz glavna vrata. Nisi ni okrenuo glavu — a što ako je žena iza ugla?
— Nada, poslušaj…
— Ne, ti poslušaj. Dječaci su kod Gabriele. Zdravi, siti, igraju se kockicama. Bravu sam promijenila. Zahtjev za razvod podnijet ću u ponedjeljak.
— Ne možeš tako! Mi smo…
— Što — “mi smo”? Dogovorili smo se? Da, Andrija, dogovorili smo se. Djeca — s Kristinom. Vikendi — naši. Vjernost — obostrana. Prekršio si sve tri točke u jednoj godini. Da je ovo ugovor, platio bi ti penale.
— Nisam ti bio nevjeran!
— Otvorio si vrata stana svoje bivše žene u subotu ujutro u kućnim papučama. To se, naravno, može nazvati “pomoć sa slavinom”, ali onda si najgori vodoinstalater u gradu — jer slavina još uvijek nije popravljena.
Andrija je zašutio. Nada je čula kako teško diše.
— Otkud znaš za slavinu?
— Pa sinoć sam čula kako si uvježbavao ispriku. Mrmljao si sebi u bradu u kupaonici, mislio si da spavam. “Slavina je curila, nazvala me, samo sam svratio.” Andrija, čak i lažeš netalentirano. Mogao si bar reći “cijev je pukla” — zvučalo bi uvjerljivije.
— Nada, doći ću. Popričat ćemo normalno.
— Nemoj dolaziti. Ključevi su drugačiji. Razgovor je gotov. Evo što želim da zapamtiš: pristala sam se udati za tebe znajući za djecu. Zavoljela sam ih. Svaki vikend — park, crtanje, knjige, a ti si u to vrijeme navodno išao prijatelju ili mami. Gabrijela je, usput, potvrdila — nisi joj došao ni jednom u posljednja četiri mjeseca.
— Ona je to rekla?!
— Nije samo to rekla. Rekla je: “Nado, zahvalna sam ti što trpiš mog sina. On to ne zaslužuje.” I znaš što? U pravu je.
— Nemam kamo.
— Imaš adresu Kristine, gdje se osjećaš kao kod kuće. Imaš adresu Gabriele, koja čeka objašnjenje. Imaš, naposljetku, cijelu planetu Zemlju — mjesta ima dosta. Moj stan više nije na popisu.
Nada je pritisnula tipku za prekid i blokirala broj. Zatim je blokirala sve moguće načine komunikacije. Zatim je sjela na stolicu u hodniku i sjedila minutu u tišini.
Telefon je zazvonio s nepoznatog broja. Javila se.
— Nada? Oleg. Muž Kristine. Bivši muž, očito, od danas.
— Oleg. Žao mi je što je ovako ispalo.
— Ne žalite. Dugo sam sumnjao, ali nisam imao dokaz. Vi ste mi poklonili taj dokaz. Vreće njegovih stvari pred mojim vratima — to je, znate, uvjerljivije od bilo koje fotografije.
— Stajao je u vašim papučama.
— U zelenim? S dinosaurima?
— Ne. U sivim, kockastim.
— To su moje svečane papuče. Nevjerojatno. Čak i tuđe papuče nosi.
Oboje su zašutjeli. Zatim se Oleg tiho nasmijao.
— Znate, Nada, sad stojim na balkonu, gledam dvije vreće stvari ispred ulaza — i nekako mi je lako. Kao da su mi izvadili zub koji je bolio tri godine.
— Zub se ne vadi. Zub se izvlači.
— Kod mene je bio takav zub da se samo amputira.
— Sretno vam, Oleg.
— I vama. Ispada da smo u istom čamcu. Samo vi veslate brže — ja bih još mjesec dana sumnjao.
Nazvala je Rada.
— Nado, kako si? Vidjela sam da si na mreži, ali ne pišeš.
— Rada, bila si u pravu.
— O iznenađenju?
— O iznenađenju. Nije mi se svidjelo.
— Pričaj.
— Doveo je djecu sa stvarima, a sam je odlazio bivšoj. Otišla sam na adresu — on mi je otvorio vrata. U kućnim papučama. Iznenađenje.
— I što si ti?
— Promijenila sam brave, poslala njegove stvari seliocima bivšoj, napisala njezinom mužu, podnosim zahtjev za razvod.
— Za koliko si sati to izvela?
— Za četiri. Možda za tri i pol.
— Nado, ti si robot. Ja bih tjedan dana plakala u jastuk.
— Plakat ću poslije. Sad nemam vremena. Sad moram nazvati Gabrijelu i provjeriti jesu li dječaci večerali.
A u to je vrijeme Andrija stajao nasred ulice s telefonom koji je neprestano vibrirao. Kristina je zvala šesti put. Oleg je poslao poruku od tri riječi: “Pokupi svoje stvari. Gade.” Majka je napisala: “Dođi. Razgovarat ćemo.”
Nije odgovarao nikome. Stajao je i gledao u ekran, gdje je svaki poziv bio presuda.
Prije godinu dana sve je bilo savršeno. Žena voli, djeca su zbrinuta, bivša je dostupna, njezin muž ništa ne zna. Savršena konstrukcija. Poput kule od karata.
Kula od karata srušila se za četiri sata. Jedan Nadin odlazak na adresu — i sve se raspalo. Žena je promijenila brave. Oleg je saznao istinu. Majka čeka objašnjenje. Kristina je u panici.
Telefon je opet zazvonio. Kristina.
Prekinuo je. Spremio telefon u džep. I krenuo ulicom, ne znajući kamo, ne znajući zašto, ne znajući — što sad.
A Nada je u to vrijeme zvala svekrvu.
— Gabrijela, jesu li dječaci večerali?
— Jesu, Nado draga. Pojeli su četiri palačinke svaki. Već spavaju.
— Hvala vam.
— Nado… jesi li podnijela zahtjev za razvod?
— Podnijet ću u ponedjeljak.
— Neću te odgovarati. Zaslužio je to. Ali dječaci… Ti si se vezala za njih, zar ne?
— Jesam. Matej mi crta čestitke svake nedjelje. Tomislav je naučio čitati — meni je prvoj pročitao riječ “sunce”.
— Više si za njih napravila nego njihov otac u posljednjih godinu dana.
— Dječaci nisu ništa krivi. Ako vam treba pomoć — tu sam. Ali s Andrijom — gotovo je.
— Znam, Nado draga. Znam.
Nada je stavila telefon na noćni ormarić. Stan je bio tih, prazan i — njezin. Bez tuđih torbi u hodniku, bez tuđe laži u zraku, bez tuđih papuča pred vratima.
Prišla je ogledalu i pogledala se. Oči suhe. Brada podignuta. Dvadeset osam godina — a u jednom danu i ostarila i pomladila se u isto vrijeme.
Prijateljica Rada poslala je poruku: “Ponosna sam na tebe.”
Nada se nasmiješila i odgovorila: “Hvala. Sad živim dalje.”
