Zmijski otrov: Moć, opasnost i tajne hrvatskih zmija

– Mama… izgovorio sam to duboko i zamišljeno, primivši debelu knjigu Matoša ravno u čelo, da čak ni moj vragolasti mačak, Zuljan, nije mogao ostati ravnodušan. Na trenutak je zastao, radoznalo me promatrao, a potom nastavio šetnju policom iznad kreveta.

Knjiga, naslijeđena još od moje bake, pala je na pod i sada drhtala na laganom propuhu, kao da se ljuti na takvo ophođenje.

Da, glupa ideja bila je staviti policu iznad kreveta… Mama me upozorila, ali ja nisam slušao. Trebao sam, sad barem znam. Baš se pitam, zašto pametne misli o roditeljima shvatiš tek kad te nešto lupi po glavi? Može li to ikako drugačije, bez šisi i modrica?

Zuljan, koji je sve odslušao, sklupčao se na rubu police, počešao se tom nevjerojatno dugom šapom iza uha, pa bez puno razmišljanja skočio ravno meni na trbuh.

Samo zbog ponosa nisam viknuo. Kakav bih ja to bio vlasnik, kad bi me jedan mačak mogao izbaciti iz takta za tri minute? Mada, često mu to i brže uspije.

Uhvatim ga za šiju, zadirknem mu u one njegove zelene oči i povučem ga nježno za uho:

Imam predavanja tek drugi sat, zlikovče. Zašto si dirao bakinu knjigu? Da nije možda ruska poezija trebala pasti na glavu tvome vlasniku pa da malo pameti dođe? Neće to tako lako kod mene. Uvrijedio si me sada, neću ti više čitati!

Zuljan samo izvuče svoj ružičasti jezik i lizne mi ruku onom mačkastom toplinom.

Da, da, sad se ulizuješ… Hajde, nosi se, kad sam već ustao idemo malo do kafića. Nema više kave doma, jučer nisam stigao po novu.

Zuljana izbacim s kreveta, otkotrlja se na tepih i vraški ozbiljno pruži šapu prema knjizi.

Ti si nemoguć! pljesnem ga po šapi i zgrčim dragu knjigu. To mi je najdraža! Baka mi ju je čitala svaki dan. Ali što bi ti to razumio, nema mačke na ovom svijetu kojoj je stalo do hrvatske književnosti.

Zuljan me pogleda tako uvrijeđeno da mi ga je skoro žao.

Dobro, znam da voliš bajke. Pogotovo one o mačkama. I nemoj tu glumiti povrijeđenje, nisi ti mene probudio!

Mačka mi je poklonila mama. Kad je već znala da ću ostati sam, zamolila je susjedu da ode do azila, a onda mi u ruke stavila to čudo s velikim ušima.

Sam mu ime daj, rekla je.

Mama! Nikad nisi voljela životinje u stanu.

E, sad sam skroz za! Vidi ga samo, milina. S Irinom je sinoć pjevao serenade, dok te nije bilo! Neće ti biti dosadno…

Mama!

Ne cvili! Tako mora biti, Matija!

Onda smo nas dvojica danima pogađali ime tom mršavom crnom čudu koje je trenutačno napravilo rusvaj kod nas i susjeda, ali nikome nije smetalo. Ni kad je Zuljan noćima jurio stanom, susjedi nisu ništa zamjerali.

Kasnije sam shvatio što je zapravo moja mama napravila za mene. Zuljan je bio nevjerojatno društven mačak, neprestano mi tražio pažnju i nježnost. U najtežim danima, kad suze nisu stale, upravo on je skakao po sobi, penjao se po zavjesama i uvlačio mi se u krilo, mrmljajući nešto na svom jeziku.

I sad, dok se spremam, ne da mi mirno obući traperice i staru majicu s tenisicama. Nikad nisam volio uređivanje, osim ako baš moram, kao za svadbu svoje sestrične Sandre, baš proteklog vikenda.

Sjetim se, pa frknem:

Vrijeme je i ti sine da razmisliš o obitelji! podrugujem se teti Jasni. Eto, moja Sanja, pametna i lijepa, sve na vrijeme, a ti… podsmjehnem se i bacim plahtu na krevet.

Dosta mi je više! Još i mamu upleću svaki put… Kao da osim braka nema drugih obaveza!

Zuljan nagne glavu, pa kišne.

Eto vidiš! Čak i ti misliš da sam u pravu!

Osmjehnem se na trenutak, ali kad ga ugledam kako ponosno sjedi kao sfinga, namrštim se:

Da nisi mačak, pomislio bih da mi se rugaš.

Zuljan nešto zamrmlja i skakuće po sobi.

Dosta više! Tvoj plan za danas je ispunjen. Spremim knjigu natrag na policu pa dohvatim ormu. Hajde, dođi!

Dobro je znao što orma znači. Često sam ga šetao i već su me susjedi navikli vidjeti kako šećem s razbarušenom kosom i mršavim crnim mačkom kraj sebe. Čak je teta Irina, mamina prijateljica, prestala s upitima.

Što ti je tako mršav, Matija? Pa daj mu daj jesti!

Jede ko tri, teta Irena! Takva mu je pasmina, uvijek mršav, baš kao što je i mama govorila.

Ma isti si ti, izdužen i elegantan! Nagne se ona da mu počeška uši, pa se smije. A vidi uši!

Zar i to na mene? dotičem uho i nasmijem se, mašući od nje. Teta Irena!

Šalim se, ti si fin! Navrati večeras, pravim pitu, a Melita ima zadaću. Pomogni joj.

Nema problema, nek’ piše, ja ću provjeriti.

Uvijek sam pomagao Meliti, unuci tete Irenke, s domaćom zadaćom. Cureta koja je ostala bez roditelja živjela je s bakom, a i nju i mene zbližila je zajednička tuga.

Jesam li ti na smetnju? pitala bi me Melita, privijajući se uz moje rame. Mogu li sjesti uz tebe?

Zamotam je u deku, zagrlim i nastavim bubati povijest ili geometriju. Uz teoreme i datume odmah bi zaspala, a Irena bi je često ostavljala kod mene da prenoći.

Poslije je Irena znala reći da je upravo zbog mene Melita prebrodila najtežu godinu nakon što je izgubila roditelje.

Kad mi je majka oboljela, Irena je bila tu. Podijelile smo sve brige. Dok sam ja učio i upisao faks, donosio sam indeks s najboljim ocjenama, a majka ih je slagala pokraj kreveta dok je još mogla.

Kasnije, kad majke više nije bilo, Irena mi je pomogla oko svega. Držala me za ruku kad smo obilazili ured za dokumente i dogovarali se s pogrebnicima.

Teta Jasna se pojavila tek deveti dan nakon sahrane.

Dođi kod mene, stan je velik, ima mjesta za sve. Ovdje ti je previše tužno, mogli bi što i preurediti.

Nismo mogli, sav novac otišao je na liječenje…

Znam, zato i predlažem! Mi smo ti jedina obitelj.

Hvala, teta, ali ja želim ostati doma.

Poslije sam bio zahvalan što nisam popustio. Nisam ni znao što ima na umu s mojim stanom, ali Irena je bila mudra.

Nemoj nikoga pustiti, inače ćeš ostati bez krova nad glavom!

Nije prošlo ni pola godine, teta Jasna opet dođe i moli da pustim njenu Alenu k sebi.

Irena je tad, kad teta zatraži, brzo preuzela riječ i lažno se osmjehnuvši kaže:

Matija, nisi ti rekao teti da si zaručen? Što ćeš sad kad živiš s nekim? Dario je super dečko!

Svi su bili iznenađeni, ali teta se odmah povukla. Nakon što je otišla, podsmjehivao sam se Ireni:

Otkud ti sad Dario, tko je taj?

Prvo ime koje mi je palo na pamet, iskreno nasmijala se Irena, ta draga, mala, umorna žena, pa me ohrabrila svojim toplim riječima.

***

Došao sam do kafića zatvoreno!

Ajde, Zuljane, danas bez kave! Irena ide u noćnu, a Melite nema… pričao sam svom mačku.

No, nisam ni završio rečenicu, kad je Zuljan poletio u stranu, povukao me za uzicu i natjerao da se okrenem.

I ono što vidjeh, ukopalo me u mjesto.

Irena, uplakana i raščupana, trčala je prema meni u kućnim papučama.

Hvala Bogu što sam te našla! Nestala je, Matija, Melita je nestala!

Kao da je sve stalo. Nisam mogao udahnuti. Zuljan me ugrize za nogu, probudi me iz šoka.

Kako nestala!?

Došla sam s posla, nje nema! Nije prespavala kod kuće, ni ruksaka nema! Ti znaš da to nikad ne bi napravila! Irenin glas gubio se u histeriji.

I ne preostane mi ništa nego da je ošinem po obrazu, stisnem u zagrljaj:

Teta Irena! Naći ćemo je! Idemo na policiju, ajmo!

Utrčim s njom, zabacim Zuljana u njene ruke.

Držite ga! Da ne pobjegne, još će i njega trebati tražiti!

Zuljan se nije opirao, uhvatio ju je šapama oko vrata.

Za sat vremena pred policijskom postajom skupila se ekipa. Studenti iz moje grupe, poznanici, profesori. Svi koje sam stigao okupiti.

Mala, sprema likove, dijeli letke s fotografijom Melite.

Raspodijelit ću vas po kvartovima… Zovite čim što doznate, meni, Matiji ili Josipu! Josipe, ajde, dođi ovamo!

Visok, mršav momak, maše, staje uz mene.

Provjerite podrume, tavane, garaže. Raspitujte se, zovite, dijelite letke. Sve ovisi o nama, brzini i pažnji! Nemamo iskustva, ali što, i drugi nisu imali. Idemo, ljudi, naći ćemo je! Sretno…

Irena, kao da je ostarjela u minuti, sjela je na stepenicu, a ja ju primim za ruku.

Moramo doma, teta Irena! kažem.

Što ću doma kad nje nema?

Ako se sama vrati, a nitko nije doma? Hajde, pričekajmo ju na toplome.

Polako ustanemo. Dovršim:

Krenimo doma, ali svratimo prvo do škole, možda je netko vidio Melitu.

Hajde… umorno pristane.

Ali kad stigli smo do škole, Zuljan se otme, proskoči ispod ograde stare zgrade i nestaje u smjeru građevine.

Zuljane! potrčim, ali je prebrz.

Odi za njim, ja ću sjediti na klupi kaže Irena, stisne srce, povuče iz džepa lijek.

Dođem do portira, dam broj, signaliziram neka javi ako vidi Zuljana.

Usput, Irena sjedi, predbacuje si neprekidno ništa joj nije teže nego pomisao da je Melitu ostavila samu.

I tad, trkom dolazi portir na rukama Melita!

Prestravljena, promrzla. Zuljan trči za njima.

Pozovemo Hitnu, odvezu Melitu sa slomljenom nogom u bolnicu.

Kasnije, doma, Melita prepričava baki:

Išli smo nakon škole, a tamo ekipa gađa kamenjem kujicu s mladuncima. Cijeli razred joj nosi hrane. A onda sam ja upala u rupu nismo vidjeli od mraka. Cijelu noć me tražila ona kujica. I onda je došao Zuljan, našao je rupu, donio tebe! Nije se bojao ni psa, taman bio tu još koji! Možda su ga mogli ogrebati, ali on mene spasio!

A portir? Zašto te nije ranije našao?

Nisam ga vidjela, vjerojatno nije znao za rupu.

Nikad te više ne ostavljam samu! Hodati ćeš na uzici, kao Zuljan!

Baš dobro! Ionako više ne želim sama nikamo… Predrago mi je bilo.

***

Zahvalio sam svima koji su sudjelovali u potrazi, zamolio i Josipa da mi se javi, vratio Zuljana, otišao doma. Irena je ostatak večeri provela kraj unuke, pričala joj bajke, milovala je po kosi. Melita je spavala mirno i sretno. Jer njen san čuvao je, nitko drugi nego mačak neobičnog imena Zuljan.

A zaista, je li važno kako se zoveš, ako znaš učiniti što katkad mogu samo anđeli? Iako ti priroda nije dala krila, imaš duge noge da brzo trčiš, šape i kandže da obraniš najmilije, a uši što sve čuju. I takvi kakvi jesmo, važno je da one koje volimo držimo na sigurnom pokraj sebe.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

7 − 2 =

Zmijski otrov: Moć, opasnost i tajne hrvatskih zmija
Szegény bárányka – Szervusztok, szülők! – robogott be Dóra vasárnap a házba. – Férjhez megyek, Rómi megkérte a kezem, és én gondolkodás nélkül igent mondtam! – Te jó ég, Dorcikám, már teljesen felnőtt vagy! – csapta össze a kezét Lívia és férjére, Istvánra nézett. István komolyan, hallgatagon ült, valószínűleg még emésztette a lányuk bejelentését. – Persze, mit gondoltatok? Leérettségiztem, már dolgozom a városban. Az én Rómim is dolgozik, úgy döntöttünk, összeházasodunk. Rómit – a városi fiút – közismerték a szülők is, anyjával kettesben lakott a járási központban, nyugodt, udvarias srác volt, már régóta ismerték, ilyen vejet szívesen fogadtak. Az esküvőt Livia és István vállalták magukra; hisz falun laktak, saját gazdaságuk volt. Rómi ugyan félretett némi pénzt, de István kijelentette: – Rómi, azt a pénzt inkább rakd el, lakást kell majd venni nektek. Az esküvőt mi álljuk anyáddal, legfeljebb a te anyukád is besegít egy kicsit. Rómi anyja, Maja viszont rögtön közölte: – Nincs pénzem, egyedül neveltem a fiamat, egy fizetésből éltünk, legfeljebb néhány apróságra tudok adni egy keveset. Dóra szülei nem ítélték el a komát, de Líviában ettől függetlenül rögtön kialakult egy kis bizalmatlanság. Úgy döntöttek, az esküvőt a városi kávézóban tartják, szerényen persze, nem nagy lábon, de rendben lezajlott. Nem sokkal az esküvő után Rómiék lakást vettek hitelre, a kezdőrészletbe Dóra szülei segítettek be, megint csak nem a koma, aki erre is csak annyit mondott, tele van hitelekkel. Dóra és Rómi már saját lakásukban éltek, aztán megszületett az unokájuk, Manka. Lívia és férje minden nyugdíjból vásároltak valamit az unokának, vitték a faluból a házi termékeket, tejet, tejfölt, zöldséget. Néha Lívia felhívta a komát: – Maja, dobjunk össze, vegyünk valamilyen rendes ajándékot az unokának, sok minden kell egy gyereknek. – Jaj, Livi, nekem nincs pénzem – még el is pityeredett –, tudod jól, egyedül vagyok. Dóra szülei Dóra szülinapján is falusi termékeket, krumplit, répát, húst vittek a városba. Maja adott ezer forintot, amit Líviának nem tetszett, ők ötezret adtak ajándékba. Lívia sosem sajnálta a pénzt vagy a házi dolgokat a családjától, de a komán nem egyszer bosszankodott, hogy nem segít. – István, miért van az, hogy mi semmit nem sajnálunk a gyerekeinktől, a koma meg soha nem segít? Folyton csak sajnáltatja magát – panaszkodott a férjének. – Ebben mi jó? Helyette inkább dolgozni kéne. Nekem ne lenne jobb pihenni kicsit, nem folyton kertet, állatot gondozni, házat rendbe tenni? – dühöngött Lívia. Közben észrevette, hogy Maja mindig csinos, rendezett, frizurája, manikűrje kifogástalan. Elgondolkodott, miből telik rá, ha folyton azt mondja, nincs pénze. Csakhogy István reakciója váratlan volt: – Az a normális, ha egy nő ápolja magát. A koma ügyes, ezért néz ki fiatalabbnak, – mondta nyugodtan a férfi. Ezen Lívia nagyon felhúzta magát. – Persze hogy neki könnyű, se gazdasága, se kertje, lakásban lakik, ideje, mint a tenger… Mi meg hajtunk reggeltől estig; kert, jószág, ház… – sértődött meg Lívia. – Na majd én is elkezdek magamra figyelni, te meg akkor fejheted a tehenet, gyomlálhatod a kertet! Bár ahogy nézem, nem nagyon fűlik a fogad hozzá… István nem egy veszekedős típus, inkább hallgatott, ahogy mindig. E beszélgetés után minden maradt a régiben: kevés segítség Istvántól a gazdaságban, minden Lívián múlik, a férfi vezette a falubuszt. Eljött a nap, amikor Mankának három évesen óvodába kellett mennie, ám gyakran beteg lett. Úgy döntöttek, amíg megerősödik, addig Maja koma vigyáz rá. – Úgyis nyugdíjas vagyok, ráérek, vigyázok rá – mondta Maja. Lívia nagyon megörült. – Hála Istennek, végre a koma is segít a gyerekeknek. Eltelt egy kis idő. Lívia észrevette, hogy István egyre gyakrabban jár a városba. – Livi, szedj össze tejfölt, tojást, krumplit, viszem a lányomnak, amúgy is dolgom van a városban, alkatrészt kell vennem – szólt a férj. Lívia összepakolt, örült, hogy megint segíthetnek. – Ott minden drága, nálunk minden házi, egészséges. Ám István mostanában későn járt haza a városból. Korábban is járt be: autót javíttatni, néhanapján bevásárolni, de akkor mindig időben hazaért. Most viszont egyre tovább maradt a lányukéknál. Először Lívia nem gondolt semmire, de mikor ismétlődött, kezdett gyanakodni. – Mintha a férjem rákattant volna a komára… Egyszer ellenőrizni fogom! Amikor megint készülődött István, így szólt a felesége: – István, én is megyek, már nagyon hiányzik az unoka. Na meg kell egy-két dolog a boltból – nézett a férjére, aki zavarba jött, de csak bólintott. Útközben Lívia észrevette, hogy férje levert, borús. – Mi van veled? Rossz napod van? – Csak fáj a fejem… – felelte István. A lakásban Maja nyitott ajtót, festett arccal, kigombolt köntösben, mosolyogva – de ahogy meglátta, hogy Lívia is ott van, rögtön lehervadt a mosolya, gyorsan begombolta magát. Leültek teázni; Lívia észrevette, milyen kihívó pillantásokat vet Maja Istvánra, és a férje sem maradt adós. – Nahát, ezek már a szemem előtt se szégyellik! – fortyogott magában Lívia, de nem szólt. – Kimegyek elszívni egy cigarettát – jelentette be István, s ki is ment. Ahogy kettesben maradtak, Lívia egyenesen nekiszegezte: – Koma, ne játsszad itt a szegény ártatlan báránykát, mindent látok. Tudom, miért jár hozzád sűrűn a férjem! Fejezd be ezt a csábítgatást, ha férfi kell, menj férjhez, de az én férjemhez ne nyúlj! Nem szégyelled magad, hogy más férjével kavarod? Ha nem hagyod abba, magam jövök ide vigyázni az unokára! Ne tedd tönkre a fiad családját, ne flörtölj a férjemmel! Szégyelld magad! Maja elsápadt, nem számított rá, hogy Lívia ilyen gyorsan átlát rajtuk. Falusinak, együgyűnek gondolta, de tévedett. Mikor elmentek, Lívia szótlanul, de határozottan összegezte: – Ne nézz madárnak, koma… Hazafele Lívia mindent elmondott a férjének: – Egyedül többet nem mész, mindent tudok, ez a szegény bárányka többet nem próbálkozik! Megmondtam neki. – Livi, dehogy, te tényleg azt képzeled, hogy köztünk bármi van? – próbált védekezni István. – Ha nincs is, nem is lesz! És többet nem fogsz magányos asszonyhoz átjárkálni, amikor a gyerekek dolgoznak. Inkább én megyek unokázni, te meg gazdálkodhatsz! Ismersz, egyszer mondom: amit mondok, azt meg is csinálom! Este Dóra hívta fel nehezményezve: – Anyu, miért bántottad meg Maját? Ő segít nekünk, vigyáz a lányomra, te meg féltékenykedsz apára. Lívia dühbe gurult, megértette, hogy a koma befolyásolja a lányát is. – Kislányom, te még fiatal vagy, sok mindent nem látsz át. Neked tetszene, ha a férjed egész nap a barátnődnél lógna? Egy felnőtt asszonynak tudnia kéne, hol a határ. Nem szabad magányos asszonyként mást beengedni a lakásba, ráadásul a szemünk látára flörtölni. Jegyezd meg, anyád csak egy van, amit apáddal teszünk értetek, az én érdemem, nem az apádé! Ha a mamád nem vigyáz Mankára, majd én megyek! – Anya, értem, bocsáss meg! A nagyi fűtött fel ellened, csúnyákat mondott rólad. – Persze… de én sem felejtettem el helyretenni őt! Azt hitte, nem veszem észre a dolgokat… Teljesen elszégyellte magát! Azóta István csak együtt megy Líviával a városba, gyakran ő maga javasolja. Lívia pedig örömmel látogatja az unokát, férje pedig már otthon is többet segít, közösen kertészkednek, házimunkáznak. – Egy férfi is csak akkor becsüli a nőt, ha van dolga – gondolta mosolyogva Lívia. – És végre magamra is fordíthatok időt. Miben is lennék rosszabb, mint a koma? Köszönöm, hogy elolvastad! Ha tetszett a történet, köszönöm a feliratkozást és a támogatást – mindenkinek sok szerencsét és boldogságot kívánok!