**31. svibnja 2026.**
Ne, Stjepane, a što će ona učiniti? Moja žena je poput drva sve joj je jednako. Nema emocija, nema karaktera. Ne brini, kupca za njezin stan već sam našao.
Stajala sam u hodniku, rukama pune vreća. Ključevi su još škljocali u bravi još nisam uspjela zatvoriti vrata za sobom. U vrećama su bili krumpiri, luk, pileći bataci, ječam u akciji i tri jogurta za Krešimira on voli samo bijele, bez šećera. Pitala sam se hoću li uspjeti otopiti meso ili ću ga baciti na tavu kao led i završiti s parenim, a ne prženim.
Vlado je stajao naslonjen na ulaz, držeći telefon na ramenu, miješajući svoj instantni kavu s tri žlice šećera. Nikada nije oprano posuđe posle sebe.
Neće ni primijetiti ništa, nastavio je i popio iz šalice. Rekaću papiri za prepis, potpišeš. Ona mi vjeruje. Drvena je. Nema osjećaja, nema karaktera. Domaćica je besplatna.
Nasmijao se. Prepoznao sam taj smijeh tako se smijao s prijateljima u garaži dok sam ja prala suđe poslije njihovih druženja. Tako se smijao kad je Krešimir pao s bicikla i ja trčala s gelom, a on samo reče: Pa što si ti krca, neka sam ustane.
U ušima mi je brujalo kao prije visokog krvnog tlaka. Prsti su se čvrsto uhvatili u ručke vreća, celofan je uboden u dlanove dok su se formirale bijele linije. Polako sam položila namirnice na pod. Uzela sam telefon i uključila diktafon.
Iz kuhinje je dopirao šapat Vlado je već raspravljao sa Stjepanom o ribarskim kukama i sutrašnjem izletu na jezero. Prvo izbacuje otrov, pa onda prelazi na besmislice, kao da se ništa nije dogodilo, kao da sam i ja zaista drvena.
Položila sam telefon na pukotinu poluotvorenih vrata i čekala dok nije pozdravio Stjepana i obećao: Posložit ću posao sljedeći tjedan.
Nakon toga Vlado je spustio slušalicu, škrgnuo i potrčao papučama prema frižideru. Isključila sam snimku, spustila telefon u džep, uzela vreće i tiho se provukla pored kuhinje u spavaću sobu. Zatvorila sam vrata i naslonila se leđima o okvir.
Ispod bradavice mi je gorio hladni plamen željela sam vrištati ili se valiti kao pas. Dvadeset četiri godine braka. Krešimir, škola, fakultet, njegovi krediti koje sam otplaćivala od plaće. Njegova majka, koju sam vozila u bolnicu tri puta tjedno do kraja njezine smrti. Njegove čarape, kotlete, stalno Ljubavi, gdje je moja plava košulja?. I sada sam drvena. I kupac je već tu.
Srela sam se na krevet, pogledala svoje ruke. Na njima je bila prašina od ječma. Pogledala sam vjenčani prsten tanak, izlizani. Poklonio ga je kad smo još živjeli u studentskom domu i jeli tjesteninu s kečapom. Želja mi je bila da ga izvadim i bacim kroz prozor, ali nisam. Duboko udahnula, kao što me je majka učila: Ljubice, ako te netko povrijedi, najprije prebroj do deset, pa onda odluči što ćeš učiniti.
Došla sam do dvadeset. Ustala, oprala se ledenom vodom i izvukla iz ladice staru bilježnicu. Našla sam broj telefona MUPa zapisivala sam kad sam podnosila zahtjev za invalidnost mame.
U slušalici je dugo svirala ženska glas: Zabranu registracijskih radnji može se postaviti putem portala, ali je bolje doći osobno. Rekla sam da ću doći odmah.
Bilo je otprilike tri sata poslijepodne. Vlado je bujao u kuhinji vjerojatno je pržio jaja. Izašla sam u hodnik, obukla kaput.
Kamo ideš? pitao je, ne okrećući se. Tava je škripala.
Po kruh. Za večeru nema krckanja.
U redu, uzmi i cigarete za mene.
Ušla sam u lift. Osjećala sam trzaj u prsima, ne od straha, nego od spoznaje da prvi put u 24 godine radim nešto bez njegovog odobrenja. Čak smo boje zidova birali zajedno, a on bi onda rek’o: Bež dosadno, trebao je biti zelen. Šutjela sam.
U Uredu za građane bilo je prazno. Djevojka za prozori dugo je gledala dokumente.
Želite li zaista postaviti zabranu? Bez vaše osobne prisutnosti nitko, čak ni putem punomoći, neće moći prodati, pokloniti ili zamijeniti stan.
Točno.
Pritisnula je tipke. Petnaest minuta kasnije izašla sam na ulicu s papirićem. Pošuljala ga u unutarnji džep kaputa, tamo gdje je bio i telefon s snimkom.
Vratio sam se kući s bagetom i pakiranjem njegovih omiljenih cigareta. Vlado je ležao na kauču, gledao akcijski film. Otišla sam u kuhinju, upalila kuhalo za vodu. Na tavi su ostali izgoreniji ostaci jaja. Isprala sam ih, po navici.
Bilo je oko sedam, netko je zakucao na vrata. Vlado je skočio, podigao majicu.
Aha, netko dolazi. Ljubo, stavi kuhalo, doći će dobar čovjek.
Prikinnula sam.
U hodnik je ušao čovjek oko pedeset godina, u skupom kaputu, s aktovkom. Vlado je skočio, nasmiješio se.
Upoznajte, Oleg Borisović, agent za nekretnine. Radi se o prodaji stana.
Izašla sam iz kuhinje, brisajući ruke ručnikom. Pogledala sam Vlada na njegovom samouvjerenom licu.
Vlado, sjećaš li se, jutros si razgovarao sa Stjepanom?
Zastao je. Osmijeh mu je polako slazio kao loše zalijepljene tapete.
Što? bilo je nešto, a što?
Nazvao si me drvenom ženom i rekao da si našao kupca za moj stan. Rekao si da ništa neću znati.
Tišina. Agent je prešao s jedne noge na drugu. Vlado je najprije bledo, a zatim mu su se obrašili neujednačeni tamni mrlje na obrazu.
Što pričaš, Ljubo? počeo je, ali podigla sam ruku.
Ne, ne treba. Čula sam sve. Evo.
Izvadila sam telefon i pustila snimku. Glas mu je ispunio sobu: Žena mi je drvena kupca za stan sam već našao ona mi vjeruje domaćica je besplatna
Agent se povukao prema vratima.
Vlado, niste li mi rekli da postoje neke komplikacije?
Vlado me je gledao kao stranca.
Snimaš li? Pratiš me? zapričao je.
Stajala sam iza vrata s vrećama namirnica kupljenih od moje plaće, da ti, Krešimir i njegova djevojka imate večeru. A ti si u to vrijeme prodavao moj dom. Moj, Vlado. Ne naš. Mamin.
Zakoračio je prema meni, ali sam nastavila mirno:
Još jedno. Danas sam bila u Uredu za građane i postavila zabranu bilo kakvih radnji s apartmanom bez moje osobne prisutnosti. Dakle, tvoj kupac pokazala sam na agenta može tražiti drugi. Ovaj se više ne prodaje.
Agent je ustao.
Mislim da ću ići. Vlado, javimo se. Oprostite.
Izlazi kroz vrata.
Sada smo sami. Vlado stoji usred sobe, hvata zrak u usta kao riba na obali.
Što si učinio? Uništio si sve! Imali smo planove!
Ti si imao planove. Ja sam imala vjeru. I ti si ju danas srušio. Nazvao me drvenom. Pa, drvo gori. I ja sam izgorjela.
Sjeo je na kauč, pokrio glavu rukama.
Ljubice, oprosti. Sve se srušilo. Nisam htio. To je Stjepan posložio
Stjepane, nasmijala se, uvijek je netko drugi kriv. Nisi ti onaj koji 24 godine živi na moj račun, pije moj čaj, spava u mojim plahtama i tretira me kao dekoraciju.
Skinula je prsten. Položila ga na stolić.
Sutra podnosim zahtjev za razvod. Stan ostaje moj to je mamin nasljedstvo, nemaš prava na njega. Stvari skupljat ćeš za tjedan dana. Krešimira ću sama objasniti, on je već odrastao.
Ljub
Ne, nemoj. Ne znaš koliko mi je sada lako. Po prvi put nakon mnogo godina ne razmišljam o večeri. Razmišljam da imam dom. I da sam ja sama.
Ušla sam u spavaću, zatvorila vrata. Telefon je zapevao poruka od prijateljice: Kako ti je prošao dan?
Odgovorila sam: Odlično. Prestala sam biti drvena.
Ujutro sam se probudila u sedam. Umjesto da trčim staviti kuhalo za Vlada, zgrabila sam ogrtač i skuhala kavu za sebe. Zrnučnu, s cimetom. Vlado pije samo instant. A ja uvijek volim svježe mljevenu.
On je izašao iz sobe s namrgođenim licem, pogledao moj džezve.
A ja?
Vlado, vrijeme je da nađeš novu domaćicu. Drvena ponekad oživi.
Uzela sam gutljaj. Kava je bila žestoka, vruća. Ruke su i dalje drhtale, a šalica je udarila u zube. Ali to je bila najbolja kava u mom životu, jer sam je skuhala samo za sebe.
Ustalo je na vrata. Otvorila sam. Na pragu je stajao Oleg Borisović, agent, bez aktovke, i dalje u skupom kaputu, ali izgubljen.
Oprostite što dolazim rano. Vaš suprug je jučer spomenuo da je stan vaš, ali ja to nisam znao Želio bih vam ponuditi svoje usluge. Ako odlučite prodati ili kupiti, tu sam, pošteno, bez zamki.
Zarazila sam se šokom. Stajala sam i gledala ga. Iz kuhinje je izašao Vlado s izobličenim licem.
Što radiš ovdje? uzviknuo je.
Radim, mirno je odgovorio Oleg. Sada imam novog klijenta.
Dao je vizitku. Uzela sam je, prelistavala, zatim pogledala Vlada, njegovu bespomoćnu ljutnju, i agenta s profesionalnim osmijehom.
Znaš, Oleg, razmislit ću. Ali ne danas. Danas planiram kupiti mačku. Možda i novi tavek.
Agent je kimnuo, pozdravio se i otišao. Vlado je nešto šapnuo i nestao u sobi. Ja sam zatvorila vrata, naslonila se leđima o njih i tiho se nasmijala. Po prvi put nakon mnogo godina smijala sam se u vlastitom hodniku.
Dok sam dovršavala kavu, osmijeh mi nije silazio s lica. Mačku ću nazvati Marta, po onoj koja je živjela u našoj obitelji kad je tata predao njenu dlaku susjedima dlaka po cijelom stanu. Sad će mi Marta biti moja. Nitko neće smatrati da je dlaka problem.
**Lekcija:** Ne tretiraj partnera kao drvo; kad ga izrežeš, sam ćeš se zapaliti.
