Danas je prvi dan škole. Stajao sam na istom mjestu gdje sam prije pet minuta ostavio Milu, zbunjeno gledao oko sebe, a unutra je svake sekunde rasla neka čudna tjeskoba. Nigdje je nije bilo…
Među morem djece nisam mogao pronaći jednu jedinu. Svoju kćer.
„Ništa ne kužim,” mrmljao sam sebi u bradu. „Gdje je nestala? Pa samo sam na pet minuta otišao.” Onda sam ugledao Ivanu Horvat, razrednicu svoje kćeri, koja je u tom trenutku ravnala namrštene prvake po visini, i potrčao k njoj.
“Gdje je moje dijete?!” Djevojčica s bijelim mašnama. Trebala bi biti s vama. A nema je nigdje.”
Bio sam toliko uzbuđen da nisam ni primijetio kako sam povisio glas.
Mlada učiteljica je trznula i zbunjeno me pogledala.
“Oprostite… Tko točno? Svi naši su, čini se, na mjestu.”
“Moja kći. Mila. Upravo je bila ovdje, a sad je nema! Ona je u vašem razredu. Zar nas se ne sjećate?”
“Ispričavam se, imam dvadeset i devetero učenika u razredu, a vidjeli smo se samo nekoliko puta.”
“Pa?”
“Još nisam stigla zapamtiti svu djecu i njihove roditelje po licu.”
“I to je, po vama, opravdanje?”
“Slušajte, svaki mi je roditelj osobno doveo svoje dijete. A vi… Vi niste doveli. Vi ste tek sad došli k meni. Razumijem da je gužva i sve to, ali… Recite radije, zašto ste ostavili svoju kćer samu? Zar ne vidite koliko je danas ljudi u školi? Ovdje se ne može izgubiti samo sedmogodišnje dijete, nego i odrasla osoba.”
“Pa samo sam na par minuta otrčao u dućan po vodu. Mila je htjela piti. Vratio sam se – a nje više nema. K vragu, pa vi ste učiteljica! Zar niste trebali paziti na djecu? Gdje da je sad tražim? Kamo je mogla otići?”
Ivana je duboko udahnula. Bio joj je to prvi radni dan, prvi vlastiti razred, a sve je djelovalo kao ružan san.
“Smirite se, čovječe. Kako je izgledala vaša kći?”
“Kažem vam: imala je velike bijele mašne.”
“Oprostite, ali u mom razredu je petnaest djevojčica i sve su s bijelim mašnama. Ima li još kakvih znakova? U što je bila odjevena, na primjer?”
Na tren sam zašutio. Bio sam toliko zbunjen i preplašen da nisam znao što bih rekao. Ujutro sam kćeri pomagao vezati te iste mašne, namještao joj ovratnik, brinuo da ne uprlja bijele tajice, a sad odjednom nisam znao gotovo ništa opisati.
“Pa kakvi znakovi… Djevojčica od sedam godina, smeđih očiju i duge tamne kose.”
“Već bolje. Možda se sjećate još nečega?”
“Pa… Ima žutu torbu s pačićima! Znate, ona voli životinje, pa je baš takvu torbu odabrala. Druga djeca sigurno nemaju takvu. Bože, kamo je nestala?” – uzbuđeno sam mrmljao, nastavljajući nervozno gledati na sve strane.
“Ne brinite, tražit ćemo je. I sigurno ćemo je naći. Teško da je mogla otići izvan školskog dvorišta. Dakle, vaša Mila je negdje ovdje. Čekajte me ovdje, odmah se vraćam.”
Ivana Horvat je otrčala svojim učenicima, koji su prebirali s noge na nogu čekajući početak školske priredbe, još jednom prebrojala djecu i posebno pažljivo promatrala djevojčice. Ali među djevojčicama s lijepim bijelim mašnama Mila nije bila, i nitko od njih nije vidio djevojčicu sa žutom torbom s pačićima.
Zamolivši kolegu – razrednika paralelnog razreda – da pripazi na njezine učenike, Ivana se brzo vratila k meni.
“Nitko od Milinih razrednika ju nije vidio,” rekla je. “Unutar škole nije mogla ući. Dakle, vaša kći mora biti u dvorištu. Predlažem da zajedno potražimo.”
“Možda bi bilo bolje zvati policiju?”
“Mislim da je to pretjerano. Sigurno ćemo naći Milu,” rekla je Ivana, trudeći se da joj glas zvuči mirno i sigurno. Iako je, naravno, i ona jako brinula za djevojčicu.
Ukratko, otac i učiteljica su krenuli u potragu za Milom.
Brzo smo obišli školsko dvorište, pogledali na sportski teren, nekoliko puta prilazili zaštitaru na kapiji. Ali rezultata još nije bilo. Nitko nije vidio Milu.
“Zar vaša kći nema mobitel?” upitala je Ivana dok smo se upućivali prema stražnjem dvorištu – jedinom mjestu gdje danas još nismo bili.
“Ima, naravno,” uzdahnuo sam. “Samo, njezin mobitel je kod mene. Nisam ga stigao dati Mili…”
“Šteta što niste stigli…” uzdahnula je učiteljica za mnom.
“Samo da se ništa nije dogodilo… samo da se ništa nije dogodilo,” ponavljao sam gotovo šaptom.
Ivana Horvat nije odgovarala. Razmišljala je o tome da sada odgovara ne samo za djecu, nego i za povjerenje roditelja. A ako se s djetetom doista dogodilo nešto ozbiljno…
U međuvremenu, djevojčica s bijelim mašnama i žutom torbom s pačićima stajala je na stražnjem dvorištu škole pod visokim stablom i razgovarala s mačićem koji je sjedio na grani točno iznad njezine glave i nije se mogao spustiti. Kako ga god nagovarala da siđe, mačić je samo žalosno mijaukao.
“Hajde, mali, skoči,” govorila je mačiću Mila. “Uhvatit ću te. Časna riječ, uhvatit ću.”
Mačić je kao da je pokušavao skočiti, ali u zadnjem trenutku strah bi ga skovao i on, još jače se priljubivši uz granu, opet bi počeo mijaukati. I to tako žalosno da je Mila zamalo zaplakala.
Kad je shvatila da se sama neće snaći – otrčala je po pomoć.
I kad je zašla iza ugla škole, iznenada je naišla na mene i Ivanu Horvat. Izgledali smo nekako uzbuđeno.
“Kćeri, kamo si nestala?” potrčao sam k njoj. “Malo sam poludio. Što ti to radiš ovdje?”
“Tata, možeš me poslije izgrditi, u redu?” odgovorila je Mila. “Ali sad… Sad mi treba tvoja pomoć.”
“Što se dogodilo?”
“Pođi sa mnom.”
Uzela me za ruku, drugom rukom povukla Ivanu Horvat i samouvjereno nas odvela iza škole.
Ne shvaćajući ništa, odrasli smo se pogledali i šutke krenuli za djevojčicom. Napokon, Mila nas je dovela do stabla i pokazala prstom gore:
“Tamo je mali mačić. Vidite? Tata, skini ga, molim te.”
“Mila, ne bi li htjela ispričati tati kako si uopće dospjela ovdje? Gdje sam ti rekao da me čekaš?”
“Kad sam stajala kraj ograde i čekala te, vidjela sam kako neki pas juri za ovim mačićem i potrčala sam za njima. Mačić se od straha popeo na drvo, a pas je lajao na njega. Psa sam otjerala… A mačića ne mogu dohvatiti.”
“Sama si otjerala velikog psa?” začuđeno je upitala Ivana Horvat.
“Aha,” kimnula je Mila. “Rekla sam mu da će sad doći moj tata i ako ne ode sam, moj tata će mu pomoći. I otišao je. A mačić i dalje sjedi, jadničak, gore. Tatica, hoćeš li ga skinuti? Koliko ćeš stajati i ništa ne raditi?” – nezadovoljno je lupnula nožicom. “Njemu je strašno…”
Pogledao sam skeptično tanke grane i shvatio da s mojih devedeset i više kilograma tu nemam što tražiti. Druga stvar je učiteljica. Mršava, vitka. Ona bi sigurno mogla.
“Što me to tako gledate?!” začuđeno je upitala Ivana Horvat. “Neću se penjati. Ne mogu ni do grane dohvatiti.”
“Ja ću vas podići,” nasmiješio sam se.
“Još šta!”
“Molim vas,” Mila je uzela učiteljicu za ruku. “Pogledajte kako se boji. A što ako padne?”
Ivana Horvat je podigla glavu.
Mačić je opet žalosno mijaukao, kao da doista shvaća da se radi o njemu.
“Dobro,” napokon je rekla. “Samo ako ćete me vi,” Ivana je pogledala mene, “držati jako čvrsto i ne ispustiti.”
“Obećajem da će sve biti u redu,” nasmiješio sam se.
Ivana Horvat sjela mi je na široka ramena, ja sam je odmah lako podigao, a zatim je stala na obje noge na moja ramena i držeći se jednom rukom za granu, drugom, uz odobravajuće povike djevojčice i njezinog oca – iz sve snage pokušavala dohvatiti mačića.
“Još malo…”
“Skoro ste ga dohvatili.”
Mačić se prvo preplašeno povukao, zatim, ohrabrivši se, oprezno joj je zakoračio u susret i…
“Uspjelo je! Uspjelo!” radosno je zapljeskala Mila. “Kako ste vi samo super, Ivana Horvat. Tata, drži je čvrsto. Nemoj je ispustiti.”
Kad se Ivana Horvat napokon našla na zemlji, Mila je odmah pružila ruke prema mačiću i privinula ga k sebi.
A on je odmah tiho počeo presti.
“Pa evo,” nasmiješio sam se. “Hvala Bogu, svi živi i zdravi. Ali kako si me samo prestrašila, kćeri, svojim tajanstvenim nestankom.”
“Oprosti, tata. Nisam te htjela prestrašiti. Samo ga nisam mogla ostaviti samog. Ne bi se sam mogao spustiti.”
Pogledao sam Milu i samo odmahnuo glavom.
Upravo zbog tog dobrog srca sam najviše na svijetu volio svoju kćer.
“Možemo li ga uzeti doma?” upitala je Mila pokazujući pogledom na mačića.
“Mislim da će nakon ovakvog upoznavanja biti teško odbiti,” nasmijao sam se.
“Onda pripazi na njega dok ja uzmem udžbenike. I pazi – nemoj se nigdje izgubiti. Da te ne bismo morali tražiti.”
Učiteljica nije mogla suspregnuti smijeh.
“Da… Zamišljam kako će se mama iznenaditi kad se vratite kući s ovim malim.”
“Nemam mamu…” uzdahnula je djevojčica. “Ali voljela bih da je imam.”
“Oprostite, nisam znala…” prestrašeno je zatrepala trepavicama učiteljica.
“Ništa, sve je u redu,” nasmiješio sam se. “Ostavila nas je prije pet godina. Otišla je u inozemstvo. I više ništa nisam čuo o njoj. Točnije – Mila i ja nismo više ništa čuli o njoj.”
Na nekoliko trenutaka na stražnjem dvorištu škole zavladala je tišina. Ivana je šutke gledala nas – velikog, pomalo nespretnog muškarca s dobrim očima i malu djevojčicu sa sivim mačićem u rukama, i u grudima joj je u tom trenutku nešto snažno zaboljelo.
“Zato ćemo sad imati Cvrčka,” odlučno je rekla Mila pogladeći mačića.
“Već si smislila ime?” nasmiješio sam se.
“Naravno. Zar se može živjeti bez imena?”
*****
Uvijek sam sam dolazio po Milu. Ponekad bismo s Ivanom Horvat razmijenili tek nekoliko riječi, ponekad bi se razgovor odužio dok školsko dvorište sasvim ne opusti. Razgovarali smo o uspjesima Mile, smiješnim pričama iz razreda, knjigama, filmovima, kućnim ljubimcima i polako prestali primjećivati da odavno ne govorimo samo o školi.
Jednog dana, stojeći u hodniku, pričekao sam da se sva djeca raziđu i zatim odlučno zakoračio u razred.
Ivana Horvat se prvo široko nasmiješila, a zatim, ugledavši u mojim rukama prekrasan buket, začudila.
“Ovo je za vas,” rekao sam promuklo pružajući cvijeće. “I još… Htio bih vas večeras pozvati na večeru. Točnije – Mila i ja jako želimo da večerate s nama. Nas troje. Što kažete na to, Ivana Horvat?”
Učiteljica se zbunila, osjetila kako joj izdajnički gore uši, ali… uzela je cvijeće.
Mirisalo je na jesen, na dom i, začudo, na nadu. “Dobro,” jednostavno je odgovorila. “Pristajem.”
Točno tako je Ivana Horvat odgovorila i godinu dana kasnije kad sam je zaprosio.
U matičnom uredu Mila je čvrsto držala Ivanu Horvat za ruku i…
…nikako nije mogla prestati smiješiti se. U tom se trenutku osjećala najsretnijom djevojčicom na svijetu.
“A mogu li… Mogu li te sad zvati mamom?”
Mladoj su ženi navrle suze na oči.
“Ako to i sama želiš, onda, naravno, možeš. Meni će to biti najdraža riječ.”
Mila ju je čvrsto zagrlila.
Pored nje sam stajao ja i gledao ih s osmijehom na licu.
Tko bi rekao da će se u jednom trenutku Mili i meni život tako dramatično promijeniti?
Ali čuda se ipak događaju.
I to čudo, malo pahuljasto čudo, sada leži na prozorskoj dasci u stanu i jedva čeka da se njegova obitelj napokon vrati kući.
Pouka: Ponekad najveća sreća dođe u trenutku kad je najmanje očekuješ – dovoljno je samo imati dobro srce i biti spreman na neočekivano.
