Dragi dnevniče,
Danas sam sjedio na verandi pansiona u Crikvenici, pušio i promatrao prolaznike, kad me pogledala jedna žena. Prepoznao sam je odmah – Vedrana. Osamnaest godina. Nije se puno promijenila, samo joj je pogled postao strog. Ja jesam – sijeda kosa, bore na čelu, ali isto srebrno prstenje na prstu. Nisam mogao vjerovati da je tu, u istom malom mjestu gdje sam se došao odmoriti.
Nakon što me ona ignorirala na plaži, otišao sam do gazdarice, Marice, i uz mali dar – kutiju čokolada – saznao u kojem je apartmanu. Uvečer sam pokucao. Nosio sam košaru jagoda i bocu vina. Otvorila je, ali stajala je uz prozor, kao da me se boji. Rekao sam joj da sam je tražio sve ove godine, da su me tada pritiskali dugovi i ozbiljni ljudi, da sam pobjegao da je spasim. Glas mi je drhtao dok sam izgovarao te riječi, ali ona je samo šutjela.
Sljedećeg jutra, čuo sam dvije starije žene iz Splita kako joj govore da ne propusti priliku – “kavačer ti je ozbiljan, ima crni auto, donio poklone”. Vedrana je samo ponovila: “Ne propusti priliku.” Poslije sam je presreo na kiši, držeći kišobran. Nudio sam joj večeru u restoranu na stijeni, govorio o svojoj firmi u Zagrebu, kući na moru, praznom životu bez nje. Rekao sam joj da je moj nivo bolji od njezina skromnog apartmana. Ona me pogledala i hladno odgovorila: “Imam druge planove.”
Povukla se, a ja sam ostao s kišobranom, gledajući kako odlazi. Poslije sam čuo da joj je majka zbog mene završila u bolnici, a vjenčanica je visjela tri godine. Shvatio sam koliko sam bio glup s devetnaest godina, misleći da je bježanje jedini način da je zaštitim. Sada, s četrdeset, mislio sam da će novac i luksuz sve popraviti. Ali nije.
Zadnji put sam je nazvao u deset navečer, po pljusku. Rekao sam joj neka dođe u sobu 302, da prestane s inatom. Ona je mirno rekla: “Laku noć, Tomislave” i prekinula. U petak sam se odjavio ranije, dok je još spavala. Marica mi je rekla da sam budala što odlazim – “vidiš, propustio si priliku”. Ali nije to prilika bila, nego pouka.
Sad sjedim u autu na cesti prema Zagrebu, a kiša udara po krovu. Mislim na njezin mirni pogled dok je sjedila na molu, jedući smokve. Shvatio sam da ne možeš ispraviti prošlost tako što ćeš ponuditi skupu večeru. Ponekad su vrata koja si zatvorio – zauvijek zatvorena. Moja lekcija: ljubav se ne kupuje, ni vremenom ni novcem. Ponekad je bolje ostaviti stare rane da zacijele same, bez pokušaja da ih zaliječiš vlastitim rukama.
