Lada ima četrdeset i tri godine, a Ivan pedeset i šest. Žive zajedno u njenom jednosobnom stanu na rubu Zagreba već treću godinu nisu u braku, ali se smatraju partnerima. Ivan to objašnjava prijateljima: Samo smo zajedno. Lada na početku misli da je to privremeno, da će se nešto promijeniti, ali vrijeme prolazi, a njihov status ostaje isti, kao da iznad njih visi nevidljivi natpis nije žena.
Ivan posjeduje vikendicu. Mala, ali njegova. Svaki vikend odlazi tamo raditi u vrtu, popraviti nešto, udahnuti svjež zrak. Ladu ne odvlači uvijek posla ima puno, a ponekad vrijeme nije prikladno. Međutim te subote zove: Idemo, pripremit ćemo roštilj, odmoriti se. Lada se raduje, jer rijetko takvu ponudu čuje.
Krenu rano ujutro. Sunčano je. Ivan je u dobrom raspoloženju, pri putu priča o susjedu s druge vikendice koji je loše postavio ogradu. Lada slušaju polako, gleda kroz prozor na prolazna sela. Kad stignu, Ivan odmah započinje. Iz prtljažnika vadi vreće s mesom kupio ju po akciji u Lidl jučer, hvali se koliko je uštedio. Lada ga pita može li pomoći, ali on odmahuje: Ja sam. Ti postavi stol. Ton mu zvuči kao da je ona samo pomoć u kuhinji, ne njegova žena.
Marinadu pravi po starom receptu. Sirće lije iz boce pravo u posudu, bez mjere. Luk reže grubo, papriku posipa, još neku mješavinu začina nabavlja na tržnici od starice koja tvrdi da je tajni sastav. Ivan sve radi kao da je u kulinarskom showu, komentira svaki pokret, objašnjava kako treba. Lada tiho postavlja tanjire na stol.
Meso se marinira pola sata. Cijelo vrijeme Ivan kruži oko roštilja, dodaje drva, provjerava žar. Voli takve trenutke kad sve kontrolira i on je glavni. Lada sjedi u vrtnoj stolici, pije čaj iz termo šalice. Razgovor ne teče on je okupiran, ona samo čeka.
Kad roštilj napokon bude spreman, Ivan svečano stavlja prvi ražnjić pred nju. Probaj, ovako negdje nećeš naći. Lada uzme komad, žvače i shvati da nešto nije u redu. Meso je tvrdo, žilavo. Okus je iznenađujuće oštar, kisel sirće eksplodira u ustima.
Pokušava zadržati neutralan izraz, proguta. Uzme drugi komad ista priča. Ivan je gleda s očekivanjem, čeka oduševljenje. Tada Lada odluči biti iskrena: Ivane, ovo je stvarno kiselo i previše tvrdo. Rekla je mirno, bez optužbi, kao da komentira da je čaj ohlađen ili da je kiša započela.
Ivan zastane s ražnjićem u ruci. Lice mu se odmah stisne, postane kameno. Polako spušta ražnjić na tanjur i pogleda Ladu kao da ju je izdao.
Trudio sam se, cijeli jutro radim na tome. A tebi opet ništa nije po volji. Glas mu se uzdiže, povrijeđen. Lada se iznenadi što je ona rekla? Nije li pošten odgovor dozvoljen?
Samo govorim kako je. Možda sam previše sirćeta stavio pokušava ublažiti situaciju. Ali Ivan je već uzbuđen. Ustane, počne lutaći naprijed-nazad. Ako ti se ne sviđa, ne jedi. Nije mi ti kuhar u restoranu. Ovo je moja vikendica, moj roštilj, moja pravila. U njegovom tonu čuju se note koje Lada prije nije čula ili nije htjela čuti.
Ivane, što to? Nije mi namjera počinje, ali on preseca:
Znaš što? Pakiraj se. Pošalji se kući, ako ti ovdje ništa ne odgovara.
Prvih nekoliko sekundi Lada misli da se šali. Nasmije se nervozno. Takve stvari se, po njenom mišljenju, događaju samo u serijama ljudi ne izbacuju druge iz kuće zbog roštilja.
Ozbiljno? pita.
Potpuno ozbiljno. Ovo je moj dom i ne trebam kritiku. Gleda ga usredotočeno, tražeći barem najmanju naznaku da će se smiriti, nasmijati i reći samo šala. Ali Ivan stoji s kamenom licem, prekriženim rukama, čekajući da se podigne i ode.
U tom trenutku Ladi počinje dolaziti hladan osjećaj po leđima. Nije to samo ljutnja zbog roštilja. To je više od hrane to je to što se usudila imati svoje mišljenje, što je usudila reći da joj nešto ne odgovara, u njegovom domu, na njegovoj teritoriji.
Lada ustane. Tiho počinje pakirati svoje stvari mobitel, torbu, jaknu. Ruke joj drhte, ne od straha, nego od unutarnjeg uzbuđenja. Živi s njim tri godine tri godine kuhala, perila, čekala ga s posla, dijelila isti stan, istu krevet. A on je zbog jedne primjedbe o roštilju izbacuje je na svjetlo dana, na vikendicu koju je sam pozvao. Ivan je odvede do vrata, hoda iza nje, ne pomaže nositi torbu. Lada se jednom okrene on stoji na trgu, gleda je težkim pogledom, ne poziva je natrag, ne ispričava se, samo gleda kako odlazi.
Do Zagreba putuje dva sata najprije pješke do autobusne stanice, zatim mikrobusom. Cijelim putem pokušava shvatiti što se dogodilo. Kako dan koji je počeo sunčano i s nadom na ugodne vikende pretvara u ovo? Kako primjedba o hrani postane izgovor da je netko izbačen?
Kasnije shvati da nije uopće riječ o sirćetu i mesu. Nije ni o roštilju. Riječ je o tome da se Ivan uvijek osjeća gospodarom svega. Vikendice, odnosa, njenog života. A ona je bila gost u tom sustavu, udoban gost sve dok je šutjela i pristajala. Kad je otvorila usta i izrekla svoje, gost je mogla biti istjerana u bilo kojem trenutku. Tri godine Lada je mislila da grade nešto zajedničko, a u stvarnosti živjela je po njegovim pravilima, i to i u svom stanu. No, i tamo je on osjećao da je glavni, a na vikendici je bio jedini vladar.
Uvečer istog dana Ivan joj pošalje poruku. Jednu: Ispričaj se i vrati se. Lada dugo gleda ekran, zatim blokira njegov broj i počinje skupljati njegove stvari iznenađujuće ih je bilo puno za tri godine.
Tjedan dana kasnije on dođe po svoje stvari. Lada iznese sve u hodnik, ne pušta ga u stan. Ivan pokušava razgovarati da nije trebao reagirati tako, da sve mogu riješiti razgovorom. Ali njegov glas ostaje isti, s zahtjevnim tonom, uvjeren da je ona u krivu.
Lada jednostavno zatvori vrata.
A roštilj, onaj isti, ostane na stoliku na vikendici. Ohladi se, osuši, prekriva muhe. Beskoristan, baš kao i oni odnosi u kojima je jedan imao pravo glasa, a drugi samo pravo šutjeti i pristajati.
