Majka će doći večeras. Zauvijek. Već sam se dogovorio.
Mira podiže pogled s laptopa. Nije odmah shvatila što je rekao. Preispitala ga pogledom — samo je pogledala muža koji je stajao na vratima kuhinje i buljio u mobitel, kao da je upravo javio nešto beznačajno. Da je kruha nestalo. Da su gužve na Slavonskoj.
— Kako to misliš “zauvijek”?
— Baš tako. — Napokon je spustio mobitel u džep. — Bole je zglobovi, teško joj je sama. Dovodimo je k nama.
Mira zatvori laptop. Polako, pažljivo — onako kako se zatvara nešto lomljivo, da se ne razbije. Radila je kao financijska analitičarka od kuće, a kuhinjski stol bio joj je radno mjesto od devet ujutro. Sad je bilo pola sedam navečer.
— Antune. Nismo o tome razgovarali.
— A što ima za razgovarati? — Slijegnu ramenima — taj pokret koji je odavno naučila mrziti. Lagan, nemaran, kao da njezine riječi ne vrijede zraka. — Ona mi je majka. Trebam li je ostaviti?
Mira ustade. Priđe prozoru, pogleda u dvorište — tamo su djeca jurila loptu, vrištala, padala i opet ustajala. Obična večer. Samo se u njezinim grudima nešto stislo i nije popuštalo.
— Imamo dvosobni stan, — reče mirno. — Gdje će živjeti?
— U dnevnom. Kavč je dobar.
— To je moj radni kabinet, Antune.
— Ti radiš u kuhinji. Kakve veze.
Okrenula se. Pogledala ga — tog muškarca s kojim je proživjela šest godina. Stajao je kraj hladnjaka, već ga otvorio i gledao unutra poslovnim pogledom, kao da je razgovor gotov. Odluka donesena, točka stavljena, može se večerati.
Tako je to kod njih s Brankom. Majka odluči — sin izvrši. Mira je u toj shemi bila dekor. Zgodan, funkcionalan, lako zamjenjiv.
Branka se pojavila u osam navečer s dva kofera i velikom torbom punom lonaca. Mira nije shvatila zašto netko nosi lonce kad dolazi živjeti kod ljudi koji ih već imaju. Ali šutjela je.
— Evo me! — Svekrva je ušla onako kako se ulazi u vlastiti dom nakon dugog izbivanja. Razgledala se, stisnula usne. — Antune, ovdje ima prašine na polici. Vidiš? Baš ovdje.
— Mama, tek si ušla…
— Samo kažem. — Skinula je kaput, bacila ga na vješalicu tako da je pola skliznulo na pod, i krenula pregledavati stan. Mira je stajala u hodniku i gledala kako ta žena otvara vrata spavaće sobe, zaviruje u kupaonicu, dira zastore u dnevnom.
— Kavč je tvrd, — objavi Branka ne gledajući Miru. — Antune, imate li višak madraca?
— Naći ćemo, mama.
— I hladno je. Radijator slabo grije?
— Grije normalno, — reče Mira.
Svekrva je pogleda — prvi put otkad je prešla prag. Dug pogled, mjerodavan, kao na tržnici kad gledaju ne baš svježu robu.
— Pa, možda tebi odgovara. Meni je zima.
Antun je već vukao neku staru deku iz ostave. Mira ode u kuhinju. Sjede. Otvori laptop, zatvori. Opet otvori. Brojke na ekranu nisu se slagale ni u kakav smisao.
Iza zida Branka je pričala sinu da je susjeda Klara napokon prodala vikendicu, i dobro je učinila, i uopće, držati se imovine je glupost, evo ona, na primjer, sve lako daje. Mira pomisli da svekrva u životu nije ništa lako dala. Svaku svoju uslugu pamtila je godinama i naplaćivala s kamatama.
Prvi tjedan bio je poput polagane poplave. Isprva je voda pristizala neprimjetno — gležnjevi, koljena. Još se moglo praviti da ništa nije posebno.
Branka nije radila — bila je u mirovini i jako se time ponosila. Cijeli dan provodila je na kavču s mobitelom, gledala neke videe na punoj glasnoći, ponekad zvala prijateljice i detaljno, s izražajem, prepričavala tuđe sudbine. Suđe za sobom nije prala. Mrvice sa stola nije brisala. Jednom je Mira našla u sudoperu neopranu tavu u kojoj se, po mirisu, nešto pržilo još jučer.
— Branka, možete li prati za sobom?
— Umorna sam. Zglobovi, — odgovori ona ne dižući pogled s mobitela.
— Upravo ste pola sata šetali po dućanu.
— To je drugo.
Antun je navečer rekao Miri da bi mogla biti mekša. Majka je stara, bolesna, treba ući u situaciju. Mira je ušla u situaciju — šutjela je. Ali nešto u njoj je zabilježilo taj trenutak. Sačuvalo ga, kao što se čuva važan dokument.
Tri dana kasnije Branka je preuredila namještaj u dnevnom. Naprosto je uzela i pomaknula fotelju k prozoru, a stolić za kavu k kavču. Mira je to doznala kad je ušla u dnevnu po svoj rokovnik i otkrila da sve stoji drugačije.
— Zašto ste premještali?
— Ovako mi je zgodnije. Treba mi svjetlo za čitanje.
— Ovo je zajednička soba.
— Pa što? Nisam ništa bacila. — Svekrva se nije ni okrenula. — Antun nema ništa protiv.
Antun, naravno, nije imao ništa protiv. Antun nikad nije imao ništa protiv kad se radilo o majci. Odrastao je u obitelji gdje je Brankin glas bio zakon prirode — poput gravitacije, poput smjene godišnjih doba. Pobijati ga nije imalo smisla.
Mira je stajala usred preuređenog dnevnog i mislila na to da su prije pola godine s Antunom išli gledati trosobni stan u novoj zgradi. Njoj se svidio — svijetao, s velikom kuhinjom, s pogledom na park. Antun je rekao da je skupo, pričekajmo. Sad je shvaćala da je on tada već znao. Samo nije rekao.
Nije to bila spontana ideja. Bio je to plan.
Deseti dan Branka je u hladnjaku pronašla Mirin jogurt — skup, naručen posebno, bez šećera, s probioticima, jer je Mira pazila na prehranu — i pojela ga. Naprosto ga je uzela i pojela. A praznu kutiju vratila natrag.
Mira je ujutro otvorila hladnjak, ugledala praznu kutiju, zatvorila hladnjak. Stajala sekundu. Opet otvorila — možda joj se učinilo. Ne. Prazna.
— Branka, jeste li pojeli moj jogurt?
— Kakav jogurt? — Svekrva je gledala nevino, gotovo začuđeno. To je znala — napraviti lice čovjeka kojeg se nepravedno optužuje.
— Bijeli, u maloj čašici. Stajao je na drugoj polici.
— Mislila sam da je zajednički.
— Kod nas ništa nije “zajedničko” bez pitanja.
— Ma hajde, što se toliko uzbuđuješ. — Branka odmahnu rukom. — Jogurt. Velika šteta.
Navečer je Antun opet rekao da se Mira sitničari. Majka nije namjerno. Treba se naviknuti na zajednički život, to traži vremena. Mira ga je dugo pogledala i ništa nije odgovorila.
Već je mislila. Računala. Proračunavala.
Na tome nije stalo.
Parfem je stajao na toaletnom stoliću već mjesec dana — francuski, u teškoj bočici boje starog ćilibara. Mira ga je kupila sebi za rođendan, dugo birala, njuškala uzorke u dućanu, prečitavala opise. Nije to bila tek parfumerija — bio je to mali osobni užitak, kojih je u posljednje vrijeme bilo sve manje.
Jednog jutra bočice na stoliću nije bilo.
Mira ju je našla na podu u hodniku. Točnije, ono što je od nje ostalo — krhotine, ćilibarske lokvice na parketu, oštar miris koji je prožeo cijeli hodnik i dugo nije nestajao.
Branka je sjedila na kavču s mobitelom.
— Što se dogodilo s mojim parfemom?
— Pao je. — Kratko, bez intonacije, kao da izvještava osoba kojoj je potpuno svejedno.
— Kako je dospio u hodnik?
— Uzela sam ga pogledati. Ispao mi je, klizava bočica.
Mira je čučnula, pokupila krhotine u novine. Ruke su joj bile mirne — i sama se začudila tom miru. Unutra se nešto stiskalo i pulsiralo, ali izvana — ni jedan suvišan pokret.
— Uzeli ste moje stvari bez dopuštenja.
— Pogledati sam uzela, nisam ukrala. — Branka napokon podiže pogled s mobitela, a u njemu je bio onaj izraz — lagana iritacija osobe koju ometaju zbog sitnica. — Ah, tragedija. Parfem. Kupit ćeš novi.
— Vašim novcem?
Svekrva zašuti. Okrenu se k mobitelu.
Antun je navečer rekao da majka nije namjerno, da treba pohraniti stvari dalje ako su tako vrijedne. Mira je zabilježila taj razgovor u istu onu unutarnju mapu koja je svakim danom postajala sve teža.
Aparat za vrući zrak kupila je prije dvije godine — dugo je čitala recenzije, uspoređivala modele, na kraju uzela dobar, njemački, s timerom i nekoliko programa. Kuhala je u njemu gotovo svaki dan: pileća krilca, povrće, ribu. Antun je govorio da je to najbolje što je ikad kupila za kuhinju.
U petak se Mira vratila iz ureda — jednom tjedno išla je na sastanke — i u kuhinji je osjetila karakterističan miris zagorjelog plastike. Aparat je stajao na stolu s otvorenim poklopcem. Unutra je bilo nešto crno i neprepoznatljivo.
— Što ste kuhali u njemu?
— Krumpir. — Branka je stajala kraj štednjaka nezavisnog izgleda. — Stavila sam i zaboravila. Događa se.
— Stavili ste na maksimalnu temperaturu?
— Ne razumijem se u te vaše sprave. Kod mene je običan štednjak.
Mira uze aparat, odnese ga u kupaonicu, pregleda. Spiral je spaljena. Kućište otopljeno s jedne strane. Popravak nije dolazio u obzir.
— Branka, ovaj aparat je koštao osamsto kuna.
— I što očekuješ od mene? Da ti platim? — U svekrvino glas uđe nova nota — ne samo iritacija, nego nešto oštrije. Gotovo izazov. — Umirovljenica sam. Bolesna. Nemam takvih para.
— Očekujem da ne diramate moje stvari.
— Ja sam u svojoj obitelji! — Branka povi glas — prvi put tako otvoreno, i Mira osjeti da je to pravo lice. Ono koje je svekrva dosad skrivala. — Antun je moj sin! Ovo je njegov stan!
— Ovo je naš stan. Zajedničko vlasništvo, ako vas zanima.
Branka zašuti. Opet onaj nevini izraz — uvrijeđene, neshvaćene, umorne starice. Znala se prebacivati u trenu, kao kad mijenjaju kanal.
Antun je, kad je saznao, dugo objašnjavao Miri da je majka htjela pomoći, da nije navikla na tehniku, da je trebala sama maknuti aparat. Mira ga je slušala, gledala poznato lice i mislila: on stvarno tako misli? Ili samo govori ono što je lakše?
Nikad nije shvatila. Vjerojatno je bilo jedno te isto.
Zavjesa u spavaćoj sobi bila je lanena, sivo-plava, s finim geometrijskim uzorkom. Mira ju je naručila posebno — u boji zidova, u boji prekrivača. Objesila je sama, ravno, s kolutovima koji su glatko klizili po karniši.
Puknuće je otkrila u subotu ujutro — dugo, koso, od gornjeg ruba gotovo do sredine. Kao da je netko naglo i snažno povukao.
Branka je doručkovala u kuhinji — jela je donesene suhe kiflice, pila čaj, gledala u mobitel. Na pitanje o zavjesi nije odgovorila odmah.
— Zakačila sam karnišu. Zavjesa se uhvatila.
— Zašto ste uopće bili u našoj spavaćoj?
— Prolazila sam, zavirila. Što, ne smijem?
— To je naša spavaća soba.
— Ma kakve tajne. — Branka odmahnu kiflicom. — Zavjesa. Zašijet ćeš.
Mira izađe iz kuhinje. Ode u spavaću, zatvori vrata, sjede na krevet. Pogleda poderanu zavjesu koja je visila nakrivo i propuštala suvišno svjetlo.
Tri tjedna. Za tri tjedna — parfem, aparat, zavjesa. I to samo ono što je bilo odmah vidljivo. A koliko sitnog, nevidljivog — premješteno, pomaknuto, dotaknuto tuđim rukama bez pitanja?
Mira izvadi mobitel, otvori bilješke. Tu je već bio popis — počela ga je voditi u drugom tjednu, ni sama ne znajući zašto. Samo je bilježila. Datum, što se dogodilo, Antunova reakcija. Metodično, kao poslovno izvješće.
Dodala tri nova retka.
Zatim otvori drugu aplikaciju — tražilicu. Ukuca: cijena najma garsonijere, kvart Trešnjevka. Pogleda brojke. Zatvori. Opet otvori.
Iza vrata Branka je na punu glasnoću pustila novi video. Glas iz mobitela radosno je vikao o popustima u nekom dućanu. Antun se u dnevnom smijao nečemu s majkom.
Mira je sjedila u spavaćoj s poderanom zavjesom i brojila. Ne novac — iako i njega. Brojila je dane. Brojila je sebe.
I nešto u njoj, dugo šutjelo, počinjalo je govoriti sve jasnije.
Sve se dogodilo u nedjelju.
Mira je ujutro otišla u trgovački centar — trebale su joj nove zavjese za spavaću, i htjela ih je kupiti sama, izabrati mirno, bez tuđih komentara. U centru je bilo svijetlo i bučno, mirisalo je na kavu i svježe pecivo iz obližnje pekare. Hodala je između polica s tkaninama, dirala materijale, gledala boje.
Pored nje stajao je mladi par — birali su zajedno, svađali se tiho, smijali. Djevojka je govorila: “Ove, vidi, savršene su.” Momak se mrštio, onda pristajao, i oboje su se opet smijali.
Mira ih je gledala duže nego što je trebalo. Zatim je uzela potrebnu tkaninu, otišla na blagajnu.
U džepu je zazvibrirao mobitel. Antun.
— Kad se vraćaš?
— Za sat vremena. Što je?
— Mama želi da svratiš u dućan. Kaže da treba njezine omiljene bombone. Zapiši naziv.
Mira se zaustavi usred prolaza. Oko nje su prolazili ljudi, netko je gurnuo njezina kolica, ispričao se. Ona se nije pomaknula.
— Antune, — rekla je vrlo mirno. — Neću to učiniti.
— Ma daj, ne može sama, zglobovi…
— Antune. Ne.
Spustila je mobitel u torbu i krenula prema blagajni. Platila, izašla na ulicu. Stajala sekundu, podmetnula lice suncu. Zatim je opet izvadila mobitel i otvorila bilješke.
Popis je bio dugačak.
Kući se vratila u pola dva. U stanu je mirisalo na nešto prženo — Branka je stajala kraj štednjaka i nešto miješala, glasno razgovarajući telefonom s prijateljicom. Na stolu su bile razbacane Mirine daske za rezanje — sve tri, iako bi za jednu tavu bila dovoljna jedna.
— To su moje daske, — reče Mira ulazeći u kuhinju.
— Koristim ih, — baci svekrva u slušalicu, misleći na Miru, iako je govorila s prijateljicom. Tamo, na drugoj strani, netko se nasmijao.
Mira spremi zavjese u spavaću. Vrati se u kuhinju, stavi vodu za čaj. Antun je sjedio u dnevnom s laptopom i glumio da radi, iako se po zvukovima dalo zaključiti — gledao je nogomet.
Branka završi razgovor, okrenu se k Miri.
— Razmišljala sam. Kavč u dnevnom je premalen. Trebalo bi kupiti novi. Antun je rekao da si možete priuštiti.
— Antun je rekao.
— Pa da. U Lesnini ima dobrih. Vidjela sam na mobitelu.
Mira pogleda svekrvu. To lice — sigurno, naviklo da se želje ispunjavaju. Sjetila se parfema na podu. Spaljenog aparata. Poderane zavjese. Popisa u mobitelu.
— Branka, — reče, — želim da nešto shvatite. Neću kupiti kavč.
— Zašto ne?
— Zato što nisam dužna.
Svekrva otvori usta, ali Mira je već išla u dnevni.
— Antune, moramo razgovarati.
On zatvori laptop — ipak nogomet, pogodila je — i pogleda je s izrazom čovjeka koji je unaprijed umoran od razgovora.
— Miro, ako je za kavč…
— Za sve je. — Sjede nasuprot njemu, sklopi ruke na koljenima. — Želim da mi iskreno odgovoriš na jedno pitanje.
— Ajde.
— Misliš li išta mijenjati?
On je šutio. Dugo — duže nego što je potrebno za iskren odgovor. Zatim reče:
— Majka je bolesna. Ne mogu je izbaciti.
— Ne tražim da je izbaciš. Tražim da budeš muž, a ne prije svega njezin sin.
— Ona mi je majka, Miro. Shvaćaš li što to znači?
— A ja sam ti žena. Shvaćaš li što to znači?
On odvrati pogled. Opet otvori laptop.
I to je bilo to. I to je bio odgovor.
Pakirala je njegove stvari metodično, bez žurbe, kao kad čovjek radi nešto odavno odlučeno. Uzimala je iz ormara — košulje, traperice, trenirke — slagala na krevet u hrpice. Zatim je iz ostave izvukla veliki kofer, onaj s kojim su putovali u Barcelonu prije tri godine. Otvorila ga, počela slagati.
Antun se pojavio na vratima spavaće, vidio i ukočio se.
— Što radiš?
— Pakiram te.
— Kako to misliš?
— Doslovno. — Skinula je s vješalice njegov sako, pažljivo ga složila. — Želiš živjeti s mamom — živi. Samo ne ovdje.
— Miro, ozbiljno?
— Potpuno.
Stajao je i gledao kako stavlja njegove stvari u kofer. Nije se žurila, nije bacala — slagala je ravno, kako je znala. U jednom trenu zakoračio je prema njoj, ali ga je pogledala tako da je zastao.
— Ovo je naš stan, — reče napokon. — Ne idem nikamo.
— Onda ide ona. Biraj.
Iza zida Branka je uključila televizor. Glasno, kao uvijek. Neki talk show gdje su svi vikali jedni na druge i prekidali se.
Antun je šutio.
Mira je zakopčala kofer, postavila ga uza zid. Uzela sa stolice njegovu jaknu, objesila povrh. Zatim je prošla pokraj njega u hodnik, obula cipele i otvorila ulazna vrata.
Širom. Do kraja.
— Antune, — pozvala je iz hodnika. — Otvorila sam vrata.
On je izašao iz spavaće. Vidio kofer kraj njezinih nogu, otvorena vrata, njezino lice — mirno, bez suza, bez drhtaja u glasu. To ga je, čini se, najviše prestrašilo.
Iz dnevnog je provirila Branka. Pogledala kofer, otvorena vrata, Miru.
— Antune, — rekla je onim tonom kojim se govori djeci: ne slušaj strance, dođi k meni.
I on je učinio korak. Prema njoj.
Mira je promatrala taj korak — mali, gotovo neprimjetan. Ali koji je mnogo objašnjavao.
— Dobro, — rekla je tiho. — Onda izađite oboje.
Antun se okrenuo — u očima mu je nešto sinulo, slično strahu ili shvaćanju koje je došlo prekasno.
— Miro…
— Kofer je u hodniku. Ostalo možeš pokupiti bilo koji dan kad me nema doma. — Izvadila je mobitel, ne gledajući ga. — Javit ću ti se zbog papira.
Branka je otvorila usta — i zatvorila. Nešto u Mirinu glasu, u njezinu stavu, u načinu na koji je stajala kraj otvorenih vrata, nije ostavljalo prostora za pregovore. Svekrva je znala osjetiti gdje pritisak djeluje, a gdje ne. Ovdje nije djelovao.
Antun je uzeo kofer. Polako, kao u snu. Branka je obukla kaput — šutke, stisnutih usana, s izrazom duboko uvrijeđene osobe.
Izašli su.
Mira je zatvorila vrata. Okrenula bravu. Stajala sekundu u tišini hodnika — pravoj tišini, bez televizora, bez tuđih glasova, bez mirisa tuđe hrane.
Zatim je otišla u kuhinju, stavila vodu za čaj, otvorila laptop.
Iza prozora živio je običan nedjeljni grad. Negdje su vrištala djeca, prolazili automobili, netko se smijao na stubištu susjedne zgrade.
Mira je natočila čaj, obuhvatila šalicu objema rukama i pogledala kroz prozor.
Prvi put nakon mjesec dana bilo joj je mirno.
Prošla su tri tjedna.
Mira je premjestila stol iz dnevnog natrag k prozoru — tamo gdje je stajao prije svega ovoga. Objesila je nove zavjese u spavaćoj. Kupila si je parfem — drugi, svjetliji, s notama bijelog čaja i cedra. Stavila ga na toaletni stolić.
Antun je jednom napisao — kratko, bez velikih slova, onako kako pišu ljudi kojima je neugodno: možemo li razgovarati? Odgovorila je ne odmah. Zatim napisala: Preko odvjetnika. Više nije pisao.
Branka je nazvala jednom. Počela s uvredom, prešla na žalbe o zglobovima, zatim objavila da je Mira uništila obitelj i da će joj se vratiti. Mira je slušala minutu, zatim rekla: Branka, nemojte me više zvati. I prekinula.
Mobitel je utihnuo.
Navečer je radila za svojim stolom kraj prozora — u tišini, sa šalicom čaja, s glazbom u poluglasu. Ponekad bi ostala do kasno — ne zato što je morala, nego zato što je htjela. Jer to je bila njezina večer, njezin stol, njezina tišina.
U petak je kolega Dino u radnom chatu napisao: Ima dobar kafić na Gornjem gradu, ideš tamo? Razmislila je sekundu i odgovorila: Ne. Ali mogu probati. Sreli su se u subotu, sjedili dva sata, pričali o poslu i o gradovima, o tome gdje bi htjeli živjeti. Ni o čemu posebnom — i upravo je zato bilo lako.
Kući se vratila u sumrak. Otvorila vrata, ušla u stan, upalila svjetlo.
Sve je stajalo na svojim mjestima.
Njezinim mjestima.
Skinula je jaknu, objesila je na kuku — onu desnu, jer joj je tako zgodno, a ne zato što je netko tako odlučio umjesto nje. Otišla u kuhinju, otvorila hladnjak. Unutra je stajao jogurt — bijeli, u maloj čašici, na drugoj polici.
Netaknut.
Mira ga je uzela, otvorila, stala kraj prozora. Iza stakla palila su se svjetla u kućama nasuprot, grad je prelazio u večernji način, tih i ravnomjeran.
Pojela je jogurt do kraja. Polako, s užitkom.
I nasmiješila se — tek tako, bez razloga, ili sa svim razlozima odjednom.
