Biti s poluprostim ispod mog dostojanstva. Tako mi žena izriče na moj prijedlog.
Pa ti si žena, to su tvoje dužnosti, one su ti urođene. Ti si čuvarica doma. odgovara mi. A ti moraš biti hranitelj, ali nažalost ti si poluprost. nastavlja Zato s takvima ne mogu živjeti, ne smiju se razmnožavati.
Što želiš reći? Ja nudim normalne, zrele odnose. pokušavam.
Ne, Luka. Ti predlažeš život koji ti samo koristi. kaže ona.
Ali ti si žena. Kućni poslovi su prirodni. odgovaram. A ti gdje si hranitelj? Ili je vaš patrijarhat sad 5050?
U tom trenutku mi se u ušima čuje zujanje. Jedna je stvar kad žena jednostavno odbije, mirno, bez ispadi i bez ponižavanja, a druga kad te gleda kao da si dječak od pedeset četiri, mali prevarant koji pokušava izvesti jeftinu prevaru i glupo se zapetljao. Najgori dio nije što je odbila, već prezirački ton s kojim je to izrekla kao da je 5050 dijagnoza, oznaka, izgovor da ne prihvati samo odnose, nego da ti nakon spoja moraš proći sanitarnu obradu.
Zovem se Luka, imam 54godine, razvod, punoljetnu kćer, alimentacija je dosta prošla, bivša žena živi odvojeno i, čini se, dobro se drži, pogotovo ako se uzme u obzir koliko sam godina nosio sve te obiteljske obveze, popravke, kredite, odmore, kupovine, vikendice, hladnjake, perilice i ostalu kućnu mašinu koja čovjeka pretvara u funkciju donesi, plati, popravi. Nakon razvoda odlučujem jasno: drugi put u ovu atrakciju pod nazivom muškarac mora ne ulazim. Nije zbog štedljivosti, nego jer sam umoran biti bankomat s nogama.
Upoznajem se s Darijom na jednoj hrvatskoj dating aplikaciji. Ima 49godina, uredno se brine o sebi, smirena, ima stabilan posao, bez stalnih ispada i preuveličavanja bivših koza ili muških zlostavljača tema koja se danas pojavljuje na svakoj ženskoj grupi starijoj od četrdeset. Dopisujemo se tri tjedna, zatim razgovaramo telefonom, susrećemo se nekoliko puta, pijemo kavu u kafiću, šetamo, i čini se da sam napokon pronašao zrelu i razboritu osobu koja razumije da u našim godinama veze nisu o princu na bijelom konju, nego o udobnosti, smirenosti i uzajamnoj koegzistenciji.
Od samog početka iskreno izlažem svoje stavove. U 54godine je prerano za romantične iznenađenja. Govorim jasno: trebam miran odnos bez glavobolja, bez zahtjeva dokazuj ljubav, bez pokušaja da mi se prebacuje teret svojeg života na račun moje mladosti. Dosta mi je.
Darija sluša, klima glavom, povremeno se slaže, i ja se konačno opuštam. Mislim: napokon, zrela žena koja shvaća da veza znači partnerstvo, a ne potragu za sponzorom. Jedne večeri sjedimo kod nje, pijemo vino, razgovaramo, i tema sama sklizne na zajednički život.
Darija ima prostrani trokronski stan u dobrim četvrtima Zagreba. Ja imam jednosobni stan čisti, uredni, ali mali. Logično predlažem ono što mi se čini idealnim za dvoje zrelih ljudi:
Vidi, kažem možemo živjeti u tvom stanu, a moj stan iznajmiti.
I što onda? pita smireno.
Pa, novac od najma ide u zajednički budžet za hranu. Komunalije dijelimo po pola. Hranu svatko za sebe ili zajednički. Sve pošteno.
U tom trenutku primjećujem kako joj se lice lagano mijenja. Nije naglo, ni dramatično, ali toplina u pogledu nestaje, a zamjenjuje je nešto hladnije.
Stavi čašu na stol i pita:
Znači predlažeš da živim u svom stanu, vodim kućne poslove i još se dijelimo?
Ne razumijem odakle takva reakcija.
Pa što je problem? Mi smo odrasli ljudi.
Tada čujem riječi koje me udare poput električne pražnjave:
Biti s poluprostim ispod mog dostojanstva.
Isprva pomislim da sam pogrešno čuo.
Što time misliš?
Gleda me mirno.
Doslovno, Luka. S takvima sam već živjela.
Te riječi s takvima zvuče posebno neugledno, kao da postoji posebna kategorija muškaraca oštećenih, jeftinih, neugodnih.
Počinjem se ljutiti.
Nudim normalne, zrele odnose.
Smiješi se.
Ne. Ti predlažeš vrlo prikladan život za sebe.
Počinjem shvaćati da nešto nije u redu. Ne tražim da me izdržava. Ne tražim skupe automobile, otplatu kredita ili besplatnu prehranu. Ponudio sam pošten model zreli.
Ali Darija očito vidi drugačije.
Želiš živjeti u mom stanu, iznajmiti svoj i živjeti od tih novaca. Pri tome će kućni poslovi automatski biti moji.
Odmah odgovaram:
Pa ti si žena. To je prirodno.
Pogledi joj se sada usmjere na mene kao da predam kukca koji govori.
Što je prirodno? kaže ženska čuvarica doma. Smije se, ali hladno.
Znači, ja ću kuhati, prati, čistiti, stvarati udobnost, a ti ćeš samo postojati uz mene?
Počinjem se ljutiti na ovo iskrivljavanje.
Zašto samo postojati? I ja doprinosim.
Gdje? pita.
Komunalije, hrana
Prekida me:
Čija je stan? tvoj. Čija će biti kuća? tvoja. Počinjem se uzrujavati:
Sada preuveličavaš. Ženska čuvarica doma!
Tada izgovori rečenicu koja mi još uvijek gori u glavi:
Ti moraš biti hranitelj, Luka. Ali, nažalost, ti si poluprost. Zato s takvima ne mogu živjeti.
Zaledim.
Što to znači?
Utiša se, popije još malo vina i nastavi:
Ne smijem dopustiti da se takvi razmnožavaju.
Moje lice zasja. Pedeset četiri godine. Odrasni muškarac.
Sjedi u tuđem stanu i slušam kako žena, gotovo pedeset godina starija, raspravlja o tome da mi nije dopušteno razmnožavanje jer ne želim da je potpuno izdržavam.
Udarim:
Znači ti trebaš sponzora?
Povlači ramena.
Ne. Treba mi muškarac.
A ja tko sam?
Ti si čovjek koji želi sebi olakšati život.
To me najviše pogađa. Mislio sam da nudim normalan model odnosa, bez preokreta, bez da muž sve podiže na sebe.
Što više razgovaras, to mi je sve više jasnije da po njenim riječima gubi poštovanje prema meni. To nije odbijanje, to nije rasprava to je izostanak poštovanja.
Prije sam mislio da žene barem pokazuju cijenjenje iskrenosti muža. Danas, ako ne želiš sve nošiti, automatski se svrstavaš u bedace, čednike i poluprostike.
Zanimljivo je da Darija zarađuje gotovo isto kao ja. Ima dobar posao, sin koji je već punoljetan, svoj stan. Odlično živi sama. Ipak, muškarac ipak mora biti hranitelj. Ravnopravnost traje sve dok ne treba platiti račune. Odlazim od nje ljut, ne pozdravljajući se, samo obukavši kaput i krenuvši.
Cijelim putem kući u glavi mi se vrti njezina rečenica: Ne smijem dopustiti da se takvi razmnožavaju. Kao da nisam čovjek, nego genetski otpad. Kasnije, usred noći, uhvatim se u zamisli: možda ga nije pogodilo 5050, nego to što sam od početka raspodijelio uloge.
Ona kućni poslovi.
Ja pomoć.
Žene su gladne, traže novac, traže sponzore. Ali, iskreno, ljudi iznad pedesete već dobro izračunavaju tko i na čije se mjesto najlakše smješta.
Najiritantnije u cijeloj priči je da me nije ni pokušala zadržati. Niti me nije zvala, niti pisala, niti objašnjavala. Samo je izrekla dijagnozu i nastavila živjeti mirno.
I ja još ponekad pomislim: je li uistinu danas nemoguće ponuditi zrelu vezu bez da te odmah ubace u red hlebnih šuljaka?
**Psihologova analiza**
U ovoj priči jasno se vide sukob dviju modela odnosa. Muškarac smatra da je njegov 5050 model pošten i racionalan jer je umoran od stalne uloge hranitelja i financijskog donatora. Međutim, on nesvjesno zadržava tradicionalno očekivanje: kućni poslovi i emocionalna briga ostaju na ženi.
Žena odmah percipira taj konflikt. Njezin problem nije podjela troškova per se, već neravnomjerna raspodjela obveza: financije su izjednačene, a kućni poslovi ne. Zato joj fraza poluprost zvuči oštra, a reakcija odbijanje dolazi iz straha da će opet završiti s partnerom koji uzima, a ne daje. Agresija muškarca nastaje jer doživljava taj odbij kao ponižavanje svoje muške uloge i životnog iskustva.
