Dragi dnevniče,
Ukrcaj su već najavili, pa sam izašao na peron. Poslije tjedan dana službenog puta vraćao sam se kući. Ušao sam u spavaća kola i pronašao svoje donje mjesto. Dok sam se razmještao, začuo sam kako netko teško diše i ide vagonom. Okrenuo sam se: starija žena s torbom na kotačićima, više nalik naprtnjači, u jesenskome kaputu i cvjetnoj marami, stajala je nasuprot i pokušavala doći do daha.
„E sad će baka, pomislio sam, kukati za donje mjesto.”
— Sine, meni je valjda donje — progovorila je putnica kad je došla do daha.
Mjesto joj je doista bilo donje. Stala je pospremati stvari. Vidio sam da joj je sedamdeset i nešto. „Gle, pomislio sam, u tim godinama putuje; zašto ne sjedi kod kuće…”
Napokon je sjela na svoj ležaj, poslušno složivši ruke na koljena kao učenica. U vagon su ulazili putnici, ali na gornjim mjestima u našem dijelu nije bilo nikoga, pa sam se pomirio s tim da ću putovati sa starijom ženom s kojom se nema o čemu razgovarati.
Vlak je krenuo. Ubrzo je došla konduktorica i donijela posteljinu. Žena se odmah počela petljati s njome, pažljivo je razvlačila i namještala. Onda je sjela i prva progovorila:
— Nisam navikla na ovakvu posteljinu; kod kuće imam mekan krevet, a ovdje ću izlomiti kosti. Nisam putovala još od mladosti, nisam ni mislila da ću ikad više.
Kimnuo sam i šutio.
— Zovem se Jagoda Perišić. A kako se vi zovete?
— Mladen.
— Mladen… a prezime?
— Kovačević. Može samo Mladen.
— Može, može, mladi ste pa možemo na ime… Idete u goste?
— Zašto u goste? — iznenadio sam se. — Vraćam se s puta kući.
— E, tako! Kući — to je lijepo. A ja baš od kuće, u starosti.
Žena je umuknula i zagledala se kroz prozor. U očima su joj se pojavile suze, iako nije plakala. Postidjeh se što sam prema njoj bio tako neprijazan.
— A vi? Idete kući ili od kuće? — progovorio sam, želeći ublažiti hladnoću.
— Od kuće, sine, od kuće. Čudno mi je: vožnja traje nešto više od dana, a sve sam nemirna.
— A kome idete?
— Idem kćeri — odgovori i iz džepa izvadi maramicu te obrisa suzu.
— Pa trebali biste se radovati, a vi plačete.
— Plačem i radujem se. Pet godina se nismo vidjele. Mislila sam da je više neću vidjeti.
— Pa što, izgubile ste se?
— Izgubile smo se, sine, svojom voljom. Mladost i naši karakteri nisu nam dali mira; oholost nam je smetala da mirno živimo. Kad je kći odrasla, prestale smo se slagati. Bez oca sam je odgojila; svašta je bilo, često smo se svađale. Prvi put se udala inat meni, ali nije joj se dalo. Nisam je podržala dobrom riječju, prigovarala sam joj. Tako smo se cijeli život prepirale. Okrenula je i unuku protiv mene, uvijek je radila suprotno od onoga što sam tražila. A prije pet godina prodala je stan i otišla, a da mi nije rekla kamo. Otišla je s unukom. Išla sam u policiju, raspitivala se, brinula. Onda se javila, napisala da joj je dobro, da se udala, ali neka je ne tražim i neka nikad ne dođem. I s tim sam teretom živjela svih ovih godina. Za to vrijeme shvatila sam da i ja nisam bila u pravu… Neka me nije slušala, neka se srdila, ali ona mi je kći.
Onda je prije godinu dana stiglo pismo od Ruže, tako mi se zove kći. Napisala je gdje živi, da se davno razvela, da je već i sama baka, i pitala za moje zdravlje. Plakala sam cijelu noć, a zatim joj napisala da mi bez njih nema života. Nazvale smo se, popričale i shvatile da smo obje krive. Unuci se rodilo dijete, praunuka imam. Ruža joj pomaže, a i radi, pa se ne može otrgnuti; zato je mene pozvala. A što ću ja? Ključ u bravu, ostavim susjedi da pripazi na kuću i potpeći ako zahladi, natovarim torbu i odlučim poći. Ne zna se koliko mi je vremena ostalo, a želim je vidjeti…
Zašutio sam. Mislio sam o svojoj majci, koju rijetko posjećujem. Živi na selu, tamo živi i moja starija sestra. Oduvijek sam mislio da će sestra pripaziti na majku. Ali poslije Jagodine priče zaboljelo me u grudima, navrla je tuga: ja sam sin, majka me se želi nagledati.
Cijelu sam se vožnju razgovarao s Jagodom; vrijeme je prošlo neprimjetno. Pomogao sam joj izaći iz vlaka. Vidio sam da prema nama dolazi žena koju sam prepoznao po brižnom pogledu. Odmaknuo sam se. Dva rođena čovjeka susrela su se pogledom, zagrlila se i dugo se nisu mogla rastaviti. Obje su plakale. Taj susret dviju žena bio je toliko dirljiv da nisam ni sumnjao: sad će im biti dobro. Sigurno će biti dobro.
Odmaknuo sam se u stranu, htjelo mi se smiriti uzbuđenje koje me obuzelo. I mnogo toga mi je postalo jasno. Izvadio sam mobitel i nazvao majku. Jednostavno sam je poželio čuti i reći:
— Mama, stigao sam. Tu sam. Za vikend te čekam u goste.
