Mrvica
Nazvao ju je Mrvicom još pri prvom susretu, kada je sjeo na susjedno sjedalo u pulskoj koncertnoj dvorani, isto tako crveno, baršunasto, izlizano od tisuća ruku, kao i ono pod Anom.
Minutu je šarao pogledom po dvorani, a onda se okrenuo prema svojoj susjedi.
Što je, mrvica, dosađuješ se? uzdahnuo je, pa pokušao prebaciti nogu preko noge, ali uski prolazi između redova nisu dopuštali takav luksuz. Kožnati cipele s tankim vrhovima naslonile su se o sjedalo ispred njega, a noga mu se neugodno izvila u gležnju. Mislav je stisnuo zube.
Ana se pravila kao da ga ne primjećuje, uporno zureći na pozornicu, iako se tamo nije događalo ništa vrijedno pažnje. Poredana stolica u jedan red, govornica, ljudi koji šetaju i podešavaju tehniku sve poznato s konferencija. I ona teška, južnjačka sparina.
Uvijek bi joj bilo nelagodno na takvim okupljanjima; kad si tako blizu tuđeg tijela, ramena uz ramena, a nemaš gdje puno disati ni kamo otići.
Ma da razvuče Mislav, podra kratak bradicu. Prava stvar. Znaš, mrvica, ništa tu novo nećemo čuti, vjeruj mi. Sve sam ja to pročitao, posao takav. Ništa pametno nemaju.
Ana se okrenula i strogo ga odmjerila.
Odijelo besprijekorno, kravata na mjestu, cipele glanc nove. Ipak, djelovao je kao netko na krivom mjestu, kao da su figuru izrezali i pogrešno je ubacili. Mangup, šaljivdžija, malo previše ležeran. I ta kosa mu je stajala na stranu a još te dvije krune na tjemenu, meke kovrče. Gotovo dječački.
Mislav nije pustio Anu ni da udahne, već je pružio svoju šaku. Ajmo na ručak? Ti si prava mrva, mršava, moram te nahraniti. Idemo, baš onako kako treba. Ajmo van!
Već su prigušili svjetla a na pozornicu kročili direktori, zamjenici, važne face, i svi su pljeskali, a Mislav je bez stida izvlačio svoju Mrvicu prema izlazu, stajski gazeći ljudima stopala, izvinjavajući se i gurajući kravatu natrag pod sako, jer se ni ona nije dala ukrotiti.
Daj, što to radite?! Pustite me, čujete! Ana je pokušavala izvući ruku, ali nije uspjela, samo je sitno gazila iza njega prema hodniku, stisnuvši dnevnik uz prsa.
Izletjeli su u predvorje baš kad su aplauzi dostigli vrhunac, a netko mlatarajući po mikrofonu molio tišinu.
Pustite! Moram se vratiti, imam zadatak zabilježiti… uzrujano se povukla Ana, pokupila olovku s poda, ali Mislav je bio brži.
Ma daj, mrvico, kakve bilješke! Poslat ću ti sve materijale, pročitat ćeš doma. Sad je vrijeme za klopu. I vodu najprije. Blijeda si. I puls ti skače. Evo, vidi! uhvatio ju je za zglob i odmahnuo glavom. Zrak, hrana, a konferencija može čekati!
Doista, srce joj je tuklo toliko snažno da joj je bubnjalo u sljepoočicama.
Nitko joj se do sada nije tako posvetio, nije mario kako je. Uvijek je ona brinula o majci, mužu, kćeri. To joj je bilo normalno. Ponekad je poželjela biti mala, tek tako, popustiti, smijati se na čaši vina poput filmskih glumica, ali život nije nudio prilike.
Ali Mislav joj je to pružio.
Ani ni sama nije shvatila kako je završila za stolom u malom restoranu preko puta, gdje im je konobar već donosio svježe cijeđeni sok, žuto-narančast kao samo sunce. Skoro neizdrživo živ, kao da u čašu kapa zrak s Azurne obale.
Evo, pij. I vode… A što ćemo jesti? pitao je Mislav.
Vjerojatno mu se sviđala. Ana je bila zgodna, nježnih crta, vitka. Mogla je i biti popularna među mužjacima da nije… Da nije tog vječnog umora na licu, gubitka nade. Prešla je četrdesetu, obitelj, ljubavi nema, sve joj se smučilo nije čudo što ne cvate poput svibanjske ruže…
Pa ipak, Mislavu je baš takva bila draga izmorena životom, njegova Mrvica.
Ne treba meni ništa. Malo ću odmoriti, pa se vratiti… promrmljala je.
Ajde ti slobodno! klimnuo je on, ali uporno listao jelovnik. Ali prije toga oradu s povrćem, salatica i… Mrvica, što piješ?
Maknuo je pogled iz menija, nasmiješen i buntovno neuredan, mirisao je na cigarete i losion, snažan i muževan. Pogledao je Anu.
Nec ga je oblio, namrštila se.
Poludila je, stvarno! Potpuno nepoznati tip odvukao ju je na ručak, naziva ju Mrvicom, popravlja joj pramen kose, bezobrazan! A ona kao da se topi.
Tamo gdje ju je dotaknuo, tijelo joj je gorjelo, niz leđa su joj protrčali trnci.
Pili su bijelo vino, a Mislav je pričao o svojim gradilištima od mladosti, pa radovima po Istri, pa onda… Pa onda je s Igorom, najboljim prijateljem, otvorio svoj obrt. Ništa grandiozno, roštilje, kuće za odmor, skupili ekipu i tako krenuli. Svi vole živjeti lijepo, toplo, u udobnosti a oni su znali kako to pružiti. Jedi, jesi! Daj za tebe, mrvico! Odmah sam mislio, kad sam te vidio, treba te nahraniti! Hoćeš još?
Ona je odmahivala glavom. Djevojčica je otplovila. Od vina, hrane, od spoznaje da je prvi put netko njoj poželio dobro jer je ona djevojčica, umorna i mršava.
Kod kuće nije bilo tako. Cijelo je djetinjstvo Ana živjela s majkom. Stalno je radila, ujutro je već nije bilo, Ana je sama doručkovala. Navečer, kasno, došla bi umorna, a Ana bi grijala večeru, pomagala joj oko frizure prije gostiju uvijek je bilo društva, susjeda, teta i rodbe, veselih, pripitih. Ana je pazila da mama ne zaspi nakon prve rakije.
Marija je pila samo rakiju, vina i šampanjca nije cijenila.
No, izmučeno bi tijelo brzo izdavalo pa bi zaspala za stolom. Ana bi je gurkala laktom, mama bi se trznula, pokušala s novom zdravicom, ali osmijeh joj je bio gorak. Gdje je Ana mogla biti slaba?
Udala se rano. Njeno Josip bio je deset godina stariji, ozbiljan, obrazovan, ali hladan, uštogljen, kao da ju je jednostavno uključio u pogon svog života bez viška nežnosti. Nije ni tražila. Strast i romantika nestale su brzo glavna stvar je bio dom, dalje od umorne majke, sive sobe, urušene tapete. Sad je imala, tj. Josip je imao stan, kuhinju, balkon, kupaonicu, knjižnicu. Svi su joj zavidjeli! Sama, bez svekrve prava milina!
Od rođenja, pa do susreta s Mislavom, Ana je bila Anka, ili eventualno Ana Marija.
Suprug, mama, prijateljice svi ju zvahu Anka.
A sada Mrvica. I vino, i predjela… I nekome je važno što Mrvica misli i osjeća.
Josipu nikad do toga nije bilo. Naravno, svakodnevne teme, veće odluke, razgovarao je s njom više kao izvještaj. Njezin prigovor bi se izgubio u šumu promaje koju je Josip obožavao. Zatvoriti prozor on nije dopuštao, bez obzira puše li kome.
Mislav je, čim su sjeli, uredno zamolio konobara da ih smjesti u kut bez propuha.
Briga…
Pitivao je, Ana je zbunjeno odgovarala. Da, ima muža i kćer. Kako se zove? Lucija. Lucija studira strane jezike, pronašla joj je odličnog mentora, uskoro ide na razmjenu.
Luciju nisu ni planirali, ni željeli, ni čekali. Naprosto vrijeme je bilo, kako je Josipova majka tvrdila. Trebala je brzo ostati trudna, ali nije išlo. Radili su na tome.
I konačno je Ana saznala da čeka dijete. Josip se devet mjeseci distancirao, nije pričao s trbuhom, nije ga mazio, što je danas popularno. Bilo mu je to strano, pomalo neugodno.
Kad se rodi, onda ću ja… Ana, kad ideš doktoru? Ma, samo bih te prebacio autom do ambulante, ništa više.
Prevozio ju je, u rodilište došao s balonima, rečenicom Hvala za kćer. I bilježio je Lucijinu kilažu, Ani kupovao najbolje mlijeko, noću budio se i ljuljao malu. Kad je po prvi put patronažna sestra stigla, Josip se osobno uvjerio je li oprala ruke, opipao toplinu stetoskopa.
Umorna si, a? slegnula bi ramenima prijateljica Petra. Dijete nije cvijet, to je robija! Josip pomaže bar?
Ana bi samo klimnula: pomaže valjda. Ali uvijek premalo…
Biti žrtva godilo bi joj ponekad. Uvijek umorna, užurbana, znala je da joj netko priznaje trud, a muža, eto, povremeno ogovara.
A ovaj Mislav je brinuo, naručivao delicije, Ana bi se smeteno protivila.
Ma što ti je, mrvico! tmrio je Mislav. Jedi, ne dam ti van dok tanjur ne očistiš, jasno?
Ana bi pregrizla usnu, pogledala ga tužno i jela.
Tog dana doveo ju je do tramvajske stanice: dalje je odbila društvo, posla imam.
Navečer je dobila na mail sažetke svih predavanja.
Za Mrvicu od Mislava! stajalo u poruci.
Naglo je zatvorila laptop, ali Lucija je nešto načula, pa došaptavala:
Sama si kriva, kakva imena smišljaju! planula je Ana. Službeni mailovi, a oni gluposti pišu!
Lucija je već bila u slušalicama, na svom planetu…
Anka, Lucija, ja sam došao! Idemo večerati! zaorilo se iz hodnika.
Josip je, omamljen sparinom tramvaja, odmah skinuo košulju, navukao kratke hlače s otisnutim palmama, otvorio balkon i duboko udahnuo.
Mirisao je na znoj, jučerašnji, kiseli…
Ana, neću se svaki dan tuširati! Dosta više s tim! Od tuša mi koža svrbi ko lud sutra ću! odbrusio je na njezine tihe molbe. Daj da večeramo, stvarno sam umoran.
Jeli su šutke, svatko u svojim mislima. Ana o Mislavu, njegovoj vedrini, urednosti, pažnji…
Nazvao ju je na posao idući dan.
Bok, mrvico! Kako si? Jesi jela? začula je njegov glas u mobitelu, zbunila se, ponosno gledala oko sebe da ne čuju suradnici. Činilo se, zvučnik vrišti.
Nisam još stigla, posao… promucala je. Mrvica. Nježna… Ponovno su je prošli trnci.
Ma ostavi sve, spusti se! U kafiću sam vam preko puta, nije bog zna što, ali moramo jesti. Čekam te!
Ana je nešto nerazgovjetno promrmljala, ispričala se kolegama, ušla u lift, i dok je stiskala gumb, obrazi su joj gorjeli. Svi su znali Ana Marija ide na dejt s ljubavnikom.
Tako ga je sama u sebi i zvala. Ljubavnik. Bilo je uzbudljivo, drsko…
Mislav je danas bio u majici i trapericama, opet malo neuredan, ali svjež.
Pili su kavu, Ana je pričala o djetinjstvu, Mislav je slušao.
Znaš ti da si lijepa, mrvico? odjednom će on. Idemo, kupujem ti haljinu! Imam poznate u buticima, neka te srede! Želim te vidjeti u haljini.
I doista ju je gledao. Ne odmah. Navečer, kad ju je odveo u Kozmo i sjeo na klupicu dok su je prodavačice obasipale haljinama.
Bože, kako ju je gladno gledao! Takav pogled doživjela je prvi put. Josip mu nije ni blizu.
Tako nešto nikad nisam doživjela! šaptala je kasnije Petri, najvjernijoj prijateljici. Samo u filmu. Nisam znala da se tako može gledati ženu. Osjetila sam se… ženom. Užasno, ali svidjelo mi se.
A Josip? upitala je kasnije Petra.
Ništa ne zna. Ni ne smije saznati. Ni ja ne znam što će biti! Nemoj mu reći, čuješ? I haljinu ostavi kod sebe. Skupa je, ne mogu doma s njom… Što će sada biti…
Petra je slegnula ramenima. Što bude bit će.
Ne znam, Anka… Zastranila si ti tu malo. Moj je barem dobar sjeti se kako je zimi išao iz Pule u Slunj, samo da donese pravo mlijeko. Radi, trudi se. Drugi bi samo ležao. On ti je duboko iskren i predvidljiv. A Mislav? Tko zna odakle mu novac?
Ne znam ni ja. Kakve to ima veze?! Petre, ti ne znaš kakav je život s Josipom. Užas. Gotovo mi je zlo. Ti meni zavidiš!
Petra je opet slegnula ramenima. Možda malo i zavidi ali ne na Mislavu, već na muža…
Ana je kasnije sve više kasnila kući, na brzinu bi nešto skuvala, sama ne bi jela, buljila u hladnu kavu s nepostojećim šećerom.
Mama, što je s tobom? Pet puta te tražim kruh! vikala je Lucija, a potom, ljuta, sama tražila po kuhinji. Gotov je kruh! nezadovoljna.
Ana bi samo klimnula glavom, namrštila se i otišla u svoju sobu. Sanjati.
Josip i Lucija pratili su je iznenađenim pogledima.
Ana je mogla dugo sanjariti, znojeći dlanove od uzbuđenja.
Mislav je bio nježan, znao ljubiti, šalio se s njenom nespretnošću, žalio je i stalno zvao Mrvicom, hranio, darivao sitnicama koje je skrivala kod Petre, povremeno joj uplatio nešto kuna na račun, a par puta poslao i poruke kasno u noć. Ana bi izletjela iz spavaće sobe, zabarikadirala se u kupaoni, čitala, brisala, čekala još, pa gasila mobitel, umivala se hladnom vodom i vraćala mužu.
Josip bi se prevalio na drugi bok, zagrlio je teškom rukom, podrignuo nešto nerazumljivo. Ana bi šutjela. Da… Šteta što postoji Josip. Šteta što tek sad zna kakvo je biti Mrvica, voljena, strastvena, lijepa. Toliko godina uzalud…
Ali sada ima Mislava, on je njezina sreća.
Sastajali su se u njegovom riječkom stanu, velikom, svijetlom, s prozorima do poda, bez zavjesa, a vani svjetla na riječkoj luci. Glava joj je lebdjela od šampanjca i Mislavovog losiona. Plahta kao svila…
Svijet je prštao kao vatromet, na stotine iskri topilo se po tom krevetu. Čarobno…
A kod kuće tjeskoba. Imala je osjećaj da svi znaju za nju i Mislava, Lucija sumnjičava, Josip pogleda strogog.
Izmišljala je razloge za kasne dolaske, da se svi već spreme. Tada je satima sjedila sama u kuhinji, pila instant kavu, gorku, i sanjala…
… Anka! Di si ti? Kupio sam kupus, treba naribati. Tako smo se dogovorili odjeknuo je Josipov glas iz zvučnika mobitela, a Ana je u panici pogledala Mislava u bazenu. Tijelo ju je oblio hladan zrak bazen je bio otvoreni, pravo čudo tehnike.
U Kantridi Ana nikad nije plivala, ali sada ju je Mislav doveo, naredio da se presvuče, plivali su i promatrali paru kako se diže. Malo ljudi, pravi spas. S visoke skakaonice vide se svjetla klizališta na Trsatu. Ana gleda samo Mislava. Našla ga je. Konačno ljubav! Bože…
Kupus? promucala je, zamotala se u ručnik. Ostavit ćemo za sutra. Danas ću kasno. S Petrom sam u bazenu, rekli su mi da moram trenirati leđa. Uzeli smo članarinu. Sutra, obećajem! Gali moram pomoć… Bok!
Ana je prekinula poziv, progutala knedlu. Mora Petru upozoriti, što ako Josip zove…
Dočekala je da se Petra javi i šaptala planski, pa zastala.
Anka, donijela sam vam kim. Vi kupus uvijek s kimom radite. Bila sam na pazaru, pa rekoh, idem do vas. Josip stavio vodu za čaj, mirno je Petra rekla. Kim vam nosim, eto…
Ana je pritisnula usnicu, pogledom tražeći Mislava. A on, napinjući mišiće, stoji na skakaonici, spreman skočiti. S dole gledaju ga veselo neke djevojke, mlade, nasmijane.
E, mrvicama! Tri, dva, jedan! odzvanja nad vodom, Mislav skače, izranja, maše Ani rukom.
Djevojke su se okrenule i mjerile Anku. I ona se odjednom osjećala opet ružno, obično, s opuštenim trbuhom i bedra mlitava. I plivala je smiješno, poput žabe. Na licu joj se vratio mučenički izraz.
A nove Mislavove mrvce već su igrale vaterpolo, rone, trude se dotaknut ga.
Smijao se, čak nije bio zabrinut kad odjednom nije bilo Ane uz njega. Znao je obitelj, kupus… Neka ide.
… U hodniku je bila tama, u sobi također. Svjetlo je gorjelo samo u kuhinji.
Josip je tiho stavio pred nju tavu s kajganom.
Glada si, nakon bazena sigurno. Hoćeš kobasice? pa joj natočio veliku šalicu čaja.
Ana je odmahnula glavom. Bojala se gledati muža, žurila je vilicom povaditi komadiće iz kajgane.
Zna li? Zna li što? Zašto je tako miran?
Ana… nakon duge tišine prozbori Josip. Donijela je Petra neke stvari. Upitala me da skupi tu, ali sam je potjerao. Tvoja kuhinja je, što ona ima kopat! Stvari… Eto ih. Vidi, pod stolom. Kaže, tvoje su. Jesi li to ostavila kod nje?
Ana je polako podigla stolnjak, zagledala se u vrećicu. Slegnula ramenima.
I ja kažem glupost… kao da se razveselio Josip. Daj, natoči i meni čaj. Ili bolje donesi konjak. Prijanilo mi malo.
Ana je skočila po bocu, pa zastala…
Mrvica, čula je neobično tvrdo mužev glas, okrenula se, pogledala ga. Kažem, mrvica je na stolu, pobrisi. Lucija stalno drobi kruh. Treba krpu uzet i očistiti, dovršio je, spustio pogled sa težinom…
Konjak su pili zajedno. Šutke, u strahu da im se oči ne susretnu.
Konačno Josip ustane i ode.
… Petre, shvaćaš, otišao je. Ostavio ključeve na stolu. Otišao je, Petre! Ana je plakala u slušalicu, gledajući se u zrcalo, izobličeno lice, kako Mrvica izgleda sada ružno. Još uvijek je mirisala na klor, leđa su boljela. Kako je mogao?! Tako pravi muškarci postupaju? Samo nas je ostavio!
Ana se razbjesnila, stisnula šaku.
Upravo kao pravi muškarac, Ana. Drugi bi te izmlatio. Josip je samo otišao. Iz svog stana. I još ga… Molim? Sjeti se tko je sve radio za vas. Novaca imate, Lucija je divna, Josip nije pijanac, ni nasilnik! Jesi ti ikada rekla išta lijepo za njega? Zahvalila? Hvale treba, a ne galame. Neću te podržati, žao mi je. Laku noć.
Ana je spustila mobitel, pogrbila se na stolici i tiho plakala…
Lucija je položila ispite, otišla sa društvom na more. S majkom nije komunicirala, ostavila joj poruku da je ne zivka.
… Mislav se stvorio tjedan dana kasnije, čekao pred ulazom, iskrsnuo iz mraka.
Bok, mrvico! Jesi mi falila? procurio je kroz šal, crveno lice podignuto u jakni.
Ana ga je zvala te tjedan puta, ali se nije javljao sada se sam pojavio…
Mislave… izustila je bezvoljno. Što tražiš ovdje?
Tražila mu pogledom auto.
Zbog tebe. Vrijeme je za naplatu, mrvico! prisvojio je ruku.
Kakvu naplatu? Šta ti je?
Ana se uplašila, pokušala odmaknut lakat, ali muškarac je čvrsto zgrabio.
Ja te hranio? Jesam. Zadovolji, ha-ha! Sad mi treba tvoja pomoć, mala. Daj novaca, mačko jadna! U problemu sam, a ti imaš materin stan, petsto tisuća eura ćeš uzet. Prodaj to. I ovaj u kojem živiš, isto. Ajmo unutra, dogovoriti!
Mrva zastenje, pokuša pobjeći, ali ne uspijeva, neizvjesno hoda do ulaza nadajući se da će naići netko. Prazan kvart.
Otkuljučaj, Mrvico, smrznut ću se gurne ju je pred vrata.
Ana je zaplakala, bolno se spustila na snijeg, a Mislav je najednom pustio njenu ruku, teturao, pao na bok.
Nad njim je stajao Josip, bez kape, raščupan, bijesan. Drhtao je šakama.
Gubi se! Jesi čuo?! Ako ne nestaneš, brojat ćeš zube! zaderao se i zamahnuo prema tipu, ali Ana ga zgrabi za ruku, povuče ga.
Mislav je, shvativši s kim ima posla, podrugljivo prasnuo, ali brzo zašutio nakon šake u lice.
Marš! Da te nisam vidio blizu Anke više! viknuo je Josip, podignuo kapu koju je ispustio iz džepa, obrisao nos i okrenuo se svojoj ženi. Idemo doma, smrzli smo se!
… O čemu su ta dvoje pričali i plakali cijelu noć, zna samo mjesec iza prozora i vjetar kroz odškrinuto okno. Na stolu su stajale dvije šalice nepopijenog čaja, na podu su kucale stare klatnaste ure. A onda je svijet tonuo u mrak, u kojem su ostali muž i žena odlučivši, tko zna zašto, nastaviti…
Nitko više nikad Anu nije zvao Mrvicom. A i da jest, okrenula bi glavu.
Mislav se više nije pojavio. Nije mu uspjelo muž je bio tvrd orah.
Kad je kasnije u autobusu čuo Anu kako na telefon komunicira o stanu preostalom od majke, tuži se da ne zna što bi, kako joj je svega dosta i kako je sama, Mislav je shvatio da može pomoći, riješiti stambeno pitanje, pa možda i usamljenost. Da je odigrao pametnije, Ana bi mu sve dala, jer ju je pripitomio, hranio, grijao. Ali… prenagli. Igor je tražio dug, toliko agresivno da ga je peklo. Morao je pritisnuti, tražiti nešto od Ane. Nije uspjelo? Nema veze! Ima još Mrvica na svijetu, tužnih, zanemarenih. On će ih pronaći i usrećiti. Onda pokupiti dug.
Za sad se morao izvući iz onog stana gdje su plahte od prave svile i pogled na Rijeku. Ništa zato. Svoje će još uzeti. Osim ako Igor ne odluči drukčije…
