Uncategorized
Elena Ionescu ieșea din farmacie și se gândea la un singur lucru – să ajungă acasă fără incidente.
– Mama, zašto opet fantaziraš? Opet o tim tvojim džepovima?! Kakva oporuka, čemu ti to?
U čekaonici kod kardiologa sjedao je pored mene nepoznat čovjek. Umjesto uobičajenog dobar dan, lagano
Dnevnik, petak, Zagreb Aleksandra! Nemojte još otići! Pričekajte, htjela bih popričati s vama!
Raskid smo vodili komplicirano, ali u to uvući Ivu? To je bio novi rekord, čak i za njega. Prsti su mi
‑ Ne mogu više živjeti s penzionirkom. Rekao je to gledajući ne u mene, nego u tanjur s mesnim okruglicama.
– Nu mai pot să trăiesc cu o pensionară. Spuse el, fără să se uite la mine, ci la farfuria cu chiftele.
30.ruja 2026. Danas sam u svom dnevniku. Kadar prije godina mislila sam da je najgore što može zadesiti
— Marea se anulează, — spuse Andrei, fără să-și ridice ochii de pe telefon. — Mama mea vine.
— More cancels, — rekao sam, ne skidajući pogledi s mobitela. — Mama dolazi. Stajao sam u spavaćoj uz









