U čekaonici kod kardiologa sjedao je pored mene nepoznat čovjek. Umjesto uobičajenog dobar dan, lagano se nagnuo i upitao: Jesi li ikada bila na kampu u Velebitu? Imaš malu ožiljku iznad desne obrve sjećam se je.
Osjetila sam kako se zrak u grlu guši. Tanka crta, koju svakodnevno jedva primjećujem u zrcalu, iznenada je zacišljala kao svježa rana. Miris sredstva za dezinfekciju, šum automata za vodu, kašljanje i predešene glasove oko nas sve je utihnulo. Ostao je samo taj glas i srčano ljeto prošlih godina.
Kamp planinarenja, 1984? nametnuo je, kao da pažljivo slaže slagalicu. Klimnula sam glavom. Ožiljak je ostao od posrtanja po kamenu pod slapom Plitvičkih jezera; posjeko je bio malen, ali je krv jurila kao divlje, a dječak u crvenoj puškici zalijepio mi je flaster i naslikao na njemu nasmiješenu laticu.
Uvijek sam to djeci pričala: ljubazan čin neznanca. Nikada nisam dovršila da sam ostatak kampovanja tražila tu crvenu puškicu pogledom.
Marko predstavio se sada, kao da dovršava rečenicu započetu prije četrdeset godina. Imao je u sebi nešto od tog dječaka: isti zakrivljeni osmijeh, istu stidljivost prekrivenu šalom.
Bodlje oko očiju samo su produbljivale dojam da sve što se dogodilo nije ostavilo gorak, nego topao trag. Sjeo je bliže, pazeći na moju torbu. Ožiljak sam primijetio kad si podigla naočale. Pomislio sam: ako to nisi ti, sudbina stvarno voli šale.
Udisala sam duboko i rekla: Flaster s laticom. Nasmijao se onako kako smo se tada smijali oko logorske vatre, pjevajući pjesme čija su riječi znalo pola zemlje. Kroz prozor čekaonice vidio se park s raskošnim kestenskim stablima, listopadni vjetar.
Medicinska sestra s trakicama oko maske izgovarala je nova prezimena, olovka lupala je po popisu. Sve je teklo u običnom ritmu, a ipak sam imala osjećaj da je svijet skrenuo i vratio se na mjesto gdje smo jednom skrenuli u suprotnom smjeru.
Razgovarali smo tiho, kao da ne želimo previše uznemiriti sjećanja. Spomenuo je kako je ljeto poslije kampa s roditeljima otputao u drugi grad, iz dana u dan, bez rastanka. Napisao je pismo, ali nikad nije našao adresu.
Ja sam mu rekla da sam dugo čekala uz oglasnu ploču u domu, iako nisam imala razloga. Potom su došli studiji, posao, brak, djeca. Život sam pretvorila u popis zadataka. Crvena puškica je nestala, ostao je samo ožiljak.
Netko je ostavio karton s rezultatima na recepciji! uzviknuo je netko iz vrata i val realnih zvukova vratio se kao plima: pomicanje stolica, papirnati čašice, žureći koraci. Primijetila sam da Marko drži u ruci uputnicu za ekokardiografiju.
Aritmija promrmljao je pola šale. Možda zbog Velebita, možda zbog jeseni, možda zato što smo sada sjedili jedno do drugog poslije četrdeset godina. Osjetila sam kako mi se kutovi usta podižu bez moje volje.
U njemu je bilo puno onoga što sam voljela kod ljudi: pažljivost. Pitao je jesam li i dalje za planinarenje, imam li omiljene staze, pijem li čaj s limunom, kao tada. Odgovarala sam pažljivo, ne otkrivajući previše, a istovremeno upijajući njegovu prisutnost kao toplinu ruke u hladan dan.
Prisjetili smo se šatora, vlažnih vreća, učitelja geografije koji je pomiješao svjetovne strane, i one grupne fotografije na kojoj sam upravo namignula. Nisam se sjećala da je on tada stajao pored mene. On se sjećao.
Odjednom sam ga upitala: Zašto mi tada nisi prišao, u Velebitu? Povukao je ramenima. Bojim se da nećeš zapamtiti moje ime. Sad je to smiješno, ali za osamnaestogodišnjaka to je bio kraj svijeta.
Željela sam reći da sam pamtila ne samo ime, nego i miris njegove jakne i to da je brojio do tri dok je svijeća u staklenoj posudi ugašila plamen. Zadržala sam te riječi za sebe. Neka ostanu u onom kolovozu.
Medicinska sestra je izrekla njegovo prezime. Ustao je. Prije nego što je otišao, okrenuo se i upitao: Ako ti ne zvuči glupo popijemo li ikada čaj? Takav s limunom i medom, kao nakon silaska s Velebita?
Rukom je pokazao na stol s letcima, kao da je tamo, među savjetima o kolesterolu i podsjetnicima na kretanje, mjesto za broj mobitela. Odjednom sam primijetila prsten na njegovom prstu tanak, jednostavan. Pogledala sam svoj. Metal je hladno svijetlio pod svjetlima svjetiljki. Namrštil je obrve. Pitao sam previše? dodao je žurno. Ne znam što je dopušteno, a što nije.
Dopušteno je sjećati se odgovorila sam, pomalo tiho. A onda ćemo vidjeti.
Nestao je kroz bijela vrata ordinacije, a ja sam ostala sama uz otkucaje sata i šuštanje papuča. Uzela sam jedan od letaka i na njegovu poleđinu zapisala broj. Prije nego što sam uspjela sakriti karticu u torbu, pozvali su me.
Liječnik je govorio vedro i hladnim rukama. Slušao je, bilježio, klimnuo glavom. Srce kuca ravnomjerno, što je za ovu dob vrlo dobro rekao je kad je sklonio stetoskop. Pomislila sam da su srca prevaranta: mogu biti zdrava i istovremeno nepripremljena.
Izašla sam prva. Čekaonica je bila gotovo prazna, svjetla EKGa svjetlucala su kao zvijezde u minijaturi. Sjedla sam se ponovno na isto stolice, uz torbu, kao da bi taj pokret vratio vrijeme za nekoliko minuta i približio budućnost.
Gledala sam vrata ordinacije i osjećala čudnu mješavinu smirenosti i napetosti. Je li moguće da jedan razgovor u čekaonici prepisuje priču koju sam smatrala završenom?
Telefon je zazvonio. Broj je bio nepoznat. Šutio je prije nego što sam stigla podići slušalicu. Spustila sam mobitel, uzela letak s mojim brojem, savijala ga na pola, pa opet, kao papirnati ždrijelo koje nikad neće odletjeti. Netko je upalio televizor iznad recepcije snimke vremenske prognoze, hladni front, kiša u planinama. Nasmiješila sam se pod nosom na riječ planine, kao da je ona sama poruka.
Marko je izašao nakon trenutka, s fasciklom rezultata i osmijehom koji se teško može opisati samo kao pristojnost. Prišla sam dva koraka, zastala. Imala sam u rukama tu malenu, savijenu papiriću. Naši pogledi susreli su se kao nekad iznad tog flastera.
U jednoj sekundi sve mi se razbuktalo: djeca koja sam naučila da ne žale za onim što ne mogu imati; muž koji godinama spava na lijevoj strani kreveta; svijet koji ne voli kad netko iznenada želi biti mlad, iako je starost tvrdoglava kao kalendar. I ta misao, koju ne izgovaram naglas: ponekad slučajnost postane ključ za vrata koja nismo planirali otvoriti.
Ispružila sam ruku. I on. Papirić je kliznuo između naših prstiju i pao na sjedalo pored. Zatkao se između nas poput ljuljaške. Refleks svjetla poskočio je na dva prstena. Trenutak kasnije nijedan od nas se ne nagnuo.
Moram ići rekao je. I ja odgovorila sam. Klimnuli smo glavama kao stari prijatelji koji znaju da postoje riječi lakše od tišine i teže od obećanja.
Okrenula sam se prva, on drugi. Nakon tri koraka pogledala sam se, ali on je već gledao prema recepciji. Papirić je još ležao na stolici, bijela mrlja na tamnoplavom presvlaci, ista kao flaster na mom čelu.
Kod kuće, pred zrcalom, prešla sam prstom preko ožiljka. To je samo tanka crta, ali može u sekundi prenijeti cijelo tijelo u kolovoz koji je prošao četiri desetljeća. Navečer sam pripremila čaj s limunom i medom. Para je gusta, kao da nas podsjeća na nešto što voli vraćati se. Telefon je ležao licem prema dolje na stolu. Nismo provjeravali tko je zvao.
Ne znam što se zaista dogodilo danas: slučajni susret ili probna predstava nečega što bi moglo početi kad bismo bili desetljeće mlađi ili malo hrabriji.
U mojoj torbi, u bočnom džepu, našla sam savijeni letak s dijagramom zdravog srca i tankim tragom olovke koja je probila papir. Nedostajao je samo jedan gest. Možda je taj jedan gest previše, a možda premalo, ono što određuje naše životne priče.
Slušaj tišinu, jer u njoj se često skriva najvažniji odgovor.
