Mirjana je sjedila na tvrdoj klupi u čekaonici Doma zdravlja na Trnju, gledala kroz prljavo staklo na kojem su se slijevale kapljice kiše koja je padala cijeli zagrebački listopad. Kičma je boljela, noge su bile umorne od čekanja kod kardiologa, a ruke je grijala plastična vrećica s lijekovima.
Ljubo, hoćeš li doći po mene? Već sam gotova… tiho je prošaptala u mobitel, nesigurna, kao da bi njezin glas mogao raznijeti monotoniju čekaonice.
S druge strane tišina, nezgodno duga.
Mirjica… Ne mogu sad. Auto… u servisu. Pokvario se ni kriv ni dužan, zamisli ti sreće. Brzo sam ga morao odvući u Auto Bolesnika.
Kako pokvario? glas joj zadrhta, nije joj bilo jasno. Jučer je bio savršen.
Ne znam, nešto s motorom. Uzmi taksi, poslat ću ti euro na karticu.
I tada, kao da je zapuhao propuh kraj uha, začula je u pozadini zvonki smijeh. Bio je to smijeh kakav imaju djevojke iz kvarta, još bezbrižne i neopterećene, s okusom prve kave i karamele u ustima.
Tko se to smije, Ljubo? upitala je kroz stisnute zube, hodajući oprezno po rubu svoje sumnje.
Ma što? Ništa ne čujem, veza je loša. Javit ću ti se. prekinuo je razgovor tako naglo da je Mirjani telefon ispao iz ruke.
Promatrala je crni ekran, a oko srca se skupljao nepoznat, ljepljiv led. Nešto nije bilo u redu, znala je to već danima, ali sada je postalo stvarno, mekano i tvrdo u isto vrijeme, kao hrapava vuna pod prstima.
Do doma se vratila tramvajem broj 14, lelujajući među strancima i starim gospođama koje su kolutale očima na mladost. Torba s lijekovima na koljenima, srce u grlu. Četrdeset i šest godina braka. Dva sina, unuci, ratne godine, kartice, dijeljenje hrenovki na pola. Je li moguće da nakon toliko vremena postaneš stranac onome koga poznaješ kroz svaku poru, svaku boru?
Večer je pala mokra i tamna. Ljubo je došao kasno, mirisao na tuđi parfem. Mirjana nije bila sigurna je li to vanilija ili ruža, ali joj se zalijepilo za kožu. Njegov stari poljubac u čelo, mehaničan i nepromišljen.
Jesi li popravio auto? pitala je dok je slagala večeru sarme su se pušile na stolu.
Ma, nešto sitno, bez veze, odmahnuo je rukom, pogledavajući u stolnjak. Hajde, nećemo sad o tome. Umoran sam.
Povukao se u dnevni boravak, upalio televizor. Mirjana je dugo pospremala, ruke su znale što treba, ali njen um je lutao između svjetala susjednih zgrada. Lagao joj je. Znala je. Tijelo joj je to urlalo, oči gorjele, usne drhtale.
Te noći spavala je kao brod na nemirnom moru. Nije mogao sakriti telefon prije spavanja, kao dijete kad igra igrice ispod deke. Kupio si je novu jaknu, skroz mladežersku, iako mu je nedavno navršilo sedamdeset. Djeca su mu za rođendan poklonila vikend u toplicama, ali je opet izmišljao izgovore.
Ujutro, dok je Ljubo izašao po kruh i novine, Mirjana je pregledala garažu. Njihov srebrni Passat bio je na mjestu poklon od djece za četrdesetu godišnjicu braka. Kad je dirnula panel, prstima je osjetila hladnoću. Statički elektricitet.
Pogledala je brojku na kilometraži. Kad su zadnji put išli na more zajedno, pokazivalo je sto dvadeset tisuća. Sada je pet tisuća više. Za dva tjedna? To nije moguće.
U pretincu je našla omot žvakaćih guma. Nitko ih među njima ne žvače. Na zadnjem sjedalu svijetle vlasi i klupko smeđe pseće dlake. Nikad nisu imali psa.
Vratila se u kuću, popila čašu vode. Ruke su joj drhtale. Nije to staračka paranoja. To je stvarno, kao jutro nakon najtvrđe noći.
Pokušala je navečer opet razgovarati.
Ljubo, znaš li ti koliko nam je auto prešao kilometara u zadnje vrijeme?
Okrenuo je ploču, nije ni pogledao.
Opet ti s izmišljotinama, nemoj, Mirjana, molim te.
U autu su tuđe stvari, tuđa dlaka! inzistirala je.
Slušaj, Mirjana, da nisi malo… Zaboravila si da smo bili kod Mare prošli tjedan, ona ima psa, sve si donijela iz njene kuće.
Dugačka pauza. Da, bili su kod Mare. Ali njena kuja je crna, a dlaka je bila gotovo narančasta. Mirjana je šutjela; u njegovim očima je vidjela bijes. Nikad je nije tako pogledao.
Sljedećeg dana, kad je Ljubo otišao, Mirjana je nazvala servis.
Dobar dan, moj muž vam je navodno dovezao auto na servis, Passat, srebrni…
Samo sekundu, javio se mladić. Nema u evidenciji tog auta, ni blizu zadnjih dana. Sigurna ste?
Prekinula je vezu. Sjela je, zurila u zid i ona laž o servisu se raspala. Lagao je s lakoćom, rutinski, kao netko tko to čini cijeli život.
Počeo je nestajati po cijele dane, uvijek s nekom pričom, komadiću novca, starom domoljublju, praznim izgovorom. Gdje je nestajao? Na što je trošio?
Odluku je donijela dok je pila kavu s prijateljicom Anicom, starom prijateljicom iz Remeta. Ispričala joj je sve kilometražu, žvake, smijeh, laži.
Slušaj, možda ti on auto iznajmljuje? Svi sad to rade, nemaju ljude za vožnju, a svaki euro dobro dođe.
Zastala je. Iznajmljuje bez pitanja? Zašto bi lagao? Za ljubavnicu, pomislila je, a srce joj je potonulo.
Idući dan pozove Marka, unuka od šesnaest godina.
Marko, trebaš mi pomoći. Možeš li instalirati nekakav tragač u auto, da vidim kamo ide?
Naravno, bako, mogu to na mobitelu srediti, super je jednostavno.
Za pola sata je na ekranu vidjela crvenu točkicu kako se miče po karti Zagreba. Nije znala je li to stvarnost ili san iz kojeg se nikako ne može izvući.
Passat je krivudao gradom kao golub koji ne zna naći gnijezdo Jankomir, Branimirova, Avenue Mall, autobusni kolodvor, Savica. Taksistički tragovi. Auto radi kao taksi.
Marko je pohvalio svoj rad, a Mirjani su suze navirale. Poklon za godišnjicu, sada služio kao tuđa kočija. A novac? Nije ga bilo ni u proračunu ni u novčaniku. Ljubo je rekao da nema niti lipe.
Te vlažne večeri, kad je točkica stala kod kafića “Limun”, Mirjana je nazvala Anicu.
Auto stoji pred “Limunom”. Idemo.
Sjele su u Anicin stari Renault, cvale od tuge. Čekale su, gledale auto kao da je to posljednja stanica života. Izašla je mlada djevojka, možda studentica s Filozofskog, u kožnoj jakni, duga plava kosa. Ušla je u Passata.
Uz nju dolazi Ljubo, u ruci buket tulipana, kutija Bajadera.
Mirjana je čula vlastiti dah, kao da zabada žlicu u skuhanu maglu. Vidjela je muža, cvijeće, kutiju slatkiša, kako nešto daje mladoj. Sjene stare kiše. Mirjana i Ljubo ostali su na parkiralištu sami pod neonskim svjetlom.
Idemo doma, Ljubo, uspjela je izustiti.
Cijelu su večer šutjeli. Pijuckala je kamilicu, srkala valjda zadnju nadu.
Tri mjeseca iznajmljuješ auto? pitala je.
Da, tiho prizna.
Novac si trošio tu, na djevojku, cvijeće, poklone?
Ona je Ana, i treba razumijevanje, procijedi on.
Mirjana gleda kroz prozor, vidi ulicu preplavljenu kolcima brojalica za grijanje, vidi crne rešetke na zgradama, sjene vlastitih godina.
I sve to… nakon četiri desetljeća. Ti starac, ona mlada? šapće otežalo.
Bojim se, Mirjana… Bojim se smrti, bojim se nemoći, bojim se ostati bez ikoga. Ona me čini živim, brizne u plač.
Mirjana zaklapa oči. Vidjela je što je ljubav bila, a što je sada. Vidjela je svog muža, bivšeg, tuđeg, onog kojeg više ne zna.
Večeri su dolazile sporo, hladne kao travanjska kiša. Živjeli su kao podstanari u zajedničkoj bolnoj tišini, a poklonjeni Passat je mirovao, simbol prošlosti pokriven prašinom.
Nakon nekoliko dana Ljubo je prodao Passat potpisao papire sa studentom košarke iz Dubrave. Pare je stavio u kovertu, ali Mirjana je odbila uzeti ih.
To je krvavi novac, Ljubo. Drži ga. Za sebe, Anu, koga god trebaš.
Stajali su na balkonu, gledali u svjetla tramvaja, a svatko od njih u svojoj stvari, svojoj boli, vlastitom mraku. Oboje stari, oboje ofucani, ali svaki sam.
On je pokušao: popravljao je sitnice po stanu, donosio njoj kifle iz pekare, šutio kad bi trebala tišinu. Navečer je iz ormara donio staru kutiju s pismima svojim mladenačkim, gdje piše kako je voli zauvijek, kako će je uvijek štititi, kako čezne za njom. Mirjana je plakala nad tim, nad vlastitom prošlošću, nad onim za što je znala da ne može vratiti.
I ne zna što dalje. Ode li Maji u Karlovac? Oprostiti? Rastati se sada, nakon gotovo pol stoljeća? Čini se kao šala na svoj račun.
Svaki dan je nosila vlastiti križ. Znala je da voli ono što je bio, ne ovo što je postao. Imali su život pun smijeha, bureka i crne kave, puno zime i ljeta, pun svjetla i tame. I sada sudbina, kao mokra prostirka, prijeti urušiti sve što su gradili.
S Ljubom se rjeđe svađala, više je šutjela. Još ne zna bi li ga ostavila ili pokušala živjeti dalje. Možda će vrijeme očvrsnuti tugu, možda odnijeti i preostale godine, možda će nekada opet razgovarati iskreno, bez tereta prošlih izdaja.
Na kraju, kad se proljeće proteglo gradom, a trava izrasla ispod prozora, sjedili su u sutonu, Mirjana i Ljubo, svaki u svojoj sjeni, svatko sa svojim strahom. Budućnost im je bila mutna kao voda u Savi. Nad glavom su im lebdile riječi koje nisu znali izreći. I svaki je ostao sam, na rubu velikog, prašnjavog sna iz kojeg se možda nikada neće probuditi.
