Objavljen je polazak, i Viktor je izašao na peron. Nakon tjedan dana službenog puta vraćao se kući. Ušavši u vagon s ležajevima, pronašao je svoj donji ležaj. Dok se smještao, začuo je kako netko teško diše prolazeći vagonom. Okrenuo se: starija žena s torbom na kotačićima koja je više nalikovala ruksaku, u jesenskom kaputu i šarenom rubcu, stajala je nasuprot i pokušavala doći do daha.
„E, sad će baka, očito moja susjeda, odmah moliti donji ležaj“, pomislio je Viktor.
„Pogledaj, sinko, čini mi se da je i moje mjesto donje“, rekla je putnica kad je došla do daha.
Mjesto je doista bilo donje. Stara je odmah počela pospremati stvari. Viktor je primijetio da susjedi ima više od sedamdeset godina. „Zamislite“, pomislio je, „u tim godinama putuje, što joj nije kod kuće…“
Baka se napokon spustila na svoju policu i poslušno sklopila ruke u krilu, kao učenica. U vagon su ulazili putnici, ali nitko nije dolazio za gornje ležaje, pa se Viktor već pomirio s time da će putovati sa starijom putnicom s kojom se ionako ne može razgovarati.
Vlak je krenuo. Ubrzo je došla kondukterica i donijela posteljinu. Žena se odmah počela petljati s posteljinom, pedantno je razastirući i pospremajući. Onda je opet sjela i prva progovorila:
„Nisam navikla na takvu posteljinu; kod kuće imam mekan krevet, a ovdje ću sve kosti izlomiti. Nisam putovala još od mladosti, a već sam i pomislila da nikad neću zaputovati.“
Viktor je kimnuo i ostao šutjeti.
„Zovem se Vjekoslava Horvat… a kako se ti zoveš?“
„Viktor.“
„A prezime?“
„Novak. Može samo Viktor.“
„Pa da, mlad si, može i po imenu… Ideš u goste?“
„Zašto u goste?“ — začudio se Viktor. — „Iz službenog puta vraćam se kući.“
„Eto tako! Kući je dobro. A ja na starost idem iz kuće.“ Žena je odjednom zašutjela i zagledala se kroz prozor. Viktoru se učinilo da su joj se u očima pojavile suze, iako ne plače. Odjednom mu je postalo neugodno što se neprijateljski odnosio prema starijoj susjedi.
„A vi ste ipak iz kuće ili kući?“ — progovorio je Viktor, želeći ublažiti svoju hladnoću.
„Iz kuće, sinko, iz kuće — zato mi je i neobično. Put je kraći od jednog dana, ali čovjek je u vožnji nemiran.“
„A kome idete?“
„Kćeri idem“ — Vjekoslava je iz džepa izvukla maramicu i obrisala suzu.
„Pa trebali biste se radovati, a vi plačete.“
„I radujem se. Pet godina nisam vidjela kćer, mislila sam da je više neću ni vidjeti.“
„Izgubile ste se?“
„Izgubile, sinko, svojom voljom. Naši karakteri nisu nam u mladosti dali mira, oholost nam je smetala da živimo u miru, zato se nismo tolike godine vidjele. Čim je kći odrasla, prestale smo se slagati. Podigla sam je bez oca, svašta nam je bilo: često smo se svađale. Prvi put se udala inat meni, ali joj se brak nije posrećio. A ja je nisam podržala lijepom riječju, predbacivala sam joj… tako smo se cijeli život prepirale. Okrenula je unuku protiv mene, sve je radila suprotno od mene… A prije pet godina prodala je stan, otišla i nije rekla kamo. Išla sam i u policiju raspitivati se — bila sam zabrinuta, jer je otišla s unukom.
Onda se javila, napisala da joj je dobro, da se udala, ali da je ne tražim i da nikad ne dođem. I s tim teretom živjela sam sve te godine. U to vrijeme shvatila sam da i ja nisam bila u pravu… Neka me nije slušala, neka se ljutila, ali ona je moja kći…
A prije godinu dana došlo je pismo od Jagode, tako se zove moja kći. Napisala je gdje živi, da se davno razvela od muža, da je i sama postala baka, i pitala za moje zdravlje… Plakala sam cijelu noć, a onda joj napisala da mi bez njih nema života. Onda smo se čule, porazgovarale i shvatile da smo obje krive.
Unuka je dobila dijete, znači imam praunuka. Jagoda joj pomaže u svemu, uz to ima posao, ne može se otrgnuti… mene je pozvala. Pa što mi je trebalo — zatvorila sam kućicu, rekla susjedi neka pazi na nju i neka naloži ako zahladi, a sama sam skupila torbu i odlučila poći kćeri u goste, jer ne zna se koliko mi je još vremena dano, a želim je vidjeti…“
Viktor je šutio. Razmišljao je o svojoj majci koju je rijetko obilazio. Majka živi na selu, a tamo živi i Viktorova starija sestra. Uvijek je mislio da će sestra pripaziti majku. A sada, nakon priče suputnice, nešto ga je steglo u grudima, navalila je tuga, jer on je sin, majka ga želi vidjeti, čezne za njim.
Viktor je cijelim putem razgovarao s Vjekoslavom — vrijeme je prošlo neprimjetno. Pomogao je susjedi izaći iz vlaka i primijetio da im u susret dolazi zgodna žena, zabrinuto gledajući u njihovu stranu. Viktor se odmaknuo. Dvije su se žene pogledale, zagrlile i dugo nisu mogle jedna od druge odvojiti. Obje su plakale. Susret dviju žena bio je toliko dirljiv da Viktor nije sumnjao da će sve biti dobro. Sada sigurno dobro.
Odšetao je u stranu, htio je stišati uzbuđenje koje ga je obuzelo… I uopće, mnogo mu je toga postalo jasno nakon ovog susreta. Izvadio je mobitel i nazvao majčin broj. Iz nekog razloga jednostavno je poželio reći: — Mama, stigao sam, tu sam, za vikend te očekuj u goste.
