Antonija Horvat izašla je iz ljekarne i mislila samo na jedno – stići kući bez ikakvih zgoda.
Štap. Korak. Štap. Korak. Noga vuče, vrećica s lijekovima reže dlan. Listopad je ove godine bio zao – vlažan, prodoran, bez imalo milosti.
Još jedan kvart. Još malo.
Gotovo je već prošla dječje igralište kad je začula tihi cvilež iz grmlja uz ogradu.
Antonija je zastala. Stajala je sekundu. Pomislila: ionako nemam snage, idi kući. Pomislila – i svejedno skrenula.
Razmaknula je grane.
U grmlju je ležala ovčarka. Velika, odrasla – i potpuno bespomoćna. Prednja šapa u krvi, i suhoj i svježoj ujedno. Dlaka se skvrčila, rebra su se previše očito nazirala ispod nje. No najgore su bile oči – žive, ali gotovo predane. Takve je oči Antonija već vidjela. Znala je što znače.
Pas ju je pogledao i nije zarežao.
Samo je gledao.
– Pa što ću s tobom, – rekla je Antonija. Nije pitanje – prije uzdah.
Izvadila je mobitel. Nazvala taksi – prvi put nakon nekoliko mjeseci, štedjela je novce. Navela adresu veterinarske ambulante na Maksimirskoj.
Vozač, ugledavši psa, nakrivio se.
– Inače ne vozimo životinje. Samo ako u gepek. Neće vam uprljati?
– Neće, pomozite utovariti, – rekla je Antonija glasom kakvim je nekad govorila nemarnim bolničarima.
Na iznenađenje, vozač se nije prepirao – gotovo sam, podigao je psa u gepek.
U ambulanti su rekli: prijelom, razderotina, iscrpljenost. Operacija hitna.
Rekli su iznos.
Antonija je šutjela sekundu. Onda otvorila novčanik.
Bila je to gotovo cijela mirovina.
– Gotovo cijela – ali ipak ne cijela, – rekla je sebi. I stavila novac na pult.
Kući se Antonija vratila kasno navečer – s psom, s vrećicom lijekova i uputom na dva lista sitnim slovima.
Pas je, ušavši u stan, odmah legao u hodniku. Antonija je sjela pokraj.
Ovčarka je ležala, ispruživši zavijanu šapu. Na Antoniju – ni trunka pažnje.
– Pa dobro, – rekla je. – Nećeš – ne gledaj. Bitno je da si živa.
Noću gotovo nije spavala. Prisluškivala je. Ustajala dvaput, prilazila, svijetlila mobitelom.
Ujutro je nazvala Matea.
– Mama, kako si?
– Dobro. Pokupila sam psa.
Tišina. Duga.
– Kakvog psa.
– Ovčarku. Ranjena je bila, ležala u grmlju. Odvezla sam je u ambulantu.
– Mama. – Matein glas postao je onakav – poseban, kad se silom suzdržava. – Mama, ozbiljno?! Jedva hodaš! Na koji novac?!
– Na svoj.
– Na mirovinu?!
– Matea, nemoj vikati, molim te.
– Ne vičem, ja – razgovaram. Mama, razgovarali smo. Soba je spremna, uskoro bi se trebala preseliti k nama, a ti umjesto toga…
– Matea. – Antonija je to rekla mirno. – Nazvat ću te kasnije.
I prekinula je.
Poslije. Poslije taj razgovor. Sad je važnije drugo.
Prvi dani bili su teški. Pas nije jeo. Antonija je kupovala razno: paštetu, kuhanu piletinu, rižu s juhom. Stavila bi zdjelu, odmaknula se, čekala. Vratila se – netaknuto.
Sjedila bi pokraj na podu – polako, kreštući, s mukom – i pružala hranu s dlana. Samo držala i čekala.
Trećeg dana pas je posegnuo i uzeo komadić piletine.
Malen. Gotovo neprimjetan.
Antonija se nije nasmiješila, samo je sjedila i nije se micala. Da ne preplaši.
Tako. Tako, dobro.
Nazvala ga je Barom. Nije odmah odlučila, prvo je mislila: čemu ime, možda neće ostati. Onda je shvatila: ostat će.
Bara se bojala svega. Oštrih zvukova, nepoznatih pokreta. Kad ju je Antonija prvi put pokušala pogladiti po glavi, stisnula se cijela, kao da čeka udarac.
Tko te tako.
Nije gladila – samo je položila ruku pokraj. Na deku, pored šape. Ležala je ruka – i dosta. Nikakvog pritiska. Neka se navikne.
Tako su prolazili dani.
Ujutro i navečer izlazile su van.
Bara se spuštala niz stepenice oprezno, na tri šape – četvrtu je još štedjela. Antonija – također oprezno, držeći se za ogradu. Dvije šepavke, mislila je. Eto para.
Dolazile su do klupe kraj topole i zastajale. Antonija bi sjela. Bara bi stajala pokraj i gledala uokolo – oprezno, napeto, kao da odasvud očekuje opasnost.
Tako su šetale svako jutro i svaku večer. Prvo – do klupe i natrag. Onda do ugla zgrade. Onda oko dvorišta. Antonija se vraćala kući i osjećala da noge zuje, ali nekako drukčije nego prije. Ne od slabosti. Od umora. Ima razlike.
U studenom je Matea došla bez najave.
Pozvonila je, ušla i stala u hodniku. Ugledala Baru na strunjači, zdjele uz zid, povodac na kuki. Zatim majku. Ova je baš pila čaj u kuhinji, porumenila od šetnje.
– Mama, ti… izgledaš normalno, – rekla je Matea. Zbunjeno, kao da je očekivala drugo.
– Šetam dva puta dnevno, – odgovorila je Antonija. – Sjedni, natočit ću ti čaj.
Matea je sjela. Gledala je Baru – ova je ležala mirno, samo je podigla glavu.
– Ne grize?
– Ne.
– A ako uđe stranac?
– Nije agresivna, samo oprezna.
Matea je šutjela. Onda opet svoje:
– Mama. Soba je spremna. Sve sam napravila. Shvaćaš, mirnija sam kad si blizu. A sama ovdje, ne daj Bože.
Antonija je spustila šalicu.
– Psa ćete uzeti?
– Mama.
– Matea. Samo odgovori.
Pauza. Duga.
– Nemamo tako velik stan. I Krešo je protiv životinja. Znaš.
– Znam, – rekla je Antonija.
I više se te večeri nisu vraćale na tu temu.
Bara je, kao da je nešto osjetila, ustala sa strunjače, prošla u kuhinju i legla kraj nogu gazdarice. Baš na hladan pod – legla i ispružila se.
Antonija je spustila ruku i počešala je iza uha.
Sve čuješ, da.
Razgovor se dogodio u prosincu. Matea je došla u subotu s torbama, s hranom, s izgledom osobe koja je donijela odluku i sad je namjerava izreći.
Rasporedila namirnice u hladnjak. Oprala suđe. Onda sjela za stol i sklopila ruke – onako kako se sklapaju kad se želi govoriti ozbiljno.
– Mama. Bez uvrede.
Antonija je sjedila pokraj. Bara je ležala u sobi – čulo se kako diše.
– Dobro, – rekla je Antonija.
– Dogovorila sam. Soba je spremna, objesila sam zavjese, kupila ti novi madrac. Tamo je lijepo, mama. Bit ćeš blizu, bit ću mirna. Nećeš biti sama.
– Nisam sama.
– Mama. – Matea je malo zatvorila oči. – Pas nije društvo. To je odgovornost koja ti sad ne treba. Trošiš mirovinu na nju, izlaziš na mraz dva puta dnevno, ti…
– Izgledam bolje nego prije godinu dana.
– Umaraš se.
– Svi se umaraju.
– Mama, našla sam dobar azil. Tamo su normalni ljudi, bave se psima, imaju velik teren. Bari će tamo biti dobro. Bolje nego u garsonijeri.
Bara je u sobi opet uzdahnula. Ustala se, čulo se po zvuku pandži na podu, i došla u kuhinju. Stala na vrata, pogledala obje. Onda prišla Antoniji i sjela pokraj.
Matea je pogledala psa. Onda majku.
– Mama.
– Čujem te, – rekla je Antonija tiho. – Sve čujem.
Spustila je ruku i položila je na Barinu glavu. Ova se nije pomaknula.
– Sjećaš se kako sam radila? – upitala je Antonija iznenada. – Bila si mala, ali možda se sjećaš. Odlazila sam u šest ujutro. Dolazila – ti već spavaš. Tvoj otac je govorio: tebe kod kuće nema, postojiš samo u bolnici.
Matea je šutjela.
– Nisam se ljutila. Shvaćala sam: tamo su ljudi. Njima je gore nego meni. Trebam. – Govorila je ravno, bez patetike. – A onda je otac umro. I otišla sam u mirovinu. I odjednom sam postala nikome potrebna. Ti si odrasla, imaš svoj život. To je u redu. Ali ja… Matea, jednostavno nisam znala što sa sobom.
Antonija je gledala kroz prozor. Iza stakla bio je prosinac – siv, rani sumrak, svjetiljke su već gorjele.
– Kad sam našla Baru – mislila sam: eto, još jedan problem. Nemam snage, nemam novca, zdravlje nije isto. Zašto mi to treba. A onda je uzela od mene komadić piletine s ruke – treći dan. Tako mali komadić. I shvatila sam da ne spavam te tri noći ne zato što sam umorna – nego zato što je to važno. Zato što ako ne pazim – više nema tko.
Bara se primaknula bliže. Antonija je počešala iza uha.
– Počela sam izlaziti van. Prvo do klupe i ostajala bez daha. Sad – tri kruga oko zgrade i ne primjećujem. Tablete za tlak – prije dva tjedna smanjila sam dozu, liječnik je rekao: može. Upoznala sam Valeriju iz drugog ulaza, sad ponekad zajedno šećemo. Kupila sam si normalne zimske čizme – prvi put u tri godine, jer prije sam mislila: čemu čizme, ionako nikud ne idem.
Okrenula se k kćeri.
– A sad idem, Matea.
Matea je sjedila i gledala majku. Htjela je nešto reći – Antonija je vidjela – ali nije govorila.
– Shvaćam da se bojiš, – rekla je Antonija. – Da ću pasti. Da nema tko pozvati hitnu. Da je zimi sklisko, da sam sama, da ne daj Bože. Shvaćam taj strah, i sama sam se tako bojala za tatu posljednjih godina.
– I što je loše u tome, – tiho je rekla Matea.
– Ništa loše. Samo još nisam spremna biti bespomoćna. – Antonija se malo nasmiješila. – Rano.
Matea je spustila oči.
Šutjele su dugo.
– Nećeš je dati? – rekla je Matea.
– Ne.
– I nećeš se preseliti?
– Ne.
Matea je kimnula. Polako, kao da se nešto u njoj namještalo na svoje mjesto – uz škripu, ali namještalo se.
– Onda želim da imaš alarm. Takvu narukvicu – pritisneš, meni odmah stigne poziv.
– Dobro.
– I jednom tjedno dolazim. Ne provjeravati, samo u posjet.
– Bit će mi drago.
– I ovu, – Matea je kimnula prema Bari, – pokušat ću prihvatiti. Ne obećavam da ću je voljeti. Ali pokušat ću.
Antonija je pogledala kćer.
– Dođi ovamo, – rekla je.
Matea je ustala. Prišla. Antonija ju je čvrsto zagrlila. Matea je zastala na sekundu, a onda uzvratila zagrljaj.
Bara se diskretno odmaknula do svoje strunjače.
Iza prozora potpuno je pao mrak. Svjetiljke su gorjele ravno, snijeg je zaprašio prozorsku dasku.
Zima je prošla neprimjetno.
Antonija ni sama nije znala kad – jednostavno je u nekom trenutku otkrila da je prosinac završio, pa siječanj, pa veljača, a ona još uvijek hoda i hoda – ujutro i navečer, na mrazu i u otopljenju, u snijegu i u bljuzgi.
Bara je hodala pokraj. Bez šepanja – šapa je potpuno zacijelila, veterinar je rekao: ne razlikuje se.
U dvorištu su ih već znali. Valerija iz drugog ulaza uvijek je izlazila u isto vrijeme – šetale su zajedno, razgovarale. O djeci, o zdravlju, o politici ponekad – oprezno. Djed Šime s trećeg kata svaki put bi stao i počastio Baru keksima, ona je uzimala nježno, s dostojanstvom. Djeca s igrališta prvo su se bojala – ovčarka ipak – a onda su se navikla, počela prilaziti.
Antonija je štap ostavila kod kuće u veljači.
Jednostavno je jednog dana izašla bez njega i nije se sjetila. Vratila se, ugledala štap kraj vrata i pomislila: pa dobro.
U ožujku je nazvala vrtno društvo – provjeriti je li već otvoren ulaz u vikendicu. Ispalo je da jest. Prijavila se na autobus.
Bara je s njom putovala na stražnjoj platformi i gledala kroz prozor.
Na vikendici je sve bilo isto – stara kuća, prošlogodišnje lišće, gole jabuke. Antonija je prošetala po okućnici, dotakla zemlju – još hladna, ali više nije smrznuta. Načrtala je gdje će posaditi flokse, gdje petuniju, gdje kopar i peršin – tek tako, radi mirisa.
Bara je jurila po okućnici kao mlada.
U travnju je došla Matea. S Krešom. Krešo je ušao, ugledao Baru, napregao se. Bara je prišla, obnjuhala mu ruku i otišla – eto, provjerila, nije opasan.
Krešo je izdahnuo.
– Pa, – rekao je oprezno, – mirna je bar.
– Pametna, – ispravila ga je Antonija.
Uz čaj Matea je gledala majku – pažljivo, istraživački. Onda je rekla tiho, dok je Krešo izašao na balkon:
– Mama, promijenila si se.
– Na bolje?
– Da.
Antonija je razmislila.
– Jednostavno sad opet živim, – rekla je. – To se vjerojatno osjeća.
Bara je položila glavu na njezina koljena.
