**Dnevnik, 15. kolovoza 2023.**
Marin… Pogledao sam ženu i teško uzdahnuo. — Oprosti, ali ove godine more otpada.
— Kako otpada? Zašto? Sve smo isplanirali. Čak smo i sobu rezervirali.
— Na poslu je pakao. Nitko me ne pušta.
Kad sam tri dana prije polaska rekao da ne mogu zbog hitnog projekta, Marina se prvo rastužila.
Toliko smo se spremali.
Čak smo i godišnje odmore uskladili da provedemo najmanje dva tjedna zajedno.
— Serđo, molim te, porazgovaraj sa šefom, objasni mu situaciju? — upitala je s nadom.
— Ne. Nikoga sad ne puštaju, i za mene iznimke neće biti. Mogu dati otkaz, ali znaš da to nije rješenje? Gdje ću naći tako dobar posao?
Marina je uzdahnula. Njegov posao je stvarno bio dobar.
Zahvaljujući njemu, preselili su iz garsonijere u vlastitu kuću. Malu, ali ipak kuću.
Dakle, dati otkaz bilo bi glupo. Ali Marina nije htjela odustati od mora. Sanjala je o tome četiri godine.
Sjedila je, razmišljala i odlučila – ako Serđo ne može, ona će s Ivorom sama.
Izvorno su planirali autom, ali može i autobusom.
Da, duže je i manje udobno, ali zato je čekaju nezaboravni dojmovi – dva tjedna sunca, tople vode i šetnji po rivi. I limunada, sladoled i ostale radosti.
— Marino, iskreno, ta mi se ideja ne sviđa — namrštio se Serđo kad mu je rekla. — Kamo ćeš sama s malim djetetom?
— Ivoru je skoro četiri. Nije mali — uzvratila je Marina. — I jako želim na more.
— Hajde da svi zajedno odemo kasnije? Krajem kolovoza, na primjer. Voda će sigurno biti topla.
— Serđo, dragi… krajem kolovoza ja više neću imati godišnji. Prvo. Drugo, tad su meduze, nećemo moći normalno plivati. Treba ići sad.
— Brigat ću se za vas. Te misli će me ometati na poslu.
— Zvat ću te svaki dan da ne brineš — nasmiješila se.
— Ali…
— Serđo, nemojmo se svađati zbog gluposti. Nisam više mala cura, sama ću riješiti sve probleme. Neću te moliti da dođeš po mene – mirno radi na projektu. Mi ćemo s Ivorom lijepo odmoriti.
Serđa to nije uvjerilo. Ali Marina je već odlučila. A kad žena odluči, tako i bude.
*****
Prvih nekoliko dana odmora prošlo je gotovo kako je Marina zamišljala.
Svako jutro Ivor je s oduševljenjem trčao po pijesku, gradio kule, pokušavao uhvatiti galebove i bez prestanka molio da uđe u vodu “samo još minutu”. Navečer su šetali gradom, pili limunadu i jeli sladoled. Bilo im je veselo.
Trećeg dana Ivor je utihnuo.
Marina to nije shvatila ozbiljno – pripisala je umoru.
I sama je bila umorna. Legli su spavati dva sata ranije. Usred noći Ivor je počeo dozivati mamu i glasno jecati.
Marina je brzo skočila iz kreveta i pogledala sina, ne shvaćajući što se događa.
— Što je, Ivre?
— Mama, loše mi je — promuklo je rekao i pokazao na grlo.
Preplašeno mu je stavila dlan na čelo – bilo je vruće.
Termometar je pokazao gotovo četrdeset.
Za pola sata ispred hotela stajala je hitna.
— Izgleda kao angina — rekao je mladi liječnik nakon pregleda. — Bolje ne riskirati. Idemo u dječju bolnicu.
Marina je šutke kimnula.
Shvatila je da je odmor gotov već na putu, kad joj je isti liječnik rekao da će možda morati ležati tjedan dana ili više ako bude komplikacija.
Kad je izašla iz hitne s pospanim Ivorom na rukama, krenula je za liječnikom u prijemni – i odjednom…
…naglo se zaustavila.
Točno ispred ulaza ležao je ogroman čupav pas. Nije se ni podigao kad je liječnik prošao pored njega.
Samo je otvorio jedno oko i mirno ga pogledao.
Valjda ga viđa često.
— Što je ovo?… — promrmljala je Marina.
Pas koji je ležao pokraj dječje bolnice činio joj se potpuno neprikladnim.
“A ako nekoga napadne? Ovdje su djeca…” proletjela joj je tjeskobna misao.
— Ženo, što stojite? — doviknuo joj je liječnik kroz poluotvorena vrata. — Hajdemo, prijavit ćemo vas.
— A ovo… — prestrašeno je pokazala na psa. — Je li normalno da ovdje leži?
— Ne brinite — nasmiješio se liječnik. — Dobar je. Voli djecu. Hajdemo.
Marina je čvršće privila sina i oprezno obišla psa širokim lukom.
Taj se nije ni pomaknuo. Samo je lijeno ispratio pogledom i opet spustio glavu na šape.
— Pa to… — tiho je rekla Marina, osvrnuvši se. — Je li ovo bolnica ili sklonište? Gdje su zaposlenici?
Nitko od zaposlenika, činilo se, nije obraćao pažnju na psa.
To je Marina shvatila već sljedeći dan. Medicinske sestre su prolazile pokraj njega kao da je normalno, a spremačica s kantom mu se čak nasmiješila. I pozdravila ga.
— Dobro jutro, Rexo. Kako je bilo noćno dežurstvo?
Pas je lijeno mahnuo repom. Kao da je stvarno razumio svaku riječ.
Marina je začuđeno pogledala ženu, ali ništa nije rekla. Tada ju je brinulo nešto drugo.
Pred njom su bili testovi, razgovor s liječnikom, lijekovi i možda besane noći pokraj sina.
Preko noći mu nije bilo bolje.
Stoga je na čudnog čupavog psa zaboravila gotovo odmah. Ali, ispostavilo se, nakratko.
Prva dva dana bila su teška. Mjeriti temperaturu. Nagovarati Ivora da popije lijek. Čekati liječnika. Hraniti sina ako dobije apetit. Opet termometar, opet tablete.
Tek navečer dječak bi nakratko oživio, a noću bi vrućica opet došla.
Trećeg dana temperatura je konačno pala. Ivor je prvi put zatražio ne crtić na tabletu, nego autić koji su ponijeli, i pokazao na prozor.
Marina je olakšano izdahnula. Sada je mogla izaći s njim u bolničko dvorište na svjež zrak, jer…
…bolnički mirisi nisu je privlačili.
U dvorištu su rasli javori i lipe, s klupama ispod njih.
Mame su šetale s djecom, medicinske sestre žurile od zgrade do zgrade.
I tamo je Marina opet vidjela čupavog psa.
Pokušala se sjetiti kako se zove.
“Rex, valjda. Da – Rex.”
Pas je polako šepao stazom, primjetno hramajući na jednu nogu. Prvo Marina nije shvatila da ima samo tri noge.
Četvrta je bila puno kraća i nije doticala tlo.
“Bože, kakva grozota…” pomislila je Marina, promatrajući ga.
Pomalo ju je bilo sram što se one noći tako odnosila prema tom nesretnom psu.
— Mama, vidi! Psić! — radosno je uzviknuo Ivor.
Marina je automatski uhvatila sina za ruku.
— Ne prilazi blizu. Nemoj.
Iskreno, bojala se da će pas čuti Ivora i potrčati mu u susret, kao što psi obično rade, ali on nije ni pogledao u njihovu stranu.
Umjesto toga, Rex je otišao malo dalje, stao kraj vrata i, oživjevši, zamahao repom.
U bolnicu su ušle dvije žene s teškim torbama.
— Bok, Rexe! — nježno je rekla jedna i pomazila ga po glavi.
Pas je tiho cvilnuo i, smiješno poskakujući na tri noge, pošao uz nju.
Otpratio ih je do vrata kuhinje, čekao da uđu, a zatim sjeo na trijem.
Za minutu mu je jedna od njih iznijela veliku metalnu zdjelu.
Rex nije odmah navalio na hranu.
Prvo je pažljivo pogledao oko sebe, kao da provjerava je li sve mirno.
Tek onda je polako prišao zdjeli i počeo jesti.
— Gle, kakav odgojen — nehotice je izustila Marina.
Žena u uniformi čistačice koja je prolazila, nasmiješila se i rekla:
— Još kakav. Naš lokalni čuvar. Pazi na red.
— On ovdje živi? — začuđeno je upitala Marina.
— Već godinama — kimnula je žena. — Ne bojte ga se. Vrlo je pametan i dobar. Da mogu, davno bih ga uzela.
Ivor je izvadio iz džepa preostali keks od doručka.
— Mama, smijem? Vidi, nije se najeo.
Rex je doista pojeo kašu i izlizao zdjelu da je blistala na suncu.
Zatim je otišao nekoliko metara dalje i legao u hlad, spustivši glavu na šape.
Marina je prvo htjela zabraniti sinu da priđe, ali Ivor je tako pogledao…
Kako odbiti dijete koje je toliko patilo posljednjih dana?
— Samo oprezno, molim te — rekla je.
I sama je pošla za njim, držeći ga za ruku, da ga na vrijeme odvuče.
Shvaćala je da pas vjerojatno nije agresivan, inače ne bi bio u bolnici. Ali bolje pripaziti.
Ivor je prišao ležećem čupavom psu i pružio mu keks.
— Na… Ovo je za tebe…
Rex je podigao glavu. Neko vrijeme je pažljivo gledao malog čovjeka, zatim je oprezno uzeo poslasticu samim vrhovima zuba. Tako oprezno da nije ni dotaknuo dječje prste.
Marina, koja je sve vrijeme promatrala, olakšano je izdahnula.
Hvala Bogu, ništa strašno. Pas je stvarno bio odgojen.
— Mama, jesi vidjela? Uzeo je keks.
— Vidjela, vidjela… — nasmiješila se Marina.
— Istina je dobar?
— Istina, sine. Ali svejedno ćeš morati oprati ruke. Kad se vratimo, odmah sapunom, razumiješ?
— Da! — radosno je odgovorio Ivor.
A već kraj samog ulaza u zgradu, zastao je i zamišljeno pogledao majku.
— Mama, možemo ga povesti kući kad se vratimo? Tako želim da živi s nama, a ne na ulici. Sama si rekla da je dobar.
Marina očito nije očekivala takvo pitanje i malo se zbunila. Neko vrijeme je gledala sina i šutjela.
Kako objasniti četverogodišnjaku da se ne mogu uzeti svi ulični psi?
Istina, bilo bi pravedno, ali…
— Sine, on je već navikao ovdje živjeti i vjerojatno ne želi ići negdje drugdje — odgovorila je Marina.
Od tog dana susretali su se svakodnevno. Ponekad je Ivor donosio Rexu dvopek. Ponekad komadić peciva. A poslije ručka ostajale su kosti, pa je i Marina počela nositi psu.
On je uvijek primao poslasticu s istim mirnim dostojanstvom.
Rex nikad nije moljakao, nije gledao u oči, nije radosno lajao kao drugi psi.
Samo je lagano mahao repom, kao da smatra da zahvalnost ne treba glasno izražavati.
Ali Marina nije sumnjala da je pas bio zahvalan.
I počela je primjećivati ono što prije nije.
Naime, zašto su svi voljeli Rexa. Nije samo jeo “svoj kruh”.
Jedne večeri Marina je svjedočila prizoru.
Do vrata bolnice prišao je pijani muškarac. Glasno se svađao sa starijim zaštitarom i tražio da ga puste unutra.
Kad je zaštitar odbio, pokušao je sam ući.
Rex je trenutno ustao. Brzo, koliko je s tri noge mogao, prišao je zaštitaru i stao pokraj njega.
Kad je neznanac nastavio tresti metalna vrata, Rex je prvo zarežao, a zatim kratko i duboko zalajao.
To je bilo dovoljno. Muškarac je nešto nezadovoljno mrmljao, okrenuo se i otišao.
Za minutu se Rex opet smjestio na svoje uobičajeno mjesto.
Marina ga je dugo gledala.
— Čudan si ti pas… — tiho je rekla. — Ali stvarno dobar.
A sljedeći dan prvi put je uhvatila sebe kako, izlazeći s Ivorom u šetnju, nehotice traži pogledom baš njega – tog čupavog psa.
Do otpusta iz bolnice ostala su tri dana.
Ivor je sigurno ozdravljao. Trčao je po dvorištu, upoznavao drugu djecu i svako jutro prvo gledao kroz prozor, tražeći nekoga očima.
— Mama! Rex je već na mjestu! Hajde brzo van.
Marina je pogledala kroz prozor i vidjevši Rexa, nasmiješila se.
Pas je nepogrešivo ležao na stepenicama ulaza u prijemni. Ponekad je drijemao, ponekad promatrao ljude. Činilo se da zna svakoga tko uđe i izađe.
Tog dana Marina je u hodniku srela medicinsku sestru koju je najčešće viđala kod sobe za pregled.
Bila je to dobra, nasmijana žena od pedesetak godina.
Na bedžu je pisalo: Olgica.
— Oprostite, mogu li vas nešto pitati? — zaustavila ju je Marina.
— Naravno.
— A Rex… onaj pas koji trči po dvorištu… On ovdje dugo živi, zar ne?
Olgica je odmah shvatila o kome je riječ i nasmiješila se.
— Vidim, i vas je Rex očarao. Da, dugo.
Marina se nehotice nasmijala.
— Iskreno, prvo sam ga se jako bojala. I pomalo negodovala što kraj dječje bolnice leži pas lutalica. A sad ne mogu zamisliti dvorište bez njega.
Medicinska sestra je pogledala kroz prozor.
Rex je upravo polako obilazio svoj “teritorij”, provjeravajući je li sve u redu.
— On je ovdje rođen — tiho je rekla. — Prije pet godina. Možda malo više. Njegova majka je također živjela pri bolnici. Ista pametna mješanka. Kad je ostarila, Rex je sam shvatio da je sada njegov red da čuva teritorij.
— I nitko ga nije otjerao?
— Zašto bi? Nikad nikoga nije ozlijedio. Naprotiv. Mnogo puta nas je izbavio…
Olgica je nakratko zašutjela.
— Samo jednom smo ga umalo izgubili.
Marina je osjetila da će čuti nešto važno.
— Zbog noge?
Medicinska sestra je polako kimnula. Zatim dodala:
— Zbog ljubavi.
Marina je začuđeno podigla obrve.
— Kako to?
— Da, ne čudite se. Kod pasa je gotovo kao kod ljudi. Nemate ništa protiv da izađemo van?
— Ne.
Izašle su. Medicinska sestra sjela je na klupu. Marina je sjela pokraj nje.
— Prije nekoliko godina ovdje se doselila mala crna kujica — nastavila je Olgica. — Mršava, očiju velikih. Prozvali smo je Biba.
Olgica se nasmiješila, kao da je opet vidi pred sobom.
— Bila je tako živahna… Nemoguće je bilo pratiti je. A Rex je od prvog dana hodao za njom kao rep. Svako jutro trčali su zajedno po dvorištu. Djeca su ih gledala i smijala se. Zimi, kad padne snijeg, Rex bi uvijek legao pokraj nje. Kad bi bilo hladno, priljubio bi se uz Bibu i kao da je grlio šapama. Bila je to ljubav. Prava ljubav…
— I što se dogodilo? — upitala je Marina kad je sestra začudo zašutjela.
— Onda je došlo proljeće… — uzdahnula je Olgica. — I Biba je “proljubala”.
— Kako proljubala? A Rex? — začuđeno je pogledala Marina.
— Baš tako… Kažem, kod pasa je sve kao kod ljudi. Tog proljeća počeli su se okupljati strani psi. Prvo dva. Zatim četiri. A za nekoliko dana stado od šest ili sedam velikih pasa.
— Tukli su se, glasno lajali, plašili djecu. Rex je neko vrijeme trpio, a onda nije izdržao. Jednog dana stao je između Bibe i stranih pasa.
— Sam? — užasnula se Marina, zamišljajući prizor.
— Sam — kimnula je sestra. — Sam protiv svih.
Olgica je teško uzdahnula.
— Čuli smo lavež i istrčali u dvorište. Strašno je i sjetiti se…
Zašutjela je. Marina nije prekidala.
— Navalili su na njega odjednom. Rex se branio dok je mogao. Vikali smo, pokušavali ih rastjerati štapovima, ali nije išlo. Kad je stado napokon pobjeglo…
Olgica je zatvorila oči.
— Rex se nije mogao ni podići. Što reći – jedva je disao. Mislili smo da neće preživjeti.
Marina je osjetila hladnoću niz kralježnicu.
— A Biba?
— Biba je pobjegla s tim psima. I više je nitko nije vidio.
Nekoliko sekundi su sjedile u tišini.
— Tada smo svi plakali — tiho je rekla sestra. — Ležao je u krvi. Noga je bila zdrobljena tako da je veterinar odmah rekao: spasiti se može samo Rex.
— Zato…
— Da. Noga je morala biti amputirana.
Olgica se tužno nasmiješila.
— Cijelo smo odjeljenje skupljali novac za operaciju. Sami smo radili previjanja, davali antibiotike. On je šutke trpio. Nikoga nije ugrizao. Čak i kad mu je bilo jako bolno.
Marina je bacila pogled prema psu. Rex se upravo zaustavio pokraj male djevojčice koja je ispustila igračku.
Oprezno je gurnuo nosom plišanog zeca prema djetetu i mirno nastavio dalje. Kao da u životu nije bilo ničeg herojskog. A bilo je…
— Nakon svega, Rex više nije dopuštao nijednoj ženki da priđe bolničkom teritoriju — nastavila je Olgica. — Mislim na pse. Potpuno je prestao vjerovati.
Opet se nasmiješila, ali drugačije.
— Ali prije mjesec dana dogodilo se pravo čudo…
— Pravo čudo? — ponovila je Marina.
Olgica je kimnula.
— Ni sami nismo vjerovali.
Okrenula je glavu i nasmiješila se.
— A evo i samog čuda — mahnuula je rukom.
Marina je pogledala u smjeru koji je sestra pokazala i vidjela kako se stazom, smiješno poskakujući, trči mala kujica.
Rex ju je ugledao i odmah požurio u susret.
— A tko je to? Zašto je nisam prije vidjela? — začudila se Marina, promatrajući kako Rex pokušava udvarati.
— To je Žuća — nasmiješila se sestra. — Onog dana kad ste vi došli, odveli smo je u veterinarsku ambulantu na sterilizaciju. Danas su je vratili. O, kako je zbrkana…
Kujica je doista bila neobično pokretna.
Na trenutak bi stala, odmah se okrenula, kružila oko Rexa i opet odjurila naprijed.
— A odakle se pojavila?
— Ne znam. Jednog dana se jednostavno pojavila kraj vrata. Gladna, prljava, ali nevjerojatno nježna. Nahranili smo je, mislili će pojesti i otići. A ostala je.
Marina je opet pogledala prema psima.
Žuća je dotrčala do Rexa i nježno ga gurnula nosom u vrat. On se pravio da nije primijetio. Ali rep ga je izdao.
— Prvih dana uopće nije obraćao pažnju na nju — nastavila je Olgica. — Kad bi prišla preblizu, on bi otišao. Bojali smo se da će je otjerati.
— A onda?
— Onda ga je pobijedila.
— Kako?
— Strpljenjem. I narodnom mudrošću. Ne kaže se uzalud da put do muškog srca vodi kroz želudac.
Sestra se nasmijala.
— Svaki dan mu je donosila kost. On bi se okrenuo. Ona bi opet donijela. On bi otišao – ona za njim. Legao bi odmoriti – smjestila bi se u blizini. Nikad se nije nametala, ali nije ga ostavljala samog.
Marina se nehotice nasmiješila.
— I jednog jutra vidjeli smo kako leže zajedno. A nakon nekog vremena trče jedno za drugim i čak se igraju. Zamislite?
U dvorištu se upravo događalo nešto slično.
Žuća je zgrabila suhu grančicu i odjurila prema cvjetnjaku.
Rex je teško uzdahnuo – tako je bar Marini izgledalo – a onda se neočekivano trgnuo s mjesta. Naravno, nije mogao trčati brzo kao prije. Ali trudio se.
Žuća je namjerno usporavala, dopuštajući mu da je uhvati, a zatim opet bježala. Oboje su izgledali sretno.
— Istina, s dolaskom Žuće sve je pošlo po zlu. Nadali smo se da će Rexa netko udomiti — rekla je Olgica.
— Našli ste mu vlasnika?
— Našli.
— I što se dogodilo?
Sestra je raširila ruke.
— Dobar čovjek. Dolazio je nekoliko puta, donosio poslastice. Rex mu se svidio.
— Onda zašto…
— Htio je uzeti samo Rexa. — Marina je šutke čekala. — A Rex sad ne ide bez Žuće.
Olgica se nasmiješila, iako su joj oči bile tužne.
— Čim bi ga doveli do auta, Žuća bi počela trčati amo-tamo i cviliti. Rex bi odmah otišao tješiti je. Pokušali smo ga nekoliko puta staviti u auto, ali nije išlo. Čovjek je mahnuo rukom i otišao.
Rex je stao kraj zdjele s vodom.
Htio je piti, ali je odstupio. Žuća se prva napila. Tek onda je prišao on.
Marina je uhvatila sebe kako ih promatra jednako pažljivo kao ljude.
— Čudno… — tiho je rekla.
— Što?
— Ranije mi se činilo da su to obični psi lutalice. A sad…
Nije dovršila. Riječi nisu dolazile.
Olgica je razumijevajuće kimnula.
— Odavno su dio naše bolnice. Djeca ih vole. Roditelji ih normalno prihvaćaju. Ali srce ipak nije na mjestu.
— Zato što žive na ulici?
— Naravno. Danas je sve dobro. A sutra… Tko zna što se može dogoditi. Novi ravnatelj dođe, i sve…
Marina je okrenula glavu. Rex je mirno ležao u hladu. Žuća se sklupčala pokraj njega, položivši glavu na njegova leđa. Nije se ni pomaknuo.
I upravo tada Marini je prvi put pala na pamet potpuno luda misao.
“A što ako ih stvarno povedemo kući?..”
Međutim, odmah ju je odbacila.
Dva psa. Skoro 500 kilometara. Autobus. Ne, neće uspjeti…
Ali čudna misao se već uvukla u glavu.
I nije htjela otići.
A onda se Marina sjetila muža kojeg je obećala ne moliti ni za što i kojem je dokazivala da će sama riješiti probleme. Očito ipak neće…
Do otpusta je ostao samo jedan dan.
Ivor je od jutra skupljao igračke u ruksak i bez prestanka pitao kad će kući.
Marina se smiješila, pomagala slagati stvari, ali misli su joj bile drugdje. Sve češće je gledala kroz prozor.
U dvorištu su, kao i uvijek, bili Rex i Žuća.
Živjeli su za danas. Nisu znali da će Marina sutra otići i da se vjerojatno više nikad neće vidjeti.
Od te misli postalo je neočekivano tužno.
Poslije tišine Marina je izašla van.
Rex je ležao kraj stepenica. Žuća je spavala priljubljena uz njega.
Marina je sjela na klupu pokraj njih.
— Gle, privikla sam se na vas… — tiho je rekla. — I što mi je činiti?
Psi su istovremeno podigli glave.
Žuća je odmah dotrčala, nježno gurnula hladan nos u njezin dlan i vratila se Rexu.
On je ostao ležati. Samo ju je pažljivo gledao mirnim, promišljenim pogledom.
Marina je uzdahnula i izvadila mobitel.
Nekoliko sekundi je samo gledala u ekran. Zatim pritisnula poziv. Muž se javio gotovo odmah.
— Kako ste? Sutra vas otpuštaju?
— Da.
— Odlično. U koliko ste otprilike kod kuće? Dočekat ću vas na kolodvoru.
— Serđo… ima jedna stvar.
— Što se dogodilo?
Odmah je po glasu osjetio da razgovor neće biti lak.
— Imam jednu molbu.
— Koju?
— Samo se nemoj smijati.
— Već sam sumnjičav.
— U bolničkom dvorištu žive dva psa…
Na drugom kraju je zavladala tišina. Dok je Serđo šutio, Marina mu je ispričala apsolutno sve.
O Rexu. O Bibi. Kako je izgubio nogu i pronašao novu ljubav. Kako voli djecu i tjera pijance.
I još mu je rekla da Ivor jako moli da povedu Rexa kući.
Pričala je dugo. Ponekad je posustajala. Nekoliko puta je zašutjela. Ali Serđo je nije prekidao. Samo slušao. Ponekad teško uzdahnuo.
Kad je završila, opet je nastala pauza.
— Marino…
— Da?
— Razumijem sve… Ali misliš li stvarno?
— Apsolutno.
— Predlažeš mi da pređem tisuću kilometara samo da pokupim dva psa lutalice?
Marina je zatvorila oči. Upravo tog pitanja se bojala.
— Ne samo da pokupim pse, nego i mene i Ivora…
Glas joj je zadrhtao.
— A mi s Ivorom jako želimo da ti psi konačno imaju svoj dom. Što je tu loše?
Serđo je teško uzdahnuo.
— Ništa, samo… Imam posao, znaš.
— Znam.
— I to su neplanirani troškovi.
— Razumijem.
— I psi su obaveza.
Serđo je zašutio. Marina je već mislila da će čuti pristojno odbijanje. Ali muž je neočekivano upitao:
— Jesu li normalni s ljudima? Neće biti problema? Nisu agresivni?
— Sjajni su, stvarno. Rex čuva bolnicu i obožava djecu. A Žuća je sama dobrota. Hajde, uzmimo ih?
Još nekoliko sekundi tišine. Zatim je Serđo tiho rekao:
— U redu.
Marina nije mogla vjerovati.
— Što?
— Doći ću sutra ujutro.
Navečer je Marina opet izašla u dvorište. Rex je ležao kraj ulaza. Kad ju je ugledao, ustao je. Polako prišao. Zaustavio se pokraj nje.
Oprezno ga je pomazila po gustoj dlaci.
— Sutra idemo kući… Ja i moj sin Ivor.
Rex je mirno gledao u njezine oči.
— I jako želim da… da vi s Žućom pođete s nama.
Pas je lagano nagnuo glavu, kao da sluša svaku riječ.
Marina se nasmiješila. Činilo joj se da Rex razumije mnogo više nego što se misli.
— Dakle, razmisli. Sutra mi treba tvoja odluka. Dobro?
Sljedećeg jutra pred bolničkim vratima zaustavio se tamnoplavi automobil. Iz njega je izašao visok muškarac. Prvo je zagrlio ženu. Zatim podigao Ivora na ruke. I tek tada primijetio dva psa koji su mirno sjedili u blizini.
Rex je pažljivo promatrao neznanca. Serđo – Rexa.
Nekoliko dugih sekundi samo su proučavali jedan drugoga.
A onda se muškarac neočekivano nasmiješio.
— Pa zdravo, stari ratniče… Čuo sam za tvoja junaštva. Daj da ti stisnem šapu, ili tako nešto…
I Rex je polako, s dostojanstvom, napravio prvi korak prema njemu.
Serđo je očekivao obične dvorske pse. Možda nepovjerljive ili uplašene. Ili pretjerano emocionalne. Ali Rex je bio sasvim drugačiji.
Nije se bojao Serđe kojeg je vidio prvi put, niti je radosno skakao oko nepoznatog čovjeka.
Pas je jednostavno mirno prišao, stao nekoliko koraka od njega i zatim ga pažljivo pogledao u oči.
Serđo je čučnuo.
— Pa, hoćemo li se upoznati? — upitao je pružajući ruku.
Rex je oprezno stavio svoju šapu na nju.
A u trenu je dotrčala Žuća – kud bi bez nje.
Veselo mašući repom, gurnula je nos u muškarčevu ruku. Serđo se čak nasmijao.
— A ti, vidim, ne gubiš vrijeme.
Žuća je bila zadovoljna. Marina je gledala muža i smiješila se. Znala je taj pogled.
Jučer je Serđo govorio o poteškoćama, troškovima i odgovornosti. A sad je već razgovarao s psima kao da ih poznaje cijeli život.
— Pa? — upitala je.
Serđo se podigao.
— Ne znam kako si me nagovorila… Ali stvarno su super.
Marina je olakšano prasnula u smijeh i zagrlila ga.
Prije odlaska još su jednom ušli u bolničko dvorište. Oprostiti se.
Kad su medicinske sestre vidjele Rexa s povodcem, mnoge nisu mogle suspregnuti emocije. Olgica je zagrlila Marinu.
— Hvala vam.
— Za što?
— Što će sad imati dom. Mislim da je Rex to zaslužio.
Kad je Olgica prišla pomaziti ga, Rex joj je tiho gurnuo nos u dlan.
I u tom jednostavnom pokretu bilo je toliko povjerenja i iskrene zahvalnosti da se žena okrenula da nitko ne vidi njezine suze.
— Čuvajte ga — tiho je rekla.
— Obavezno.
Rex je prišao autu, oprezno obnio otvorena vrata. Zatim pogledao Žuću, koja je radosno mahala repom, i prvi ušao unutra.
Za njim je uskočila i Žuća. Bez imalo straha ili sumnje.
Za svojim Rexom bila je spremna otići na kraj svijeta.
Auto je krenuo. Ivor je mahao rukom kroz prozor.
Žuća se smjestila pokraj njega na stražnjem sjedalu i za nekoliko minuta već spavala.
A Rex je prvo dugo gledao natrag. Bolnički ulaz. Stepenice na kojima je ležao toliko godina. Ljude koji su mu postali obitelj.
Marina je to primijetila.
— Ne želiš otići? — tiho je upitala.
Naravno, nije bilo odgovora. Rex je još malo gledao natrag.
Zatim je polako okrenuo glavu naprijed.
Tamo – naprijed – čekao ga je sasvim drugačiji život.
Na putu kući Serđo je često gledao u retrovizor. I svaki put je vidio istu sliku.
Ivor spava, glave na mekanom krznu Žuće. I Žuća slatko spava. A Rex…
…Rex leži pokraj, pažljivo prateći cestu.
— Znaš, nikad prije nisam razumio ljude koji se tako vežu za životinje — rekao je odjednom Serđo.
Marina ga je pogledala.
— A sad?
Slegnuo je ramenima.
— Sad mislim da neke životinje zaslužuju više povjerenja od mnogih ljudi.
Ništa nije odgovorila. Jer se slagala.
Napokon su stigli kući. Dočekala ih je mala okućnica, visoka metalna ograda i vrt koji je Serđo svakog ljeta pokušavao srediti, ali nikad nije stigao do kraja.
Marina je otvorila kapiju.
— Evo… Doma smo.
Pogledala je pse.
— Ovo je sada i vaš dom.
Žuća nije dugo razmišljala. Odmah je utrčala unutra. Obšla dvorište, njuškala svaki grm i provjerila sve kutove.
Zatim se vratila, kao da javlja Rexu: sviđa joj se ovdje.
Rex je još uvijek stajao na kapiji. Gledao je dvorište, kuću, ljude i Žuću koja je bila na sedmom nebu. Rex nije žurio.
Marina je prišla bliže.
— Znaš, Rexe…
Sjela je pokraj njega.
— Ovdje te nitko više neće povrijediti i nitko neće ostaviti. Obećajem.
Pas je tiho uzdahnuo. I napravio korak naprijed. Zatim još jedan. Napokon je polako ušao u dvorište. Svega nekoliko metara…
Ali za njega je to bio, vjerojatno, najduži put u životu.
Navečer je Serđo postavio na trijem dvije zdjele.
Ivor je svečano izabrao mjesto za igračke Žuće (točnije, to su bile njegove igračke, ali ih je poklonio psu).
A Marina je sjedila na trijemu i gledala kako Rex leži ispod stare jabuke. Žuća je ležala pokraj njega.
I, vjerojatno prvi put nakon dugo vremena, Rex – to se vidjelo po očima – stvarno se osjećao kao doma.
Prošla je godina.
Za to vrijeme mnogo se promijenilo. Ivor je ponosno pričao svim susjedima da ima “najhrabrijeg psa na svijetu”.
Žuća je znala gdje su njezine igračke, u koliko se Serđo vraća s posla i…
…gdje su zakopana prava blaga – slatke šećerne kosti.
Ali o tome nikome neće reći. Nikome osim Rexu.
Sam Rex postao je pravi kućni pas.
Više se nije budio na svaki nepoznati zvuk i nije sumnjičavo gledao svakog prolaznika.
Ponekad je Marina hvatala sebe kako misli da je konačno postao samo pas, a ne čuvar ili borac.
Ukratko, Rex više nije bio onaj koji mora stalno nešto čuvati ili braniti druge. Naprotiv, sada su njega čuvali. Čuvali i voljeli.
Da, upravo tako.
Dugi niz godina Rex je štitio druge, a sada su se našli ljudi koji su preuzeli brigu o njemu.
Ljeti su opet otišli na more. A kad su se vraćali kući, svratili su u bolnicu. Onu istu…
Marina je dugo razmišljala isplati li se uopće ići. Ali na kraju je odlučila da vrijedi.
Kad se auto zaustavio pred poznatom zgradom, Rex je odmah podigao glavu. Prepoznao je to mjesto.
Rex je mirno izašao iz auta. Polako prišao stepenicama. Vrata su se otvorila i izašla je Olgica.
Prvo nije vjerovala svojim očima.
— Rexe?
Pas je podigao glavu i zamahao repom. Ne jako. Ali onako kako je samo on znao. Za minutu oko njega su se okupile poznate medicinske sestre.
Netko ga je mazio po leđima. Netko se smijao. Netko brisao oči koje su odjednom postale mokre.
— Potpuno je postao kućni — smiješila se Olgica. — A gdje ti je Žuća?
Kao da je čula svoje ime, mala kujica je iskočila iz auta i odmah se našla u središtu pažnje.
U dvorištu se opet čuo smijeh. Gotovo isti kao nekad.
Samo što je sada u ovoj priči postojala jedna važna razlika.
Rex više nije pripadao ovom mjestu. Samo je došao u goste.
Marina je stajala malo podalje i gledala ga.
Nekad ga je prvi put vidjela ovdje i pomislila: “Što radi taj pas kraj dječje bolnice?”
Sada ju je bilo pomalo sram te misli.
Tada nije znala njegovu priču. Nije znala koliko se boli krije iza tog mirnog pogleda.
I još nije znala da se ponekad najvjernija srca mogu naći tamo gdje ih najmanje očekuješ.
Serđo joj je prišao.
— Sjećaš li se kako si me nazvala prije godinu dana?
Marina se nasmiješila.
— Naravno da se sjećam.
Pogledao je Rexa.
— Dobro je što si tada inzistirala da dođem po vas. Po sve vas…
Ništa nije rekla.
Samo je gledala kako Rex sjedi pokraj trijema, a oko njega skakuće Žuća. I ljudi koji su ga nekad spasili.
Valjda prava sreća upravo tako izgleda.
Ne glasno. Ne lijepo kao u filmovima. Sreća je jednostavno – kad imaš kamo otići. Kad imaš dom, i nekoga tko te voli.
