Medicinska sestra
Veselić, zar opet ti ovdje? Ali što se stalno motaš za mnom, dušo moja tvrdoglava! Ante Jurjević je jednim brzim pokretom, poput zmije kad ide na plijen, zaronio pod smiješnu kapicu u crveno-bijele pruge i zagledao se u oči niske, mršave djevojke u jednostavnoj ljetnoj haljinici. Veselić, pa shvati već jednom! Ovo ti nije nekakvo sklonište, nego ozbiljan fakultet. Nisi upala, ispite nisi položila, sama znaš, pa što onda hoćeš?! Bože sačuvaj! Miješati cijelu anatomiju, izmišljati gluposti, a onda još nešto očekivati?!
Dajte mi jednu šaaansu, ponovno je zajecala djevojka, iz malog džepa izvukla maramicu, brzo obrisala nos. Maramica je bila bijela, s plavim rubom i cvjetićima u kutovima.
Dirljivo, pomisli Ante. Ovo osjeti da ne mogu podnijeti ženske suze!
Nema šanse. Probaj iduće godine, dijete drago, a dotad, ako hoćeš, mogu te zaposliti kao medicinsku sestru u bolnici? Rad je naporan, prljav, ali barem ćeš vidjeti iznutra gdje želiš raditi. Svi vi, Ante Jurjević pogledao je puni fakultetski dvorište, svi si zamišljate bijeli kute, blistave instrumente, hodnike svjetle i sterilne, a vi koračate kao polubogovi i klimnete glavom pacijentima, a oni na vas gledaju ponizno, očajno. Tako je? profesor opet zagnjuri pod njezinu kapu, zastao. Koliko ti samo imaš pjegica, Veselić! Eto, sunce te ljubilo cijelu.
I onda se Ante nasmije, postalo mu je vedro od tih nježnih pjega na djevojačkoj koži, i od sunca što je grli, i od toga što mu žena ima rođendan i što će na vikendicu, a tamo grgeči, štuka kruži, pametnica, lovi ako možeš! I pčele zuje, pretjerano uzrujane, a Ante im priča, pokušava ih naučiti pameti.
Dora je zbunjeno podigla glavu, zaškiljila. Profesor, a smije se… Čudno. Sve to nije pravedno! Toliko se spremala, pa sve pobrkala, postidila se pred komisijom, rukama gniječila papirić, oči podići nije smjela. Pa kako tako
Ma ne smijem se tebi, iskreno prizna profesor Ante. Dora, ti si jako lijepa djevojka. Fiju, a da odemo na sladoled! Ne mogu više, kakva vrućina! Povukao je rukav košulje, stisnuo pod pazuh odrpan aktovku. Nemoj pocrvenjeti! Ne vodim te u restoran ili na balet, samo pojesti sladoled. Evo ti kune, pročačkao se po džepu hlača, sav oznojen pod sako, izvadio zgužvane novčanice. Idi uzmi sladoled i meni i tebi. Ja ću na klupi čekati. Tamo! mahnuo rukom.
Dora zaškilji, slegne ramenima.
Koji da vama uzmem? tiho pita.
Svejedno. I požuri. Inače od profesora ostaje samo mokro mjesto, a to ti, dijete, ne može pomoći za posao sestre. Bježi, Dora!
Gledao ju je kako dotrči do slastičarke na svojim mršavim, brzim nogama.
Dijete pravo, malo veće od djeteta odmahnuvši glavom, promrmlja Ante. Otkud takva nama za vrat?!
Sjeo je na klupu, stavio pored aktovku, izvadio svoju maramicu. Za razliku od Dorine, njegova je bila golema, zeleno-plava i neugledna. Obrisao je čelo i vrat i namrštio se. Grozan osjećaj biti znojan i umoran, star. Grozno je osjećati svoju veličinu uz tu pjegavu, nježnu djevojčicu, ne jer bi želio flertovati, nikako! Ante voli svoju ženu najviše na svijetu, studentice ne gleda. Samo mu je žao što je život prošao i sada se samo može diviti nečijem tuđem životu, mladom i hrabrom, kao kod te Veselić, tvrdoglavoj i sigurnoj. Sve ih čeka, vjeruju da mogu bolje od nas, iznošenih, ćelavih, iznurenih
Dok je Ante još gledao prema njoj, Dora se stidljivo vratila.
Zašto me tako proučavate? Evo, donijela sam sladoled… Djevojka pruži muškarcu zamotan kolač.
A sebi? Što sebi? ljutito je pogledao njene prazne ruke. Rekoh ti dva. Vidiš, već me ne slušaš! Kako ćeš dalje? A ja ću ti reći! izbulji oči, sad baš kao štuka što ih ide sutra loviti. Ništa! Kaže se, ne slušaš! Kažeš… a ne poslušaš! Ti…
Ne! Shvatila sam! Evo, odmah idem! crveno-bijela kapica brzo potrča ponovno, donese sladoled nazad. Izvolite! Sjela je do aktovke na klupi.
Jedi, naredi Ante. Pa doviđenja. Puno posla imam, ženu vodim na vikendicu, torbe i vreće vučem. Jedi, jedi! A kamo sad ideš?
Dora obriše prstom kut usana, slegne ramenima. Sladoled sav mastan, presladak, nakon njega ostane samo žeđ
Kako ne znaš? Moraš imati gdje biti? ljutnuo je Ante. Opet će se brinuti, ne voli kad je netko bez doma…
Dora pomisli da, kad bi imao bradu, profesor bi skroz bio kao mudrac iz bajke. Jako sličan, začudno.
Imam gdje, prizna djevojka. Kod tete, ali danas joj dolazi rodbina iz Rijeke, pa ja idem. Nije stan od gume.
Teta je tako i rekla Dora, imaj srca, stan nije od gume. Nisi upisala idi doma. I to je to.
Pa doma onda? Odakle si nam došla? upita Ante dok je pojeo zadnji komad sladoleda.
Nije važno. Samo me još primite, molim vas, organizirajte ispit, molim! Mogu ispričati tri, četiri pitanja, samo sam se tad bojala, sve se zakompliciralo…
Ma pusti sad. To se nikako ne smije, dijete, da se zamrse misli u glavi, zaprijeti prstom. A kako ćeš raditi? Opet ćeš se bojati i pogriješiti čovjeku? Nema šanse!
Ali pa nije isto pogriješiti! otvorila je oči Dora. To je sve različito Ajde, želite još sladoleda? Dva? zgrabila ga je za ruku, on se iščupao, procijedio kroz zube.
Neću, i ni tebi ne preporučujem. Doviđenja, Dora Veselić. Vidimo se iduće godine, to je to.
Ustao je, naklonio i otišao prema parku, a djevojka s kapicom bijelo-crvenom ostala zamišljeno sjediti. U grmlju je sakrila svoj kovčeg, mali, kao da je igračku nosila.
To je stvarno to, pala joj je misao, pjegavi nosić zacvili, ruke klonu u krilo. Svi će se smijati. Nitko ionako nije vjerovao da ću upisati medicinu
U malenom mjestu Ravnice, na pola grada, kojeg cesta dijeli na dva vječito zaraćena dijela moderna zgrada i starinski šareni kućari, nitko zapravo nije vjerovao da sitna, kao skakavac, Dora može upasti na medicinski. Ako se nekad vrati s diplomom, šeće bolnicom u bijelom kaputu i daje upute medicinskim sestrama, a najmlađoj od njih je već šezdeset.
Mladež iz ravničarske bolnice bježala je glavom bez obzira ni opreme, ni uvjeta, kroz zimu prozori začepljeni starim najlonkama. Glavni liječnik kao da sveto vjeruje da alkohol pomaže na sve. Alkohol nestaje brzinom koju nitko ne može pratiti, a on, glavni, Marko Fumić, izgledao je uvijek očajno: lice crveno, natečeno s modrim linijama, oči podbuhle, suha tamna usta. Rijetko je provjeravao svoj posjed, novima posao nije davao, uvijek je bio mrzovoljan.
Dora je odlučila svejedno probati, spremala se, a pala i hrvatski, i biologiju, i genetiku Nisam imala sreće
Ante Jurjević je već nestao, dok je Dora još sjedila i držala štapić od sladoleda.
Sad mi se pije rastreseno pomisli, izvuče kovčeg iz grmlja i pođe prema autobusnoj stanici. Da stigne na vlak, pa dok dođe doma da ne ide po mraku.
Dora se bojala večernjih šetnji, od svakog žbuna odskoči, u svemu vidi duhove. Došlo joj je od bake, pričalice koja je uvijek plašila demonom i šumskim čudima. Mala Dora sklanjala bi se pod deku i drhtala od svakog zvuka: kako daska zaškripi, pala jabuka udari, koke se bune, pas zalaje daleko sve je tjerao strah. A iza zida, baka hrče, djed gunđa u snu. I to ju je tješilo. Tko bi k nama došao kad djed spava ovako? i napokon bi zaspala
Sad djeda nema, preminuo u bolnici, nisu ga spasili od upale. Marko Fumić nije napravio ni injekciju, nego opet one svoje obloge. Djed je u dva dana sasvim utihnuo, do kraja pokušavao biti oštar. Dora, mama i baka gledale su kako mu lice omekšava
Eto, gotovo je, potvrdila starija sestra, gospođa Milka. Namučio se
Djeda više nema, a mračna cesta do kuće je ista, isti žbunovi i stabla i napuštene kućice, sigurno puni sablasti. Kroz to mala Dora ide, nosi kovčeg, plače. Zašto tako? Zašto Ante Jurjević nije povjerovao? Bila bi bolja od svih! Istina…
Nisi imala dovoljno bodova, dijete moje. Dogodi se. Navrati dogodine! čuje glas profesora u glavi. Zašto mu se toliko vukla za petama? Nije ni znala, valjda mu je vjerovala. Nije trebalo
Zapuštenu figuru stiže mladić, hoda pokraj nje, povija se, uzima joj kovčeg. Dora se trgne, htjela vikati, pa prepozna Vjeku.
Što radiš tu? Čekaš me? Ionako nisi vjerovao da ću upasti, ha? vikne. Daj, daj mi kovčeg!
Smiri se, mala! promrmlja mladić. Najviše sam navijao za tebe, znaš? I psovao sam te. Teta je javila tvojima da dolaziš, zato sam te čekao. Jako si tužna?
Naglo je stao, Dora udari u njega, upala u topla, snažna zagrljaja, pa i sama obujmi Vjeku i rasplače se, djetinje, gorko.
Tada ju Vjeko poljubi. Tri godine se premišljao, na stanici kad ju ispraćao skoro se usudio, pa pobjegao pogled tražeći po džepu, a sad ju poljubi.
Ispalo je nespretno, vlažno, kao dva ptića da su se kucnula i Dora namršti se, pa opet sama pođe k njemu, a on izvije usne, nagne se.
Nije dobro što si se vratila, ali bar znam da si tu prošapće Vjeko kad je poljubac stao i mnogo je toga postalo jasno. Ali, da si ostala, ja bih ipak došao za tobom!
Dora kimne. Dobro je tako. Samo djeda je žao i onog sna
Mršteći se na cvrkut vrapaca u sobi, ponovno u starom odijelu, Ante Jurjević, malo stariji, a živahan i zabrinut, grabi iz ruku Nade, popis brucoša. Iznova lista.
Karlić, Kanižaj, Kovačević E, kakva imena Dalje: Krešić, Krpan, Kuzmin, Kunović, Kovačić prstom prolazi kroz prezimena, nezadovoljno mrmlja.
Tražite nekoga posebno? pita Nada, skida naočale, puše u stakla, briše ih maramicom, bijelom, s plavim rubom i cvjetićima u kutovima.
Odakle vam ona?! strogo pita profesor.
Što? prepadnuto pita Nada.
Maramica.
Na tržnici sam kupila. Bilo je i sa žutim cvjetovima, ali ova mi je draža. Zašto? Nada sramežljivo hitro spremi maramicu.
Ništa! promrmlja Ante. Kukoč, Kolarić, Katić Gdje je ona?
Tko, Ante Jurjeviću? Nada zabrinuto pogladi trbuh.
Ne uzrujavaj se. Trebaš se čuvati! naredi profesor. Veselić Dora. Takva kandidatkinja mi treba. Gdje je?
Gleda trudnu Nadu, ova sliježe ramenima, vadi jabuku i gricka. Od uzbuđenja uvijek jede.
Nema je. Nije došla! Zbog nje sam, radi žene, sve izmolio. Zvao sam dekana, molio, pričao da je upišemo, al’ nema mjesta. Svi su me slušali, ništa nisam postigao, a ona ne dođe. Pa vidi ti to! Ma ne vjeruj ti tim studentima, Nada, ne vjeruj!
Nada kimne. Ma neće nikome više vjerovati.
Ante Jurjević je ubrzo stajao i kod popisa primljenih, u naočalama s nezadovoljnim licem.
Tražite nekog svog? Protekcija? nasmije se doc. Franić, uvijek zajedljiva, nezadovoljna. Nisu svi danas imali sreće.
Nikoga ja ne tražim! izvuče ruku, odluta do kolica sa sladoledom.
Kupi plombiroladu, sjede na onu istu klupu, počne žvakti.
Ma neka, odluči napokon. Nek’ joj bude. Meni ostaju štuke i grgeči. I ženin rođendan, eto!..
Zašto od svih nije zapamtio baš Veselić? Toliki su pokušavali ga podmititi, nagovoriti, uvijek nešto nude, a ona samo obeća vrijedno učiti. Naivno, čisto. Zato je ostalo u pamćenju. Ali sad nema više smisla. Prošlost.
Tajči, lijepa, sretna, gleda muža. Muškarci peku roštilj, pjevaju, pričaju o ribolovu i nogometu. Žene s njom sjede na verandi, smiju se, listaju modne časopise.
Sve je kako treba, ali Ante se odjednom sruši, blijed, trese se, hvata zrak.
Svi odjednom skaču, mjere puls, padaju dijagnoze. Taja ni ne shvati kako sjedi u autu, a Antina glava na njenom krilu. Auto juri, mrak pada, ceste bez svjetla, postaje strašno.
Što mu je, što?! Brže! šapće Taja, steže mu ruku. A on k’o da spava, samo povremeno jeca.
Srce, valjda. A tko zna! prijatelj Ivo gunđa, gleda svjetla pred sobom, brani prolaz. Zašto stojimo? Moramo proći! vikne spuštajući prozor.
Vraćaj natrag, promrsi neki starac. Kamion zapeo, nema prolaza. Tko daje njima dozvole, mladcima! pljune i ode, Ivo ga stigne.
Najbliža bolnica? Hitno mi treba!
Nazad pa obilazno do sela. Tamo ti je bolnica, ali više za ime. Rađa li tvoja? klimne gdje Taja sklupčana nad mužem. Imamo babicu u selu. Hoćeš da zovem?
Ivo ga već ne sluša. Auto naglo skrene, voze obilazno.
Što je ovo, Taja?! Ni lijeka, ništa doma! Kovač bez cipela, stvarno! Ivo se ljuti. Nisi dijete, moraš znati!
Ivo, Pavao, Viktor sa ženom Nitko od današnjih gostiju nema veze s medicinom, mogu dati aspirin ili pronaći valocordin. Taja, profesorica, ne razumije lijekove, uvijek se oslanjala na muža.
Do seoske bolnice, sive, tri kata, prokišnjava fasada i žuti tragovi plijesni, stigli su u noći.
Gdje je hitna? viknuo je Ivo domaru s klupe. Imamo infarkt! Zovi doktora! Zovi!
Domar se trgne, stisne lice kao da jede limun, strese ramenima.
Kod nas je svugdje hitno, gospodo. Gdje hoćete. Infarkt? Meni je žena na to otišla. Da Da usporeno nabrajao svoju priču.
Dosta! Rekao sam liječnika da zoveš! Taja! Utrči unutra, traži kolica! Ante, izdrži Ivo ga tapša po licu.
Taja potrči po stepenicama, tresne vratima, zakucava šakom.
Konačno nešto škljocne, izlazi Marko Fumić, pospan, crven, s mirisom alkohola da se Taji zamanta.
Što vi tu derete?! Ženo, ne udaraj tako, glava mi puca. Što je? Ne brzajte! živčano reče, Taja se uspravi i progura unutra
… Ante Jurjević ležao je u praznom, hladnom sobičku. Vanjski je mrak uz svitanje šarao obljepljena prozora, polazio po sumornim plavo obojanim zidovima, gubio se u tamnom linoleumu.
Taja Tajči… tiho zove, okreće glavu. Što je bilo, gdje je, zašto je ovako tužno i miriše na klor? Zašto boli glava i srce pekuće?
Žena sjedi do njega na neudobnoj metanoj stolici, drijema. Ante bi je dodirnuo, ali ruka ne sluša, tiho stenje i zatvori oči.
Tada se vrata širom otvore, ulazi žena u plavoj kuti i marami. Premala joj, ali njoj to ništa ne smeta. Popravi maramu, polako dođe bliže, pogleda uspavanu ženu, odmahne glavom.
Da popijete vode? Evo, ajmo nagne se nad Antu, nježno mu pridrži glavu. Opa
Veselić?! Dora?! iznenadi se Ante gledajući nos pun pjega. Nosić klimne, usne se nasmiješe.
Ja sam, profesore. Ali, molim vas, nemojte se uzrujavati. Naš doktor Marko kaže da nije bio infarkt, nego nešto drugo. Ne smijete se nervirati. Evo, pijte pomalo Ma, kako ste blijedi
Prinese mu čašu, Ante popije, klimne s zahvalnošću.
Dora, što radiš ovdje? Tražio sam te po spiskovima, dvije godine, a ti Kako tako, Veselić!? bez glasa šapuće on, a Dora stavi prst na usne, da ušuti.
Doći ću. Ove godine ću sigurno doći. Samo Tada, kad sam se vratila, Vjeko me dočekao na kolodvoru, ubrzo smo se vjenčali, rodio se naš Šime. Bio je tako mali, nisam ga mogla ostaviti Pa sam počela kao medicinska sestra, baš kako ste rekli. Puno sam naučila i
Gdje, Dora? U ovoj rupi? Što ovdje možeš naučiti, strašno! jaukne Ante. Užas!
Užasno je, saslaže Dora. Zato želim biti liječnica. Doći ću i sve promijeniti!
Ili ćeš završiti kao vaš doktor, naceri se profesor. Grozno je!
I ja sam tako mislila, profesore, Dora mu podmetne jastuk i pokrije ga. Sanjala da ću ga otjerati, a sve promijeniti. A kad sam počela raditi, shvatila koliko bi i on htio bolje, ali nema snage više Pokušavao je sve, ali Takve bolnice su posvuda. Nije još došlo vrijeme za nas.
Treba srušiti tu bolnicu! žestio se profesor, podigao se, udarao šakom po pokrivaču. Plijesan, propuh, nema njege. Ničega!
Ante! trgne se Tajči. Nemoj tako! Mirno, sve će biti dobro!
Dora se nasmije.
Sličite na mudraca iz bajke kaže. Samo bi vam brada trebala…
Što?! Veselić! Ti
Ja, Dora Veselić. A vi profesor, nikakav mudrac. Oprostite! Idem po doktora. Tajči…
Fedorović.
Tajči Fedorović, dođite na čaj i keksiće. Smirite se, dobar nam je doktor, samo jako je umoran
… Fumić? Jesi li to ti? Ante u čudu gleda niskog, raščupanog čovjeka. Marko Fumić odavno više ne nosi bijelu kapu, kutu mu je sivkasto-žuta, baš kao život.
Ja sam, stari… Znači još me pamtiš! liječnik se kiselo nasmijao.
Što radiš ovdje? Ovdje je raditi nemoguće! Gdje su nada, Koli? kao sam za sebe govori Ante.
Sve je to išlo obrnutim redom, Ante. Marko sjede na krevet i počeše se. Borio sam se, htio pomoći ljudima, ali nemaš čime. Onda odustaneš. Mladi dođu, pa shvatiš da ih ovdje čeka propast, zato nisam uzimao nove. Ostale samo tvrdoglave starice i ja. A Dora cijelo vrijeme samo tebe spominje, prava skakavica! Sprema se upisati. Dečko joj je mali, de riješit će Nauči ju, neka mi bude zamjena.
Marko Hoću, Dora će sve naučiti, ne boj se. Ali ti Boriti se treba! Pisati! Tražiti! profesor se razbudio, usporeno zamucao.
Treba, stari, treba. Smiri se sada, kasnije ćemo… Odmaraj. Eh, opet ti puls skače! Ne treba ti nova kriza
Marko je čekao da Ante zaspi, potom tiho izašao i gledao kroz prozor u prljavi dvorišni vrt. I dobro je što je ovdje. I što je s Antom pričao. Svi su na svom mjestu, tamo gdje treba.
Marko, idete jesti! zove ga Dora. Haj’ dođite, već je deset.
Idem, Dora. Tvoj profesor spava, bit će dobro.
Dora potvrdi…
… Ante Jurjević s neopisivim ponosom je po peti put čitao poznato ime na popisu iza stakla.
Veselić Dora Ivana. Upala. Bit će Marku zamjena. Treba još samo dočekati. A on će dočekati. Sigurno. Dotle, Ante se bacio na uređenje bolnice u Ravnicama.
Eh, Marko! Uvijek si bio ponosan, odbijao pomoć. Ali sada ćeš morati! Ante Jurjević se osmjehne i pođe do sladolednog štanda. On, Ante, još uvijek može brda pomicati! Vjerujte mi
Život nas često sruši, ali ne da bi nas zaustavio već da naučimo koliko smo potrebni drugima i koliko daleko možemo stići ako ipak ne odustanemo.
