Suprug si je sa 70 godina pronašao ljubavnicu, a ja… za našu 46. godišnjicu braka poklonila sam mu pametni lokacijski traker

Mirjana je sjedila na tvrdoj klupi u čekaonici Doma zdravlja na Trnju, gledala kroz prljavo staklo na kojem su se slijevale kapljice kiše koja je padala cijeli zagrebački listopad. Kičma je boljela, noge su bile umorne od čekanja kod kardiologa, a ruke je grijala plastična vrećica s lijekovima.

Ljubo, hoćeš li doći po mene? Već sam gotova… tiho je prošaptala u mobitel, nesigurna, kao da bi njezin glas mogao raznijeti monotoniju čekaonice.

S druge strane tišina, nezgodno duga.

Mirjica… Ne mogu sad. Auto… u servisu. Pokvario se ni kriv ni dužan, zamisli ti sreće. Brzo sam ga morao odvući u Auto Bolesnika.

Kako pokvario? glas joj zadrhta, nije joj bilo jasno. Jučer je bio savršen.

Ne znam, nešto s motorom. Uzmi taksi, poslat ću ti euro na karticu.

I tada, kao da je zapuhao propuh kraj uha, začula je u pozadini zvonki smijeh. Bio je to smijeh kakav imaju djevojke iz kvarta, još bezbrižne i neopterećene, s okusom prve kave i karamele u ustima.

Tko se to smije, Ljubo? upitala je kroz stisnute zube, hodajući oprezno po rubu svoje sumnje.

Ma što? Ništa ne čujem, veza je loša. Javit ću ti se. prekinuo je razgovor tako naglo da je Mirjani telefon ispao iz ruke.

Promatrala je crni ekran, a oko srca se skupljao nepoznat, ljepljiv led. Nešto nije bilo u redu, znala je to već danima, ali sada je postalo stvarno, mekano i tvrdo u isto vrijeme, kao hrapava vuna pod prstima.

Do doma se vratila tramvajem broj 14, lelujajući među strancima i starim gospođama koje su kolutale očima na mladost. Torba s lijekovima na koljenima, srce u grlu. Četrdeset i šest godina braka. Dva sina, unuci, ratne godine, kartice, dijeljenje hrenovki na pola. Je li moguće da nakon toliko vremena postaneš stranac onome koga poznaješ kroz svaku poru, svaku boru?

Večer je pala mokra i tamna. Ljubo je došao kasno, mirisao na tuđi parfem. Mirjana nije bila sigurna je li to vanilija ili ruža, ali joj se zalijepilo za kožu. Njegov stari poljubac u čelo, mehaničan i nepromišljen.

Jesi li popravio auto? pitala je dok je slagala večeru sarme su se pušile na stolu.

Ma, nešto sitno, bez veze, odmahnuo je rukom, pogledavajući u stolnjak. Hajde, nećemo sad o tome. Umoran sam.

Povukao se u dnevni boravak, upalio televizor. Mirjana je dugo pospremala, ruke su znale što treba, ali njen um je lutao između svjetala susjednih zgrada. Lagao joj je. Znala je. Tijelo joj je to urlalo, oči gorjele, usne drhtale.

Te noći spavala je kao brod na nemirnom moru. Nije mogao sakriti telefon prije spavanja, kao dijete kad igra igrice ispod deke. Kupio si je novu jaknu, skroz mladežersku, iako mu je nedavno navršilo sedamdeset. Djeca su mu za rođendan poklonila vikend u toplicama, ali je opet izmišljao izgovore.

Ujutro, dok je Ljubo izašao po kruh i novine, Mirjana je pregledala garažu. Njihov srebrni Passat bio je na mjestu poklon od djece za četrdesetu godišnjicu braka. Kad je dirnula panel, prstima je osjetila hladnoću. Statički elektricitet.

Pogledala je brojku na kilometraži. Kad su zadnji put išli na more zajedno, pokazivalo je sto dvadeset tisuća. Sada je pet tisuća više. Za dva tjedna? To nije moguće.

U pretincu je našla omot žvakaćih guma. Nitko ih među njima ne žvače. Na zadnjem sjedalu svijetle vlasi i klupko smeđe pseće dlake. Nikad nisu imali psa.

Vratila se u kuću, popila čašu vode. Ruke su joj drhtale. Nije to staračka paranoja. To je stvarno, kao jutro nakon najtvrđe noći.

Pokušala je navečer opet razgovarati.

Ljubo, znaš li ti koliko nam je auto prešao kilometara u zadnje vrijeme?

Okrenuo je ploču, nije ni pogledao.

Opet ti s izmišljotinama, nemoj, Mirjana, molim te.

U autu su tuđe stvari, tuđa dlaka! inzistirala je.

Slušaj, Mirjana, da nisi malo… Zaboravila si da smo bili kod Mare prošli tjedan, ona ima psa, sve si donijela iz njene kuće.

Dugačka pauza. Da, bili su kod Mare. Ali njena kuja je crna, a dlaka je bila gotovo narančasta. Mirjana je šutjela; u njegovim očima je vidjela bijes. Nikad je nije tako pogledao.

Sljedećeg dana, kad je Ljubo otišao, Mirjana je nazvala servis.

Dobar dan, moj muž vam je navodno dovezao auto na servis, Passat, srebrni…

Samo sekundu, javio se mladić. Nema u evidenciji tog auta, ni blizu zadnjih dana. Sigurna ste?

Prekinula je vezu. Sjela je, zurila u zid i ona laž o servisu se raspala. Lagao je s lakoćom, rutinski, kao netko tko to čini cijeli život.

Počeo je nestajati po cijele dane, uvijek s nekom pričom, komadiću novca, starom domoljublju, praznim izgovorom. Gdje je nestajao? Na što je trošio?

Odluku je donijela dok je pila kavu s prijateljicom Anicom, starom prijateljicom iz Remeta. Ispričala joj je sve kilometražu, žvake, smijeh, laži.

Slušaj, možda ti on auto iznajmljuje? Svi sad to rade, nemaju ljude za vožnju, a svaki euro dobro dođe.

Zastala je. Iznajmljuje bez pitanja? Zašto bi lagao? Za ljubavnicu, pomislila je, a srce joj je potonulo.

Idući dan pozove Marka, unuka od šesnaest godina.

Marko, trebaš mi pomoći. Možeš li instalirati nekakav tragač u auto, da vidim kamo ide?

Naravno, bako, mogu to na mobitelu srediti, super je jednostavno.

Za pola sata je na ekranu vidjela crvenu točkicu kako se miče po karti Zagreba. Nije znala je li to stvarnost ili san iz kojeg se nikako ne može izvući.

Passat je krivudao gradom kao golub koji ne zna naći gnijezdo Jankomir, Branimirova, Avenue Mall, autobusni kolodvor, Savica. Taksistički tragovi. Auto radi kao taksi.

Marko je pohvalio svoj rad, a Mirjani su suze navirale. Poklon za godišnjicu, sada služio kao tuđa kočija. A novac? Nije ga bilo ni u proračunu ni u novčaniku. Ljubo je rekao da nema niti lipe.

Te vlažne večeri, kad je točkica stala kod kafića “Limun”, Mirjana je nazvala Anicu.

Auto stoji pred “Limunom”. Idemo.

Sjele su u Anicin stari Renault, cvale od tuge. Čekale su, gledale auto kao da je to posljednja stanica života. Izašla je mlada djevojka, možda studentica s Filozofskog, u kožnoj jakni, duga plava kosa. Ušla je u Passata.

Uz nju dolazi Ljubo, u ruci buket tulipana, kutija Bajadera.

Mirjana je čula vlastiti dah, kao da zabada žlicu u skuhanu maglu. Vidjela je muža, cvijeće, kutiju slatkiša, kako nešto daje mladoj. Sjene stare kiše. Mirjana i Ljubo ostali su na parkiralištu sami pod neonskim svjetlom.

Idemo doma, Ljubo, uspjela je izustiti.

Cijelu su večer šutjeli. Pijuckala je kamilicu, srkala valjda zadnju nadu.

Tri mjeseca iznajmljuješ auto? pitala je.

Da, tiho prizna.

Novac si trošio tu, na djevojku, cvijeće, poklone?

Ona je Ana, i treba razumijevanje, procijedi on.

Mirjana gleda kroz prozor, vidi ulicu preplavljenu kolcima brojalica za grijanje, vidi crne rešetke na zgradama, sjene vlastitih godina.

I sve to… nakon četiri desetljeća. Ti starac, ona mlada? šapće otežalo.

Bojim se, Mirjana… Bojim se smrti, bojim se nemoći, bojim se ostati bez ikoga. Ona me čini živim, brizne u plač.

Mirjana zaklapa oči. Vidjela je što je ljubav bila, a što je sada. Vidjela je svog muža, bivšeg, tuđeg, onog kojeg više ne zna.

Večeri su dolazile sporo, hladne kao travanjska kiša. Živjeli su kao podstanari u zajedničkoj bolnoj tišini, a poklonjeni Passat je mirovao, simbol prošlosti pokriven prašinom.

Nakon nekoliko dana Ljubo je prodao Passat potpisao papire sa studentom košarke iz Dubrave. Pare je stavio u kovertu, ali Mirjana je odbila uzeti ih.

To je krvavi novac, Ljubo. Drži ga. Za sebe, Anu, koga god trebaš.

Stajali su na balkonu, gledali u svjetla tramvaja, a svatko od njih u svojoj stvari, svojoj boli, vlastitom mraku. Oboje stari, oboje ofucani, ali svaki sam.

On je pokušao: popravljao je sitnice po stanu, donosio njoj kifle iz pekare, šutio kad bi trebala tišinu. Navečer je iz ormara donio staru kutiju s pismima svojim mladenačkim, gdje piše kako je voli zauvijek, kako će je uvijek štititi, kako čezne za njom. Mirjana je plakala nad tim, nad vlastitom prošlošću, nad onim za što je znala da ne može vratiti.

I ne zna što dalje. Ode li Maji u Karlovac? Oprostiti? Rastati se sada, nakon gotovo pol stoljeća? Čini se kao šala na svoj račun.

Svaki dan je nosila vlastiti križ. Znala je da voli ono što je bio, ne ovo što je postao. Imali su život pun smijeha, bureka i crne kave, puno zime i ljeta, pun svjetla i tame. I sada sudbina, kao mokra prostirka, prijeti urušiti sve što su gradili.

S Ljubom se rjeđe svađala, više je šutjela. Još ne zna bi li ga ostavila ili pokušala živjeti dalje. Možda će vrijeme očvrsnuti tugu, možda odnijeti i preostale godine, možda će nekada opet razgovarati iskreno, bez tereta prošlih izdaja.

Na kraju, kad se proljeće proteglo gradom, a trava izrasla ispod prozora, sjedili su u sutonu, Mirjana i Ljubo, svaki u svojoj sjeni, svatko sa svojim strahom. Budućnost im je bila mutna kao voda u Savi. Nad glavom su im lebdile riječi koje nisu znali izreći. I svaki je ostao sam, na rubu velikog, prašnjavog sna iz kojeg se možda nikada neće probuditi.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

3 + 8 =

Suprug si je sa 70 godina pronašao ljubavnicu, a ja… za našu 46. godišnjicu braka poklonila sam mu pametni lokacijski traker
Cadoul de la necunoscut Mesajul din chatul general a apărut peste tabele și emailuri urgente, ca o jucărie colorată într-un sertar plin de hârtii: „Bună, echipă! Lansăm Secret Santa! Schimb anonim de cadouri la petrecerea de firmă. Buget: până la 200 de lei. Formularele sunt mai jos.” Artiom a recitit mesajul și a aruncat machinal o privire spre colțul ecranului, unde ticăiau secundele. Mai erau zece zile de lucru până la Revelion, două săptămâni până la închiderea trimestrului, trei zile până la o nouă rată la creditul ipotecar. De ani buni mintea îi împărțea timpul doar în astfel de borne. Reacțiile curgeau deja în chat – GIF-uri cu reni, „Iar?” de la un coleg mai glumeț, cineva întreba dacă bugetul include și ambalajul. HR-ista Cătălina completează prompt: „Participarea nu e obligatorie, dar ne-ar plăcea. Facem atmosferă de sărbătoare.” Artiom își termină cafeaua rece și dă click pe link. Formularul cere nume, departament, acord privind datele personale. Jos, butonul „Particip”. Ezită o clipă, imaginându-și cum o altă lumânare sau cană apare pe un birou și așa prea plin. Pe urmă își imaginează lista de participanți, cu spaţiul gol lângă numele său. Apasă totuși. — Ai intrat și tu la loteria asta? — îl întreabă Sasha, care trecea pe lângă birou. — Sper să-mi pice cineva cu umor, că deja am ideea: îi dau șefului o carte despre time-management. — E anonim, îi aduce aminte Artiom. — Cu atât mai interesant! Să vezi fața lui când deschide… — Sasha mimează o mimă șocată și râde. Artiom zâmbește de complezență și revine la raport. Cifrele curg în același șir gri. Prin zona fumatului de dimineață se discuta despre prime: vor fi, nu vor fi, ceva „în natură” sub formă de seturi de ciocolată? Iar printre mesele colegilor plutește veșnica atmosferă: bradul de plastic de la parter, globurile sclipitoare, urările impersonale cu „Dragi parteneri, vă felicităm…”. Anul acesta, Artiom avea două vise: să prindă bonusul de performanță și să nu-și verse nervii pe fiu pentru notele slabe. Amândouă păreau aproape imposibil de realizat. Pe seară primește pe telefon într-un vagon de metrou aglomerat un mail cu titlul: „Al tău Secret Santa”. Deschide: „Salut, Artiom! Tu vei face cadou pentru: Artiom Krylov, Departamentul Analiză.” Citește de două ori. Încă o dată. Metroul hurducă, cineva îi dă un cot. În chat, totul fierbe deja: „Eroare la platformă?” „Și mie mi-a picat propriu nume.” „Nivel nou de autocunoaștere, fraților…” Cătălina dă imediat replica: „Da, colegi, s-a blocat sistemul. Nu schimbăm, IT-ul zice că nu mai e timp, totul e legat de ID-uri. Propun: tratați ca un experiment. Oricum aduceți cadoul, ne prefacem că nu știm nimic. Important e să nu stricăm atmosfera.” „Ce fel de mister dacă eu știu cine e?”, întreabă cineva. „Imaginează-ți că e un străin care te cunoaște extraordinar de bine”, răspunde Cătălina cu un emoji de brad. Artiom închide chat-ul și bagă telefonul în buzunar. Cineva urlă la telefon despre „închideri de an”. În geamul negru vede reflexia unui bărbat de 41 de ani: încă mai are părul la locul lui, dar la tâmple deja e alb. Costum de la mall, ceas în rate, telefon „ca șeful”. Cadoul de la un necunoscut, adică de la mine, își spune. Ce-aș putea să-mi dau eu mie? Nu găsește un răspuns. A doua zi, la țigară, subiectul e pe buzele tuturor. — Eu zic să anulăm tot! Sună Pasha, juristul, – strică toată ideea Secret Santa, dacă nu e secret. — Mie mi se pare tare! – sare Anca de la Marketing. – Acum chiar pot să-mi iau ceva fain, nu alt fular cu reni. — Dar oricum ți le cumperi, o trolează cineva. — Nu chiar. Pentru unele lucruri mereu ți se pare că-i păcat de bani… Artiom ascultă fără să intervină. În minte îi trec căști, baterie externă – dar toate pot fi cumpărate oricând și n-ar avea nimic festiv. — Și tu ce-ți iei? – îl ia Sasha. — Nu știu, recunoaște Artiom. — Eu mi-aș lua direct PlayStation. Dar nu-mi ajung banii, râde Sasha. Las’ că-mi iau un set de bere artizanală și scriu „de la Moșu’”. Dar eu? Ce mi-aș dori dacă chiar m-ar vedea cineva, nu ca pe un angajat, plătitor de rată sau tată „absent”? Dar ca… om? Nici un cuvânt nu-i vine în minte. Seara, intră într-un mall. Lumini, oferte de „cadouri perfecte”, „seturi pentru el”, afișe cu tipi în paltoane scumpe și fețe de succes. Toți fără cearcăne, fără credite. Trece prin magazinul de electronice. Se uită la căști wireless – practice, utile. Dar parcă nu-i cadou. În librărie peste tot stau stive cu „Fii cea mai bună versiune a ta”, „Hai că poți”, „Fericire la comandă”. Răsfoiește la întâmplare și simte un val de oboseală. În spate găsește rafturile cu beletristică. Cândva citea mult. Acum, doar o bifă pe lista „ar trebui”. Poate o carte? Dar pentru ce, dacă oricum nu-și face timp? Iese cu mâinile goale, capul greu de reclame. Soția îl așteaptă acasă: — Ce ai, ești abătut? — Nimic, avem iar joc cu cadouri la birou. — A, iar lumânări și căni? râde ea. — De data asta fiecare trebuie să-și facă singur cadoul. Cică sistemul a dat eroare. — Păi și nu-i mișto? Îți cumperi ceva la care ți-e milă de bani. — Ce, de exemplu? — Tu știi mai bine. El oftează. Fiul e absorbit de manual, făcându-se că învață. — De obicei știi ce vrei: telefon, ceas, rucsac… Tu ești cu gadgeturi. — Pe astea le cumpăr la nevoie. — Atunci fă-ți o bucurie, nu cumpăra o chestie. Se lasă liniște. Noaptea nu doarme. Fulgerează lozinci: „succes profesional”, „carieră”, „fericire la cutie”. Dar toate parcă-s false, ca ghirlandele din ianuarie strânse la loc. Ce-aș vrea, dacă n-ar exista nici o miză? Fără așteptări, note, rapoarte, credite, presiune? Tot nu găsește răspunsul. Cu o săptămână înainte de petrecerea de firmă, biroul forfotește: pungi de cadouri în sertare, discuții de meniu, dres code, program. Șefa de la HR anunță, veselă: „Avem și momentul special Secret Santa”. Artiom tot nu are nimic de oferit. — Te miști greu, îi zice Sasha. Nu mai prinzi nimic bun. — Mă gândesc. — Păi la ce, ia ceva util! Eu mi-am luat grătar. Mereu am vrut, dar n-am apucat. Acum, gata. La prânz stă în cafenea. Pe ecrane curge reclama: „Răsfață-te! Seturi cadou!” Caută pe telefon „cadou bărbat 40 de ani”. Apar ceasuri, portofele, gadgeturi, whisky, vouchere la tuns. Totul pentru imagine – nu pentru ce simt. Închide. În mail găsește spamul de peste tot. Printre ele, un newsletter de la o platformă unde s-a abonat cândva: „Curs nou de fotografie – ultimele locuri”. Fotografie. Își amintește aparatul foto, pe care îl ascunsese de ani. În weekenduri fotografia orașul, apoi n-a mai fost timp. Clișeu, își spune o voce interioară. Bărbat la 40, se răsfață cu „hobby uitat”. Ridicol. Împinge tava. O strângere bruscă în stomac. Nu vreau să schimb viața, vreau doar… Nu apucă să termine. Șeful îi scrie: „Cifrele pe Q3, acum”. Seara caută aparatul, îl găsește, îl pune la încărcat. Soția, uimită: — Vrei să faci poze? — Să văd dacă mai merge, atât. Când bateria e suficientă, iese pe balcon: mașini, zăpadă, lumini. În timp ce se uită prin vizor, zgomotul din cap se estompează. Poate ăsta să fie cadoul? Nu aparatul, nu vreo chestie nouă. Ci timpul să fac ceva doar pentru mine. O oră pe săptămână, fără să mă simt vinovat. Gândul îi pare simplu, dar înfricoșător. Și totuși… De ce nu? Dai bani pe prostii, pe asta chiar ai vrea-o. Deschide iar newsletterul. Curs online, două seri pe săptămână, bugetul se potrivește. Cadou de la necunoscutul care știe ce-ți place și nu râde de tine. Apasă „Plătește”. Mai trebuie doar să pună cadoul în cutie. Cumpără un caiet albastru, fără model. Imprimă emailul de confirmare, îl pune într-un plic. Pe prima pagină scrie: „Pentru pozele care vor veni”. Scrisul îi tremură, dar e clar. Vrea o notă care să nu sune ca un afiș. După câteva încercări iese: „Artiom, uneori e bine să-ți aduci aminte că nu ești doar rapoarte și teleconferințe. Să ai timp să vezi lumea fără tabele. Sper să profit de el. Moșul tău.” Citește. Îl strânge în piept – de parcă cineva ar fi scris ce are nevoie. Am împachetat: plicul, în caiet, acesta în hârtie maro, cu panglică roșie. E modest, dar nu are logo-uri nici slogane. Petrecerea e în sala de la parter. Mese cu fețe de masă albe, DJ cu hituri uzate, colegi în ținute de birou sau rochii. Cadourile pe masă, etichetate cu numele fiecăruia. Artiom își pune pachetul. Printre pungile colorate, deja apar forme bizare și ambalaje țipătoare. — Gata de dezvăluire? îl tachinează Cătălina de la HR. — Atât cât se poate, răspunde. Când vine momentul Secret Santa, pe rând colegii iau pachetele. Prezentatorul face haz: „Anul acesta fiecare dintre noi e propriul Moș și poate și descoperă ceva despre sine…” Nu vrea sloganuri. Știe însă că, pentru prima dată, ar putea conta. Când e rândul său, simte nod în gât. Ia pachetul cu numele său, revine la masă. Sasha: — Ce ai acolo, să nu fie șosete! Artiom desface panglica. Caiet. Plic. Numele său pe plic. Mâna îi tremură puțin. — Clar, nu e set de grătar! glumește Sasha. Deschide. În jur, colegii exultă: „Am voucher la spa!”, „Am joc de masă!”. Cineva ascunde o carte despre yoga, cineva râde cu o cană inscripționată. Citește biletul. Și încă o dată. Parcă, deodată, cineva chiar i-ar fi vorbit. Tu nu ești doar rapoarte și conferințe… E un ghem în stomac, dar nu de rușine. Ci de ușurare. — Și? întreabă Sasha. — Curs de fotografie. Și un caiet. — Cine știe cine s-a agitat! Așa-i, nu ai voie să afli, nu? — Nu, răspunde Artiom, privind tăcut plicul. Seara, acasă, îi arată soției. Citește, ridică ochii: — Tu ți-ai scris? — Da. Și am plătit cursul. Ea dă din cap. — Bun cadou. Ți-a plăcut mereu. — A fost de mult… — Și ce? Nu înseamnă că s-a terminat. Mută din privire mobilă, dar simte că s-a schimbat ceva mic, ca un dulap lăsat în sfârșit să se miște din loc. Ziua de 1 ianuarie. Se trezește fără alarmă. Soția și băiatul au plecat la socri, el urmează a doua zi. În casă e liniște. Face cafea, deschide caietul. Pe prima pagină – „Pentru pozele care vor veni”. Deschide laptopul. Mailul cu link de curs e acolo. Lecțiile încep peste o săptămână, dar deja poate urmări introducerea. Profesionistul nu vorbește despre „productivitate”, ci despre lumină și umbre. Deodată, nu mai simte nevoia să verifice emailul de serviciu. După introducere, ia aparatul și iese. Ger moderat, câțiva oameni își plimbă câinii sau aruncă gunoiul. Pe loc de joacă – o petardă uitată. În vizor – ramuri, sârme, blocuri. Apăsă declanșatorul și simte că face un lucru mărunt, dar cu rost. Nu pentru raport, nu pentru KPI, nu pentru prezentare. Doar pentru el. Mai face câteva poze și revine sus, descarcă imaginile. Majoritatea nereușite. Dar una, cu reflexia geamurilor într-o mașină, îl oprește. În colț – silueta lui cu aparatul. Cadoul de la necunoscut – adică de la mine. Și e în regulă. Ia caietul, scrie. Data, apoi: „Curte, dimineață, reflecție în sticlă.” O frază simplă, dar e a lui. Se oprește. După mult timp, nu vede viitorul doar ca listă de rate și rapoarte. Ci există un mic loc unde face el ce vrea. E puțin. Dar destul cât să respire mai ușor. Își mai toarnă o cafea. În orar, la curs, notează jos: „Nu anula pentru muncă.” Știe că viața nu-l va ierta mereu, dar, totuși, acum are dreptul să încerce. Și ăsta e tot un cadou.