Čupko
Što gledaš kao vuk? Malo ti je? Ajde, dečki, još ga! Nježni glasček Mateje odjednom je prešao u vrisak, a Krešo je uvukao glavu među ramena, stisnutih šaka ispred sebe.
Koja korist? Nekoga bi s tim prestrašio? Mršav, sitan, ruke i noge kao olovke, a glava mu visi na tanjem vratu nego u pileta, pa svaki čas pomisliš da će odletjeti. Ukratko Čupko!
Nadimak su mu dali odmah čim je stigao u udomiteljsku obitelj.
Vidi, mama, jede kao pile! Kao da kljuca s tanjura!
Plavokosa djevojčica, nalik porculanskoj lutki više nego pravom djetetu, smiješno je namrštila nos i gurnula mu pecivo.
Evo! Jedi! Kaj te nisu hranili u tvojem domu?
Krešo nije uzeo pecivo, samo je stresao glavom tako jako da je udomiteljska mama, Rahela, zgroženo šapnula. Valjda se prepala da će mu glava otpasti.
A nije im htio objašnjavati da nije gladan. Hrane je bilo u domu koliko hoćeš, samo je on uvijek jeo tu i tamo, nikad previše. Naviknuo tako. Tek kasnije se ovdje naučio i na obilne porcije koje je Rahela velikodušno dijelila, i na košare pune keksa i bombona na stolu, čak i na zdjelu voća. Navikao je, bez pitanja uzimati što mu padne na pamet.
Rahela je skoro plakala prvih dana kad bi joj Krešo prišao pa pitao:
Smijem li uzeti jabuku? Samo jednu. Molim te
Naravno, dušo! Zašto pitaš? Samo uzmi jedi, nek ti je na zdravlje!
Ali on nije mogao drukčije. Trebao je potvrdu da kasnije ne bi netko gledao poprijeko i ispitivao što je uzeo bez pitanja.
Mateja, ta ista lutkica, često bi se smijala njegovoj nesigurnosti, ali nije dopuštala drugima da ga zadirkuju. Kasnije je Krešo shvatio da se igra s njim kao mačka s mišem. Mogla ga je osuditi, mogla i pustiti. A svi su, tko svjesno, tko nesvjesno, Mateji služili kao igračke. Voljela je promatrati tko će s kim zaratiti.
Lucija, kako ti imaš lijepu pletenicu! Mama ti ju je tako lijepo isplela danas! Zašto je Lovro rekao da ti je slama na glavi? Što uopće znači slama?
Četrnaestogodišnja Lucija, naivna i dobra ko kruh, kad bi se spomenula njena kosa, pretvarala se u tigricu. Njen brat Lovro, kojeg je Rahela povukla iz doma čim je saznala da su braća, plakao bi kad ga je Lucija pljusnula, a Mateja je samo krasno smješkala. Što je rekla? Ništa strašno! Samo ponovila što je čula u školi. A je li Lovro uopće rekao takvo što sitnica. Mateja se samo zabunila. Dogodi se!
Ili kad bi se Lovro pripremao za recitatorsko natjecanje i zapeo kod nove pjesme, stao pred ogledalo, odmah bi Mateja iskočila:
Bravo, Lovro, super! A zašto Krešo kaže da si glup i da ništa ne znaš?
I Krešo, sav zaronjen u zadatke iz hrvatskoga, s jezikom van, za čas bi završio na podu dječje sobe. A Lovro, suznih očiju, nemilice bi ga šamarao, ne mareći što je brat pri padu ugrizao jezik.
Mateja trkom nađe mamu:
Mamice! Dečki se tuku! I čini mi se da je Lovro jako ozlijedio Krešu!
I Rahela sleti u sobu, gdje je Lucija već razdvojila momke, pa uzdahne i zgrabi ključeve od auta. U bolnicu! Nikad se ne zna!
Naravno, Mateja svoje spletke plete samo kad treba. Ne svaki dan izgubi to čar. I netko bi mogao provaliti zašto stalno tako…
Ne! Ona pažljivo, s mudrošću i stilom. Krešu nekad podsjeća na lisicu s velikim crvenim repom koji se razmaše svaki put kad nekoga uspije posvađati.
Od svih Raheline djece, a ima ih petoro, samo Sebastijan ignorira Matejine smicalice. Njega, zapravo, malo što zanima osim vlastitog svijeta. Sebastijan računalni genij. Svoju sobu je dobio od Rahelineg najstarijeg sina, Damira. Tu nitko osim njega nema pristup, no ne zato što je zločest. Dapače, dozvoli igrati na računalu, pokaže što i kako, ali vremena nema. Ima šesnaest, već odlično programira i posla preko glave. I htio bi se posvetiti klincima, ali tko bi još dodao sate u danu? Hobi ne pušta, a na pomolu je tko zna što uzbudljivo.
Krešo zna da Sebastijan već ima curu. Svi su to trebali tek otkriti, jedina tajna s mamom Rahelom. Sebastijan je to njemu sam ispričao, pa čak ga spojio s Anom preko Skypea. Svejedno što žive u drugim gradovima, a vidjeli su se tek jednom na moru. Sad završavaju školu i ići će skupa na faks. Seba jedva čeka, a Krešo ga u potpunosti kuži.
Tko zna što znači čekati.
Kad sjediš na prozorskoj klupici zimi, podvijenih nogu, isprepletenih prstiju za sreću, šapćeš: Nek tako bude! Molim! Ti možeš sve! Tko je taj Ti kojem bi rado ispričao sve svoje jadne i radosne misli, ni sam ne zna. Ali čvrsto vjeruje da netko sluša. Zato, kad ga Seba pusti u svoju sobu, Krešo se skloni u kut, nijemo šapće: Neka sve bude dobro između njih! Molim te, učini to!
Volio je skrivati se kod Sebastijana. Tu je sve mirno. Kad se sklupča u kutu na trosjedu, s debelim narančastim mačkom Hipokratom u krilu, zna da tu nitko ne dira, nitko ništa ružno ne govori. Možeš naprosto sjediti, misli bježe, pokušavaš uloviti poneku rimu to Krešu oduvijek zabavlja, maziš mačka, koji smiješno prede, i ni za čim ne brineš. Seba šapuće, tko zna tebi li, mačku li, sebi nikad jasno. Malo se ljuti na računalo, češće zadovoljno frkće, kad napiše kakav program. Onda ustane, rastegne sav skoro dva metra, čučne, ispali nogom pa se nakloni kao borac i kaže:
Pozdrav! Vrijeme je za okrepu!
A Krešo juri u kuhinju, pazi da ne nagazi Hipokrata, kuha čaj kako je Rahela naučila, pa dugo sjedi kraj brata i sluša priče o moru, školi, Dami, koji je Sebastijanu i uzor i brat i najbolji čovjek na svijetu, odmah nakon Rahele.
Damir je jedino Rahelino biološko dijete. Svi ostali su formalno sada braća i sestre, a zapravo udomljeni.
Dami, kako ga Rahela zove, već odavno živi daleko, u Osijeku. Radi na sveučilištu i dvaput godišnje dolazi mamu obići. Kad je tu, u kući je mir i sreća. Krešo je to doživio dvaput, ali oba puta poželio bi da Dami zauvijek ostane, znajući da nitko nikoga tada neće povrijediti. No, to ne može. Tamo je njegova obitelj, posao, prijatelji Malena kći. Tako smiješno i umiljato stvorenje, Krešo se smrzao kada mu se prvi puta popela u krilo. Bojao se i pomaknuti. Djevojčica je bila tako krhka. No, Damirova supruga, Ivona, ga je smirila:
Ne boj se! Samo se želi upoznati s tobom. Sad si joj ujak veliki i snažan. A ona tvoja nećakinja.
Malena mu je pogladila obraz, pa ga zagrlila oko vrata. Krešo nije izdržao. Raspao se u suzama, tako glasno i neutješno da su svi ostali uplašeni.
Na sreću, mama Rahela je odmah shvatila što se događa. Ugrabila ga u naručje, posjela u krilo i dugo ga njihala, kao što je on sam držao Damirovu kćerku.
Nitko mu se tada nije smijao. Ni Mateja. Prišla je Raheli, stala pokraj i tješila Krešu po ramenu.
Ne plači, Čupko! Up, sorry, Krešo! Sve će biti dobro!
Zašto je to napravila? Krešo nije znao. Sad ga rastura, sad tješi. Ta cura je čudna, ali njemu ni čudnije nisu bile strane. A ipak, nije ona jedina. Sebastijan je primjer. I Lucija s Lovrom nisu loši. Samo još ne znaju raspoznati tko je tko.
I mama Rahela… Krešo je zasad samo potajno tako zove, i to ne uvijek. Boji se možda ga neće prihvatiti, možda, još gore, kad ga prihvate, vrate ga opet u dom, kao prije. Tek je dobio svoje mjesto, a onda se rodilo biološko dijete, i Krešo je postao višak. Odveli su ga neke žene, jedna u uniformi, i vratile u dom. I ubrzo mu objasnili da takve kao on ne treba voljeti Naravno, odgajatelji to ne bi rekli. Njima je bilo svejedno za njegova osjećanja posla su imali i više nego previše. To je Krešo rano shvatio.
Od takvih misli hladan i ljepljiv osjećaj preplavi ga. Kao da ga netko boja crnom premazuje po licu.
Strahove nije pričao nikome. Ni Sebastijanu. Samo Hipokrat je znao sve. Bio je pažljiv slušatelj, djelovao kao da je sve to važna znanost. I bio je u pravu samo je mačku Krešo mogao vjerovati ono što ga je užasavalo izgovoriti naglas.
Kako misliš, hoće li mi dati da ostanem?
Hipokrat bi trznuo ušima pa, prevrnuvši se, gurnuo bi trbuh pod ruku. Ako itko zna kako je biti pronađenče pa postati pravo, zauvijek, voljeno, to je mačak Hipokrat u Rahelinoj kući.
Ime mu je dala Rahela, medicinska sestra. Našla ga je pored ceste nakon popodnevne smjene. Dotjerani, raskošni mačak više je nalikovao raskvašenoj krpi nego životinji. Od plahog repa ostao je samo uska, prljava bičevina.
Auto koji ga je zgazio davno je nestao, a mačak je ostao, poluotvorenih bolnih očiju gledajući suprotnu stranu ulice. Tamo je bila kuća I prozor koji spremačica nije zatvorila. I ono drvo na čijim su granama cvrkutali vrapci prije nego se usudio skočiti Tada se prepao, stao na cestu, tražio gdje je toplo. Ležaj, posuda s hranom, voda. Bio je toliko žedan da mu je i blatnjava lokva bila vrhunac užitka.
Onda svjetlo, udarac, strašna bol.
Pokušao je ustati, ali noga nije slušala. Počeo je vikati. Maleni mačićskim glasom.
Umjesto majčinog hladnog njuškala, dodirnula ga je Rahelina topla ruka.
Sako, kojim ga je Rahela zamotala, ostao je zauvijek uništen gradska prljavština jednostavno nije izlazila iz tkanine. Rahela je s uzdahom odustala od spašavanja svog omiljenog krpica. Ionako je robu zvala krpama, nije marila za modne novitete, i radije je za djecu kupovala sve potrebno:
Ovo bi Luciji pristajalo! Srebrno, baš kao njene oči, nježno. Ovo Mateji nebo plavo. Bit će mi sva djeca najljepša! Ali, trebamo i za dečke O, majice! Divota!
Mama, a sebi? Lucija se vrti pred ogledalom u novoj haljini.
Pa meni ne treba. Imam pun ormar. Sviđa ti se? Nosimo, uzimamo!
Sako je završio na vikendici, a sebi je kupila jeftinu praktičnu jaknu s toliko trke samo takvo je pametno, govorila je.
Mačak kojeg je dovela, mirno je ležao dok je Rahela hranila klince, pa se latila zvati pravu vlasnicu Hipokrata. Tad je imao drugo ime, komplikirano nešto, ali bivša gazdarica ga je izgovarala u svakom trenu:
Znate li vi iz kojeg je uzgajališta?!?
Ipak, ni rodovnica mu ni ljepota nisu vrijedile ništa kad je ta dama dotrčala u kliniku, pogledala ga na stolu, skupila nosić:
On više neće hodati? Ne, ne, meni takav mačak ne treba. Uspavajte ga, ili radite što hoćete. Ne bih platila liječenje! Pa vi niste normalni! Jeftinije mi je kupiti novog!
Rahela se zgrozila, ali mladi veterinar je namignuo:
U redu! Onda potpišite suglasnost da ga uspavamo.
Koju suglasnost?
Baš tu da ga možemo uspavati pa ga riješiti. To se posebno plaća, ali za vas je gratis. Takva lijepa dama ne smije biti tužna!
Damica je zamahnula trepavicama, uzdahnula i mačak je ostao bez imena i doma. Rahela ga je lagano gladila po širokoj narančastoj glavi, dok se veterinar vratio ozbiljnije:
Jesam li dobro shvatio? Nećete ga ostaviti?
Dobro ste shvatili. Rahela je čvrsto stisnula toplo uho.
Onda je došla operacija i mačak više nije bio uplašen.
Shvatio je da je ono najgore već prošlo, a dalje će biti dobro. Ako nije tako, zašto je živ? Zašto je auto stao na vrijeme? Zašto ova čudna, niska žena ne da ga maltretirati djeci i hrani ga s dlana, kao bebicu?
Šepam na prednju šapu, ali to me ne smeta biti sretan pomislio bi Hipokrat. U kući puna djece, problema, ali još više radosti, sreće i topline koje Rahela i njen suprug Grga jednostavno šire posvuda.
Gospodara Grgu viđao je rijetko stalno je bio za volanom kamiona. No, kad bi došao, mačak mu sam dotrči, dotakne nogu, zatraži maženje. U snažnim, toplim rukama tog šutljivog čovjeka impresionira ga snaga i nježnost nestaje bol koja bi dolazila pred kišu, nestaje briga. Rahela unosi toplinu u cijelu kuću i svi to mogu osjetiti. Hipokrat bi pokušavao objasniti to Kreši, smiješnom velikouhom dječaku, ali ovaj ga ne bi shvatio, dok Rahela sve zna.
Grga, mogao bi porazgovarati s Krešom. Ne ide mu baš s ostalima. Pratim, ali ne razaznajem razlog.
Šuti?
Šuti. Znaš kakvi dolaze. Treba im vremena da progovore.
A djeca?
Također šute. Pitam zašto se tuku, svi gledaju u pod. Samo Mateja plače, moli da ne kažnjavam Krešu. Zove ga Čupko, zamisli!
I ti to dopuštaš?
Pa zove ga nježno! Rahela slegne ramenima.
Nije to nadimak za dečka. Ne daj joj. Imena se koriste svi za sve. Kako je zvala Luciju kad smo ju tek uzeli?
Princeza bez graška.
Vidiš! Nije uvreda, ali jesmo li zaboravili koliko je Lucija tada plakala?
U pravu si! Moja greška.
A ostali prema Kreši?
Otprilike pola-pola. Sebastijan dobar. Pozove ga k sebi, pokaže mu što i kako. Kaže da Krešo ima bistru glavu, samo treba raditi s njim.
Lucija i Lovro?
Komplicirano. Ne znam koja crna mačka je tu prešla, ali ne ide. Možda da zovem Katarinu? Nek dođe kao gost na tjedan. S njima nek posloži odnose.
Katarina, naravno, psiholog, ali ima svoje brige. Dami na putu, mala bolesna. Nemoj sad. Možeš porazgovarati.
I tako, planirala bi Rahela, ali život je nepredvidiv. Precizno pripremana svađa kojoj se Mateja dugo veselila ipak se dogodila. Ali rezultat je neočekivan.
Što gledate? On takve gadosti o mami govori, a vi samo gledate! Mateja je naježila obrve, a Krešo se stisnuo uza zid.
Ne, neće vikati, neće zvati upomoć. To je Mateja sigurno sad shvatila. Dugo je ispitivala kako novi brat podnosi uvrede: izazivala ga sitnicama, provocirala shvatila, ne zna se žaliti. Ionako, kome bi se prije žalio? Ona, Mateja, slzu za slzom, usne drhte, glas jedva čujan to uvijek pali:
Mamaaaa…
Uvijek pali! Čudesno koliko ljudi vole vjerovati onome što sami žele…
Krešo je začepio oči, a Mateji ga je postalo žao. Tako smotan s tim svojim šakama! Što će on Marini i Lovri? I još su oboje veći od njega, Lovro ga može prepoloviti. Mama ga je odmah upisala na judo, energiju treba preusmjeriti rekla je. Sad mu energija curi na sav glas. Rastegnut će Čupka! I Marini neće trebati pomoć. Jer za Rahelu bi svatko od njih u vatru i vodu. Gdje bi svi oni bili bez nje?
Mateja na trenutak zažmiri. Slabo se sjeća svog djetinjstva.
Samo komadići.
Evo je pod stolom, na prljavom podu, prstom u ustima jer je gladna dok odrasli iznad nje urlaju. To ne sluti na dobro. Nema hrabrosti izaći iz tog šumarka nogu, mjesto je to gdje maloj curici nije mjesto.
Drugi kadar dvorište kuće u kojoj je živjela s mamom. Sjedi na hladnoj zemlji, ruke u psećoj zdjeli, jede pokvarenu kašu. Mama je nema drugi dan. Srećom ostavila otključana vrata, pa je mogla van. Kaša nije ukusna, ali Dori nije bitno. Zna da je psa nahranila susjeda, baka Manda. A kako zna gdje baka stanuje često joj kroz ogradu ubaci komad kruha, kolač.
Instinkt je ne vara, baka zove muža da pozovu miliciju.
Kasnije pamti samo veliku spavaonicu, zajedno s drugom djecom, a mirisi čista posteljina i dobra hrana. Sve joj je bilo fino u domu, prala se i češljala bez muke. Njenom ljepotom plavim kovrčama i nebeskim očima svi su se divili. Mirna je, pomaže kad treba, nikome se nije pucala na leđa, nikad u domu nije nikoga zvala mama. Nije nikada, kao druga djeca, trčala strancima:
Mama, jesi li došla po mene?
To čudo njoj nije trebalo. Znala je da će jednom doći netko po nju. Govorili su svi:
Kako takvu ljepotu da ne pokupe? Nemoguće! Cura za poželjeti! Naći će se roditelji.
I našli su se.
Rahela i Grga.
Mateja ih je pogledala pažljivo i ozbiljno pitala:
Moja mama neće doći?
Pogledale se Rahela i teta iz doma.
Neće. Neće doći po tebe.
Dobro.
Mateja je uzela Rahelu za ruku i nije puštala sve do kuće.
Što sad? Kad joj ona mama nije trebala, trebala je nova. Rahela je dobro pristajala u tu ulogu.
Jedini problem, točnije dva. Dami i Sebastijan. Ali s njima se nekako prebrinula. Dami je ionako odlazio na studij; sa Sebastijanom teže. Mateja ga je pokušala istisnuti iz majčine pažnje, ali Grga, koji je tad bio doma zbog slomljene noge i bavio se klincima, brzo je prokužio što se događa i strogo joj zabranio:
On je tvoj brat, ako imaš imalo mozga. Ne suparnik! Ti si curica, a mi uvijek želimo kćer. Pa biraj svađati se ili biti pametna!
Velika ljubav nije procvjetala između nje i Sebe, ali mir je uspostavljen. Seba je povremeno pomagao oko škole, a i Mateja je cijenila tu krhku ravnotežu voljeli su je, i zar joj nije to najvažnije?
No, njen krhki mir počeo se opet klimati kada su došli Lucija, potom i Lovro.
Zašto? oči pune suza, Mateja čvrsto stisnula prozorsku dasku Sebastijanove sobe. S drugog kata vidi dvorište: mama pomaže novoj Luciji izaći iz auta.
Možda netko drugi treba obitelj? Sebastijan ne dižući pogled s ekrana baci joj maramicu. Obriši sline.
Ovo je MOJA obitelj! šapnula je Mateja.
Nije ništa više rekla. Samo se krasno smješkala dok je Rahela predstavljala Luciju, pokazala joj sobu koja više nije bila samo njeno carstvo, dala joj ukosnice, pa je mama bila sretna.
Moja pametnica!
Mateja je stisnula zube. Da, ona je pametna. Snaći će se. Smislila je da Lucija nestane.
Nije uspjelo. Došao je i mali brat Lovro, pa je Mateja shvatila da su promjene trajne.
Tiho je kvasila tu i tamo pokušavala svađati brata i sestru, čekala nešto. Što? Ni sama nije znala. Možda da mama Rahela shvati?
Ali nije. Došao je još i Krešo, i Matejino strpljenje puklo.
Zašto ona sve to trpi? Zar roditeljima nije dovoljno troje djece?! Dami ne računa odrasla osoba. Zar je malo Matejine ljubavi da zasluži pažnju? U školi sve petice, doma pomaže. A Rahela stalno prima novu djecu. Nisu to mačke! To su ljudi! I Rahela će ih voljeti isto ka o nju! Je li to pravedno?
Sada su joj oči bile tamne kao povlačenje vode pred more. Takve su uvijek kad poludi. Ako izbace Krešu, Rahela će shvatiti to nije njegovo mjesto. I sve će se vratiti, skoro kao prije. Ako ništa drugo, pobjedit će bar jedno.
Mateja stane pred Krešu, stisne mu zapešća i pššti:
Nitko te ovdje ne želi!
Krešo ju je gledao u oči. Nešto je bilo drukčije. Više je se nije bojao. Mateja je to odmah pohvatala kad se iza leđa začuo tihi smijeh. Smijali su se Lucija i Lovro.
Ajme, Mateja, ljubomora te izjeda! smiren glas oca Grge bio je kao lokot.
Bojala se okrenuti. Znala je gotovo je. Sad će nju vratiti u dom, a svi drugi ostaju s njenom mamom u njenoj kući…
Krešo se lagano izmaknuo, Mateja ga je pustila, ruke su joj bespomoćno pale. Nije se iznenadila kad je Lovro stao uz Krešu i rekao:
Jesam li te ja jako udario?
Nije ništa strašno.
Morao sam.
Znam.
Lucija koja je stajala s Grgom, odmah pitala:
Tata, mora mama čuti?
Trebala bi, ali mislim da vi možete i bez toga. Jel da?
Lucija klimne, zagrlila Krešu.
Nije on nikakav Čupko, jasno? On je isti brat kao i ti sestra, Mateja. I ne damo ga više. Predobro smo te razumjeli, predugo smo upadali u tvoje fore.
Što sad? Pameću ste procvjetali? Mateja šaptom, strah je da ne naiđe Rahela.
Da, jednostavno će Lucija. Nas je više, Mateja. Ne možeš nam više parirati. Možeš još sad probati isposlovati sve za sebe. Možda će te još mama žaliti, ali onda ćeš biti sama, a svi će biti tužni. Mamu će brinuti što smo u svađi. Tatu također. Njemu je dovoljna briga, ne treba još misliti što je kod kuće. I nama svima. Što nam koristi ljubiti se ako svi zamjeramo?
Neće me vratit! šapće Mateja, stisnula šake, podigla pogled.
Lucija pogleda brata i prasne u smijeh, tako glasno da je gore nešto tresnulo. Sebastijan izlazi iz sobe.
Diamete događate?
Mateja misli da će je vratiti u dom!
Nikad nisam skužio tu njenu logiku klimne Seba i mahne. Ajde sad tišina! Moram još dostaviti rad, a ako nastavite divljati, napravit ću budalaštinu. Napravite beštiju nečujnom. Može?
Četvero ih klimne, Seba ode, ostali idu ručati. Osim Mateje. Sjela je na stepenicu stepenica i poželjela plakati. Razvaliti se kao nekad kod ograde kod bake Mande, gdje je bilo toplo i fino, ali nije mogla tamo. Njen dom je bila praznina, gdje je sve drugo vrednije od nje. Gdje su staklene boce bile zanimljivija igračka no ona sama. Gdje batine, koje joj je majka dijelila, bile jedini način da pokaže da je još nekome važna.
Krešo sjedne pokraj, izvadi nešto sumnjivo čist rupčić:
Loše ti je, a?
Ovaj put Mateja ne poželi vikati ni zamjeriti mu ništa. Samo klimne i uzme ponuđeni rupčić.
Hvala, Čupko… Up, Krešo!
Ma, nije mi krivo. Nadimak kao nadimak. Obriši nos! Idemo.
Kamo?
Pa u kuhinju. Lucija već grijala lonac. Sad će mama s posla, i tata je gladan. A ti sjediš i plačeš. Prava si sebičnjakinja, Mateja!
Mateja čedno premeće rupčić, ne diže pogled, ali ipak pita:
Bude tebe strah? Tako, da ti se sve stegne, pa ne možeš ni disati?
Je. Prije stalno.
A sad?
Sad imam dom… Valjda. Roditelje. Sebastijana. Hipokrata. Ne bojim se toliko. Ti?
Ja se stalno bojim.
Čega? Već si tu dugo. Krešo čučne, pogleda ju ravno u oči. Što ti fali?
Ako me nisu voljeli kad sam bila sama, zašto bi me voljeli sad kad je nas toliko? Lucija, Lovro, ti… Sebastijan ne važi on je gotov odrastao.
Joj, Mateja, blesava si!
Zašto?
Jer, kad netko ima snage voljeti jedno, ima i za druge. Ako Rahela voli Sebastijana (a tu se nemaš što buniti), zašto bi tebe ili Luciju voljela manje? Je li vas ikad djelila? Ti bolje znaš od mene ja nisam dugo tu.
Nije. Nikad.
Čega se onda treseš?
Ne znam. Samo me strah. Mateja jecne, ali se pribrala brzo. Budeš mi se sad rugao?
Ne. Krešo ustane, skače, proteže noge. Neću. Meni su se previše rugali oni koje nisam ni pozvao. Silili su me, boljelo je svakako. Znam kako je to kad ti se smiju. Ja neću biti takav.
Ni ja… Matejin šapat začuje Krešo.
Pa nemoj. Tvoje je. Ajde, idemo, sad ćemo svi ručati. Danas ti je gulaš, ne Mateja. Nitko te neće pojesti. Prezločesta si da bi bila ukusna, nemaš brige!
I Mateja će poći za Krešom.
A godinama kasnije, mlada zgodna cura istrčat će stepenicama stare zgrade Pravnog fakulteta u Zagrebu, skočiti oko vrata visokom smeđookom mladiću i zaurlat će tako da se svi oko njih okrenu:
Čupko! Položila sam! Gotovo! Diplomica je u džepu! Idemo slaviti!
A Krešo će je zagrliti, urednu frizuru raščupati:
Stani malo, uspori, stiže i Lovro. Seba i Ana su tu.
A Lucija?
Ona dežurala, mamu zamijenila.
Aha! Znala sam! Mama peče tortu?
Spretna si! Peče. I tvoj najdraži francuski već je napravila. Bio sam kod kuće. O, evo ih! Trčimo?
Mateja će kimnuti, okrenuti se, i oči će joj biti opet plave kao Jadran. Takve su joj samo kada je stvarno sretna. Uzima brata za ruku, kojeg će cijelog života zvati nadimkom iz djetinjstva Čupko. A u tom nadimku više nema gorčine, samo nešto blago, jednostavno i snažno. Ono što pokreće ljude jače od zlobe ljubav.
© Autor: Ljiljana LovrićIz kuhinje se već osjećao miris čokolade i vanilije Rahela je mazala glazuru preko još tople torte, a Hipokrat se protezao na prozoru, promatrajući svijet sa svoje visine i čini se, u tom trenutku najbolje shvaćajući što znači pripadati.
Kroz vrata je izletio Lovro, noseći šaljivo omotani poklon i vičući: Prva runda na mene! Lucija je doviknula iz predsoblja da prva reže tortu najmlađi, dok je Ana, smijući se Sebastijanovim šalama, pripremala tanjure.
Mateja i Krešo pogledali su se, svaki sa svojim starim, naučenim strahovima i ožiljcima, ali sada i s nečim što nisu imali nekada davno sigurnošću da gdje god budu išli, ta će ih kuća čekati, s mirisom kolača i mačkama, s povicima, ponekad i svađama, i uvijek, bez ostatka, s ljubavlju.
Gdje je nekad bilo samo mjesto, sada je bio dom. Gdje su bile borbe, sada je bilo povjerenje.
Kad je Mateja, kasnije istog dana, ugledala Rahelu kako iz daljine maše i zove ih za stol, srce joj se stisnulo nekim toplim, djetinjim osjećajem.
Zagrlila je Čupka Krešu još jednom, smijući se kroz suze koje su s lakoćom postale osmijeh. Ovdje je sve što ikad trebala.
I nikada više, nitko nije poželio otići.
