Unatoč tome što već doslovno štedimo na svemu, moj muž je izrazio želju da počne stavljati novac na stranu za stan za dijete. Jučer, čim je sjeo prvi put nakon plaće, on meni saopći, onako odlučno: “Počinjem štedjeti za stan Marku.” A iskreno, to me baš pogodilo, i nije mi bila draga ta njegova odluka. Sad ću ti reći zašto.
Prije više od deset godina, moj Mate je došao iz malog sela kod Gospića u Zagreb radit, da zaradi neku kunu sad euro, znaš. Radi kao građevinar, što nije lagan posao. Prije nego što smo se nas dvoje upoznali, sve što bi zaradio slao je svojoj mami doma, a sebi bi ostavio tek za cigare i autobus. I stalno su mu iz firme govorili: “Mato, štedi malo, kupi nešto svoje!” ali on nije mogao, uvijek sve mami. Ima Mato još dva brata, ali niti jedan nije tako štedljiv prema mami kao on, oni pomognu ali ne daju baš svaki cent.
Kad smo se vjenčali, nastavili smo živjeti u stanu moje mame i bake, u stanu koji stvarno godinama nije vidio ni farbanja, a kamoli renovacije.
U početku je muž bio dobar, nježan, voli me, zadovoljan. Ali kad bi pričao s mojom mamom i bakom, bio bi šutljiv Mislila sam da je to samo stvar navike, da će s vremenom postati opušteniji. Nažalost, stvar se samo pogoršala. Počeo je previše piti, bio je sve drskiji, čak i bezobrazan prema meni i mojoj mami, stalno nešto prigovara oko nedostatka uređenosti u stanu. Sad, realno, najpametnije bi mi bilo da sam ga odmah razvela, ali tad je Mato ustrajao da napravimo dijete. Eh, i moja ljubav i naivnost su me uvjerile da će dijete popraviti stvari zatrudnjela sam i rodila jednog malog Marka.
A umjesto da postane bolje, samo je postalo gore. Počele su gladne godine. Moja trudnička naknada jedva je bila za pelene, iako smo imali zajednički budžet.
Mama mi i dalje iz svoje mizerne mirovine plaća režije, često mi kupi i skupe lijekove jer imam kronične probleme. Od ostatka uspije nešto malo hrane priskrbiti. Baka već godinama štedi vlastitu malu mirovinu za sprovod, ali kad smo pravili svadbu, dala nam je sve što je godinama čuvala.
Mate se nadao da će i njegovi nešto priložiti za svadbu, ali nitko ništa, sve smo platili iz njegove plaće i bakinog grobljanca. Iako smo mogli i skromnije, on je inzistirao da mora biti veselje.
Tijekom sedam godina zajedničkog života, pomagao je mami koliko je mogao. Kuća joj je do temelja obnovljena s njegovim novcem, kupio sve bijele tehnike, svaki put kad bi ona nešto poželjela. A kad smo i mi prolazili kroz krizu, znala sam slučajno pronaći skriveni štek od kojeg bi opet slalo njoj. Stalno smo se svađali oko toga, obećavao mi je da više neće, ali uvijek isto iznova.
Kad je njegova mama umrla, Mato i njegov stariji brat su napravili, po meni, blesavu stvar odreći su se svog dijela kuće najmlađem bratu. Iako je on najmlađi, nije baš ni njemu lako. Znači, Mate je dao silan novac u renovaciju i opremanje maminoj kući, nisi ni svoj uredio, i na kraju ostao bez itičega. Nisam mu uspjela objasniti ni da po zakonu ima pravo na to, ništa nije želio.
Nakon što nam se rodio mali Marko, kao da su ga zamijenili. Postao je bezobrazan prema meni, zategao sa svakim troškom za hranu i stvarčice za dijete a s mamom mojom se stalno svađao. Počeo je ozbiljno piti, sve češće. Ne mogu ga sad ni rastaviti, jer je Marko još mali, a ja sam bolesna i tko zna hoću li ozdravit. Čula sam i glasine da možda ni posla neću imati kad se vratim s porodiljnog. Ukratko, nemam izbora, još uvijek sam vezana uz njega.
On koristi moju slabu situaciju. Manipulira, priča okolo kako on sve nas drži na svojoj grbači i mene i moju mamu i baku. Umoran je, kaže, od financiranja svih nas. A dobro zna da živimo praktično od mamine, bakine i moje plaće imamo zajedničku kasu.
Već smo više puta razgovarali o mogućnosti da skupimo novac i kupimo stan Marku to mi je velika želja. Ali nema šanse; para nemamo. E sad jučer, zamisli, dolazi Mate i kaže da će trećinu svoje plaće spremati, i da svi zajedno moramo stegnuti remen i tko zna koliko godina tako preživljavat. To mi jednostavno nije fer, ne mogu.
I iskreno, s obzirom koliko nam je odnos kvaran, bojim se da uopće ne štedi radi našeg sina nego zbog sebe. Čini mi se da planira potajno skucati novac pa otići, a mi neka ostanemo bez svega.
Rekla sam mu to. A on meni: “I ja se bojim da ćeš me nogirati i izbaciti iz stana jednog dana.” Istina, puno puta sam, kad ne mogu više trpit njegovu grubost, mislila to napraviti. No ne bih to zaista, već samo da prestane biti ružan prema mojoj mami i baki.
Ne znam, draga, ali Mato ne pokazuje ni najmanju želju da se promijeni. Počeo je ozbiljno utjecati na život i mene i mojih najbližih, pretvorio ga je u neku svakodnevnu muku, iz koje ne vidim izlaz.
