Mara je stajala na prozoru i gledala u mokri asfalt. Tri noći zaredom izvlačila je pacijenta nakon najsloženije operacije, odbijala san i hranu, samo da bi srce tog pedesetogodišnjaka opet kucalo ravno i sigurno. I kad je četvrtog jutra otvorio oči, Mara je znala – odradila je svoje. Sad je htjela samo jedno: tišinu. Bijeli pijesak. Šum valova. Sa Srđanom su štedjeli za taj put godinu i pol, odvajajući svaku slobodnu kunu. Na hladnjaku je na magnetu visila fotografija tirkizne vode, isječena iz putopisnog časopisa, i Mara se svaki put nasmijala kad bi je pogledala. Do odmora su ostala dva mjeseca.
Svekrva je nazvala u subotu ujutro i zapovjednim tonom javila da se navečer cijela obitelj okuplja kod nje na večeri. Mara je pokušala odbiti, pozivajući se na umor, ali Jelena je odsjekla: “Ovo je obiteljska stvar, nema rasprave.” Mara je uzdahnula i obukla onu haljinu koju joj je Srđan poklonio za godišnjicu braka. Mislila je da će joj to podići raspoloženje.
Jelenina kuća dočekala ju je mirisom pita i nekim neprirodnim napetostom koji je visio u zraku. Lana, Srđanova mlađa sestra, sjedila je na kauču i listala svadbeni časopis. Otac obitelji, Vjekoslav, tradicionalno je šutio, buljeći u televizor. Jelena se vrzmala oko stola, ali pogled joj je bio hladan i procjenjivački, onakav kakav ima ravnateljica škole prije nego što pozove roditelje na razgovor.
Kad su sjeli za stol, Mara je odlučila razbiti atmosferu. Otvorila je slike na mobitelu i pokazala fotografiju bungalova iznad vode.
– Mi smo sa Srđanom odabrali mjesto za odmor – rekla je, trudeći se da glas zvuči ležerno. – Zamislite, probudiš se ujutro, a ispod tebe more. Prozirno kao staklo. Raznobojne ribe plivaju ti pred nogama.
Srđan je kimnuo i nadovezao se:
– Da, let smo već rezervirali. Ako sve prođe kako treba, u lipnju letimo na deset dana.
Jelena je polako spustila vilicu na stol. Zvuk je bio metalan i nekako konačan. Lana je podigla pogled s časopisa i pogledala majku s iščekivanjem u kojem se jasno vidio unaprijed isproban scenarij.
– Vrlo lijepo – rekla je Jelena ledenim tonom. – Ali imamo važnije pitanje. Lana se udaje. I svadba mora biti prava, s pompom, kako dolikuje, a ne u nekoj zalogajnici.
Mara je osjetila kako se sve u njoj stislo. Prsti su joj se sami uhvatili za rub stolnjaka. Polako je prebacila pogled na Srđana. On je gledao u tanjur i pravio se da ga jako zanima uzorak na porculanu.
– Sastavili smo okvirni predračun – nastavila je svekrva, a u glasu su joj zazvučale poslovne note. – Banket, voditelj, fotograf, uređenje dvorane, haljina od dobre majstorice, otkup nevjeste, vožnja brodom. Sve skupa izađe otprilike dvjesto tisuća kuna. Pozamašna svota, ali to je najvažniji dan u djevojčinom životu. Ne smijemo se osramotiti pred ženikovom rodbinom.
– Dvjesto tisuća kuna? – ponovila je Mara, a glas joj je zadrhtao. – Jelena, to su ogromne pare.
– Mi smo toga svjesni – svekrva ju je pogledala u oči. – Zato se cijela obitelj mora udružiti. Mi s tatom preuzimamo dio troškova. Ženik s roditeljima također daje svoj dio. A vi sa Srđanom, kao najuspješniji i najmlađi, trebali biste dati glavni doprinos. Četrdeset tisuća kuna. To je razumna svota za ljude s vašim primanjima.
Nasta tišina. Negdje u susjednoj sobi ravnomjerno je otkucavao zidni sat. Lana je gledala Maru izazivački, kao da govori: “Samo se usudi prigovoriti.” Vjekoslav je nastavio bezvoljno buljiti u televizor, iako je zvuk bio isključen.
Mara je duboko uzdahnula. Sjetila se beskrajnih dežurstava, noćnih reanimacija, ruku koje su drhtale od umora dok je točila kavu u liječničkoj sobi. Sjetila se kako su sa Srđanom brojali svaku kunu, uskraćujući sebi i sitnim radostima, samo da uštede za onaj odmor. A sad netko odlučuje umjesto nje kamo će otići te pare.
– Laninu svadbu neću plaćati – rekla je Mara, a glas joj je zvučao toliko hladno da je Srđan napokon podigao glavu. – Ima roditelje. Neka se oni iskeširaju.
Lana je ahnula. Jelena je problijedila, ali se istog trena sabrala. Pogledala je Maru s izrazom dubokog žaljenja, kakvim gledaju dijete koje se ogriješilo o očekivanja.
– Mislili smo da si postala dio obitelji – rekla je odmjereno, cjepidlačeći svaku riječ. – A ti si tuđa. Neka tako i ostane zabilježeno.
Mara je ustala od stola. Srđan ju je uhvatio za ruku i pokušao vratiti na stolicu, ali ona je istrgnula dlan i krenula u hodnik. On je pošao za njom, mrmljajući nešto pomirljivo, ali Mara je već navlačila kaput.
– Razgovarat ćemo doma – dobacila je mužu i izašla na stubište.
Kod kuće je Srđan pokušao izgladiti sukob. Hodao je za Marom po stanu i pričao, pričao, pričao. Da mama samo brine za sestru. Da Lana stvarno od djetinjstva sanja o lijepoj svadbi. Da obitelj mora podržavati jedni druge u teškim trenucima.
– Teški trenutak? – Mara se zaustavila i naglo okrenula. – Srđane, svadba nije težak trenutak. To je fešta koju hoće prirediti na naš račun. Mi smo godinu i pol štedjeli za odmor. Plaćamo kredit za stan. Radim na jedan i pol radnom mjestu da imamo financijsku podlogu. Ti uopće čuješ što govoriš?
Srđan je zašutio, ali ne zadugo. Nakon petnaest minuta opet je započeo istu pjesmu. Mara je otišla u spavaću sobu i zatvorila vrata za sobom.
Sutradan je izbila prava oluja. Lana je došla k njima doma bez najave. Uletjela je u stan crvenih očiju od suza i odmah s vrata počela vikati.
– Hoćeš mi uništiti život! – vikala je, mašući rukama. – Zavidiš mi! Jednostavno ne možeš prihvatiti da će meni sve biti lijepo i ispravno, a ti si imala ono skromno vjenčanje u matičnom uredu!
Mara je stajala u kuhinji, prekriženih ruku, i gledala zaovu kamenim licem.
– Lana, smiri se – rekla je mirnim glasom. – Nitko ti ništa nije dužan. Hoćeš raskošnu svadbu – tvoje pravo. Ali platiti je moraju oni koji su spremni to učiniti dobrovoljno. Ja nisam spremna.
– Zato što si pohlepna! – vrisnula je Lana. – Cijeli život brojiš tuđe pare! Ti imaš ušteđevinu! Mama je rekla da idete na Hvar! Žao ti je odreći se svog odmora radi sreće rođene osobe?
– Rođene? – ponovila je Mara, a u glasu je zazvučao čelik. – Ti se za cijelo vrijeme našeg poznanstva nisi ni jednom raspitala kako mi je. Zoveš samo kad treba posuditi novac do plaće. Rođeni ljudi se tako ne ponašaju.
Lana je izletjela iz stana, tresnuvši vratima da su prozori zadrhtali. Nakon pola sata nazvala je Jelena.
– Doveo si djevojku do suza – javila je ledenim tonom. – Sad leži u histeriji. Skočio joj tlak. Jesu li to htjela?
Mara je šutjela, shvaćajući da će svaka riječ biti upotrijebljena protiv nje.
– Očekujem vas sutra navečer – nastavila je svekrva. – Riješit ćemo pitanje civilizirano. Nadam se da ćeš se ohladiti i donijeti ispravnu odluku.
Mara je isključila i pogledala muža. Srđan je sjedio za laptopom u kutu sobe i glumio da radi. Znala je da je najteži razgovor tek pred njima.
Navečer, kad su legli, Srđan se dugo prevrtao, a onda sjeo na krevet i upalio noćnu lampu.
– Maro, moramo ozbiljno porazgovarati – počeo je nesigurno.
– Slušam – i ona je sjela, namjestivši jastuk iza leđa.
– Shvati, mama je u pravu. Lana stvarno sanja o toj svadbi. I ženik joj je dobar, iz pristojne obitelji. Ako sad ne pomognemo, ispast će ružno. Ljudi će osuditi. Reći će da je brat rodnoj sestri požalio novac.
– Srđane – Mara se trudila govoriti smireno, iako je iznutra kipjela od bijesa – mi ne moramo udovoljavati tuđim očekivanjima. Imamo svoje planove, svoje potrebe. Nismo Rothschildi da bacamo toliki novac.
On je spustio glavu i zašutio. Mari se učinilo da je razgovor gotov, i već je htjela ugasiti svjetlo kad je Srđan izgovorio rečenicu koja je sve razbila u paramparčad.
– Ja sam već podigao kredit.
Mara se ukočila. Zrak u sobi postao je gust i ljepljiv kao žele.
– Što si napravio? – upitala je šaptom.
– Podigao sam potrošački kredit – ponovio je ne podižući pogled. – Četrdeset tisuća kuna. Na pet godina. I prebacio sam novac mami. Ona je već uplatila akontaciju za banketnu dvoranu.
Mara je osjetila kako joj krv bije iz lica. Ruke su joj se ohladile. Gledala je muža i nije ga prepoznavala. Čovjek s kojim je proživjela pet godina, čovjek kojemu je bezuvjetno vjerovala, upravo je priznao izdaju.
– Podigao si kredit bez mog pristanka? – glas joj je postao tih i strašan. – Potrošio si naše zajedničke novce na svadbu svoje sestre? Ne pitajući me?
– Pa nije to zauvijek – pokušao se opravdati Srđan. – Otplatit ćemo. Ma kakvih četrdeset tisuća. Imamo normalne plaće, snaći ćemo se.
– Nije stvar u parama – Mara je ustala iz kreveta i počela hodati po sobi. – Stvar je u tome što si ti donio odluku za nas oboje. Stavio si interese svoje majke i sestre iznad interesa naše obitelji. Izdaja si naše povjerenje. Jednostavno si prekrižio sve što smo zajedno gradili.
– Ne dramatiziraj – namrštio se Srđan. – Obična obiteljska situacija. Svi pomažu rodbini. Moja kolegica je digla kredit da pomogne bratu sa stanom, i žive normalno.
– Tvoja kolegica je digla kredit dobrovoljno – odsjekla je Mara. – A ti si me stavio pred svršen čin. Nisi ni smatrao potrebnim posavjetovati se.
Izašla je iz spavaće sobe i otišla u radnu sobu. Tu je stajao njezin stari laptop koji je koristila za posao s medicinskom dokumentacijom. Mara je otvorila aplikaciju banke i napravila nekoliko screenshotova. Zatim je ušla u povijest transakcija i spremila izvod. Nije znala hoće li joj zatrebati, ali intuicija joj je govorila da je pred njom pravi rat.
Ujutro Mara nije doručkovala. Obukla se i otišla u grad, rekavši Srđanu da ima posla. Zapravo je otišla odvjetnici čiji joj je broj dala kolegica s posla. Petra je bila žena od pedesetak godina, oštrog pogleda i načina govora kratkog i sadržajnog.
Mara je izložila situaciju, trudeći se ne propustiti nijedan detalj. Ispričala je o kreditu, o pritiscima svekrve, o histeriji zaove. Pokazala je screenshotove i izvode. Odvjetnica je pažljivo saslušala, nešto zapisala u bilježnicu, a onda se zavalila u stolicu i pogledala Maru procjenjivački.
– Želite li sačuvati brak ili zaštititi svoje interese? – upitala je izravno.
– Želim pravdu – odgovorila je Mara. – I želim shvatiti koliko je zakonito ono što je moj muž napravio.
Petra je kimnula i počela objašnjavati. Ispostavilo se da se kredit podignut od strane jednog supružnika bez pristanka drugoga može osporiti ako se dokaže da novac nije otišao za potrebe obitelji. Po zakonu se takve obveze smatraju osobnima, i za njih odgovara onaj tko ih je podigao. Međutim, u praksi je sve složenije. Ako se kredit već otplaćuje iz zajedničkog proračuna, teško je dokazati njegovu nenamjensku prirodu. Osim toga, banci je svejedno tko uplaćuje rate – bitno joj je da se dug podmiri na vrijeme.
– Moj savjet – rekla je odvjetnica – prikupite što više dokaza. Snimite razgovore s muževom rodbinom. Sačuvajte poruke. Zabilježite činjenicu da je novac otišao za sestrin vjenčanje, a ne za vašu zajedničku obitelj. Ako dođe do diobe imovine ili razvoda, dokazna građa će odigrati presudnu ulogu.
Mara je izašla iz odvjetničkog ureda s teškim osjećajem. Nije htjela razvod. Voljela je Srđana. Ali shvatila je da povratka više nema. U trenutku kad je prebacio novac majci, a da se nije posavjetovao s njom, prešao je granicu. I tu granicu nije bilo moguće izbrisati.
Navečer istog dana zazvonio je zvono na vratima njihova stana. Mara je otvorila i na pragu ugledala Jelenu i Lanu. Svekrva je držala kutiju s tortom, zaova se skrivala iza njezina leđa s krivim izrazom lica. Bio je to performans, i Mara je to odmah shvatila.
– Došle smo se pomiriti – objavila je Jelena, prekoračivši prag bez poziva. – Dosta je pućkanja, Marija. Obitelj mora biti zajedno.
Srđan je izašao iz sobe i s nadom pogledao ženu. Očito je želio da se sve riješi. Mara je šutke propustila gošće u dnevnu sobu, a sama je neprimjetno uključila diktafon na mobitelu koji je ležao na polici uz knjige.
Razgovor je počeo mirno. Jelena je točila čaj, pričala o vremenu, o tome kako je važno praštati bližnjima. Lana je sjedila šutke i čačkala žličicom komad torte. Mara je čekala kad će početi pravi napad.
– Shvati, Maro – glas svekrve poprimio je umilne note – svi smo jedna obitelj. Trebala bi biti zahvalna što smo te primili. Srđan je mogao naći popustljiviju djevojku, ali izabrao je tebe. A ti se ponašaš kao da smo ti neprijatelji.
– Ne smatram vas neprijateljima – mirno je odgovorila Mara. – Samo ne razumijem zašto bih iz svog džepa plaćala svadbu vaše kćeri.
– Zato što živiš s mojim sinom! – oštro je rekla Lana. – Koristiš se njegovim novcem, njegovim stanom. Stan je, usput, kupljen na kredit koji on plaća. Ti si uopće tko da se tu praviš važna?
Mara je dugo pogledala zaovu. Zatim je prebacila pogled na Srđana. Sjedio je pognute glave i šutio.
– Stan je kupljen na kredit koji plaćamo zajedno – rekla je Mara polako, kao da objašnjava abecedu. – I renoviranje je napravljeno mojom osobnom ušteđevinom. Zato zadrži svoje izmišljotine za sebe.
– Cure, nemojte se svađati! – umiješala se Jelena. – Idemo konstruktivno. Maro, razumijemo tvoje osjećaje. Ali i ti nas shvati. Vjekoslav ima bolesno srce. Treba mu dobar kardiološki centar, trebaju mu lijekovi, a oni su skupi. Mi nemamo mogućnosti preuzeti sve troškove svadbe. A Lana čeka dijete, ne smije biti pod stresom. Ti si liječnica, trebala bi shvatiti koliko je to ozbiljno.
– Znači, moram platiti svadbu jer je vaš muž bolestan, a kći trudna? – precizirala je Mara.
– Moraš pomoći obitelji – odsjekla je Jelena. – Ili nisi član obitelji?
U tom trenutku Lana više nije izdržala. Skočila je sa stolice i počela vikati, prskajući slinom:
– Uništila si mi svadbu! Misliš samo na sebe! Ti si obična jalova kokoš koja zavidi mojoj sreći! Nikad nećeš imati djece, zato mi želiš pokvariti proslavu!
U sobi je zavladala zvonka tišina. Srđan je problijedio. Jelena je glumila šok, ali u očima joj je Mara primijetila zadovoljstvo. Tu su repliku očito uvježbavali unaprijed.
Mara je polako ustala, prišla polici i uzela mobitel. Zaustavila je snimanje i spremila ga u džep.
– Razgovor je gotov – rekla je ledenim tonom. – Molim vas da napustite moj stan.
– I moj je stan! – prozborio je Srđan.
– Upravo tako – Mara se okrenula mužu. – Zato ćemo sve raspraviti nasamo. Bez svjedoka.
Kad su se gosti ispratili, Mara je uključila snimku. Glasovi su ispunili sobu, i Srđan je slušao, mijenjajući boju lica. Kad je odjeknula rečenica o jalovoj kokoši, trgnuo se i pogledao ženu s boli. Ali kad je snimka završila, rekao je nešto sasvim drugo od onoga što je Mara očekivala.
– Snimala si moju obitelj? Špijunirala si ih? Shvaćaš li uopće kako to izgleda?
– Branila sam se – mirno je odgovorila Mara. – I sad imam dokaze da me tvoji rođaci vrijeđaju i ucjenjuju za novac.
– Nisu ucjenjivali! – zaurlao je Srđan. – Molili su za pomoć! Ljudski su molili! A ti si od toga napravila kriminalnu istragu!
Metla se po sobi, hvatajući se za glavu, i Mara je odjednom shvatila da je pred njom potpuni stranac. Ne onaj dečko s kojim je nekad otišla u kino na prvom spoju. Ne onaj muškarac koji ju je držao za ruku kad je izlazila iz bolnice nakon noćne smjene. Nego netko drugi. Slomljen. Ovisan o majčinom odobravanju. Spreman žrtvovati ženu da bi ostao dobar sin.
– Trebaš se ispričati – nastavio je Srđan, zaustavivši se. – Ispričati i platiti bar pola iznosa. Onda će mama popustiti. Brzo zaboravlja. Sve ćemo srediti.
– Neću ništa platiti – rekla je Mara. – I nemam se za što ispričavati.
– Onda ćemo morati ozbiljno porazgovarati o našoj budućnosti – glas mu je postao tvrd. – Ako ne poštuješ moju obitelj, ne vidim svrhu nastavka.
U tom trenutku Mari je zazvonio mobitel. Na ekranu je bljesnula poruka od Lane. Zaova joj je poslala link na skupocjenu vjenčanicu, a na dnu dodala: “Mogla si i počastiti, ne bi osiromašila. Ali bit ću dobra, oprostit ću ti ako sve napraviš kako treba.”
Mara je pokazala poruku mužu. On je pročitao i okrenuo glavu.
– To su samo emocije – mrmljao je. – Nije iz zlobe.
Tada je Mara šutke otišla u spavaću sobu, otvorila ormar i počela vaditi Srđanove stvari. Pažljivo je slagala košulje, traperice, džempere u veliku putnu torbu. Srđan je stajao na vratima i gledao je razrogačenih očiju.
– Što radiš? – upitao je.
– Pakujem tvoje stvari – odgovorila je ne okrećući se. – Ti ćeš k mami. Tamo te vole i cijene. A meni treba vremena za razmišljanje.
– Ne možeš me izbaciti! – viknuo je Srđan. – Ovo je naš zajednički stan!
– Zato ćeš ti otići – Mara je zakopčala torbu i stavila je u hodnik. – Ja ostajem. Ako hoćeš, možeš na sud i tražiti diobu imovine. Ali sada je najbolje da budeš kod mame.
Otvorila je ulazna vrata i šutke čekala dok se muž obuče. Srđan je dugo stajao u neodlučnosti, zatim zgrabio torbu i izišao na stubište.
– Još ćeš zažaliti – rekao je na odlasku. – Uništavaš našu obitelj.
Vrata su se zalupila. Mara se naslonila na zid i zatvorila oči. U stanu je zavladala tišina. Samo je u kuhinji kapala voda iz slavine koja nije bila do kraja zavrnuta. Otišla je tamo, okrenula ventil i sjela na stolicu. Misli su nestale. Ostao je samo umor – dubok, sveprožimajući, onakav kakav dolazi nakon reanimacije kad pacijent ipak umre, unatoč svim liječničkim naporima.
Sljedeća dva tjedna pretvorila su se u pravu noćnu moru. Jelena je zvala svakodnevno, mijenjajući taktiku od prijetnji do lažnog suosjećanja. Čas je obećavala da će preko suda izboriti diobu imovine i ostaviti Maru bez ičega. Čas je sažalijevala jadnu snahu koja se navodno samo zbunila i treba uputu. Čas je obećavala da će Srđan naći normalnu ženu, a Mara ostati sama zauvijek.
Lana nije zaostajala. Na društvenim mrežama objavljivala je postove o tome kako je teško pripremati vjenčanje kad ti bližnji stavljaju prepreke. Mari su slali screenshotove tih objava, i svaki novi unos bio je bolniji od prethodnog. Zaova nije imenovala nikoga, ali svi poznanici su točno znali o kome je riječ.
Najstrašnije je počelo tjedan dana kasnije. Jelena je došla do Marinog stana u pratnji Srđana i dvojice nepoznatih muškaraca. Zahtijevala je da otvori vrata i “vrati sinu njegovo zakonito prebivalište”. Mara se nije upuštala u pregovore. Pozvala je policiju.
Pozornik je stigao za dvadeset minuta. Bio je to stariji kapetan umornog lica i pažljivog pogleda. Saslušao je obje strane i zamolio sve da se smire. Jelena je pokušala pritisnuti na sućut, pričajući kako je snaha izbacila muža na ulicu. Srđan je stajao pokraj nje i šutke kimao. Dvojica pratilaca, koji su se predstavili kao rođaci, glasno su negodovali.
Mara je mirno zamolila kapetana da uđe u stan na razgovor. Pokazala mu je dokumente o kreditu za stan gdje su oboje sudužnici. Pokazala je izvode s bankovnog računa koji su potvrđivali da je mjesečne rate plaćala s njezine kartice. A zatim je uključila onu snimku razgovora gdje Lana viče o jalovoj kokoši, a Jelena traži novac za svadbu.
Kapetan je saslušao i smrknuto se. Izišao je na stubište gdje je rodbina nastavila bučiti, i glasno objavio:
– Građani, službeno vas upozoravam. Ako ne prestanete s pritiskom na ovu gospođu, vaši postupci mogu se okvalificirati kao iznuda. Kazneni zakon, članak 163. A to je realna zatvorska kazna. Stoga vam savjetujem da se raziđete i rješavate stvari civilizirano, preko suda.
Jelena je otvorila usta da prigovori, ali kapetan je podigao ruku.
– Rekao sam – odsjekao je. – Gotovo. Razilazite se.
Rođaci su otišli, bacajući na Maru zle poglede. Srđan je odlazio posljednji, i u očima mu je vidjela zbunjenost. Činilo se da do posljednjeg trenutka nije vjerovao da će sve otići tako daleko.
A onda je došao dan razvoda. Mara je došla u matični ured u strogu plavu odijelu. Srđan se pojavio s majkom, koja je cijelu ceremoniju demonstrativno uzdizala i odmahivala glavom. Pitanja o pomirenju nije postavljao nitko. Sutkinja je brzo sastavila potrebne dokumente, podijelila imovinu prema bračnom ugovoru i donijela odluku. Mara je zadržala pravo na stan jer je preuzela obvezu samostalnog otplate preostalog kredita. Srđanu je pripao automobil.
Izišli su iz zgrade suda u troje. Jelena je odmah počela nešto raspravljati sa sinom, ali Mara nije slušala. Sjela je u autobus i otišla kući, osjećajući istovremeno prazninu i nevjerojatno olakšanje.
Prošlo je mjesec dana. Mara se zagnjurila u posao, trudeći se ne misliti na ono što se dogodilo. Ponovno se počela smijati, viđati s prijateljicama i čak se upisala u bazen, o kojem je odavno sanjala. Prazninu na hladnjaku, gdje je prije visjela fotografija tirkizne vode, zalijepila je slikom s posljednjeg putovanja roditeljima.
Jedne subote Mara je ušla u supermarket po namirnice. Stajala je kraj police s mliječnim proizvodima i birala jogurt kad je začula poznati glas. Okrenula se i ugledala Lanu. Zaova je stajala na blagajni s kolicima punim jeftinih poluproizvoda i izgledala umorno i ispijeno. Ni traga svadbenom sjaju.
Lana je također primijetila Maru i na trenutak se ukočila. Zatim je odlučno krenula prema njoj, i Mara se pripremila za novu scenu.
– Pa, jesi li zadovoljna? – upitala je Lana, zaustavivši se dva koraka dalje. Glas joj je bio hrapav i ispucao. – Uništila si mi život, nadam se da ti je sad dobro.
Mara je mirno pogledala bivšu zaovu. Nije osjećala ni ljutnju ni trijumf. Samo blagu tugu, onakvu kakva se javi kad vidiš tuđu nesreću koju je čovjek sam sebi priredio.
– Nisam ti uništila život, Lana – odgovorila je mirno. – Ti si ga sama uništila kad si odlučila da ti netko nešto duguje.
– Ti ne shvaćaš – Lana je šmrcnula. – Ženik je otišao. Kad je saznao koliko je mama tražila para od tvoje obitelji, rekao je da ne želi imati posla s takvom rodbinom. Rekao je da mu takva žena ne treba. Svadba je propala. A kredit sad visi na Srđanu. I mama i tata su se posvađali do kraja, tata je uopće otišao kod brata na selo, rekao je da više ne može izdržati ovaj ludjak.
Mara je šutke slušala. Sjetila se onih riječi odvjetnice: “Kredit podignut bez pristanka supružnika u nenamjenske svrhe smatra se osobnom obvezom.” Znači, Srđan će sam otplaćivati tih četrdeset tisuća kuna. Plus kamate. Na pet godina. I od Mare banka neće moći tražiti ni lipe.
– Žao mi je što je ovako ispalo – rekla je iskreno. – Ali nisam mogla drugačije. Nisam dužna plaćati tuđe hirove.
Lana je htjela nešto odgovoriti, ali Mara se već okrenula i krenula prema izlazu. Čula je kako zaova još nešto viče za njom, ali riječi su se gubile.
Tri dana kasnije Mara je stajala u zračnoj luci s malim koferom. Pored nje je blistala osmijehom Iva, njezina najbolja prijateljica još iz studentskih dana. Na semaforu je gorjela oznaka broja leta i odredišta. Bijeli pijesak. Tirkizno more. Deset dana tišine i mira koje je zaslužila više od ikoga.
– Kako si? – upitala je Iva, zavirujući prijateljici u oči. – Žališ li?
Mara je odmahnula glavom. Sjetila se svega: noćnih dežurstava, svađa s rodbinom, muževe izdaje, sudskih rasprava, samotnih večeri u praznom stanu. I shvatila je da ne žali ni za čim. Sve je to bilo poput operacije koju je trebalo izvesti da se odstrani bolesno tkivo i pruži organizmu šansu za ozdravljenje.
– Ni trunke – odgovorila je i nasmijala se.
U džepu jakne ležao joj je mobitel s isključenim zvukom. Na ekranu je gorjela nepročitana poruka od Srđana: “Možda porazgovaramo? Sve sam shvatio.” Mara ju je pročitala, razmislila nekoliko sekundi i izbrisala je bez odgovora. Zatim je uzela Ivu pod ruku i zajedno su krenule prema šalteru za prijavu.
Avion je poletio točno po rasporedu. Ispod krila su plovili oblaci poput tučenog vrhnja, a negdje daleko dolje ostali su dugovi, krediti, uvrede i tuđe svadbe koje više nikome nije dopuštala da plaća.
