– Gospođo, uzmite svoj ručnik s ležaljke ako već odlazite, nije dozvoljeno zauzimati mjesta od jutra – puna dama u cvjetnom pareu prepriječila je Maji put prema izlazu s plaže.
– Ljudi dolaze, nemaju se gdje smjestiti, a vi tri sata samo svoje japanke držite.
Maja je šutke izvukla ispod madraca izblijedjelu tkaninu i smotala je u čvrsti smotuljak. Kroz prste joj je prosijavao sitan pijesak, ostavljajući na koži sive prašnjave tragove. Riva malog turističkog mjesta, stisnutog između stijena i mora, kipjela je od podnevne gužve.
Razglas na spasilačkom tornju hrapavo je pozivao na večernji izlet morem, a na fontani s pitkom vodom stajao je red vrišteće djece i umornih majki.
Maja je krenula prema kući za goste uskom asfaltiranom stazom, pokraj beskrajnih štandova s napuhivačima i školjkama. U džepu šortsa zazvonio je telefon – gazdarica smještaja, Mira, podsjećala ju je da treba preuzeti čisto posteljno rublje iz praonice.
Ovaj odmor, kupljen za novac skupljan godinu i pol, trebao je biti vrijeme tišine, ali zasad je donosio samo vrevu i umor od tuđih ljudi.
Kupila je aranžman za more, a dočekao ju je stari sram.
Kod vrata pansiona, pod raširenom starom akacijom, stajao je muškarac u svijetlim lanenim hlačama i slobodnoj košulji. Pušio je, otresajući pepeo u grmove hortenzije, i promatrao prolaznike. Kosa na sljepoočnicama posijedjela, na čelu su se urezale duboke bore, ali te pravilne crte lica, način držanja brade i navika okretanja srebrnog prstena –
Maja ga je prepoznala odmah. Osamnaest godina ranije taj je čovjek ostavio na kuhinjskom stoliću poruku na poleđini računa za struju i jednostavno nestao iz grada dva dana pred njihovo vjenčanje.
U maloj sobi na drugom katu, koju je Maja unajmila na dva tjedna, mirisalo je na suho bilje i jeftin plastični namještaj. Stari ventilator na niskom ormariću brujao je, tjerajući po prostoriji vrući zrak. Stvari su ležale na svojim mjestima: presavijeni sarafan na naslonu stolca, red krema na zrcalu, otvoreni krimić na krevetu. Ta predvidljivost svakodnevice uvijek joj je davala osjećaj kontrole nad životom koji je jednom morala ponovno složiti, poput razbijene zdjele za juhu.
Navečer, kad je vrućina ustupila mjesto hladnomorskom povjetarcu, netko je tiho pokucao na zajednička drvena vrata verande. Maja, koja je u čašu točila vodu, skamenila se. Spustila je ruku na stol.
– Majo, to sam ja, otvori – začuo se iza vrata poznati bariton, sada pomalo promukao i dublji. – Pitao sam gazdaricu u kojoj sobi stanuješ. Dao sam joj mali poklon, i rekla mi je.
Prišla je, pomaknula klimavu rezu. Luka je stajao na pragu, držeći u rukama pletenu košaru sa zrelim jagodama i bocom vina. Susjeda iz susjedne sobe, mlada plavuša s farbanom kosom, izlazila je pušiti na zajedničku terasu i usporila korak, promatrajući gosta.
– Pa, zdravo – Luka je prekoračio prag, spustio košaru na rub stola i sjeo na plastični stolac. – Toliko godina prošlo. A ti se gotovo nisi promijenila, samo ti je pogled postao strog, ne bi mu lako prišla.
– Zašto si došao? – odmaknula se do prozora, pritisnuvši leđa uz podoknicu. Pogled joj je klizio po njegovu licu, bilježeći sitne znakove godina: blagu punoću u ramenima, zalistak na tjemenu, podočnjake.
– Trebamo porazgovarati, Majo. Toliko vremena je prošlo, bili smo glupi, ponosni – nagnuo se naprijed, položivši dlanove na koljena. – Sve ove godine sam se sjećao. Tražio sam te, časna riječ. Samo su mi zajednički znanci govorili da si otišla u Slavoniju, a ti si ovdje, na jugu na odmoru. I sam sam se smjestio u lječilištu tri kuće dalje, slučajno sam te na plaži u gomili primijetio.
– Tražio? – nasmijala se, lice joj je ostalo mirno. – Osamnaest godina si me tražio, Luka? U susjednoj županiji? Ili tri sata autobusom?
– Tada su bili problemi, znaš? – uzdahnuo je, raširivši ruke. – Biznis je tek počinjao, dugovi, poslovi s ozbiljnim ljudima. Pritisnuli su me jako, Majo. Htjeli su mi preoteti firmu, prijetili. Gdje bih te vukao sa sobom? Zbog tebe sam otišao, da te ne izložim udarcu. Bio sam mlad, glup, mislio sam da će tako biti bolje. Htio sam te spasiti od te noćne more.
Iz otvorenog prozora dopirao je glasan dječji plač – na igralištu je netko pao s romobila. U kuhinji prizemlja zveknuli su lonci, začulo se kuckanje noža o dasku – gazdarica je pripremala večeru. Običan, užurban život ljetovališta tekao je svojim tokom, pretvarajući muškarčeve riječi u praznu buku.
Jutarnje sunce probijalo se kroz tanke zavjese, crtajući na linoleumu duge žute pruge. Maja je sjedila u zajedničkoj kuhinji, čekajući da zakuha emajlirani kuhalo za vodu. Susjede s kata, dvije starije žene iz Rijeke, šaptale su kraj sudopera, perući plastičnu posudu.
– Čuj, Majo, onaj tvoj kavalir je jučer kod Mire raspitivao koliko si dugo tu, i jel sama – okrenula se ona mlađa, s upadljivim pedikurom. – Ozbiljan muškarac, vidi se odmah. Auto mu stoji na vratima – skup, crn. Cijeli je pristojan, Miri je donio kutiju bombona. Pazi, ne propusti sreću, u našim godinama takvi muškarci ne padaju s neba.
– Ne padaju – tiho je ponovila Maja, gledajući vodu u ključanju.
Luka ju je presreo pred podnev preko mola, kad je počela sitna kiša, istog trena rastjeravši ljude pod nadstrešnice i u kafiće. Izrastao je kraj nje, držeći nad njom veliki crni kišobran, i uhvatio je za lakat. Od njega je mirisalo na duhan i kolonjsku vodu.
– Hoćemo li večeras na večeru u normalno mjesto, Majo? Pet kilometara odavde ima odličan restoran, na samoj stijeni. Sjedit ćemo, prisjetiti se mladosti. Ja sam sada slobodan čovjek, sa ženom sam se rastao prije tri godine, djece nemam. Sve imam: firmu u Zagrebu, kuću izvan grada, veliki stan. Samo duše u svemu tome nema. Tebe mi nedostaje, one naše iskrenosti.
Maja je stala, oslobodivši ruku. Okrenula se prema njemu. Pomno ga je gledala u oči, pokušavajući pronaći barem sjenu onog devetnaestogodišnjaka kojeg je nekad voljela, zbog kojeg je bila spremna napustiti faks i otići. No pred njom je stajao tuđ, previše samouvjeren četrdesetogodišnjak koji je njezinu naklonost pokušavao kupiti večerom u restoranima.
– Imam druge planove za večer, Luka.
– Ma daj, kakvi planovi mogu biti u ovoj zabiti? – namrštio se, mahnuo rukom prema sivim peterokatnicama naselja. – Koliko si dala za ovaj aranžman? Mrvicu. Ja bih ti za jedan dan dao više, samo dođi k meni u lječilište, luksuzna soba je slobodna. Nije tvoj nivo – trti se u privatnom smještaju, zveckati loncima u zajedničkoj kuhinji. Ti bi kod mene živjela kao kraljica. Pa što šutiš? Zar baš ništa nije ostalo od prijašnjeg?
Pokraj njih prošla je mjesna prodavačica ribe, noseći tešku rashladnu torbu. Bacila je na Maju brz pogled u kojem se čitala obična radoznalost: vidi je, kakva princeza, njuška na tako zgodnom muškarcu.
S ceste se začuo oštar zvuk kočenja – vozač autobusa umalo je udario psa. Na trenutak je zavladala tišina, prekinuta samo kapima kiše koje su udarale o napetu tkaninu kišobrana.
– Znaš, Luka – Maja je napravila korak unazad, izašla pod sitne kapi. – Moja majka je nakon tvog bijega dva mjeseca ležala u bolnici. S tlakom. A ja sam vjenčanicu u ormaru držala tri godine, nisam je mogla ni baciti, muka mi je bila gledati je. Mislila sam da ti se dogodila nesreća, tražila sam preko znanaca. A ti si mene spašavao. Od dugova. U mirnom Malom Lošinju, gdje te svaki pas znao.
– Ma zašto si staro prekapala? – Luka je skrenuo pogled, vrteći prsten na prstu. – Tko od nas sa devetnaest nije radio gluposti? Bilo je posla, vrtio sam se kako sam mogao, htio sam preživjeti. Zato sad mogu sve ispraviti. Bilo koju želju da mi kažeš, znaš? Hoćeš – sutra idemo u grad, u zlataru?
Kiša se predvečer pojačala, pretvarajući se u pljusak s grmljavinom. Voda je udarala po staklima kuće za goste, plaveći usko dvorište i pretvarajući glinene staze u bujice blata. Odmarači su sjedili po sobama, iz prozora su dopirali zvuci upaljenih televizora i kuckanje domina.
Maja je sjedila na krevetu, podvijenih nogu. U sebi je bilo mirno, kao da je stara rana napokon zarasla. Nije bilo ni ljutnje, ni želje da iznese zamjerke, ni one stare boli koja joj je priječila da započne nove veze. Ostalo je samo blago čuđenje koliko je taj čovjek zakasnio sa svojim obećanjima lijepog života.
Pred deset uvečer telefon je opet zazvonio. Na ekranu je stajao nepoznati broj, ali Maja je znala tko je.
– Dobro razmisli, Majo – Luka je govorio glasno, nadvičući buku kiše. – Tu sam do kraja tjedna. Soba tristo dva, glavna zgrada. Dođi, sjednimo bez ove cestovne prljavštine. Dosta je pokazivanja karaktera, mi smo srodni ljudi. Toliko godina izgubljeno zbog gluposti, zašto sada tratiti vrijeme na uvrede?
– Laku noć, Luka – rekla je mirnim glasom i pritisnula crvenu tipku prekida.
Ustala je, prišla prozoru i čvrsto navukla zavjese, odsjekavši sobu od bijesnog nevremena vani. Život je već odavno tekao drugom stazom, a na toj novoj stazi jednostavno nije bilo mjesta za njega.
U petak se vrijeme ponovno okrenulo na bolje. Nebo se razvedrilo, postalo plavo, sunce je pržilo od ranog jutra, tjerajući asfalt da odiše teškim mirisom. Riva se ponovo ispunila ljudima u šarenim šorcima i s napuhivačima.
Luka se više nije pojavljivao na vratima pansiona. Mira je ujutro usput primijetila da je vidjela crni auto kako odlazi prema cesti – izgleda da se gost odjavio prije roka.
– Tako ti i ode tvoj poduzetnik, Majo – gazdarica je na konopcu tresla otirač iz predsoblja. – A ti si glupa, djevojko, oprosti stara. Tako zgodan muškarac, pri novcu. Mogla si sad u Zagrebu živjeti, a ne u svojoj firmi za sitne pare sjediti. I što ti je falilo? Pa pobjegao je mlad, uplašio se odgovornosti. Sad je ovako htio iskupiti krivnju.
Maja nije odgovorila, samo se nasmiješila. Uzela je ručnik, torbu s knjigom i krenula prema moru, držeći se sjenovite strane ulice.
Navečer, kad je sunce počelo tonuti za horizont, bojeći vodu u ružičastu, sjedila je na rubu mola, podalje od bučnih kafića i dječjih igrališta. Mirisalo je na slanu vodu, jod i alge izbačene na obalu poslije oluje. Maja je iz vrećice izvadila smokve kupljene na tržnici, pažljivo razlomila plod na pola.
Dolje, kraj same vode, stariji muškarac u izblijedjeloj panami strpljivo je nizao glistu na udicu, a njegov unuk od sedam godina promatrao je plovak. Običan, jednostavan život tekao je svojim tokom.
Maja je otpila gutljaj mlake mineralne vode i pogledala u sumračni zalazak. Shvatila je da su neke rane zacijelile samo zato što je prestala čekati da ih netko drugi zaliječi. Pred njom je ostao još cijeli tjedan odmora.
