«Ako ti se ne sviđa, idi kući»: 56‑godni sugaž izbacio me s vikendice — i konačno sam shvatila što sam bila u toj veziTada sam shvatila da sam cijelo vrijeme bila samo gost u njegovom vlastitom domu.

Lada ima četrdeset i tri godine, a Ivan pedeset i šest. Žive zajedno u njenom jednosobnom stanu na rubu Zagreba već treću godinu nisu u braku, ali se smatraju partnerima. Ivan to objašnjava prijateljima: Samo smo zajedno. Lada na početku misli da je to privremeno, da će se nešto promijeniti, ali vrijeme prolazi, a njihov status ostaje isti, kao da iznad njih visi nevidljivi natpis nije žena.

Ivan posjeduje vikendicu. Mala, ali njegova. Svaki vikend odlazi tamo raditi u vrtu, popraviti nešto, udahnuti svjež zrak. Ladu ne odvlači uvijek posla ima puno, a ponekad vrijeme nije prikladno. Međutim te subote zove: Idemo, pripremit ćemo roštilj, odmoriti se. Lada se raduje, jer rijetko takvu ponudu čuje.

Krenu rano ujutro. Sunčano je. Ivan je u dobrom raspoloženju, pri putu priča o susjedu s druge vikendice koji je loše postavio ogradu. Lada slušaju polako, gleda kroz prozor na prolazna sela. Kad stignu, Ivan odmah započinje. Iz prtljažnika vadi vreće s mesom kupio ju po akciji u Lidl jučer, hvali se koliko je uštedio. Lada ga pita može li pomoći, ali on odmahuje: Ja sam. Ti postavi stol. Ton mu zvuči kao da je ona samo pomoć u kuhinji, ne njegova žena.

Marinadu pravi po starom receptu. Sirće lije iz boce pravo u posudu, bez mjere. Luk reže grubo, papriku posipa, još neku mješavinu začina nabavlja na tržnici od starice koja tvrdi da je tajni sastav. Ivan sve radi kao da je u kulinarskom showu, komentira svaki pokret, objašnjava kako treba. Lada tiho postavlja tanjire na stol.

Meso se marinira pola sata. Cijelo vrijeme Ivan kruži oko roštilja, dodaje drva, provjerava žar. Voli takve trenutke kad sve kontrolira i on je glavni. Lada sjedi u vrtnoj stolici, pije čaj iz termo šalice. Razgovor ne teče on je okupiran, ona samo čeka.

Kad roštilj napokon bude spreman, Ivan svečano stavlja prvi ražnjić pred nju. Probaj, ovako negdje nećeš naći. Lada uzme komad, žvače i shvati da nešto nije u redu. Meso je tvrdo, žilavo. Okus je iznenađujuće oštar, kisel sirće eksplodira u ustima.

Pokušava zadržati neutralan izraz, proguta. Uzme drugi komad ista priča. Ivan je gleda s očekivanjem, čeka oduševljenje. Tada Lada odluči biti iskrena: Ivane, ovo je stvarno kiselo i previše tvrdo. Rekla je mirno, bez optužbi, kao da komentira da je čaj ohlađen ili da je kiša započela.

Ivan zastane s ražnjićem u ruci. Lice mu se odmah stisne, postane kameno. Polako spušta ražnjić na tanjur i pogleda Ladu kao da ju je izdao.

Trudio sam se, cijeli jutro radim na tome. A tebi opet ništa nije po volji. Glas mu se uzdiže, povrijeđen. Lada se iznenadi što je ona rekla? Nije li pošten odgovor dozvoljen?

Samo govorim kako je. Možda sam previše sirćeta stavio pokušava ublažiti situaciju. Ali Ivan je već uzbuđen. Ustane, počne lutaći naprijed-nazad. Ako ti se ne sviđa, ne jedi. Nije mi ti kuhar u restoranu. Ovo je moja vikendica, moj roštilj, moja pravila. U njegovom tonu čuju se note koje Lada prije nije čula ili nije htjela čuti.

Ivane, što to? Nije mi namjera počinje, ali on preseca:

Znaš što? Pakiraj se. Pošalji se kući, ako ti ovdje ništa ne odgovara.

Prvih nekoliko sekundi Lada misli da se šali. Nasmije se nervozno. Takve stvari se, po njenom mišljenju, događaju samo u serijama ljudi ne izbacuju druge iz kuće zbog roštilja.

Ozbiljno? pita.

Potpuno ozbiljno. Ovo je moj dom i ne trebam kritiku. Gleda ga usredotočeno, tražeći barem najmanju naznaku da će se smiriti, nasmijati i reći samo šala. Ali Ivan stoji s kamenom licem, prekriženim rukama, čekajući da se podigne i ode.

U tom trenutku Ladi počinje dolaziti hladan osjećaj po leđima. Nije to samo ljutnja zbog roštilja. To je više od hrane to je to što se usudila imati svoje mišljenje, što je usudila reći da joj nešto ne odgovara, u njegovom domu, na njegovoj teritoriji.

Lada ustane. Tiho počinje pakirati svoje stvari mobitel, torbu, jaknu. Ruke joj drhte, ne od straha, nego od unutarnjeg uzbuđenja. Živi s njim tri godine tri godine kuhala, perila, čekala ga s posla, dijelila isti stan, istu krevet. A on je zbog jedne primjedbe o roštilju izbacuje je na svjetlo dana, na vikendicu koju je sam pozvao. Ivan je odvede do vrata, hoda iza nje, ne pomaže nositi torbu. Lada se jednom okrene on stoji na trgu, gleda je težkim pogledom, ne poziva je natrag, ne ispričava se, samo gleda kako odlazi.

Do Zagreba putuje dva sata najprije pješke do autobusne stanice, zatim mikrobusom. Cijelim putem pokušava shvatiti što se dogodilo. Kako dan koji je počeo sunčano i s nadom na ugodne vikende pretvara u ovo? Kako primjedba o hrani postane izgovor da je netko izbačen?

Kasnije shvati da nije uopće riječ o sirćetu i mesu. Nije ni o roštilju. Riječ je o tome da se Ivan uvijek osjeća gospodarom svega. Vikendice, odnosa, njenog života. A ona je bila gost u tom sustavu, udoban gost sve dok je šutjela i pristajala. Kad je otvorila usta i izrekla svoje, gost je mogla biti istjerana u bilo kojem trenutku. Tri godine Lada je mislila da grade nešto zajedničko, a u stvarnosti živjela je po njegovim pravilima, i to i u svom stanu. No, i tamo je on osjećao da je glavni, a na vikendici je bio jedini vladar.

Uvečer istog dana Ivan joj pošalje poruku. Jednu: Ispričaj se i vrati se. Lada dugo gleda ekran, zatim blokira njegov broj i počinje skupljati njegove stvari iznenađujuće ih je bilo puno za tri godine.

Tjedan dana kasnije on dođe po svoje stvari. Lada iznese sve u hodnik, ne pušta ga u stan. Ivan pokušava razgovarati da nije trebao reagirati tako, da sve mogu riješiti razgovorom. Ali njegov glas ostaje isti, s zahtjevnim tonom, uvjeren da je ona u krivu.

Lada jednostavno zatvori vrata.

A roštilj, onaj isti, ostane na stoliku na vikendici. Ohladi se, osuši, prekriva muhe. Beskoristan, baš kao i oni odnosi u kojima je jedan imao pravo glasa, a drugi samo pravo šutjeti i pristajati.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

4 × one =

«Ako ti se ne sviđa, idi kući»: 56‑godni sugaž izbacio me s vikendice — i konačno sam shvatila što sam bila u toj veziTada sam shvatila da sam cijelo vrijeme bila samo gost u njegovom vlastitom domu.
M-am măritat pentru Koliță Copilăria fericită a lui Koliță s-a sfârșit la cinci ani. Într-o zi, părinții lui nu au venit să-l ia de la grădiniță. Toți copiii plecaseră deja, dar băiatul stătea la masă și desena pe el, pe mama și pe tata. Educatoarea se uita la el și, din când în când, își ștergea obrajii. La un moment dat, s-a apropiat, l-a luat în brațe, l-a strâns la piept și i-a șoptit: — Orice s-ar întâmpla, să nu-ți fie frică, Koliță. Acum trebuie să fii puternic. M-ai înțeles? M-ai înțeles, puiule? — Eu vreau la mama, a spus el încet. — O să vină mătușa și unchiul tău. Mergi cu ei, Koliță. Acolo vei găsi mulți copii ca tine, dar să nu plângi. Apoi s-a apropiat la el cu fața udă de lacrimi. După asta, l-au luat de mână și l-au condus la mașină. La întrebarea: „Când mă duc la mama mea?”, i-au spus că mama și tata sunt departe și azi nu pot veni după el. Pe Koliță l-au pus într-o cameră comună, printre alți băieței ca și el. Dar părinții nu au venit nici a doua, nici a treia zi. Băiatul a suferit foarte mult și a plâns nopțile, făcând febră. Abia după ce s-a însănătoșit, o doamnă cu halat alb i-a vorbit serios. I-a spus că părinții lui sunt departe, sus la cer, și nu pot coborî. Dar oricum sunt cu el, se uită la el și știu tot despre viața lui, deci trebuie să fie cuminte și să nu se îmbolnăvească, ca să nu-i întristeze. Dar Koliță n-a crezut-o. Privea cerul și nu vedea decât păsări și nori. Și a hotărât că, orice-ar fi, trebuie să-i găsească. Mai întâi, a cercetat atent curtea în timpul plimbărilor. A găsit o gaură mică după un tufiș, unde gratiile gardului erau îndoite. Doar pe jumătate putea să treacă pe acolo. Și a început să sape pe sub gard. Încetișor, a avansat, iar pământul era moale, cu nisip. În scurt timp, la baza gardului a făcut o ieșire. A trecut prin ea și s-a trezit liber. A fugit cât a putut de repede de locul acela urât – așa îi spuneau ceilalți copii „azil”. Dar nu cunoștea orașul și s-a rătăcit. Voia să-și găsească casa, însă toate casele erau la fel. Apoi, deodată, a zărit o femeie pe trecere seamănă perfect cu mama lui: avea aceeași rochie cu buline și coc ordonat de păr blond. — Mamă! a strigat Koliță. Ea nu l-a auzit și nici nu s-a întors. — Mamă! a ajuns-o din urmă și s-a prins de ea. Femeia s-a întors, s-a aplecat la el și l-a privit cu atenție. Nu era mama lui. Nina s-a îndrăgostit la douăzeci de ani pentru toată viața. Cu Vitalie făceau pereche minunată. S-au întâlnit întâmplător la dansuri, iar el, timid, a invitat-o la un dans lent. Au început să vorbească și nu s-au mai despărțit. Repede, în trei luni, s-au căsătorit. Au trăit în armonie, dar după trei ani Nina a aflat că nu poate avea copii. Soțul nu se putea împăca, iar Nina tot încerca tratamente peste tot. În cele din urmă au acceptat că nu pot avea un copil. Vitalie a propus să înfieze unul. Dar Nina ținea prea mult la el și i-a propus divorțul. Eram tineri, avea să-și găsească o altă femeie, să fie fericit. El a refuzat, spunând că nu o va părăsi niciodată. Așa că Nina a încercat să-l convingă că nu-l mai iubește, inventând că are pe altcineva. Vitalie a refuzat să creadă. În noaptea următoare, Nina n-a venit acasă. S-a întors dimineața devreme, mirosea a vin și apă de colonie bărbătească. La întrebările lui Vitalie, repeta că are pe altcineva. Până la urmă, a acceptat divorțul. Când Koliță a strigat-o pe Nina „mamă”, ea avea două luni de la divorț. Îi era dor de soț și suferea. Iar când un copil necunoscut i s-a prins de mână, inima i-a tresărit. — Ce s-a întâmplat, puiule, te-ai pierdut? a întrebat-o blând. — Îmi caut mama și tata. Mi-au spus că sunt pe cer, dar eu nu cred, a izbucnit Koliță în plâns. — Hai cu mine, stau aproape. Îți dau prăjituri bune, vrei? I-a luat mâna și au mers împreună. Acasă, băiatul s-a înfruptat din prăjituri și i-a povestit Ninei prin ce a trecut. Se vedea că nu mai gustase de mult ceva dulce – copiii mari i le luau și îl necăjeau și mai tare. Nina l-a întrebat: — Vrei, Koliță, să te iau la mine și să trăim împreună? Când vei crește, vei înțelege; și vei ajunge să-ți întâlnești părinții, dar peste multă vreme. Koliță a acceptat. Nina a sunat la orfelinat, a dus copilul, a cerut să fie mai atenți cu el. Îl vizita în fiecare zi, dar nu putea să-l ia acasă. Avea serviciu, apartament, dar nu și soț; unei femei singure nu i se dădea copil spre adopție. Atunci a hotărât să-i propună unui coleg de la muncă o căsătorie fictivă. Stas era proaspăt divorțat și, deși nu foarte serios, era coleg bun. A acceptat, dar contra cost: Cina la lumânare cu… „continuare.” Nina s-a simțit jignită, pentru că încă își iubea fostul soț. Când s-a dus la Koliță, băiatul avea un ochi vânăt: copiii mari îl bătuseră ca să nu mai spună la nimeni. Educatoarele povestiseră totul celor mari și iată cu ce s-a ales copilul. Atunci, Nina a acceptat propunerea lui Stas. A pregătit cina, s-a îmbrăcat în rochia roșie și a aprins lumânări. Îi era groaznic, dar trebuia să-l salveze pe Koliță, îi promisese. Când a sunat la ușă, a deschis și l-a găsit pe… fostul soț! — Vreau să vorbim, Ninuțo. Am urmărit tot timpul ce faci, dar niciodată nu am văzut vreun bărbat intrând sau ieșind de la tine… Chiar atunci, din lift, apăru Stas cu flori și șampanie. — Ninuțo, iată-mă! Vitalie a roșit, a strâns pumnii, dar a plecat în grabă. Nina l-a strigat, a încercat să-i explice, dar el a sărit repede în tramvai și a plecat. Nina s-a întors distrusă, l-a dat afară pe Stas și s-a întrebat ce va fi cu Koliță. Au trecut doi ani. Koliță stătea mândru la festivitatea de deschidere a școlii, cu costum și cămașă albă, buchet mare de flori pentru învățătoare. Era însoțit de părinți și de surioara mai mică, Marinuța. Ea era veselă, mereu în brațele tatei, iar mama avea rochia cu buline, preferata lui Koliță. Erau Nina, Vitalie și încă un copil adoptat. Pentru că Stas nu s-a dovedit chiar o canalie, s-a întâlnit cu Vitalie și i-a spus tot adevărul. Vitalie a venit a doua zi la Nina, au fugit la Starea Civilă, au adoptat imediat pe Koliță. Apoi pe Marinuța, când a ajuns și ea la orfelinat. N-au încetat să meargă la copii cu daruri. — Mamă, tată, vă promit că o să învăț bine, a zis Koliță privind spre cer. Nu vă supărați că am alți părinți acum. Îi iubesc mult, dar ei sunt doar pentru o vreme, până o să ne întâlnim. Acum știa de la ce au murit părinții biologici – a fost la mormântul lor. Duminicile mergea la Școala Duminicală de la Biserică, și-acum înțelegea ce înseamnă acel „cer”. Nina nu l-a ascultat pe soț, și a făcut cum a crezut ea. Dar soarta a vrut altfel și a ajuns să-l ia de două ori de bărbat pe Vitalie. De fapt, toți din poveste au rămas fericiți!