Dragi dnevniče,
Ja, Ante Kovač, stajao sam pred uredom svoje žene Tihane Kovač kao da sam ondje proveo cijeli dan, čekajući je. Tihana je izašla na vrata i namještala remen torbe na ramenu. Večer je bila topla; mislila je na čaj s limunom i na mir. Umjesto mira dobila je muža s kamenim licem.
— Bok — rekla je. — Kakve li časti? Inače me ne čekaš.
— Slušaj me dobro — nisam je ni pozdravio. — Sutra pišeš otkaz. Daješ otkaz. I ideš k mojima u selo. Čuvat ćeš ih.
— Koga? — nagnula je glavu, kao da nije čula.
— Moje roditelje. Slabe, znaš i sama. Treba netko u kući. Odlučeno.
Šutjela je i gledala me kao da mi je na čelu izbila traka s vijestima. Odlučeno. Ne „da razgovaramo”, ne „molim te”. Odlučeno, kao pečat na dokumentu.
— Zanimljivo — rekla je polako. — A mene, kojim slučajem, nitko nije pitao?
— A što bi pitao? Ti si žena. To je obiteljska stvar. Ovdje se ne pita, ovdje se radi.
— Obiteljska — ponovila je sa zanimanjem. — Znači, moja obitelj sada su kofer i vozni red vlakova.
— Ne pametuj — trgnuo sam se kao od kiselog. — Uvijek ti žongliraš riječima. Rekao sam ti kako treba. Ideš, i točka.
Tihana je prebacila torbu preko ramena. U njoj je sve kipjelo, ali izvana je držala miran, gotovo nježan ton. Strpljenje je skupa stvar, a nije ga htjela trošiti na pragu.
— Ante, ajdemo ne na ulici — rekla je mekano. — Dođi doma, popričat ćemo mirno. Popit ćeš čaj. Jesi li uopće jeo?
— Nemam ja vremena za čajeve — već sam gledao u telefon, na sat, negdje pokraj nje. — Imam posla. Glavno sam rekao, čula si me. Do večeri ću doma.
— A detalji? — nasmijala se. — Adresa, na primjer. Pa ja nikad nisam bila kod tvojih.
— Kasnije, kasnije — odmahnuo sam rukom i krenuo, ne osvrnuvši se, kao da sam pitanje zauvijek zaključio.
Tihana je ostala stajati i gledati za mnom. Ne ljutnja — iznenađenje. Kako čovjek koji s njom dijeli krov već godinama može misliti da je njezin život stvar koja se može premjestiti s police na policu.
— Pa dobro — rekla je naglas sama sebi. — „Ideš, i točka.”
Uzdahnula je i otišla u trgovinu. Kruh, sir, nešto za čaj. Glava je tražila jednostavne, jasne korake, gdje bar sama bira veknu.
U odjelu s povrćem naletjela je na Zoranu Babić — sjedile su u uredu leđima o leđima i znale jedna o drugoj i ono što nisu htjele znati.
— O, koga ja vidim! — Zorana je gurala kolica puna do vrha, kao da se priprema za opsadu. — Tihana, spasi me, past ću ovdje, odmah među tikvice.
— Što se dogodilo?
— Što se dogodilo — frknula je Zorana. — Doma se dogodilo. Vešmašina curi treći dan, klinac je iz vrtića donio šmrklje, muž sjedi i čudi se zašto se večera sama ne skuha. Ja kao vjeverica u kotaču, samo što je kotač četvrtast.
— Suosjećam — nasmiješila se Tihana. — A kod mene isto novosti. Svježe, vruće.
— Hajde.
— Ante me dočekao pred uredom. Naredio mi da dam otkaz i odem u selo. Čuvati njegove roditelje.
Zorana je zaustavila kolica tako naglo da je konzerva graška umalo iskočila.
— Čekaj. Naredio? Baš naredio?
— Baš. „Ideš, i točka.”
— A ti si mu što?
— Ništa — slijegla sam ramenima. — Stajala sam i gledala kako čovjek jednom rečenicom precrtava moj život.
— Stanimo — Zorana je zaškiljila. — A njegovi roditelji, nemaju nikoga? Ima li još djece?
— Ima. Sestra. Vedrana.
— Sestra-a — razvukla je Zorana s izrazom lica kao da joj se otkrila tajna svemira. — Znači, roditelji imaju rođenu kćer. A čuvati mora snaha. Jesam li dobro razumjela?
— Sasvim dobro.
— Tihana, pa objesio ti je tuđu brigu o vrat kao mrežicu! Nisu to ni tvoji roditelji. Njegovi. I od njegove sestre. A kriva si ti. Zgodno su se smjestili.
— Zgodno — složila se Tihana. — I ja sam pomislila: kako je lijepo kad ljubav prema roditeljima prestane točno ondje gdje počinje vlastita udobnost.
— Ma, znaš ti to reći — nasmijala se Zorana. — Čuj, hoćeš ti stvarno ići?
— Izgledam li ti kao kofer bez ručke?
— Ne.
— E, pa ni ja ne mislim da izgledam. — Tihana je stavila u košaru vrećicu limuna. — Otići ću eventualno po čaj. I vratit ću se.
Doma je bilo tiho i dobro — točno do telefonskog poziva. Nazvala je Vedrana Kovač, moja sestra. Tihana je pogledala ekran, pričekala sekundu i ipak se javila — znatiželja je bila jača.
— Tihanica! — glas joj je tekao kao med, toliko slatko da su zubi boljeli. — Baš mi je drago! Ante mi je sve ispričao! Ti si naša zlatna!
— Bok, Vedrana. U čemu sam ja to zlatna?
— Pa kako! Ideš k mami i tati, pomoći ćeš! Odahnula sam, ne možeš ni zamisliti. Imam ja djece, posla, kuće — sve je na meni.
— Čekaj — blago ju je prekinula Tihana. — Je li ti Ante rekao da ja već idem?
— Naravno da je rekao! Rekao je, sve je riješeno, sutra daješ otkaz i pakiraš se. Tihanica, ti si tako odgovorna, ne kao neki.
— Vedrana — gotovo se nasmiješila. — Neugodno mi je pokvariti ti tako lijepu večer. Ali ja ne idem nigdje.
Na drugoj strani zavladala je tišina.
— Kako… kako ne ideš? — glas joj se odmah osušio. — Ante je rekao…
— Muž puno toga kaže. Znaš, prošle godine obećao je objesiti policu. Police još nema. Eto, tako i s ovim.
— Tihanica, ma što ti! — Vedrana je udarila u brzinu. — To su roditelji! Treba im pomoć! Tko, ako ne ti?
— Doista, tko — zamišljeno reče Tihana. — Recimo, rođena kći. Nije ti palo na pamet?
— Ja?! Imam obitelj! Djecu! Cijela kuća je na meni!
— A ja, eto, nemam obitelj, ni kuće, ni posla. Zgodna sam ja, Vedrana. Pravi poklon.
— Izvrćeš!
— Samo slušam i prepričavam — mirno je odgovorila. — No, neću te dulje zadržavati. Pozdravi roditelje. U odsutnosti.
Prekinula je vezu i izdahnula. U bravi se okrenuo ključ — stigao sam ja. Prošao sam u kuhinju, sjeo na stolicu, primaknuo tanjur koji je ostavila za sebe.
— Ima što za pojesti? — rekao sam, već čačkajući vilicom.
— Tebi je već posluženo, kao što vidiš.
Jeo sam halapljivo, brzo, mrvio, ne gledajući je. Zatim sam odmaknuo tanjur, obrisao usta nadlanicom i, na njezino iznenađenje, ustao i otišao u spavaću sobu. Tihana je začula škripu ormara.
— Ante? — pogledala je u sobu. — Što radiš?
— Pomažem — rekao sam poslovno, vadeći njezine pulovere i slažući ih u otvoreni kofer. — Tebi se treba pakirati. Ja sam dobar muž, spremam ti stvari. Cijeni.
— Cijeni — odjeknula je, naslonivši se na dovratnik. — Ja nisam ništa rekla o tome da idem.
— A što bi govorila? — nisam se okretao. — Odlučeno je. Već sam svima rekao. Materi sam rekao. Vedrani sam rekao. Sad je kasno povlačiti se, ne smijem iznevjeriti ljude.
— Ljude — ponovila je tiho. — A mene, dakle, iznevjeriti je normalno.
— Ne počinji opet — napokon sam se okrenuo, s njezinim šalom u ruci. — Uvijek radiš dramu. Što je tu strašno? Poživjet ćeš, čuvat ćeš. Tebi nije teško, ljudima je pomoć.
— Znaš — Tihana je skrstila ruke, gledajući sve veću hrpu stvari u koferu. — Što više slažeš, to mi je zanimljivije.
— Eto vidiš — procvjetao sam, protumačivši to po svome. — Već joj je zanimljivo. Rekao sam ti — doći ćeš k sebi.
Zazvonilo je. Na pragu je stajao Stjepan Perić, moj prijatelj, miran čovjek, teška i pozorna pogleda. Prešao je prag, ugledao otvoreni kofer i namrštio se.
— Vi kamo? — upitao je. — U odmor, ili?
— Nisi pogodio — rekao sam izlazeći u hodnik i tapšući ga po ramenu. — Tihana ide k mojima. U selo. Čuvati.
Stjepan je pogledao Tihanu. Stajala je mirno, s blagim osmijehom.
— Je li to istina? — upitao je nju.
— To je Antin plan — odgovorila je. — Ja sam u tom planu, kao što vidiš, samo kofer. Nisam dala pristanak. Ni riječju, ni klimanjem, ni treptajem.
Stjepan se polako okrenuo prema meni.
— Ante. Hajdemo u kuhinju.
Izašli smo u kuhinju. Tihana nije otišla; stajala je u blizini, bilo joj je čak zanimljivo.
— Što to radiš? — počeo je tiho Stjepan. — To su tvoji roditelji. I tvoje sestre. Zašto žena mora sve vući na sebi?
— A tko bi drugi? — raširio sam ruke. — Vedrana je zauzeta, ima djecu. Ja radim. Tihana je jedina slobodna osoba.
— Slobodna — odmahnuo je glavom. — Ona nije slobodna, nego ti je kriva. Kažem ti kao čovjek koji je od djetinjstva vukao obitelj: ne smije se tako. Ja sam brata i sestru podizao, znam što je briga. Briga se ne zapovijeda. Briga se preuzima.
— O, sad je počelo — trgnuo sam se. — Svetac se našao. Ti si svoj život imao, ja svoj. Ja kažem — ide, znači ide.
— To su tvoji roditelji, Ante. Tvoja krv. Želiš li pomoći — sjedni i pomozi. Ili se s Vedranom podijeli. Nemoj prebacivati na nekoga tko je došao sa strane.
— Ona je žena! — povisio sam glas. — Žena nije sa strane! To je obitelj! Gdje si je uzeo — ondje se mora upregnuti!
— Gdje si uzeo — zamišljeno je rekla Tihana iz hodnika. — Ante, ja ti nisam konj da se uprežem. I nisam usisivač koji stoji u kutu dok ga netko ne zatreba.
— Šuti! — rekao sam. — Bez tebe ćemo se dogovoriti.
Stjepan me pogledao.
— Budala si, Ante — rekao je jednostavno. — I ne liječiš se.
Kimnuo je Tihani i izašao.
Kad su se vrata zatvorila, Tihana je otišla u sobu i nazvala Vedranu. Odjednom joj je stvarno bilo važno dokopati se srži.
— Vedrana, bok još jednom. Imam pitanje. Kad se svi već tako brinete za roditelje, reci ti meni: što si ti spremna napraviti za njih?
— Ja? — Vedrana je postala oprezna. — Slat ću novac. Redovito. To je, eto, također briga, i to nemala.
— Odlično — razvedrila se Tihana. — I koliko?
— Tri tisuće kuna — ponosno je javila Vedrana. — Svaki mjesec. To, znaš, ne može svatko.
Tihana nije izdržala i prasnula je u smijeh — zvonko, iskreno.
— Tri tisuće kuna — ponovila je kroz smijeh. — Vedrana, ti si ozbiljna? Tri tisuće kuna mjesečno za to da ja ostavim sve i odem živjeti u tuđu kuću. Sjajna zamjena. Baš kraljevska darežljivost.
— A što je tu smiješno? — planula je Vedrana. — Novac ne raste na drvetu!
— Upravo to — rekla je Tihana, nakon što se ismijala. — Ni moje godine ne rastu na drvetu. Hvala ti, Vedrana, puno si mi pomogla. Sada točno znam cijenu vaše brige. Točno tri tisuće kuna.
Prekinula je vezu. Ja sam stajao na vratima, zadovoljan sobom.
— Eto — pokazao sam na kofer. — Sve je stalo. Veliki kofer, zgodan. Ja sam dobar.
— Dobar si — kimnula je Tihana. I odjednom je otišla u ostavu, izvukla dvije velike torbe i počela poslovno pakirati preostale stvari.
— Zašto toliko? — začudio sam se. — Pa zar se seliš zauvijek?
— A kako misliš da idem? — odgovorila je, ne okrenuvši se. — Kad već idem, onda s razmahom.
I nešto mi se zagrijalo u prsima: pristala je. Žena je pristala. Znao sam — tvrdoća uvijek pobjeđuje. Gledao sam kako puni torbe i u mislima sam se tapšao po ramenu.
Ujutro sam se probudio odlično raspoložen. Protezao sam se, šetkao stanom kao gazda i povremeno pogledavao spakirane stvari kraj vrata.
— Nemoj zaboraviti — rekao sam ispijajući kavu. — Mati te već čeka. Pospremila ti je krevet, zaseban. Baš se potrudila. Nazovi je, zahvali joj.
— Nazvat ću — kimnula je Tihana i doista nazvala svekrvu.
— Bok, ja sam Tihana. Hvala vam za krevet koji ste pripremili. Vrlo pažljivo od vas.
— Ma što, mila — obradovala se svekrva. — Već sam i sobu pospremila, i mjesto oslobodila. Dođi, dođi. Pomoć baš treba. Podovi, vrt, svašta po kući.
— Razumijem — rekla je Tihana. — Još jednom hvala za krevet.
— Pa kad da te čekamo?
— Hvala za krevet — ponovila je Tihana s osmijehom i pozdravila se.
Svekrva je ostala zadovoljna — Tihana joj se zahvalila, znači ide. Ja, koji sam čuo razgovor, sav sam se ozario.
— Vidiš kako je sve lijepo — rekao sam. — Svi su zadovoljni. Rekao sam ti.
— Svi — složila se Tihana. — Pravi blagdan.
Pozvala je taksi. Ja sam se, velikodušan, sam spustio s koferom i torbama. Dašćući, ali nosio sam — s izgledom čovjeka koji čini dobro djelo. Natovario sam sve u prtljažnik i zalupio poklopac.
— Eto — rekao sam, otresajući ruke. — S Bogom. Javi se kad stigneš.
Tihana je sjela u auto, mahnula mi rukom i otišla. Ja sam stajao pred zgradom i pratio taksi pogledom, ponosan do nemogućnosti.
I tek kad je auto nestao iza ugla, nešto me trglo. Adresa. Nisam joj dao adresu. Tihana nikad nije bila kod mojih — mati je uvijek sama dolazila k nama.
— Jao, pa nisam joj rekao adresu! — promrmljao sam i zgrabio telefon.
Nazvao sam je. Dugi signali. Opet. Signali. Prekinula je. Na brzinu sam otkucao SMS s adresom i dodao: „Ne izgubi se, javi se kad stigneš.” Poslao sam. Još sam malo postajao, tješeći se: pročitat će poruku, stići će, sve je u redu. Žena je ipak otišla. Sama je sjela u taksi. Sama.
Dan je prošao u poslu. Do večeri sam čak i zaboravio na tjeskobu — bio sam uvjeren da sve ide po planu. I tada je nazvala mati.
— Ante — glas joj je bio zbunjen. — A gdje je Tihana? Nitko nije došao. Cijeli dan čekam, krevet sam pospremila, pitu zamijesila. Nema je.
— Kako nema? — zgrozio sam se. — Otišla je ujutro. Taksijem. Sam sam stvari nosio.
— Nema nikoga, sine. Ni taksija, ni Tihane. Da se nije izgubila?
— Ja ću to srediti — odrezao sam i prekinuo vezu.
Počeo sam zvati ženu. Jedanput. Dvaput. Pet puta. Signali, a onda — isključeno. Poruke nisu stizale. Stajao sam usred sobe, i do mene je polako, teško dopiralo: Tihana nije nigdje otišla. Njezine stvari, kofer, torbe — otišli su bog zna kamo, samo ne k mojoj materi.
— Aha — izdahnuo sam. U meni se dizao bijes, mračan i zagušljiv. — Prevarila me. U svemu me prevarila.
Tumarao sam po stanu, okretao njezin broj iznova i iznova, ostavljao glasovne poruke u kojima sam najprije zahtijevao, a onda vikao u prazno. Odgovora nije bilo. Te noći sam loše spavao.
Ujutro sam otišao pred njezin ured. Dočekao sam je. Tihana je izašla — mirna, odmorna, kao da jučerašnje drame uopće nije bilo.
— Gdje si bila?! — naletio sam na nju ravno pred vratima. — Gdje su stvari?! Mati je cijeli dan čekala! Što si to napravila?!
— Dobro jutro, Ante — rekla je spokojno. — Nisam nigdje otišla. I, da budem iskrena, nisam ni namjeravala. Od samog početka.
— Kako nisi namjeravala? — zagrcnuo sam se. — Sela si u taksi! Spakirala si se!
— Spakirao si ti mene — ispravila me. — I to s velikim entuzijazmom. A taksi je odvezao mene i moje torbe na drugo mjesto. Gdje me ne smatraju namještajem.
— Ti… ti mi se rugaš! — prštao sam, a lice mi je bilo u mrljama. — Ja sam ti rekao kako treba! A ti!
— Kako treba je kad se pita, Ante. A ne kad se kaže: ideš, i točka. — popravila je torbu. — K tome, nemoj zaboraviti. Do petka treba platiti najam za stan. Ja ondje više ne živim, pa je to odsad u potpunosti tvoja briga. Logično, zar ne?
— Vratit ćeš se doma i danas isto otići k materi! — viknuo sam, ne slušajući je. — Rekao sam — ideš! Dosta je izmotavanja!
Tihana me pogledala bez ikakvog osmijeha. Glas joj je bio miran i hladan.
— Ante. Slušaj pažljivo. Ako mi još jednom nešto zapovjediš — ovdje, na ovom pragu, ne maknuvši se s njega — otvorit ću mobitel i podnijeti zahtjev za razvod. Preko interneta, u tri dodira. Želiš provjeriti?
Zašutio sam. Otvorio usta — i nisam našao riječi.
— Ne prijetim — dodala je mirno. — Samo te obavještavam o uvjetima. Kako ti voliš. Odlučeno.
I otišla je lakim korakom, ne osvrnuvši se. Nije rekla kada će se vratiti. Nije rekla ni hoće li se uopće vratiti.
Ostao sam stajati. Bijes se negdje ispuhao, a na njegovo je mjesto došao ljepljiv, neugodan strah. Odjednom sam shvatio da je ona doista otišla — s koferom, s torbama koje sam joj ja vlastitim rukama spakirao. Kao da sam je izbacio kroz vrata. Kao da sam je istjerao. A ja sam je volio. I nisam mislio, nisam vjerovao da ona to može — tako čvrsto, tako mirno, uzeti i otići od mene.
Zazvonio je telefon. Vedrana.
— Ante, pa što je s roditeljima?! — zapjenila je sestra. — Kad će Tihana napokon doći?
— Nikada — rekao sam. — Neće doći. Ako hoćeš — sama sjedni i idi k materi.
— Kako si dopustio da sa mnom razgovaraš takvim tonom?! — planula je.
— A svoje tri tisuće kuna gurni dublje u torbicu — odbrusio sam i čuo kratke signale. Vedrana je prekinula vezu.
Sjeo sam na rubnik pred zgradom. Nisam nigdje otišao. Odlučio sam pričekati večer. Pričekati Tihanu. I razgovarati s njom. Bez „odlučeno”. Bez „ideš, i točka”. Samo razgovarati. Ako me još uopće želi slušati.
Sjedio sam i mislio kako je tvrdoća, kojom sam se toliko ponosio, bila obična svojeglavost. I kako sam čovjeka pokraj sebe uzeo kao stvar koju je moguće premjestiti s police na policu. A stvar je ustala i otišla. Na svojim nogama. S mojim koferom.
Naučio sam, možda prekasno: ljubav nije naredba, briga nije teret koji se smije prebaciti na druge, a od osobe ne praviš predmet ako želiš da ostane. Jer predmet se ne može izgubiti, ali osoba može otići. I otišla je.
