Andrija je privezao nju za stup na benzinskoj postaji šezdeset kilometara od kuće. Namjerno je odabrao daleko, da ne nađe put natrag. Privezao je, stavio pored nje zdjelicu s vodom, sjeo u auto i otišao. Nije se okrenuo. Nije pogledao u retrovizor. Upalio je radio glasnije i stisnuo gas dok benzinska nije postala točka i nestala iza zavoja.
Pas se zvao Nika. Njemački ovčar, četiri godine, krupna, s tamnom maskom na njušci i svijetlim poddlakom na prsima. Pametna, poslušna, s rodoslovljem i diplomom iz osnovne poslušnosti. Savršen pas. Koji je postao nepotreban.
* * *
Andrija Volkov, četrdeset tri godine, inženjer projektant. Žena Svjetlana, kći Lucija – dvanaest godina. Trosobni stan u novogradnji na rubu grada. Hipoteka, auto na kredit, vikendica koju su počeli graditi prošle godine i ostavili jer je nestalo novca.
Niku su nabavili prije četiri godine, kad je sve bilo lakše. Lucija je molila za psa od prvog razreda. Crtala je ovčare u bilježnicama, gledala videe o dresuri, lijepila na hladnjak oglase iz skloništa.
Andrija je popustio za kćerin rođendan. Otišao je do uzgajivača, izabrao štene – najmirnije iz legla, ono koje je sjedilo u kutu i gledalo ga tamnim ozbiljnim očima. Donio ga kući u kutiji. Lucija je vrištala od sreće, Svjetlana se smiješila, pa čak i Andrija, koji nikad nije baš htio psa, osjetio je nešto toplo kad mu se štene gurnulo njuškom u dlan.
Prva godina bila je dobra. Lucija je šetala s Nikom poslije škole, učila zapovijedi – »sjedni«, »lezi«, »k meni«. Nika je hvatala odmah, kao da je unaprijed znala što se od nje traži. Andrija je šetao navečer, kad bi došao s posla – kroz park, uz ribnjak, pokraj dječjeg igrališta. Nika je trčala pokraj njega, bez povodca, ne zaostajući ni korak. Susjedi su govorili: »Kakav odgojen pas.« Andrija bi kimnuo i osjetio nešto poput ponosa.
Onda je krenulo. Ne odjednom, ne urušavanjem, nego polako, kao pukotina u zidu koju najprije ne primijetiš.
Svjetlana je izgubila posao. Tri mjeseca tražila je novi, nije našla, postala nervozna, razdražljiva. Hipoteka je pritiskala. Vikendicu su morali zamrznuti. Kredit za auto je jeo četvrtinu plaće. A tu je još i Nika – hrana, cjepiva, veterinar. Ne ogroman novac, ali svaki mjesec, stabilno, kao još jedan račun.
Svjetlana je progovorila prva.
– Možda da je damo nekome? Privremeno, dok ne stanemo na noge.
Andrija je šutio. Lucija je čula, zaplakala, otrčala u sobu. Razgovor je završio ničim.
Ali Svjetlana se vraćala na temu iznova i iznova. Za večerom, prije spavanja, u autu. Iste riječi u različitim kombinacijama: »Ne vučemo«, »Njoj treba normalna hrana, a mi štedimo na sebi«, »Kišem od dlake, dobivam alergiju«. Alergije nije bilo. Andrija je to znao. Ali umorio se od svađe.
Jedne večeri, kad je Lucija bila kod prijateljice na rođendanu, Svjetlana je postavila ultimatum.
– Ili pas, ili ja. Ozbiljno, Andrija. Ne mogu više. Loše mi je u ovom stanu. Dlaka svuda, miris, vječne šetnje. Želim normalno živjeti.
Andrija je sjedio u kuhinji i gledao Niku, koja je ležala kraj njegovih nogu i glodala gumenu lopticu. Loptica je pištala pri svakom stisku. Niku to nije iritiralo. Nju je općenito malo što iritiralo.
– Dobro, – rekao je.
To je bila jedina riječ koju je izgovorio te večeri.
Nije joj tražio novi dom. Nije zvao skloništa. Nije pisao oglase. Jer je znao: ako počne, predomislit će se. Ako vidi kako Nika gleda strane ljude, kako pritišće uši, kako traži očima njega – neće moći.
Zato je napravio kako jest.
U subotu ujutro rekao je Luciji da ide s Nikom veterinaru na pregled. Lucija je pogladila psa po glavi i rekla: »Budi pametna.« Nika joj je liznula ruku.
Andrija je posadio Niku u auto. Sama je uskočila, na stražnje sjedalo, kao što je navikla. Legla je, stavila njušku na šape i gledala kroz prozor. Vozio je šuteći. Radio nije palio dok nije izašao iz grada.
Na benzinskoj se zaustavio. Izašao, otvorio stražnja vrata. Nika je iskočila, zamahnula repom – mislila je, šetnja. Privezao je povodac za metalni stup kraj kante za smeće. Stavio zdjelicu. Nalio vode. Nika je sjela i pogledala ga. Nije cvilila. Čekala je.
Andrija se uspravio. Pogledao ju je. Jednom – dugo, pet sekundi, možda deset. Onda se okrenuo, sjeo u auto i otišao.
Nije pogledao u retrovizor. Kasnije je o tome razmišljao mnogo puta. Mogao je pogledati. Mogao je vidjeti kako je pojurila za njim, kako se povodac zatekao, kako je sjela natrag i počela gledati za autom. Ali nije pogledao. Jer se bojao.
Kući je stigao za ručak. Svjetlana je upitala: »Pa što?« Odgovorio je: »Sve.« Kimnula je i otišla u spavaću sobu. Lucija se vratila navečer i odmah primijetila.
– Tata, a gdje je Nika?
– Ja… našao sam joj dobru obitelj. S djecom. Kuću izvan grada, veliko dvorište. Njoj će tamo biti bolje.
– Kakvu obitelj?! Mi smo joj obitelj! Tata, što si napravio?!
Vikala je, plakala, lupala vratima. Onda se zaključala u sobu i nije izašla do jutra. Svjetlana je sjedila u kuhinji i šutjela. Andrija je sjedio u drugoj sobi i isto šutio. Nika je ležala privezana za stup šezdeset kilometara daleko i čekala.
Prošao je mjesec. Onda dva. Onda tri.
Stan je postao čišći. Dlake nije bilo na kauču, na tepihu, na odjeći. Mirisa nije bilo. Lopticu, povodac, zdjelice – sve su spremili u ostavu, a onda je Svjetlana iznijela vrećicu na smeće. Andrija je vidio vrećicu kod smetlišta kad je izlazio iz lifta. Stao je. Postojao. Prošao mimo.
Svjetlana je našla posao – prodavačica u trgovini sanitarne keramike, smjena dva po dva. Prestala je govoriti o novcu. Kupila si je nove cipele i otišla frizeru. Život se, po njezinom mišljenju, popravljao.
Lucija je prestala plakati, ali prestala je i razgovarati s ocem. Nije bila bezobrazna, nije lupala vratima. Samo je odgovarala kratkim rečenicama – »da«, »ne«, »u redu« – i odlazila k sebi. Za večerom je sjedila šuteći, kopkala hranu vilicom. Prije spavanja nije dolazila poželjeti laku noć, kao prije. Vrata njezine sobe bila su uvijek zatvorena.
Andrija je primjećivao. Svaki dan je primjećivao. I svaki dan je osjećao kako nešto iznutra, ispod rebara, vuče i vuče. Ne pušta.
Počeo se buditi u pet ujutro – iz navike, u vrijeme prve šetnje. Ležao je u mraku i slušao tišinu. Prije je u ovo vrijeme Nika već stajala kraj kreveta i tiho cviljela, dodirujući mu ruku njuškom. Sad je bilo tiho.
Jednom je u dućanu prošao pokraj police sa psećom hranom i stao. Stajao je minutu, možda dvije. Onda se okrenuo i otišao do blagajne. Blagajnica je upitala: »Želite vrećicu?« Nije čuo iz prvog puta.
Mislio je o Niki svaki dan. Je li živa. Je li ju netko našao na onoj benzinskoj. Ta misao nije davala mira. Dolazila bi noću, u tri sata, kad cijela kuća spava, i sjela bi pokraj njega, i nije odlazila do svitanja.
U rujnu je Andrija otišao na onu benzinsku. Zašto – nije znao ni sam. Možda da se uvjeri da psa nema. Da ga je netko pokupio, odveo, dao novi život.
Stup je stajao na mjestu. Zdjelice nije bilo. Povodca nije bilo. Nikoga nije bilo.
Pitao je radnika na benzinskoj – mladića u crvenoj jakni.
– Niste vidjeli psa? Ovčara? Bio je privezan ovdje, ljetos.
Momak je slegnuo ramenima.
– Bio je neki, ljetos još. Tri dana sjedio, onda se otrgnuo i pobjegao. Nisam vidio kamo. Smjena mi je završila, ujutro ga više nije bilo.
Tri dana. Tri dana ga je čekala.
Andrija je sjeo u auto i dugo sjedio, ne paleći motor. Ruke su mu ležale na volanu. Čelo – na rukama. Nije plakao. Samo je sjedio.
Nedjelja. Kiša od jutra, sitna, hladna, gadna. Andrija je izašao po kruh u dućan na uglu. Išao je brzo, podigavši ovratnik, preskačući lokve.
Pred ulazom je stao. Jer na vratima, točno na mokrom betonu, ležao je pas.
Mršav. Prljav. S čupercima dlake svaljene u runo. Lijevo uho poderano, na boku – duga ogrebotina prekrivena korom. Rebra su stršala tako da si mogao nabrojiti. Šape prljave, izlizane, s ispucalim jastučićima.
Ali njuška. Tamna maska, svijetli poddlak na prsima. I oči. One iste – tamne, ozbiljne, koje je vidio prije četiri godine kod uzgajivača.
Nika.
Ležala je pred njegovim vratima. Prešla je šezdeset kilometara – po cesti, kroz polja, kroz naselja, kroz šume, pokraj drugih ljudi.
I došla je ovamo. K njemu. K čovjeku koji ju je privezao za stup i otišao.
Andrija je stajao i gledao. Vrećica s kruhom ispala mu je iz ruke. Nije primijetio.
Nika je podigla glavu. Ugledala ga je. Rep je trznuo. Jednom. Onda još. I još. Pokušala je ustati, ali prednje šape su joj se razmakle na mokrom betonu. Zastala je. Ustala. Teturajući, na drhtavim nogama, teško premještajući izlizane šape, napravila je dva koraka i gurnula se njuškom u njegovo koljeno. Točno u koljeno. Kako je radila svake večeri kad bi došao s posla i stajao u hodniku, skidajući cipele.
Andrija je kleknuo na koljena, ravno na prljavi beton. Obuhvatio je psa rukama. Nika se privila uza nj, cijela – prljava, mokra, mršava, dršćući. Nije cvilila. Samo se privila i stajala. I teško, hripavo disala u njegov vrat.
Plakao je. Klečeći, u lokvi, naočigled cijelog dvorišta. Plakao je kao što nije plakao ni na majčinom sprovodu. Suze su tekle tiho, bez zvuka, samo su se slijevale niz obraze i kapale na prljavu dlaku.
– Oprosti, – rekao je. – Oprosti mi. Oprosti.
Nika ga je liznula u obraz. Mokrim, toplim jezikom.
U liftu se privila uza njegovu nogu i drhtala sitnim drhtajem.
Vrata je otvorila Svjetlana. Ugledala je. Preblijedjela.
– Andrija, to je…
– To je Nika, – rekao je. I glas mu je bio takav da je Svjetlana odstupila i više ništa nije rekla.
Iz sobe je istrčala Lucija. Ugledala je psa. Zastala je u hodniku. Onda polako, kao u snu, sjela je na pod i pružila ruke.
– Nika… Nikuša…
Pas je prišao k njoj. Lucija ga je zagrlila, zabila lice u prljavu dlaku i zaplakala. Glasno, u jecaj.
Andrija je stajao u predsoblju i gledao kćer i psa. Onda je prošao u kuhinju, izvadio iz ormara lonac, nalio vode, stavio na pod. Nika je dugo pila, pohlepno, prskajući. Otvorio je hladnjak, našao pileća prsa, zagrijao, izlomio na komade i stavio na tanjur. Pseće zdjelice u kući već odavno nije bilo.
Nika je jela polako. Pažljivo, kao i uvijek. Onda je legla na pod kraj njegovih nogu.
Svjetlana je stajala na vratima kuhinje, prekriženih ruku na prsima, i šutjela. Usne stisnute, lice bijelo. Onda je tiho rekla:
– Pa ona je bolesna. Pogledaj je. Treba joj veterinar.
– Sutra ujutro idemo u kliniku. Sad neka jede i odmori.
Svjetlana je zašutjela. Pogledala je Niku, koja je ležala kraj Andrijinih nogu i teško disala. Onda je kimnula i otišla u spavaću sobu. Ni riječi o dlaci. Ni riječi o mirisu. Ni riječi o alergiji koje nikad nije bilo. Možda je i ona nešto shvatila kroz ta tri mjeseca. Možda je vidjela što je postalo od kćeri. Možda je vidjela što je postalo od muža. Ili je možda samo pogledala psu u oči i nije našla što reći.
Lucija je donijela iz svoje sobe deku. Prostirla je u kutu hodnika. Nika se popela na deku i smotala. Lucija je legla pokraj, ravno na pod, zagrlivši psa. Andrija je prekrio oboje pokrivačem.
Onda je izašao na balkon. Kiša je prestala. Mirisalo je na mokro lišće i zemlju. Listopadna večer, tamna, sa žutim svjetiljkama uz dvorište.
Izvadio je mobitel. Otvorio preglednik. Ukucao: »veterinarska klinika 24 sata«. Našao broj, spremio. Onda je ukucao: »hrana za iscrpljene pse«. Pa: »kako obraditi rane psa kod kuće«.
Iz sobe se čuo glas Lucije. Razgovarala je s Nikom. Nešto o školi, o prijateljici, o tome da će sutra ići u šetnju, samo kratko, da se ne umori. Nika je slušala. Uvijek je znala slušati.
Andrija je zatvorio mobitel. Vratio se u hodnik. Sjeo na pod pokraj kćeri i psa. Stavio ruku na Niku. Pod dlanom rebra, topla koža, neravnomjerno disanje.
– Nikad više, – rekao je. Ne Luciji, ne Svjetlani, ne sebi. Niki. – Čuješ? Nikad.
Nika je otvorila oči. Pogledala ga je. One iste oči – tamne, ozbiljne, bez prijekora. Mahnula je repom. Jednom, kratko. I opet zatvorila oči.
Oprostila mu je prije nego što je uspio izgovoriti.
