“— Preselit ćeš se na selo k mojim roditeljima. Brigat ćeš o njima, — naredio je muž.”

Ante se stvorio pred njom na samim vratima ureda, kao da je tu stajao cijeli dan čekajući. Tihana je tek izašla na stubište, popravljajući remen torbe na ramenu. Večer je bila topla, mislila je na čaj s limunom i tišinu. A umjesto tišine dobila je muža s kamenim licem.

— Bok, — rekla je. — Koji te vjetar donese? Znaš da inače ne voliš dolaziti po mene.

— Slušaj me sad, — Ante se nije ni pozdravio. — Sutra pišeš otkaz. Daješ otkaz. I ideš mojima u selo. Čuvat ćeš ih.

— Koga ću to čuvati? — Tihana je nagnula glavu u stranu, kao da nije dobro čula.

— Moje roditelje. Stari su, znaš i sama. Treba netko u kući. Odlučeno.

Zašutjela je i gledala ga kao da mu na čelu teku vijesti. Odlučeno. Nema „ajmo razgovarati“, nema „molim te“. Odlučeno, kao pečat na papiru.

— Zanimljivo, — otegnula je Tihana. — A da pitaš mene, nije ti palo napamet?

— A što bih pitao? — Ante je trgnuo ramenom. — Ti si žena. To je obiteljska stvar. Tu se ne pita, tu se radi.

— Obiteljska, — ponovila je s zanimanjem. — Znači, moja je obitelj sada kofer i vozni red vlakova.

— Ne pametuj, — namrštio se kao da je popio ocat. — Vječno žongliraš riječima. Rekao sam ti ljudski. Ideš — i točka.

Tihana je prebacila torbu preko ramena. Iznutra je sve kipjelo, ali izvana je držala miran, gotovo blag ton. Strpljenje je skupa stvar, i nije ga htjela trošiti na pragu.

— Ante, ajmo ne na ulici, — rekla je tiho. — Dođi doma pa ćemo mirno. Popit ćemo čaj. Jesi uopće jeo?

— Nemam ja vremena za čaj, — već je gledao u mobitel, u sat, negdje mimo nje. — Imam posla. Rekao sam ti glavno, čula si. Bit ću do večeri.

— A detalji? — trznula se. — Adresa, na primjer. Pa nikad nisam bila kod tvojih.

— Kasnije, kasnije, — odmahnuo je i pošao dalje, ne osvrćući se, kao da je to pitanje zauvijek zatvoreno.

Tihana je ostala stajati gledajući za njim. Nije bila ni ljutnja — čuđenje. Kako je čovjek koji s njom živi pod istim krovom godinama mogao zaključiti da je njezin život stvar koja se može premjestiti s police na policu.

— Pa dobro, — rekla je glasno sama sebi. — „Ideš — i točka“.

Uzdahnula je i otišla u dućan. Kruh, sir, nešto za čaj. Glava je tražila jednostavne, jasne radnje, gdje sama biraš štrucu.

U povrtnom odjelu naletjela je na Zoru — sjedile su u uredu leđima okrenute jedna prema drugoj i znale jedna o drugoj i ono što nisu htjele znati.

— O, koga ja vidim! — Zora je gurala kolica do vrha napunjena kao da se priprema za opsadu. — Tihana, spasi me, past ću ovdje među tikvice.

— Što je bilo?

— Ma što je bilo, — frknula je Zora. — Doma je bilo. Vešmašina treći dan curi, dijete mi iz vrtića donijelo šmrkalj, muž sjedi i pita se zašto se večera sama ne skuha. Kao vjeverica u kotaču, samo što mi je kotač još i kvadratan.

— Suosjećam, — nasmiješila se Tihana. — Imam i ja novosti. Svježe, vruće.

— Hajde reci.

— Ante me dočekao ispred ureda. Naredio mi da dam otkaz i odem u selo. Čuvati njegove roditelje.

Zora je zaustavila kolica tako naglo da je staklenka graška umalo iskočila.

— Stani. Naredio? Baš naredio?

— Baš. „Ideš — i točka“.

— A što si ti njemu?

— Ništa, — slegnula je ramenima Tihana. — Stajala sam i gledala kako čovjek jednom rečenicom precrtava moj život.

— Čekaj, — Zora je zaškiljila. — A kod njegovih, što, nema nikoga drugog? Imaju još djece?

— Ima. Sestra mu je. Vjera.

— Se-e-stra, — razvukla je Zora s licem kao da joj je otkrivena tajna svemira. — Znači, njegovi roditelji imaju rođenu kćer. A čuvati ih mora snaha. Jel ja to dobro razumijem?

— Apsolutno.

— Tihana, on ti je tuđi problem objesio o vrat kao mrežicu za kupnju! — Zora je raširila ruke. — Pa nisu to tvoji roditelji. Njegovi su. I sestrini. A na kraju si ti kriva. Fino su se smjestili.

— Fino, — složila se Tihana. — I ja sam pomislila kako je slatko kad ljubav prema roditeljima završi točno tamo gdje počinje osobna udobnost.

— O, znaš ti reći, — puhnula je Zora. — Slušaj, a hoćeš li stvarno ići?

— Misliš da sam ja kofer bez ručke?

— Ne.

— Eto, i ja mislim da ne, — Tihana je stavila u košaru vrećicu limuna. — Idem samo po čaj. I vratit ću se.

Doma je bilo tiho i dobro, sve dok nije zazvonio telefon. Na ekranu je zasvijetlilo ime zaove. Tihana ga je gledala sekundu, pa ipak se javila — znatiželja je bila jača.

— Tihanice! — Vjerin se glas lio medom, da te zubi zabole. — O, kako sam sretna! Ante mi je sve ispričao! Ti si kod nas pametnica, pravo zlato!

— Bok, Vjera. A u čemu sam ja zlato?

— Pa kako! Ideš k roditeljima, pomoći ćeš! Ja sam odahnula, ne možeš ni zamisliti. Imam djecu, posao, kuću, trgam se na komade.

— Čekaj, — tiho ju je prekinula Tihana. — Je li ti Ante rekao da već idem?

— Naravno da je rekao! Rekao je, sve je riješeno, sutra daješ otkaz i spremiš se. Tihanice, ti si tako odgovorna, za razliku od nekih.

— Vjero, — gotovo se nasmiješila. — Neugodno mi je da te razočaram u ovako lijepo veče. Ali ja ne idem nikamo.

Na drugoj strani nastala je tišina.

— Kako… kako to ne ideš? — glas joj se odmah osušio. — Ante je rekao…

— Muž puno toga kaže. Lani je, na primjer, obećao objesiti policu. Police i dalje nema. Tako je i s ovim.

— Tihanice, pa što ti! — Vjera je počela brbljati. — To su roditelji! Trebaju pomoć! Tko, ako ne ti?

— Doista, tko, — zamišljeno je rekla Tihana. — Na primjer, rođena kći. Nije ti palo na pamet?

— Ja?! Imam obitelj! Djecu! Sva kuća je na meni!

— A ja, ispada, nemam obitelj, ni dom, ni briga. Ja sam ti, Vjero, zgodna. Pravi dar.

— Iskrivljuješ!

— Samo slušam i prepričavam, — mirno je odgovorila. — Dobro, neću te zadržavati. Poljubi roditelje. U mislima.

Spustila je slušalicu i uzdahnula. U vratima je zaškljocalo — došao je Ante. Prošao je u kuhinju, sjurio se na stolicu, primaknuo tanjur koji je ona ostavila za sebe.

— Ima što za pojesti? — mumlao je već cupkajući vilicom.

— Već ti je servirano, kako vidiš.

Jeo je halapljivo, brzo, truneći mrvice, ne gledajući je. Zatim je odmaknuo tanjur, obrisao usta nadlanicom i, na njezino čuđenje, ustao i otišao u spavaću sobu. Tihana je čula kako škripe vrata ormara.

— Ante? — pogledala je u sobu. — Što radiš?

— Pomažem, — marljivo je vadio njezine džempere i slagao u otvoreni kofer na krevetu. — Trebaš se spremiti. Ja sam dobar muž, spakiram ti stvari. Cijeni.

— Cijeni, — odjeknula je Tihana, naslonivši se na dovratnik. — Nisam rekla da idem.

— A što bi govorila? — nije se okretao, nastavljajući trpati pulovere. — Stvar je riješena. Već sam svima rekao. Majci sam rekao. Vjeri sam rekao. Sada je kasno odustati, razočarati ljude.

— Ljude, — ponovila je tiho. — A mene razočarati — to je normalno.

— Ne počinji, — konačno se okrenuo, u rukama njezin omiljeni šal. — Vječno stvaraš dramu. Što je tu toliko strašno? Poživjet ćeš tamo, pazit ćeš na njih. Tebi nije teško, a ljudima je pomoć.

— Znaš, — Tihana je prekrižila ruke gledajući sve veću hrpu stvari u koferu. — Što više slažeš, meni je sve zanimljivije.

— Eto vidiš, — procvao je, protumačivši sve na svoj način. — Već joj je zanimljivo. Kažem ti — doći ćeš pameti.

Netko je pozvonio. Na pragu je stajao Srećko — Anteov prijatelj, miran čovjek, pogleda teškog i pozornog. Prešao je prag, ugledao otvoreni kofer i namrštio se.

— Kamo idete? — upitao je. — Na godišnji, ili?

— Nisi pogodio, — rekao je Ante izlazeći u hodnik lupnuvši prijatelja po ramenu. — Tihana ide mojima. U selo. Čuvat će.

Srećko je prebacio pogled na Tihanu. Stajala je mirno, s blagim osmijehom.

— Je li to istina? — upitao je nju.

— To je Anteov plan, — odgovorila je Tihana. — U tom sam planu, kao što vidiš, samo kofer. Nisam dala pristanak. Ni riječju, ni klimanjem, ni treptajem.

Srećko se polako okrenuo prema prijatelju.

— Ante. Idemo malo.

Izašli su u kuhinju. Tihana se nije skrivala — stajala je blizu, bilo joj je čak i zanimljivo.

— Što to radiš? — tiho je počeo prijatelj. — To su tvoji roditelji. I tvoje sestre. Zašto bi sve vukla žena na sebi?

— A tko bi drugi? — Ante je raširio ruke. — Vjera je zaposlena, ima djecu. Ja radim. Tihana je jedina slobodna.

— Slobodna, — Srećko je odmahnuo glavom. — Nije slobodna, nego je krajnja. Govorim ti kao čovjek koji je od djetinjstva nosio obitelj na leđima: tako ne ide. Podizao sam brata i sestru, znam ja što je briga. Briga se ne naređuje. Briga se preuzme.

— Ajde, krenuo, — Ante se namrgodio. — Našao se svetac. Ti si imao svoj život, ja imam svoj. Kažem — ide, znači ide.

— To su tvoji roditelji, Ante, — čvrsto je ponovio Srećko. — Tvoja krv. Hoćeš pomoći — daj i pomozi sam. Ili podijelite sa sestrom. Ne prebacuj na onu koja je došla izvana.

— Ona je žena! — Ante je povisio ton. — Žena nije strana! To je obitelj! Gdje si je uzeo — tamo mora i zapeti!

— Gdje si uzeo, — zamišljeno je rekla iz hodnika Tihana. — Ante, ja ti nisam konj da zaprežem. Ni usisavač da stojim u kutu dok me ne zatrebaš.

— Šuti! — zalajao je. — Bez tebe ćemo se dogovoriti.

Srećko ga je pogledao.

— Budala si ti, Ante, — rekao je jednostavno. — I nema lijeka. I, kimnuvši Tihani, izašao je.

Kada su se vrata zatvorila, Tihana je otišla u sobu i nazvala zaovu. Odjednom joj je postalo stvarno zanimljivo doći do srži stvari.

— Vjera, bok još jednom. Imam pitanje. Kad se svi toliko brinete za roditelje, reci mi, što si ti sama spremna učiniti za njih?

— Ja? — Vjera se opet uznemirila. — Slat ću novac. Redovito. To je, između ostalog, također briga, i to ne mala.

— Odlično, — razvedrila se Tihana. — I koliko?

— Tri tisuće, — ponosno je javila Vjera. — Svaki mjesec. To, znaš, ne može svatko.

Tihana nije izdržala i nasmijala se — glasno, iskreno.

— Tri tisuće, — ponovila je kroz smijeh. — Vjera, ozbiljno? Tri tisuće mjesečno za to da ja ostavim sve i odem živjeti u tuđu kuću. Sjajna razmjena. Prava kraljevska darežljivost.

— A što je tu smiješno?! — vrisnula je Vjera. — Novac ne raste na drveću!

— Upravo tako, — rekla je Tihana nakon smijeha. — Moje godine također ne rastu na drveću. Hvala ti, Vjera, puno si mi pomogla. Sada točno znam cijenu vaše brige. Točno tri tisuće.

Spustila je slušalicu. Ante je stajao na vratima, zadovoljan sobom.

— Eto, — pokazao je na kofer. — Sve je stalo. Veliki kofer, zgodan. Kako sam ja dobar.

— Dobar si, — kimnula je Tihana. I odjednom je otišla u ostavu, izvukla dvije velike torbe i poslovno počela slagati tamo preostale stvari.

— Zašto toliko? — iznenadio se Ante. — Zar se seliš zauvijek?

— A kako si mislio, — odgovorila je ne okrećući se. — Kad se već ide, onda sa stilom.

I u grudima mu je postalo toplo: pristala je. Žena je pristala. On je znao — upornost uvijek pobjeđuje. Gledao je kako puni torbe i u mislima se tapšao po glavi.

Ujutro se Ante probudio u odličnom raspoloženju. Protezao se, hodao po stanu kao gospodar života i s vremena na vrijeme pogledavao na spremljene stvari kraj vrata.

— Ne zaboravi, — rekao je ispijajući kavu. — Majka te već čeka. Pripremila ti je krevet, zaseban. Potrudila se. Nazovi je, zahvali se, što ja znam.

— Nazvat ću, — kimnula je Tihana i doista nazvala svekrvu.

— Dobar dan, — rekla je mirno. — Ja sam Tihana. Hvala vam na krevetu koji ste pripremili. Vrlo pažljivo od vas.

— Ma nema na čemu, draga, — obradovala se stara. — Već sam i sobu pospremila i mjesto oslobodila. Dođi, dođi. Pomoć je baš potrebna. Podovi, vrt, svašta po kući.

— Razumijem, — rekla je Tihana. — Još jednom hvala za krevet.

— Pa kada da te očekujemo?

— Hvala za krevet, — ponovila je Tihana s osmijehom i pozdravila se.

Svekrva je ostala zadovoljna — zahvalila se, znači ide. Ante, koji je čuo razgovor, gotovo je zasjao.

— Vidiš kako je sve dobro, — rekao je. — Svi su zadovoljni. Rekao sam ti.

— Svi, — složila se Tihana. — Pravi blagdan.

Nazvala je taksi. Ante, raspoložen, sam je odvukao kofer i torbe dolje. Zdecao je, ali je vukao — s izgledom čovjeka koji čini dobro djelo. Sve je utovario u prtljažnik i zalupio vrata.

— Eto, — rekao je brišući ruke. — Sretno. Javi se kad stigneš.

Tihana je sjela u auto, odmahnula mu rukom i otišla. Ante je stajao ispred zgrade, ispraćajući taksi pogledom, ponosan do nemogućnosti.

I tek kad je auto nestalo iza ugla, nešto ga je kao gurnulo. Adresa. Nije joj dao adresu. Tihana, naime, nikad nije bila kod njegovih — majka je uvijek sama dolazila.

— Pa kvragu, — promrmljao je i zgrabio telefon.

Nazvao je Tihanu. Dugi signali. Još jednom. Signali. Prekinula je. Ubrzano je otipkao SMS s adresom, dodao: „Nemoj se izgubiti, javi se kad stigneš“. Poslao je. Postajao je još malo, umirujući se: pročitat će SMS, stići će, sve je u redu. Žena je, na kraju krajeva, otišla. Sama je sjela u taksi. Sama.

Dan je prošao u poslu. Do večeri je Ante potpuno zaboravio na tjeskobu — bio je uvjeren da sve ide po planu. A onda je nazvala majka.

— Ante, — glas joj je bio zbunjen. — A gdje je Tihana? Nitko nije došao. Cijeli dan čekam, krevet sam pospremila, pitu zamijesila. Nema je.

— Kako nema? — Ante se sledio. — Krenula je ujutro. Taksijem. Sam sam utovario stvari.

— Nema nikoga, sine. Ni taksija, ni Tihane. Možda se izgubila?

— Ja ću to riješiti, — odsjekao je i spustio slušalicu.

Počeo je zvati ženu. Jedan. Dva. Pet. Signali, zatim — isključeno. Poruke nisu stizale. Stajao je nasred sobe i polako, teško mu je dopiralo: Tihana nije nikamo otišla. Sve njezine stvari, kofer, torbe — otišle su neznano kamo, samo ne k majci.

— Ma jesi ti to, — izdahnuo je. U njemu se dizao bijes, taman, zagušljiv. — Prevarila me. Potpuno me prevarila.

Mlatao je po stanu, nazivao iznova i iznova, ostavljao govorne poruke u kojima je najprije zahtijevao, a onda pukao u vrisak u prazninu. Odgovora nije bilo. Noću je loše spavao.

Ujutro je otišao do njezina ureda. Čekao je. Tihana je izašla — mirna, odmorna, kao da jučer nije bilo nikakve drame.

— Gdje si bila?! — naletio je na nju odmah na ulazu. — Gdje su stvari? Majka je cijeli dan čekala! Što si napravila?!

— Dobro jutro, Ante, — mirno je rekla Tihana. — Nisam nikamo otputovala. I, da ti kažem iskreno, nisam ni namjeravala. Od samog početka.

— Kako nisi namjeravala?! — zagušio se. — Pa sjela si u taksi! Spakirala si stvari!

— Stvari si spakirao ti, — ispravila ga je. — S velikim entuzijazmom, usput rečeno. A taksi je odvezao mene i moje torbe na drugo mjesto. Gdje me ne smatraju namještajem.

— Ti… ti se rugaš meni! — prskao je riječima, lice mu je bilo u mrljama. — Ja sam ti ljudski! A ti!

— Ljudski je kad se pita, Ante. A ne kad se kaže „ideš — i točka“, — popravila je torbu. — Usput, ne zaboravi. Do petka treba uplatiti najam stana. Ja tamo više ne živim, pa je sada to u potpunosti tvoja briga. Logično, zar ne?

— Vratit ćeš se kući i još danas otići majci! — vikao je ne slušajući je. — Rekao sam — ideš! Dosta glume!

Tihana ga je pogledala bez tračka osmijeha. Glas joj je postao ravan i hladan.

— Ante. Slušaj pažljivo. Ako mi još jednom nešto narediš — ovdje, na ovom pragu, otvorit ću mobitel i podnijeti zahtjev za razvod. Preko interneta, u tri dodira. Hoćeš probati?

Zašutio je. Otvorio je usta — i nije našao riječi.

— Ne prijetim, — dodala je mirno. — Samo objavljujem uvjete. Kao što ti voliš. Odlučeno.

I otišla je — laganim hodom, ne osvrćući se. Nije rekla kada će se vratiti. I hoće li se uopće vratiti.

Ante je ostao stajati. Bijes je negdje splasnuo, a na njegovo mjesto došao je ljepljiv, neugodan strah. Odjednom je shvatio da je ona doista otišla — s koferom i torbama koje joj je on, svojim rukama, spakirao. Kao da ju je izbacio kroz vrata. Kao da ju je istjerao. A on ju je volio. I nije mislio, nije vjerovao da je sposobna ovako — čvrsto, mirno, uzeti i otići od njega.

Zazvonio je telefon. Vjera.

— Ante, pa što je s roditeljima?! — brbljala je sestra. — Kada će Tihana konačno doći?

— Nikada, — rekao je režući. — Neće ići. Ako hoćeš — sama sjedni i idi majci.

— Kako si dopuštaš da sa mnom razgovaraš tim tonom?! — vrisnula je.

— A svoje tri tisuće gurni duboko u novčanik, — bacio je i čuo kratke signale. Vjera je prekinula vezu.

Sjeo je na rubnik kraj ulaza. Nije nikamo otišao. Odlučio je čekati večer. Čekati Tihanu. I porazgovarati s njom. Bez „odlučeno“. Bez „ideš“. Samo razgovarati. Ako ga još uopće želi slušati.

Sjedio je i mislio kako se upornost, na koju je bio tako ponosan, pokazala običnom tvrdoglavošću. I da je osobu pokraj sebe uzeo za stvar koja se može premjestiti. A stvar je, eto, uzela i otišla. Na svojim nogama. S njegovim koferom.

KRAJ.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

8 − one =

“— Preselit ćeš se na selo k mojim roditeljima. Brigat ćeš o njima, — naredio je muž.”
O pauză binemeritată pentru mama Alina, obosită, mergea spre școală, chemată din nou la director – a treia oară în acest trimestru. A trebuit să roage colega să o înlocuiască seara la depozit, unde împachetatul produselor pentru magazinul online era doar un job suplimentar. Banii nu erau mulți, dar veneau la timp pentru fiecare săptămână lucrată, iar munca nu era grea – doar că, fiind a treia slujbă, orice efort suplimentar te epuizează. Alina mergea și, ciudat, se bucura puțin că a fost chemată la școală – motivul era discutabil, dar pentru ea era o ocazie să respire. Era atât de obosită de goana după bani și lupta pentru supraviețuire. Peste trei luni urma să achite creditul și va fi o rată mai puțin – asta îi dădea putere. Și-a promis că după ultima plată va merge cu Leuțu la o pizzerie să sărbătorească. Merită o sărbătoare – un an întreg au renunțat la multe ca să achite creditul luat de soțul ei. Leuțu a întâmpinat-o la intrare, s-au ținut de mână ca o echipă și au mers să asculte plângerile directoarei. Alina știa deja ce va spune despre învățătură și comportament. – Fiul dumneavoastră, – directoarea a privit-o semnificativ, – a numit un coleg „oaie rea”! Și asta chiar la tablă, când răspundea. De unde știe astfel de expresii? Cum vorbiți acasă? – Nu acasă, la școală a învățat, – a răspuns mama, obosită. – În general, comportamentul lui Alexei e problematic: răspunde urât profesorilor, îi necăjește pe colegi, cântă la oră, foșnește cu ambalaje, intră și iese din toaletă. – O să vorbesc cu el, – Alina a strâns mâna fiului sub masă. – Alina Andreevna, e a treia oară în acest trimestru! Ce urmează? În clasele mari nimeni nu va mai avea grijă de el. – Înțeleg. – Ce înțelegeți? Vă e ușor să vorbiți: lăsați copilul la program prelungit până la 19, îl aduceți doar când se deschide școala. Educația fiului dumneavoastră e pe seama școlii! – Victoria Victorovna, trăim doar noi doi, nu avem pe nimeni. Lucrez la trei joburi, din cauza ipotecii și creditului luat de soțul decedat. Așa a fost, el nu mai e, dar creditul a rămas. Am o zi liberă pe săptămână, și nici aceea completă – dacă apare ceva, accept. Mă zbat cum pot, să ne întrețin pe amândoi. Leuțu înțelege și nu cere nimic în plus. Încerc să vorbesc mai mult cu el, dar nu am mereu putere. Știu că e responsabilitatea mea, dar nu pot să-l trimit flămând și cu pantaloni scurți la școală, așa că muncesc mult. – N-ar fi trebuit să spun asta, dar a ieșit fără să vrea. Directoarea a tăcut. Parcă a observat oboseala femeii din fața ei, părul strâns simplu, umerii căzuți. I s-a făcut milă și, cu un ton mai blând, a adăugat: – Alexei învață bine, nu sunt probleme la școală. La olimpiada de sector a luat locul trei, participă la concursuri creative. E un băiat bun, doar comportamentul lasă de dorit. Să mă înțelegeți, nu pot ignora plângerile. Profesorul nu face față, ceilalți părinți se plâng. Acum profesorii au mai puține drepturi, dar orice copil poate interveni în procesul educațional. De aceea vă chem, pentru că după astfel de discuții comportamentul lui Alexei se îmbunătățește. – Înțeleg. – Bine, nu vă mai rețin. Vorbiți acasă, analizați totul. Sunt sigură că va înțelege, e deștept, doar comportamentul e problema. – Bine, o să vorbesc. – Să nu-ți dezamăgești mama! – Directoarea i-a aruncat băiatului o privire severă, vocea i s-a asprit – Fii cuminte, mama are destule griji! Băiatul a dat din cap, Alina s-a ridicat, știind că discuția s-a încheiat. – Poftiți următorii, vă rog. Toate cele bune. – La revedere. Mama și fiul au ieșit din școală. Alina a inspirat cu plăcere aerul răcoros de toamnă: ultimele zile din octombrie, curând se va răci, dar deocamdată e cald ziua. Acum vor ajunge acasă și vor discuta. Nu prea are chef de morală – și pentru asta trebuie energie, dar ca orice mamă, probabil trebuie. – Leuțu, spune-mi ce s-a întâmplat? Anul trecut nici la ședințe n-am fost, iar anul acesta vin la școală ca la serviciu. – Nimic, mamă, – băiatul lovea pietricele. – Poate doamna de la clasă se ia de tine? Te necăjesc colegii? – Nu, totul e bine. Și băieții sunt ok, și doamna Olena e bună, când nu o supărăm. – Atunci ce e? Nu înțeleg, explică-mi, te rog, – s-a oprit și l-a privit în ochi. – În septembrie, la ora de dirigenție, doamna Olena a spus că și copiii au nevoie de odihnă. Când te cheamă la director, tu ceri liber de la muncă, și seara nu mergi, ci stai acasă și te odihnești, iar a doua zi ai dispoziție bună. – Deci faci asta ca să mă odihnesc?? – a exclamat femeia, uimită. – Da. Mamă, am strâns bani și am cumpărat sare de mare și spumă de baie, am văzut în reclamă. Ieri la cantină au dat plăcinte cu gem, azi chifle. Nu le-am mâncat, sunt în rucsac. Hai să venim acasă, bem ceai bun și apoi faci baie. – Băiatul meu, – șoptind printre lacrimi, – Ce matur și grijuliu ai devenit! Ești deja un bărbat adevărat! Hai să bem ceai, apoi fac baie. Ai avut o idee minunată. Mulțumesc mult. Alina îi va explica că nu e bine să facă năzbâtii la școală și că în curând scapă de un credit, rămâne doar ipoteca. Îi va promite că vor alege o zi doar pentru relaxare, fără lecții. Deocamdată, ține de mână micul ei Mare Bărbat și merge să bea ceai cu plăcinte…