— More cancels, — rekao sam, ne skidajući pogledi s mobitela. — Mama dolazi.
Stajao sam u spavaćoj uz otvorenu koferu. U ruci mi je bio kupaći kostim, nov, s vijkom. Prvi za sedam godina.
— Kako? — rekle je Lara, pažljivo ga slažući na krevet. — Karte su kupirane, nepovratne. Dvije‑sto osamdeset tisuća kuna, Ivane.
Pogurao je nos i slegnuo se na rub kauča. Tako je uvijek radio kad razgovor nije išao onako kako je želio.
— Pa što ja mogu učiniti? Već je kupila kartu za vlak. Sutra po dva. Ne mogu joj reći — otkrij se.
Sedam godina smo u braku. I za cijelih sedam godina nikada nisam bila na odmoru: ni na Jadranu, ni u lječničkom domu, ni za vikend u susjednom gradu. Prva godina — medeni mjesec u Splitu, tri dana, jer je Milena, moja teta, nazvala i rekla da joj je visok tlak. Vratili smo se. Tlak je bio sto trideset na osamdeset — normalan za njezinu dob. Znao sam to jer sam farmaceut i svaki dan vidim takve vrijednosti na receptima.
Od tada — nijedno putovanje. Svaki put kad smo planirali odmor, pojavila se Milena, četvrti put za sedam godina, po rasporedu.
— Ivane, — sjela sam kraj njega, pokušavajući govoriti smireno. — Štedjeli smo za ovaj odmor četiri mjeseca. Radila sam dodatne smjene, po dvanaest sati. Vidio si kako dolazim.
— Vidim, — još je gledao u telefon. — Ali mama je važnija.
Ispravila sam naočale. Prsti su mi se okliznuli — ruke su bile suhe, napukle od antiseptika. Osam godina u ljekarni — koža mi je bila gruba kao brusni papir.
— Važnija čega? — upitala sam.
— Važnija mora, Lara, — napokon me pogledao. — Mama je jedina. Ima sedamdeset i četiri godine. Ne shvaćaš?
Razumjela sam. Znao sam da Milena živi u Vukovaru, u trokvartnoj stanu, s komškinjom koja joj svako jutro dolazi u posjet. Sama ide na tržnicu, nosi torbe, konzervira povrće za zimu — dvadeset tegli. I svaki njezin “dolazak” počinje istim pozivom meni: “Sine, nedostaje mi, dolazim na tjedan”.
“Tjedan” se pretvara u dva, pa u tri. Jednom je Milena ostala kod nas mjesec dana, a otišla je tek kad je komškinja nazvala i rekla da im je u stanu pukla cijev.
— Neću otkazati, — rekla sam. — Otiđi po nju. Pozdravi mamu. Ja ću letjeti.
Ivane podignuo je glavu, kao da sam ponudila nešto nepristojno.
— Kamo ćeš letjeti? Samo? Bez muža?
— Sa Sonjom.
— Ne, — ustao je. — Ne, Lara. Mi smo obitelj. Ili zajedno, ili ništa.
I predala sam se. Kao četiri puta ranije. Vratila kupaći kostim u ormar, zatvorila kofer i stavila ga na gornju policu. Dvije‑sto osamdeset tisuća kuna izgorele. Nepovratne.
Dva dana kasnije, u hodniku, stajala je Milena s teškom šarenom torbom i vrećom kiselih krastavaca.
— Pa, pokažite što ste donijeli, — rekla je, okrećući se oko hodnika. — Vrijeme je za novu tapetu. Ivane, pažljivo ti i žena ne vodite brigu o stanu?
***
Milena je ostala kod nas tri tjedna.
Prva dva dana premjestila je sve u kuhinji. Lonce — u drugi ormar. Začini — na drugi polica. Daske — ispod sudopera, “jer je tako higijenski”. Radila sam po dvanaest sati, a kad bih došla kući, ništa nisam mogla naći.
— Milena, — rekla sam treći dan, otvarajući ormar u potrazi za taveom. — Navikla sam na određeni red. Više mi je zgodno kad je sve na svom mjestu.
Pregledala me preko naočala. Težak pogled odozgo dolje — iako sam bila pola metra viša.
— Ti, Lara, navikla si na nered. To nije red, to je kaos. Tko stavlja tavu pored žitarica?
— Tako mi je zgodno, — rekla sam.
— A meni ne. I Ivanu ne. Da, Ivane?
Ivane je sjedio za stolom s telefonom i šutio. Ramena su mu bila sklonjena, kao kad mu majka razgovara.
— Mama, — rekao je. — Dobro.
“Dobro” — jedino što sam čula. Ne “Lara ima pravo” i ne “Mama, to je njena kuhinja”. “Dobro”.
Peti dan Milena je zgrabila zavjese. Kupila sam ih prošle godine — lanene, žućkaste boje, izabrala dva tjedna jer su se slagale s tapiserijom fotelje i jastucima. Osam tisuća kuna.
Dolazim s posla — zavjese su na fotelji, skupljene. Na prozorima — bijeli tül koji je Milena donijela.
— Što je ovo? — pitala sam.
— To su prave zavjese, — rekla je, kucajući prstom po stolu. — Nisu krpe. Žućkasta je boja bolnice, ne doma.
Šutjela sam tri sekunde, zatim sklonila tül, složila ga na stolicu, izvadila svoje zavjese i počela ih objesiti.
Ruke nisu drhtale. Ovog puta — ne.
— Što radiš? — glas Milene postao je tiši.
— Objem svoje zavjese, — rekla sam, ne okrećući se. — Sviđa mi se moj izbor. Ovo je moj dom i boju biram ja.
Tišina je trajala pet sekundi. Zatim je Milena ustala od stola i izašla iz sobe. Čula sam kako u hodniku bira broj. Glas je bio prigušen, ali riječi sam razumela: “Ivane, tvoja žena mi se obraća nepristojno”.
Ivane se vratio s posla ranije nego obično. Vrata su se zatvorila toliko glasno da je Sonja u svojoj sobi zadrmala.
— Što si učinila? — upitao je s praga.
— Objem svoje zavjese.
— Mama je uzrujana! Donijela nam je, trudila se, a ti joj nitko ne kaže hvala!
Gledala sam ga. Na njegova široka ramena, koja su sada bila ispružena, jer majka nije bila u sobi, nego iza zida. Uz nju se savijao. Kod mene — držao je kralježak.
— Ivane, — rekla sam. — Rekla sam hvala za krastavce, za pekmez, za kolače. Ali u mom domu zavjese bira ja.
— Ovo je NAŠ dom!
— Onda zašto odluke donosi tvoja majka?
Nije odgovorio. Pogurao je nos, okrenuo se i otišao prema majci.
Uveče Sonja mi priđe u kuhinju. Tiha, s udžbenikom u ruci, kao da je došla po vodu.
— Mama, — rekla je. — On joj stalno zove. Prije svakog odmora. Čula sam.
— Što si čula?
— Govori: “Mama, idemo tada”. I ona dolazi. Svaki put.
Stavila sam čajnik na štednjak i slušala kako voda ključava. Nije bilo slučajnosti. Nije bilo podudaranja. Četiri puta zaredom — to je sustav.
Sonja je stajala pored mene, mijenjajući noge.
— Mama, jesi li dobro?
— Da, — rekla sam. — Idi učiti.
Nisam bila dobro. Uzela sam mobitel, otvorila bilješke i počela izračunavati. Prvi put — medeni mjesec, tročlanska tura, sto dvadeset tisuća kuna. Drugi — Turska, prije dvije godine, sto devedeset tisuća. Treći — Pula, prošle proljeće, karte i hotel za pedeset tisuća. Četvrti — ovih dvjesto osamdeset tisuća.
Šest stotih četrdeset tisuća kuna za sedam godina. Sve izgorele.
Ivane je u to vrijeme dva puta vozio majku u Kvarnerske toplice, po sanacijskim kartama. Oba puta na zajednički novac.
Zatvorila sam bilješke, odstupila mobitel i posipala si šalice čaj. Ruke su bile mirne. Odluka još nije sazrela, ali u meni se nešto već pomaknulo.
Mjesec dana nakon Milenininog odlaska, pozvala sam prijateljicu na večeru. Valentina je radila sa mnom u ljekarni, poznajemo se devet godina.
Ivane je otišao kod prijatelja gledati utakmicu. Sonja je bila u svojoj sobi. Valentina i ja otvorile smo vino, nasjekle sir i smjestile se u kuhinju. Prvi normalni večernji razgovor poslije dugo.
— Kakva si? — pitala je Valentina. — Gdje idemo ovog ljeta?
— Nigdje, — rekla sam i nasmijala se. Navikla sam na to pitanje.
— Opet?
— Opet.
Valentina je odmahnula glavom. Znala je. Svi su znali.
U tom trenutku zazvonila je vrata. Otvorila sam — na pragu je stajala Milena, s torbom i vrećom krastavaca.
— Ivane je rekao, uđi, sama si kući, — rekla je. — Došla sam provjeriti. Dugo se nismo vidjeli.
Mjesec. Mjesec je prošao. I to je “dugo”.
Ušla je, vidjela Valentin, sjela za stol. Poslužila sam joj čaj, jer vino Milena ne pije i ne odobrava.
Deset minuta razgovor je tekla normalno. Onda je Valentina upitala:
— Milena, putujete li?
I započelo je.
— Ah, da! — Milena se uspravila na stolici. — Ivane me je vozio u Kvarnerske toplice. Dva puta. Topli bazeni, masaže, planine. Lijepo!
Okrenula se prema meni.
— A ti, Lara, gdje si bila u zadnje vrijeme? Nisam vidjela ni jednu sliku od tebe. Gdje god?
Ispravila sam naočale.
— Ne, — rekla sam. — Nigdje.
— Vidi, — Milena se obratila Valentini, kao da objašnjava nešto očigledno. — Mladi, zdravi, a ne putuju. Ivane im predlaže — oni odbijaju. Krivo su. U mojim godinama već sam cijeli Kvarner obišla.
Valentina je pogledala me. Primijetila je kako stegne usne.
— Milena, — rekla je. — Lara ne putuje ne zato što ne želi.
— Zašto?
Valentina je zastala. Pogledala me — tražeći dozvolu.
I ja sam odgovorila sama.
— Zato što svaki put kad kupimo karte, vi se pojavite, — rekla sam, glasom ravnim. — Četiri puta u sedam godina. Medeni mjesec — nazvali ste i vratili smo se. Turska — došla ste dan prije polaska. Pula — isto. Ove godine — more. Dvije‑sto osamdeset tisuća nepovratnih. Ukupno šest stotih četrdeset tisuća kuna. Izračunala sam.
Milena je prestala tapkati po stolu. Ruka joj se zamrznula nad šalicom.
— Što to pričaš?
— Govorim brojke, — odgovorila sam. — Nema prigovora. Samo brojke. Mogu navesti datume ako želite.
Tišina.
Valentina se podigla, rekla da mora ići. Odvela sam je do vrata. Kad sam se vratila u kuhinju, Milena je već birala Ivana.
Dvadeset minuta kasnije, on je sletio u stan.
— Što si momci učinili da se majka srami pred druge? — stalno je gledao, ne skidajući cipelu.
— Nismo. Rekli smo samo iznose.
— Koje iznose? O čemu pričaš?
— O šeststo četrdeset tisuća kuna koje smo izgubili na otkazanim putovanjima. Za sve godine našeg braka.
Ivane je pogledao majku. Milena je stajala u kuhinjskim vratima, prekriživši ruke.
— Sine, — rekla je. — Ili ja, ili ti.
— Mama, — Ivane je trljao nos.
— Ona se mora ispričati, — prekinula je Milena.
Ivane se okrenuo prema meni.
— Lara. Ispričaj se majci.
Sklonila sam naočale, obrisala ih rukavom. Bez njih je sve bilo mutno — i Ivane, i njegova majka, i hodnik s njihovim cipelama.
— Ne, — rekla sam. — Neću.
— Onda idem kod mame, — rekao je. — Dok se ne smiriš.
— Dobro, — odgovorila sam.
Čekao je drugi odgovor. Vidjela sam to po trzaju podbratka. Ali šutjela sam, a i on je šutio. Zatim je uzeo jaknu i izašao. Milena ga je slijedila. Torbu s krastavcima ostavila je u hodniku.
Sjedila sam na stolici u praznoj kuhinji. NogeSada, gledajući valove na Jadranu, shvatila sam da sam konačno oslobodila sebe i svoju obitelj od tih nevidljivih lanaca.
