Bubaši su u Maricinom mozgu skakali kolo. Onako veselo, razigrano, s pjesmom.
Mahali svojim nožicama, pa “dva topota, tri pljeska”, sve u ritmu te muzike koja joj je u glavi odzvanjala sve glasnije.
A inače, imali su oni svoju disciplinu. Pošteni, tihi, kulturni, sa pedigreom njoj je tih bubaša uvijek pomalo falilo, pa je na njihovoj genetici vrijedno radila. Nek se nađe.
Baka je uvijek govorila Marici da su bubaši u glavi super stvar. Tko ih ima, taj nije baš svakidašnji, ima ono nešto, žar! S takvima je život ljepši, a i drugima oko njih nije dosadno. Uostalom, fali nam svima taj “štih” u svakodnevici!
A znaš, to za “štih” nije Marica izmislila, nego baka. Moja baba Nada je bila vrlo napredna žena za svoje godine u svojih 82 još je bila živa vatra! Bez dlake na jeziku, uvijek spremna za akciju.
Iskreno, formalno mi je bila prabaka, ali koga briga za to kad bake više nema, a ova je ispunila baš sve. Pusti te “pra”, detalji su to.
Bakicu je obožavala. Pa kako ne bi? Bila joj je najbliže biće na svijetu, mama se posebno ne računa!
Majka… e to je žena koja se ne sreće. Pametna, lijepa, ravnateljica škole i to ne njezine! Na bakino inzistiranje upisana je u drugu školu.
– Što će ti dijete tvojih problema?
– Kako misliš?
– Ma znaš ti što mislim! Nek’ bude dijete kao i sva ostala, a ne “ravnateljičina kći”! Ne rugaj djevojci karijeru!
Baka i majka su uvijek sve otvoreno raspravljale. Nikad ništa zabašurenog, nego kako je. I, vidi, radilo je. Baka je majku odgojila sama od pet godina, otkad njezina mama bakina kći nije više bila s nama. O tome se nikad nije pričalo puno.
– Gle, Mare, obična nesreća… Led na krovu, nitko nije čistio, eto ti tragedije. Da nije Manica odgurnula tvoju mamu, ostala bih sasvim sama…
– Bako, može li se nesreća dogoditi svakome?
– Da slažem?
– Ne!
– Svatko, kćerko! I meni i tebi i Papi. Ali to nije razlog da se život bojiš nego da ga živiš do kraja, svaki dan kao da je zadnji. Daj od sebe svijetu ono što nitko još nije, ne očekuj ništa zauzvrat, uljepšaj ovaj svijet, budi svjetlo, Mare. Tame ima i previše.
– Lako je to reći, baka. Teško je napraviti.
– A lijepo što to znaš! To znači da tvoj mozak dobro radi bubaši rastu.
– Ko? Fuuu, baka, kakvi bubaši?!
Marica je inače imala užas od insekata. Leptire i pčelice može, ali bubaše… fuj.
– Bakooo! Bubaš!
– Ne diraj ga, možda ima djece! baka bi ga šakom riješila, pa u svom stilu nadgledala situaciju. Nema još kojeg?
– Bako, sama si sad rekla da ima djecu!
– Pa gdje su?
Krenulo veliko čišćenje, a Marica bi već znala ti mali bubaši od jadnog tate neće doživjet’ starost.
Kasnije joj je bilo jasno baka ju je uvijek štitila jer je znala da više viče nego što nešto napravi. Dok bi Marica stigla reagirati, već bi bubaši imali i unuke…
Svi su znali da je Marica spora na reakciji. Baka, treneri u gimnastici…
– Ona je savitljiva i vrijedna, ali sporo razmišlja. To je problem kod brzih odluka!
– Okej, budemo mi nešto drugo! rekla bi baka i poslala je na šah.
To je bio bingo! Nitko je nije požurivao, svi su joj tepali kad je razmišljala satima. Ostala je tamo godinama.
Baka je nosila pehare s ponosom, pokazivala susjedima:
– Ma bravo, Mare, zvijezdo moja!
– Uh, baka, ne plaši, rekla si da od zvijezda nema sreće!
– Nisi ti mene shvatila… I eto ti predavanja, svakom njezinom pitanju detaljno, sa srcem. Majci bi prolazila žila na čelu.
– Bako, što si joj sad govorila? Pita me “što je to donijeti dijete izvan braka”! Ima 13, zaboga!
– A što ne? Djeca su danas korak ispred! Ti nju pitaš što im se događa u razredu, osjetila bi se ko mala nevinaš. Ista si k’o sve Smiljanići! Izvana mirni, a u glavi cirkus!
– Što da radim s njenim pitanjima, baka?
– A kako sam ja s tobom? Nikad ništa nisam skrivala, ponajprije zato jer život bolje udara. Bolje da ti ja ispričam, nego da naučiš na “grabi”. Znaš, i ti si, iako si bila spremnija, Maricu rodila s devetnaest. I to bez muža.
– Bako!
– Ma nemoj se ljutit’, sve ja znam! Nije Marica pogreška, nego onaj tvoj “volim ga, ne mogu bez njega” period. A da me nisi pronašla, ni riječi ti nisam prigovorila nosila sam ti pitu ko da ništa nije. Volim ja tebe…
– Znam! Neću se miješat’, a ti odgajaj unuku.
– Ne sekiraj se, odgajat ću je dok me ima.
Majka je svoje sreću našla kad je Marici bilo šesnaest. Skoro godinu dana skrivala je svoju ljubav, dok Marica nije naletjela na nju u slastičarnici, dok joj je nepoznati muškarac držao ruku. Marica je potrčala kući zbunjena.
– Bako, znaš li?
– Da ima nekog? Slutila sam.
– Ne želim joj smetati…
– Pa nemoj.
– A ako je povrijedi?
Baka je ostavila pravljenje štrukli, oprala ruke i zagrlila Maricu.
– Nitko njoj ne smije nauditi, još ima nas!
Nije se Marica svađala. Znala je baka tko je što nije ona samo bakica koja giba knedle, bivša inspektorica, dvije serije razotkrila! Imala je Marica povjerenje ako je baka mirna, i s izborom je sve u redu. Samo, teško je bilo pustiti mamu…
Prvi put došao je doma zvao se Ivan Boras, profesor fizike. Došao na prosidbu. Marica je morala reći da je u redu.
Kasnije, kad se rodio Aleks, Marica je potpuno poludjela od ljubomore.
– Malo smo ti šibe dali! grintala je baka.
– Baka, nisi fer!
– Ispala si sebična! Kad nisi htjela kod njih, mislila sam “evo, odrasla je skroz”. Ali ne, još si uvijek mala…
– Baka, nije to što misliš…
– Nije? Fali ti pažnje jer je više nećeš imat’ cijelu samo za sebe? Znaš li da sad nisi sama? Mi nismo vječni. Gledala si tako na to?
– Jesam… ali…
– I dalje ti teško?
– Je…
– A što da radiš… Prava si, samo si navikla biti mama njena mezimica. Sad treba učit’ dijeliti. Al nemoj dijeliti, budi tu uz mamu ona će ti hvala reći!
Nije voljela živjeti kod njih, ali je često dolazila pomoći mami s Aleksom. Onda je priznala sebi, fali joj nešto. Mali je bio drzak i zaigran, stalno ju je vukao za kosu. Voljela ga je, ali nije to sebi lako priznala, niti je to mogla nitko objasniti. Baka bi rekla: “Opet bubaši!”
Počela je Marica razmišljati je li ona stvarno za djecu?
– Bako, ako ne volim djecu, ne bih trebala biti pedijatrica!
– Otud taj osjećaj?
– Ne znam…
– Uvjeravaš sama sebe, Mare.
Baka je ubrzo imala ideju poslala ju je kod Vjere, mamine prijateljice, da uči uz njenu djecu.
– Ako tamo preživiš, znaš da voliš djecu.
Kad je ispričala priču o Vjeri (da ne duljim sad), Marica je shvatila da može. Snašla se s klincima. To joj je bio test i nakon toga se bacila na učenje.
Upisala je faks Medicinu u Zagrebu. Boda je bilo dosta, ali je bila nezadovoljna. Očekivala je više!
Prvi dan na faksu naleti Denisa iz susjednog razreda iz srednje, uvijek povučen lik, sad muški, zgodan, nadao se medicini.
I dalje je ona bila na nož s njim, s vremenom ga čak i simpatizirala. On je svoje bube dijelio u tišini.
Kad su volontirali za djecu iz doma u bolnici, tamo su se zbližili. Marica u klaunovskoj perici pokušava upaliti predstavu, a on joj dobacuje:
– Tebe tu nisam očekivao! Izgubila si se, a?
Zajedno su radili predstave za djecu, Denis je nosio klince na leđima, pravio balone, dijelio osmijehe. Na kraju, proslavio s njom uspjeh s cvjetićem od balona i kavu.
– I što si ti, Mare, takva naporna?
– Tako mi baka kaže da sam teška, znaš…
I tako Marica sazna da je Denis tu radi mame, da radi kao instruktor da joj pomogne. Da ima i on svojih bubaša, vrlo sličnih njezinima.
Kako bi baka rekla: “Vrijediš samo onoliko koliko cijeniš ljude s kojima ti se bubaši poklapaju. Takvih je malo, Mare. Ako ga nađeš, drži se za njega nogama, rukama!”
– A baka, jesi ti nalazila takve?
– Jesam, svih troje muževa! Ali znaš, život čini svoje. Nije do ljubavi uvijek.
– Baš, baka…
– Ma pričat ću ti kad narasteš, sad nek tvoji bubaši sami dožive iskustva.
Denis je bio “onaj”, baka ga je odobrila, a majka je zaplakala od sreće na prosidbi.
I tako sad Maricini bubaši skakutaju veselo… Jer, zbilja je baka bila u pravu. Prsten na ruci, svi čestitaju, a Vjera šapće:
– Čestitam, ne propuštaj ga!
– Ne bih mogla ni da hoću. Imamo iste bubaše baka kaže, to se ne smije izgubiti!
A baka iz zagrljaja i iz svojih stvarnih i zamišljenih borbi, zadovoljno šalje svima poruku:
– Eto, Mare, vidiš, kad imaš s kim dijeliti svoje bubaše, sve drugo dođe na svoje mjesto.
I nek’ sad vesele bubaši, Mare! Sretno, prijateljice, uvijek uz tebe.
