Pa, hoćete li me vratiti u dječji dom? Teta je rekla da ste požurili, uzeli me jer niste znali da će se dijete uskoro roditi, a ja nisam njihova
Marina je stajala pokraj štednjaka i pržila palačinke. Za trenutačko, muž će se vratiti s posla i cijela obitelj će zajedno večerati.
Zanimljivo je što je Šime danas tako tiho u svojoj sobi. Inače, kad Marina peče omiljene palačinke, mali sin se kotrlja oko nje, gleda joj u oči i pita:
Mamo, još jednu palačinku mogu dobiti?
Marina mu daje, Šime se već čini sitim, ali ubrzo ponovo dolazi, razvučenog osmijeha, i ponavlja:
Maama, još jednu?
Marina shvati da je Šime zapravo sit, samo mu je drago izgovarati to toplo i prekrasno riječ mama. Prije je obično odložila lopaticu i palačinke, uzela sina u naručje; još nije pretežak, ima tek pet godina. Govorila bi: Pa, sine, idemo dočekáti tate s posla?
Šime bi veselo odgovorio:
Da, mamo, idemo dočekáti tate! u njegovim očima sjajila je radost, jer nije bio naviknut na te čarobne riječi; prije nije imao mamu i tatu, a sad ih ima.
Sad Šime ima svoju sobu i krevet. Sportski kutak s ljuljačkama kupio mu je tata! Također ima autiće, robota, kocke i razne druge igračke, sve samo njegove, ništa tuđe. Navečer mama čita priče, miluje ga po glavi i kaže da ga voli. Šime je već ispunjen tim ljubavlju i jedva se sjeća što je bilo prije.
Marina je htjela pozvati sina, ali mali je iznenada zaprijesnuo u njezinu trbuh.
Marina ga je dotaknula a djevojčica još jednom pritisnula.
Bože, Marina se svakodnevno moli za taj neočekivani dar, da im sve bude dobro. Već su smislili ime djeteta, Nikola je rekao neka bude Katarina. Tata je svoju baku zvao Katarina.
Pričalo se da Marina ne može imati vlastitu djecu, pa su ona i Nikola uzeli Šimu iz dječjeg doma, a za godinu dana treba, sad će se beba uskoro roditi!
Marina je zaboravila preokrenuti palačinku. Pozvala je sina:
Šime, sine, pođi brže, zašto si danas tako tiho?
Ali opet tišina, čuje li ga?
Marina je isključila štednjak i krenula prema dječjoj sobi.
Čudno, čak i svjetlo u sobi nije bilo upaljeno gdje je Šime?
Odjednom se začuo šum. Marina je upalila svjetlo i ugledala Šimu kako sjedi na kauču u jakni i kapi. U ruci drži ruksak, potpuno napunjen omiljenim autićima.
Što radiš u mraku? iznenadi se Marina i nasmijano nastavi Ustani i svladaj se, što si namigivao? Idemo na tvoje omiljene palačinke s vrhnjem i kondenziranim mlijekom, ajmo, Šime, što si tako?
Ali Šime se ne nasmiješi, gleda u jednu točku očima odrasle osobe, pa iznenada pita:
Mogu li ja uzeti ove igračke sa sobom? Jer onima autići ne trebaju?
Što to govoriš, Šime, što se događa? Kamo ideš? riječi su Marini slomile srce. Je li loša majka? Ne osjeća li Šime njezinu ljubav? Možda zavidi što uskoro dolazi sestrica? Čudno, jučer je bio presretan.
Pa, hoćete li me vratiti u dječji dom? Teta je rekla da ste požurili, uzeli me jer niste znali da će se dijete roditi, a ja nisam njihov
Šimeove oči su se napunile suzama, jedva se držeći.
Šime, sine, što? Koja teta? tada se Marina sjetila kako je nedavno srela susjedu. Zaista je započela govoriti da je Bog blagoslovio njihov dolazak, a onda je pogledala Šimu i rekla: Požurili ste, Marijo, požurili!
Marina je bila sigurna da Šime još ništa ne razumije. Brzo se oprostila od neosjetljive susjede, ne želi se svađati pred sinom. A Šime, ispostavilo se, sve je shvatio.
Tada je pomislio kako je čudan, kao da je tuđak, usamljen.
Marina ga je snažno zagrlila; najprije se odmaknuo, a zatim se naslonio i zaplakao.
Sine, ne brini, ta teta ništa ne zna, tata i ja te volimo i nitko te ne može oduzeti!
Skinula je s njega jaknu i kapu, i zagrljeni su dugo sjedili tiho na kauču.
Kad je Katarina došla na svijet, Šime s tatom su ostali kod kuće sami, a potom su otišli po mamu i sestricu.
Šime se brinuo hoće li se sestri svidjeti.
Kad ju je ugledao, malena je, nasmijao se i rekao:
Mamo, kako da joj bez starijeg brata? Naučit ću je igrati s autićima, bit će nam zabavno zajedno!
Sad Šime ne odmiče od sestrice, čeka da poraste, a roditelji će Katarinu preseliti u njegovu sobu.
Za sada je on Marinin prvi pomoćnik
Tog večernjeg dana, mama ga je zvala:
Šime, skupio sam Katarinu, idemo brže dočekáti tate s posla.
Šime je već obučen, stoji u hodniku spreman: Mamo, držat ću vrata, izađi s kolijevkom!
Silazili su liftom, izašli su i pred ulaz u zgradu ušla je ista žena.
Šime čvršće je zgrabi za Marininu ruku, kao da se uzbuđuje.
Šime, pomozi teti, zovi lift, vidi, ima teške torbe.
Dobro, mama! Šime ponosno pogleda ženu s torbama, pritisne tipku za lift i potrčao za mamu.
Sutra je vikend, cijela obitelj ide u park. Šteta što je Katarina još mala, ali uskoro će rasti i zajedno će se voziti na vrtuljcima. Šime, kao veliki brat, čvrsto će držati sestru ako se boji. Zajedno su brat i sestra zauvijek!
