– Mama, zašto opet fantaziraš? Opet o tim tvojim džepovima?! Kakva oporuka, čemu ti to? Ne misliš valjda… Marija pritisnu prst na čelo i namršti se. Nemaš ti što tamo raditi! Ovdje si potrebna!
Mrzovoljno mahnuvši rukom na neprekidna upozorenja svoje majke, Anice, Marija ponovo zasu rukave i vrati se mijesiti tijesto takvom silinom da su tanjuri zadrhtali po stolu, a mačke pobjegle s kuhinje na trijem, dobro znajući da gazdarica danas nije za razgovor.
Moram, Marice! Tako želim! Sve treba biti sređeno! Anica poprati pogledom brkaste bjegunce i vrati se svom poslu.
Jabuke koje je rezala za nadjev bile su savršene krupne, mirisne, kao da su upile sve boje rane jeseni koja se šuljala kroz voćnjak stare vikendice.
Tu vikendicu Marija je naslijedila od djeda. Prostrana i stara, škripala je po noći baš kao i Anica kad bi je mučila reuma, i skrivala tolika tajanstva da ni sami vlasnici nisu poznavali sve kutke.
Marija, koja je kao djevojčica provodila dane pod tim krovom, uvijek bi iznova naišla na kakva skrivena vratašca na tavanu ili na napola propalu klupu pod orahom u dvorištu. I sama je vikendica nekako živjela posebnim životom, izvan briga i strasti ljudi, kao da je stoljećima slušala njihove priče i šapate.
Sagrađena je svojedobno za Marijinog pradjeda, poznatog književnika, pa je u njoj odrastala silna familija, ispunjavajući svaki kutak smijehom, kavom na verandi i govorkanjima pod trešnjom. No, kad je pradjeda nestalo, treća mu žena, za koju je bio posebno vezan, istjerala je sve osim svoje matere i sinova, izjavivši da neće više “živjeti u zajednici kao u tramvaju”.
Zbunjena rodbina, koju je Ljubica godinama trpjela radi muža, polako je pokupila stvari i nestala. Vikendica se tada isprva oronila, zaškripala i zavukla u tišinu, kao da su je napustile i srce i duša. Nestao je smijeh, nestali su razgovori i pjesma koja je odzvanjala po dvorištu, nestao je osjećaj zajedništva u kojem su svi bili svoji.
Ljubica nije dugo uživala u svom carstvu. Prvo se posvađala s majkom, zatim sa starijim sinom, koji je otišao zauvijek, a onda i s mlađim. Taj je, jer nije imao kamo, ostao sam s vikendicom i vlastitom tugom.
No, tada je kuća nakratko oživjela, ispunjena mladenačkim glasovima, smijehom, prvim poljupcima i uzdasima sakrivenima iza ruža. I opet je nakratko prodisala srećom.
No, Ljubičin mlađi sin, obožavatelj mora i ronjenja, stradao je pod čamcem na obližnjem jezeru. Ona nije ni znala što se dogodilo jer se netom prije naljutila i nije više htjela razgovarati s njim. Obitelj je vijest stigla s nekoliko dana zakašnjenja, a djeda-tete, koje je nekada otjerala, pobrinule su se za sve oko pogreba njezina sina.
Ljubicu ni to nije slomilo, tek suho zahvali, ne okusi ni komadić kruha ili gutljaj vina samo je sjedila i grintala protiv svih, osim protiv same sebe.
Moraš živjeti sa mnom! vikala je starijem sinu, Franji, koji je došao oprostiti se od brata.
Ne mogu, mama. Imam svoju obitelj. Žena mi je trudna, zbog toga nije mogla doći. Hodanje joj već teško pada.
Kakva obitelj! Ja sam ti obitelj! Zar ne shvaćaš? Ja sam izgubila sina!
A ja brata! odreže Franjo. Nemoj, molim te, vrištati Ništa time nećeš vratiti.
Rasplakana Ljubica pokuša uteći k majci, jadikovati nad svojim životom, ali ni ona nije htjela više slušati.
Sama si sve rastjerala, Ljubice! Sad ćeš i Franu izgubiti. Imaš unuka, nisi ni čula!
Kakvog unuka?! Ni ženu mu nisam vidjela, možda je dijete i nije njegovo!
Dosta, Ljubico! Znam da ti je teško, ali ne prelazi granicu! Ne želim te više slušati!
Ma, dobro, svi ste me se odrekli! Sve sam vam dala!
Što sve, Ljubice? upita majka, tiho ali sablasno.
Tada je šutnja obavila sve do zadnjeg dana pogreba, ali Ljubica nije uspjela pronaći ni smirenje ni oprost.
Krenuvši natrag, Franjo pokuša još jednom razgovor, ali majka odbije.
Vidjet ćeš jednom da sam bila u pravu!
U čemu to, mama? Otkud u tebi toliko gorčine?
Ajde, gubi se! vikne, sama sebi u čudu nad vlastitim riječima.
Srećom, nije čekao njezin ispad. Vrata auta zalupiše i sin ode, zadnji put pogledavši staru kuću u kojoj je proveo najljepše dane bosonogog djetinjstva.
S majkom se više nije stigao izmiriti. Ljubica, nakon nekoliko tjedana, popila je previše, izletjela na cestu i… nije joj bilo povratka. Obitelj se još jednom okupila zbog sprovoda, susreli se stari stričevi i tete, a Ljubicu su tiho smjestili pokraj muža, možda prvi put istinski žaleći ženu koja za života nije stigla upoznati ni unuka.
Taj unuk Stjepan, nikad nije sreo baku, a opet, nevjerojatno je sličio baš njoj. Roditelji su mu nastojali pokazati da postoji ljubav, odgovornost i obiteljska sreća, ali baš i nisu uspijevali.
Stjepan se, jednom vjenčan, razveo od žene mjesec dana kasnije, optužujući je za stvari koje nikad nisu ni postojale. Kad ga je kasnije Nadica zamolila za priliku, povjerovao je da je napokon našao mir, ali sreća je opet izmakla. Rođena kći, Marija, nastala je iz te veze, ali Stjepan ju ni fizički nije priznavao:
Kako je moguće da plavokosi otac ima crnokosu, tamnooku curicu?! Objasni mi, Nadice! vikao je na uplakanu suprugu.
Ni dokazi, ni slike iz djetinjstva, pa ni prepoznatljivost Marijinih crta s bakom i prabakom po ocu, nisu mogli uvjeriti Stjepana da mu je kći stvarno njegova.
Svi vi lažete! urlao je po verandi stare vikendice. Neću to trpjeti! Obe se možete pokupiti!
Dosta je! Franjo, zasićen njegovih ispada, presječe. Marija je naša unuka i bit će s nama koliko god Nadica želi. Nadice, dušo, idi odmori. Stjepane, ti se lijepo spremi i vrati u grad.
Živjet ću gdje god hoću! ne popušta Stjepan.
Ova kuća je moja! na kraju zaključi Franjo. Kada promijeniš mišljenje, vratit ćeš se, ali do tad… idi. Razmisli malo nije život šaka grožđa. Ako pretjeraš s hirovima, ostat ćeš sam.
Pa neka sam. Bolje biti sam nego prevaren! tresnu vrata i ode.
Tako su Nadica i Marija ostale. Stara vikendica postala je Mariji utočište i najdraži kutak na svijetu.
Tu joj je ranije djetinjstvo proteklo u ljubavi i toplini. Imala je sve što može poželjeti dijete: mamin zagrljaj, bakine bajke, didu za šetnju i ribolov, sate igre pod kruškom. Oca nikad nije vidjela, pa ni nije znala što joj nedostaje.
Kad joj je bilo pet, Nadica je upoznala drugog muža, koji je Mariji postao očuh, ali ona ga je od prvog dana zvala tata. Kad je Nadica pokušala objašnjavati tko je tko, umiješao se Franjo:
Ne diraj joj osjećaje. Dijete je to. Neka bude po njezinom ako ide. Za nas će i dalje biti draga unuka. Što se Stjepana tiče, on sam snosi krivnju. Ne želi znati za svoje dijete? Njegov problem. Samo te molimo ne uskraćuj nam Mariju.
Ma nikad! Zar bih mogla nakon svega što ste učinili za mene…
Godinu kasnije, Marija s majkom i očuhom seli u Split, kamo je njemu prebačeno radno mjesto. S didom i bakom ostala je u vezi, sve dok žene nije nestalo, a Nadica odlučila s Marijom vratiti se u Zagreb jer su joj bivši svekrva i svekar starili i trebala im je pomoć. Stjepan tad pokušava ponovo naći smisao bezuspješno.
Nadica sve dovede u red: obnovi vikendicu, preseli stare, sve proda i uloži preostali novac za Marijinu budućnost. Svi su sretni, samo Stjepan uporno naglašava: kćer ga ne zanima i neće je priznavati.
Marija završi fakultet i uda se. Vjenčanicu joj pričvrsti baka za tamnu kosu, a do muža kroz vrt povede dida Franjo. Jesenski vrt sjaji bojama, Marija vrca od smijeha, Nadica krišom briše suze, a Stjepan nagovoren, ipak dolazi.
Starim, promrmlja Stjepan u prolazu.
Svi starimo, Stjepane, kazala je Nadica, odlučivši da je dosta tuge i zbog njega mora biti prisutan dok im je kći sretna.
Stjepan nakon vjenčanja nestane, ali katkad bi navratio kad bi Marija i muž došli baki i didi u posjet. Godine proletjele, Marija postane majka. Franjo još doživi praunuke, a onda tiho ode za bakom.
Tada se Nadica ponovno suočava s gorčinom bivšeg muža.
Kuća je moja!
Dida je sve ostavio Mariji.
Briga me! Borit ću se na sudu!
Stjepane, što će ti to? Sjed, sam si, ništa nemaš osim Marije i njezine djece! Nadica tada nije izdržala i povikala. Što ćeš sve te stvari odnijeti za sobom? U koje džepove to stane?! Unuke imaš, a ti samo ratuješ…
Ja i ne znam je li to moje dijete! gunđa Stjepan.
Onda idemo na test očinstva! Dosta mi je!
Začudo, pristane. Test ne laže: Marija mu je kći. Malo ga to primiri, i baš pravodobno.
Ispostavilo se, nekon mjesec dana, da je teško bolestan.
Ostalo mi je dva tjedna, Nadice! priznao joj je kad je zatekao ukućane kako pripremaju zimnice.
Nadica naglo ispusti teglu paradajza i zaplače, što zbuni unuke, ali ubrzo sve utihne jer Stjepan poželi razgovarati u miru.
Proživi gotovo godinu dana više nego što su mu prognoze nudile.
Stara vikendica pruži mu mir i tišinu. Razmišljao je o svemu: dobrim i lošim stranama, ljudima koji su ga voljeli, propuštenim trenucima, koje tek tada shvaća.
Nadica je samo bila tu, tiha, pažljiva, nježna, bez više zamjerki ili ljutnje.
Hvala ti, Stjepane!
Zašto?
Da nije bilo tebe, ne bih spoznala pravu sreću.
A ja toliko boli zadao…
Ali tako sam pronašla pravog muža…
Jesi li ga voljela?
Jesam. On mene isto možda i više. Mariju je prihvatio kao svoju, brinuo za nju kao za rodjenu kćer.
Zašto mu nisi rodila dijete?
Nisam mogla. Dva puta izgubila, doktori su zabranili. Bojala sam se da će otići. Rekao mi je: “Imamo dijete, to je dovoljno.”
Pravi čovjek…
Najbolji…
A ja sam, eto, promašio…
Nitko nije anđeo, Stjepane. Dobro je što si to sebi priznao.
Hoće li mi Marija oprostiti?
Davno je već oprostila.
A ti?
I ja…
Uvijek si bila luda…
A ti tvrdoglav…
Znam…
Odlazi jedno kasno ljeto, tiho, u snu, na starom trijemu. Nadica, zaokupljena na kuhinji, nije ni vidjela. Tek kad je pogledala, vidjela je smiraj na njegovom licu i potrčala za telefonom zovnuti kćer.
Marija je zatekla majku uplakanu, suze prave, bolne, ali možda pomirene…
Mama, zašto plačeš?
Zato jer mi ga je bilo žao. Kakav god bio, netko treba za njim zaplakati.
Zašto ti njega žališ? Pa on…
Nemoj, Marice. Nema ga više… Ne plačem samo zbog njega.
Zašto još?
Zbog života svojeg… zbog prve ljubavi, zbog ljudi koji su mi pružili ruku kad je trebalo tvoje bake i dide. Toliko mi nedostaju!
I meni…
A tvoj otac… I oni su ga voljeli, nikada nisu mogli mijenjati njegov karakter, ali uvijek su željeli najbolje za njega…
Nije shvaćao…
Nije. Mislio je da je čovjek vuk samotnjak. Samo… ni vuk ne živi sam. Da je barem to shvatio na vrijeme… Sad se ne može popraviti.
Džepovi, ha, mama? Marija obgrli majku.
E, Marice. Tamo gdje je tvoj otac otišao, džepova nema.
Oporuka što ju je Stjepan ostavio, davala je sve Mariji. No, odlučila je drukčije kad je otkrila da otac ima još jedno, zaboravljeno dijete, baš kao nekada ona. Majka toga dječaka nije ni pokušala kontaktirati Mariju, ali ona je pronašla polubrata sama, prekopavši tatine papire.
Bile su tu slike. I ovo…
Marija položi pred ženu, toliko nalik vlastitoj majci, pisma pronađena u tajnoj ladici.
Pisali ste mu da očekujete dijete.
Nije odgovorio.
Znam. A sinu ste dali svoje prezime?
Da.
Slali ste mu slike… Nadali ste se susretu?
Da. Glupa nada…
I nije! Bez vaših pisama ja ne bih saznala da imam brata.
Što želite?
Pravdu. Moj brat ima pravo na očevu ostavštinu.
Što?! Ozbiljno mislite?!
To je ispravno.
Ponovno je kuća oživjela: pod starim krovom se zaorio smijeh, djeca protrčala stepenicama, a oko velikog stola na trijemu skupila se veća obitelj. Marijin muž s tavana spusti stari samovar. Čvrsto ispoliran, veselo frktao je, darujući toplinu i mir zaboravljenoj vikendici.
Mama, dosta jabuka! Marija otrese ruke i zastane u sluhu za dječjom vikom iz voćnjaka. Ili ćemo peći dva kolača?
Jedan djeci, jedan odraslima. Ionako nas je sad puna kuća, Marice!
U pravu si. Dobro!
A oporuka…
Mama, danas nećemo o tome! Marija se protegne, otvori vrata i duboko udahne jesenji zrak, gorak i blago diman. Sve stigne na red! Zdravi, živi, zajedno smo… Nema brige za kasnije! Važno je sad, danas! Neka tako bude, a?
Neka… Anica zagrli kćer, sluša tišinu.
Stara vikendica tiho zaškripi stepenicom na tavan, širom otvori vrata za goste, i pobjedonosno pojuri sreći koja je napokon, gospodareći, ušla u njezin dom.
