Otac nije ništa gori od majke
Drugog muža sam upoznala u volonterskom kampu na Cresu gdje smo čuvali gnijezda bjeloglavih supova od krivolovaca. Došla sam tamo s desetogodišnjim sinom Domagojem.
Petar je bio pokretačka snaga cijelog projekta fanatični biolog s očima koje su uvijek sjale. Zajedno s prijateljem iz djetinjstva organizirao je neobične izlete; to mu je bila i strast i dodatna zarada.
Treći dan sam nespretno skliznula na mokrim stijenama i uganula gležanj. Pokazalo se da Petar, osim što je zaluđeni zaljubljenik u prirodu, zapravo radi kao liječnik. Blistavom profesionalnošću mi je zamotao nogu, odnio me do šatora i cijeli tjedan skrbio o meni kao o djetetu.
Dok je Domagoj s oduševljenjem pomagao znanstvenicima, Petar i ja smo shvatili da je među nama zaiskrilo. Ipak, oboje smo imali prilično gorka iskustva iza sebe i nismo se htjeli prepustiti euforiji zaljubljenosti.
Nakon te ljetne avanture bacila sam se na posao, pokušavajući potisnuti sjećanje na ono što mi se činilo kao prolazna romansa. Petar je isto mislio da je sve bila samo turistička avantura, ali nakon dva tjedna je već tražio moju adresu…
Nakon pola godine smo se doselili jedno drugome, a nakon godinu dana smo se vjenčali.
Petar je potpuno uronio u ulogu oca uvijek je želio djecu, ali se prije nije stigao tome posvetiti, posao i hobiji su mu uzimali sve vrijeme. Domagoj, koji je odrastao uz mene i moju mamu, odmah ga je zavolio i uskoro počeo zvati tatom. Kupili smo prostrani stan s pogledom na Maksimir i počeli planirati zajedničko dijete. Oduvijek sam sanjala o djevojčici, i tu se moj san poklopio s Petrovom željom; čak smo smislili ime unaprijed Lucija. Zvučalo je kao savršen život.
Sve se promijenilo kad su nam se rodili blizanci uz Luciju, dobili smo i sina, nazvali smo ga Fran. Upala sam u vrtlog pelena, kašica i neprospavanih noći. S novorođenčadi mi je koliko-toliko pomagala mama. Petar je, da bi prehranio veću obitelj, prihvatio posao u velikoj farmaceutskoj firmi. Rad mu je uključivao česte službene puteve i beskrajna izvješća. Vrlo brzo je shvatio da više ne želi dolaziti u stan gdje stalno plaču bebe, a umorna žena ne može voditi normalan razgovor.
Smatrao je da on, kao hranitelj, ima pravo na malo privatnosti i ozbiljan odmor. Ja sam bila uvjerena da su djeca zajednička odgovornost i da i on mora preuzeti dio svakodnevnog roditeljskog posla. Sve češće smo se svađali i sve više se udaljavali gotovo nijedan razgovor nije završavao bez rasprave o obiteljskim ulogama.
Vrtić je bio spas. Blizanci još nisu imali ni tri kad sam se vratila poslu kao grafička dizajnerica. Domagoj je postao pravi mali pomagač. Napetosti su se smanjile. Ali, samo na kratko.
Dvije godine kasnije Petar se zaljubio. Nova kolegica, potpuno posvećena poslu, slobodna i živahna, podsjetila ga je na njega samoga iz mladosti. Prevario me, a onda, kao čovjek koji mora uvijek biti iskren, odmah mi je sve priznao i rekao da bismo se trebali razići.
Uvijek ću pomagati tebi i djeci, obećajem. Kroz godinu dana ćemo riješiti i pitanje stana. Ali sad te molim da uzmeš djecu i preseliš se kod mame. Za razvod ću sam podnijeti papire.
Zar si zaboravio da smo taj stan zajedno kupili baš zato što smo htjeli veliku obitelj? smireno sam ga pitala.
Ne kompliciraj! Pokušavam biti civiliziran! planuo je.
Moram razmisliti, rekla sam jednako mirno.
Tjedan sam razmišljala, a onda donijela svoju odluku:
Zaljubio si se u drugu. Dogodi se mnogima. Ali djeca nisu samo moja. I dalje su i tvoja djeca, zar ne? Neću dijeliti stan, iako na to imam pravo možeš u njemu živjeti s novom ženom. Podijelit ćemo roditeljsku brigu ja ću uzeti Domagoja i Luciju, a Fran ostaje s tobom.
Petar je zanijemio.
Jesi li ti normalna? Pa ne mogu sam odgajati predškolca! Radim! Dijete treba majku!
Stvarno? pogledala sam ga iznenađeno. Toliko si silno htio svoju djecu, pravu obitelj. Evo ti tvoja želja. Ja isto radim, nisam valjda nezaposlena? Hoćeš novu životnu stranicu, a meni ostavljaš troje djece? Ne, dragi, ne pristajem na to. Uzmi barem jedno. Tako je pošteno.
Nastala je svađa.
Petar je ljutito zalupio vratima i krenuo s tom pričom prijateljima, rodbini, kolegama. Svi su bili šokirani. Zvali su mene, nagovarali me, prigovarali, govorili da sam okrutna i bešćutna. Moja vlastita majka je rekla da mi to nikad neće oprostiti. Ali ja sam bila odlučna: Zašto bi otac bio manje vrijedan od majke? Voli ih! A Fran nije beba, samostalan je dečko.
Petar, izbombardiran sa svih strana, na kraju je pristao. Njegova majka nije mogla čuvati unuka zbog zdravlja. Nova ljubav, kad je vidjela svakodnevicu samohranog oca, nestala je iz njegovog života nakon tri tjedna. Ne može si zamisliti brigu za tuđe dijete.
***
Prošla su tri mjeseca.
Jedne večeri došla sam po Domagoja, koji je bio kod oca. Vrata mi je otvorio Petar. U stanu je bilo uredno, mirisalo je na griz, Fran je sjedio na podu i igrao se s lego kockicama.
Petar je izgledao umorno, ali smireno.
Uđi, rekao mi je tiho.
Domagoj je jurio spremati stvari, a nas dvoje ostali smo u kuhinji.
Znaš, počeo je Petar, ne gledajući me, prve tjedne sam te mrzio. Mislio sam da se svetiš na najgori mogući način. Onda sam… počeo upoznavati Frana. Ispalo je da voli rajčice i naranče. Boji se usisavača. Obožava slagalice. Smiješno diše dok spava. A zaspi samo kad ga po leđima mažem.
Pogledao me u oči:
Postao sam mu otac. Pravi otac. Ne vikendom, nego svaki dan.
Šutjela sam, slušala.
Neću ti se ispričavati zbog svega toga. Ali… zahvalan sam ti na ovome, kimnuo je prema sinu. Na nama dvojici.
Znala sam, napokon sam rekla.
Što si znala? Da ću uspjeti?
To je bilo jasno. Ali najvažnije, nisam sumnjala da ćeš ga zavoljeti. Stvarno zavoljeti. Takvi smo, Petre, maksimalisti i u ljubavi, i u poslu, i kao roditelji.
Znači, sve je to ipak bila osveta?
Nasmiješila sam se i, odlazeći iz kuhinje, dobacila:
Ne. To je bila jedina šansa da opet vidim u tebi onog muškarca za kojeg sam se nekad udala. Čini mi se da sam uspjela.
Otišla sam, ostavljajući ga u tihom stanu s našim zajedničkim sinom. Po prvi put nakon dugo vremena oboje smo znali: iako je brak gotov, obitelj je na neki čudan i bolan način ipak opstala.
