Vera Kovačević uspjela je sklopiti se za vrata ostave u jednoj sekundi prije nego se ključ okrenuo u bravi.
Nagnula se uz policu s konzervama, dotakla unutarnju ručicu i povukla se toliko da je ostala pukotina širine prsta, ne veća.
Disala je ponekad, drhteći glasom, i stisnula usne šakom, jer je hodnik bio potpuno tih; i svaki šum bi odjeknuo po stanu.
Vrata su se odškrinula.
Vlado Babić zadrhtao je kašaljkom, zakoračio u predvorje. Vera kroz usku pukotinu vidjela je njegove ruke: dva bijela papirnata vrećice s namirnicama, zbijene do koljena, užadna drška urasla mu je u prste.
Mama! uzviknu je. Jeste li kod kuće?
Vera je stisla šaku još čvršće.
***
Do cijele ove priče Vera je živjela sama već petu godinu. Ako je iznenada nestalo, kako to često biva kod onih koji tiho trpiju bol srce nije izdržalo i sve je prekinuto.
Prva godina bez njega bila je najteža: ne tuga je slomila Veru, ona je znao izdržati, ali tišina u stanu je vrela do rubova. Kruno Novak se smijao pred televizorom tako glasno da je svaka riječ dopirala do kuhinje.
U kupaonici je pjevao neobuzdano, mijenjao riječi i melodiju, ne stiduo se ni zašto. Sad, zatvorenim vratima kupaonice, ništa se ne čulo osim tutnjave cijevi, a taj tutnjava zvučala je Veri kao grom.
Kćer Lada Babić pritegnula je iz Splita u prve dane. Provela je dva tjedna: čistila, kuhala, noću se sjedila na majčinu krevetu i jednostavno bila tu, ne tražeći razgovor. To je bilo dragocjeno.
Sin se nije pojavio ni tada ni kasnije. Vlado nije bio doma jedanaest godina, i Vera je davno prestala glasno objašnjavati zašto, iako je sve to iznova i iznova vrtila u glavi kao zapetljana gramofonska ploča.
Priča o njegovom odlasku bila je bolna i zamršena, kako je to kad se istina dugo skriva pod podom. Vlado je od djetinjstva bio težak: oštar, temperamentan, s ispadi na svaki način.
U školi je jedva prolazio, u šestom razredu ponovio godinu i izašao iz nje s trojkama kroz drvo. Sestra mu, Marija, bila je potpuna suprotnost: mirna, primjerena, iz škole donosila je jedine petice.
Vlado je bio ljut na sestru, na opomene se sprječavao, a Kruno je ponekad izbijao iz sebe, iako se svegućkom trudio suzdržati.
Kad je Vladu napunilo devetnaest, Kruno ga je poslao na ljeto k baki Klavdiji, starijoj gospođi u selu kod Rijeke. Mislio je: neka radi rukama, diše zemlju, odmakne se od gradske lijenosti.
Klavdija je bila ravna do grubosti, nije znala držati jezik za zubima i nije to smatrala potrebnim. Kad je Vlado nešto zamrljao u vrtu, ona mu je uzburkala srce i rekle:
Pa što još od tebe očekivati, mladiću.
Vlado se vratio u Zagreb istog dana. Ostavio je torbu u predvorju, krenuo u kuhinju, sjedio i tiho, gotovo bez intonacije, upitao:
Je li to istina?
Vera je pogledala Kruna. Kruno je pogledao nju.
Oboje su dugo planirali reći mu to kada dođe pravi trenutak, samo su stalno odgađali, uvjeravajući jedno drugo da još nije pravo vrijeme, da će još malo odrasti.
Istina rekla je Vera. Uzeli smo te iz kuće dok si još beba, imao si osam mjeseci. Vrištao si užasno, cijelu sobu napunio škripu, a kad nas je ugledao, ušutkao se i pogledao me.
Tada sam Krunu rekla: naš, nema više mjesta.
Vlado je ustao i otišao u svoju sobu. Oni s Krunom su sjedili u kuhinji do ponoći, pričali o svemu osim o tome, jer o tome nisu znali kako govoriti.
Nekoliko dana kasnije Vlado je nestao. Ponio je sa sobom novac koji su Kruno i Vera štedjeli za njegovu sobu u studentskom domu, želeći iznenađenje za jesen.
On je prvi napravio svoje iznenađenje.
Kruno o njemu rijetko je govorio naglas. Navečer je dugo sjedio uz prozor i gledao u ulicu.
Vera je vidjela kako pati, ali nije se usudila postaviti pitanja: Kruno je imao svoj način suočavanja s boli tišinu, i ona je to poštivala. Nakon nekoliko godina njegovo srce je prestalo.
Vlado se pojavio početkom travnja. Lukavo je kucao, nije zvono, nego baš kucao, kao da nije bio siguran hoće li mu otvoriti.
Vera je otvorila vrata i nekoliko sekundi stajala gledala ga: tridesetogodišnji čovjek s vidljivom bradom, lagano savijen, u rukama vrećica mandarina.
Mama rekao je. Oprosti me. Dario sam gluposti.
Kao pravi dječak.
Stajala je i nije znala što učiniti.
Želim nadoknaditi dodao je. Ako mi daš šansu.
Zagrabila ga je na pragu. On se zatim nespretno, s laganim zastojem, zagrlio, kao da ljudi koji dugo nisu bili u zagrljaju zaborave kako to ide.
Za večeru je pričao: radio je kao kuhar po cijeloj zemlji, od Splita do Dubrovnika, počeo je u jeftinim fastfoodima, a zatim napredovao do finih restorana. Zaista je bio dobar kuhar.
Vera je gledala kako vješto rezbaruje piletinu i pomislila: život je čudno složen čovjek nestane jedanaest godina, a onda se vrati i prži ti kebab.
Ostao je živjeti. Zauzeo je svoju staru sobu, razvrstao stvari po policama, ujutro kuhao kašu ili jaja.
Vera je zvala Ladu svako veče.
Vratio se, kažeš Lada šutjela je na drugoj strani. I kako stoji?
Dobro. Uredan.
Kuhar je vješt.
Mama, jesi li sigurna da je sve u redu? Jedanaest godina je prošlo, ipak.
Lado, on je moj sin. Što ti, ne biću tvoja.
Zovela je rođake po cijeloj zemlji, svima govorila: Vlado se vratio, Vlado je kod kuće. Rođakinja iz Samobora šaptala je po telefonu da nema dima bez vatre i da se ljudi ne vraćaju s mjesečevih otoka.
Vera je odgovarala da ne mora drmadati, sve je u redu.
Otprilike dva tjedna kasnije Vera je primijetila da se umara jače nego prije. Do večeri je glavu ispunila vata, ujutro je bila mutna. Zaključila je da je to proljeće: nedostatak vitamina, promjene tlaka, starost. Šezdeset je godina, zdravlje je nesigurno, a nema se čega žaliti. Glavno je da je sin blizu.
Lada je večerala pitanja o zdravlju, Vera je odgovarala da je u redu, malo se umara, ali će proći.
Možda bi trebala ići liječniku?
Ma da, neću po svakom umoru trčati u kliniku. Tamo čekaju dva tjedna da te prime, pa će i tako proći.
Nije prolazilo. Mučnina se pojačavala, glava je postajala teža do ručka.
Vera je pila vitamine, pravila šipak i trudila se ne vrtjeti misli u krug.
Te noći se probudila rano, prije šest. Ispred prozora se prostirala siva travanjsku nebo, ulice su bile prazne.
Usta su joj se osušila tako da je jedva progutala, obula papuče i krenula u kuhinju po vodu. U hodniku nije upalila svjetlo: poznala je stan kroz pamćenje, svaki zakret.
Upravo kad nije stigla do kuhinje, zastala je.
Vlado je stajao pokraj štednjaka. Jedna ploča gorjela, ispod lonca s kašom. Držao je mali prozirni paketić s prahom i pažljivo ga prosuo u lonac. Zatim uze šaku i temeljito promiješa.
Vera se povukla po hodniku, došla do spavaće, legla u krevet i povukla pokrivač. Ležala je, gledala u strop širom otvorenih očiju. Nakon nekoliko minuta škripa vrata spavaće.
Zatvorila je oči i disala jednako, kao u snu. Osjećala je kako Vlado gleda kroz otvor vrata. Stajao je, zatvorio je vrata.
Ustisnula je ulazna vrata.
Vera otvorila oči. Vanjski svijet se budio. Počela je izmišljati datume: kad je počela boljeti, kad je došla mučnina, kad je došla ta olovna umornost. Oduzimala je natrag. Izdavalo se da sve počinje onog dana kad je Vlado ušao i preuzeo kuhanje.
Ustala je, obukla odjeću i odlučila ići do susjede Tamare na trećem katu: Tamara Jurić bila je razborita gospođica, nije šaptala bespotrebno i znala je rješiti situaciju bez suza. Vera je već navlačila kaput kad se ključ okrenuo u bravi.
Nije uspjela ni shvatiti kako se našla u ostavi.
U pukotini je pratila kako Vlado vadi telefon i prilaže ga u uho.
Halo. Da, već sam kod kuće. Pauza. Ne, starica je nestala, nije je tu. Prošeta je hodnikom. Ne brini, pričam.
Još malo joj je bilo. Mislila je da je to vitamični deficit ili tlak. Šušti promrmljao je. Kako će sve završiti, stan ćemo brzo proslijediti, to nije teško, i odmah ću doći.
Živjet ćemo!
Vera je stajala nepomično, držala šaku na usnama i gledala kroz pukotinu na sina.
Jao, opet sam zaboravio apoteku, zaoštrio je on, razljutio. Morat ću se opet preći. Prozvao je. Dobro, uskoro ću, čekaj.
Vrata su se zatvorila. Na stepeništu su se utišali koraci.
Vera je izašla iz ostave i stajala usred predvorja. Dugoro gledala je njegovu jaknu na vješalici, njegove cipele kod praga, ključeve od gornjeg brava na polici. Donji bravu imala je samo na svoj ključ, rezervni nije nikome dala.
Torbu je spakirala za dvadeset minuta: dokumente, penzijski karton, malu fotografiju Kruna u okviru.
Nazvala je Ladu.
Mama, što je to tako rano? Lada zijevla je u slušalicu.
Razmišljam, Lado. Idem kod tebe.
Dugo sam se nedostajala.
Dođi, naravno. Kada?
Danas.
Danas?! Lada se probudila. A Vlado? Neka i on dođe, želim konačno vidjeti brata.
Vlado je otišao na posao, nema ga. Samo ja dolazim.
Onda pošalji broj vlaka, čekat ću.
Vera je odložila telefon. Uzela je Vladovo odjeću koja se nakupljala cijeli mjesec: nekoliko majica, brijač, izlizanu knjigu, pažljivo spakirala u njegovu torbu i zatvorila patent.
Postavila je torbu na katnicu kod ulaza.
Iz džepa izvadila je list papira i perom. Polako, čitko napisala:
Vlado. Volim te, uvijek sam voljela i, očito, uvijek ću voljeti, iako nisi zaslužio.
Zato ne idem u policiju. Ali ti više ne želim gledati.
Nikada. Mama.
Spustila je list i položila ga na vrh torbe.
Izašla je. ZaključalaVera je krenula prema željezničkoj stanici, noseći težinu svoje odluke i tiho se nadala da će jutro donijeti novi početak.
