Cimer je postavio ultimatum: “Više ovako ne ide!” povikao je kad me ugledao. “Dosta mi je tog tvog starog mačka!”… i ja sam njega izbacila iz stana s pogrešnim sam se vezala.
U hodniku je zavladala nijema tišina. Otišao je, zalupivši vratima. Na vješalici više nije visila njegova jakna, nestao je oštar miris njegovog parfema, a na polici za cipele zjapila je praznina, kao da je isčupan komadić tuđeg života.
Duboko sam uzdahnula i spustila pogled. Tik do mojih nogu, s ušima polegnutim unatrag i lagano šepajući, sjedio je moj mačak Stjepan. Petnaest godina života i šest kilograma bezuvjetne odanosti.
I što ćemo, stari moj tiho sam rekla, čučnuvši i uronivši prste u njegovu gustu, više ne tako sjajnu dlaku. Izgleda da smo opet uspjeli.
Stjepko je odgovorio kratkim, sigurnim “mrr”.
Mačak s prošlošću i iluzija kompromisa
Marko je ušao u moj život prije pola godine. Odmah smo kliknuli i vrlo brzo nismo mogli jedno bez drugoga pa smo odlučili živjeti zajedno. Stjepan mu nije bio iznenađenje: često sam pričala o njemu na spojevima, a Marko se uvijek smješkao i klimao. “Volim ja životinje,” uvjeravao bi me.
A Stjepan je stvarno mačak s pričom. Pronašla sam ga kao malog mačića pod kišobranom jedne ljetne nevere. Zajedno smo prošli sve sreću, gubitke, prekretnice. On je nijemi svjedok mog života i čuvar mojih tajni. Sad mu je petnaest, ima kroničnu bubrežnu bolest, strogu dijetu i redovite infuzije sve je to dio naše svakodnevice.
Jednom kad se Marko doselio, njegova ljubav prema životinjama, činilo se, netragom je nestala.
Isprva su to bile usputne zamjerke. “Zašto ti spava kraj nogu? To nije higijenski.” “Čemu toliki troškovi za veterinara? Pa to je samo mačak, možeš nabaviti novog.”
Trudila sam se izgladiti situaciju: češće bih mijenjala posteljinu, kupovala skuplji pijesak za wc, davala lijekove kad njega nije bilo doma. Popuštala sam, uvjeravajući se da je to cijena odnosa.
Trenutak odluke
U utorak sam kasno došla s posla, a Marko je bio doma prije mene. Kad sam otvorila vrata, dočeko me miris domestos i povišeni glas.
Stjepka je povratio na novi tepih pokraj kreveta, koji je Marko nedavno kupio. Da, neugodno, ali ništa što se ne može riješiti.
Marko je stajao usred sobe, crven od bijesa, pokazujući na preplašenog mačka ispod kreveta.
Više ovako ne ide! povikao je kad me ugledao. Dosta mi je tog mačka!
Tiho sam skinula kaput i mirno krenula govoriti stvari koje su mi djelovale očite.
To je živo biće. Petnaest mu je godina. Bolestan je, rekla sam uzimajući sredstvo za čišćenje.
Briga me! Želim uredan stan i mir. Biraj: ili ja, ili taj polurazrušeni mačak. Do večeri odluči uspavaj ga ili ga nekome pokloni, inače odlazim.
Ispravila sam se, držeći krpu u ruci. Marko je očito očekivao suze i preklinjanja, ali ja sam izabrala drugo.
Nema potrebe da čekaš večer, rekla sam mirno. Kofer ti je na ormaru. Imaš petnaest minuta.
Ozbiljno? Izbacuješ me zbog mačka? Pa znaš da ćeš ostati sama s četrdeset godina s tim čudom…
Vrijeme ti curi.
Počeo je spremati stvari, pritom me častio uvredama. Šutjela sam svaka njegova riječ samo je pojačavala moju sigurnost. Za to vrijeme Stjepan je mirno sjedio pod stolom, ne ispuštajući ni glasa.
Zatvorio je kofer i stao preda me.
Ana, nemoj tako. Možda sam pretjerao. Hajdemo normalno razgovarati. Možda ga odvedemo tvojoj mami? Stvarno, taj miris…
Ne, rekla sam kratko. Nije stvar u mirisu, Marko. Stvar je što si me natjerao da biram.
Kad je škljocnuo zaključani ulaz, otišla sam do kuhinje i natočila si čašu vode. Stjepan je izašao iz svog skrovišta, došetao do mene, dotaknuo me mokrim nosom i izustio kratko, znakovito: “Mijau”.
Nekada nam život postavi izbor koji boli, ali dostojanstvo i odanost ne bi se smjeli dovoditi u pitanje ni kod ljudi, a ni kod starih prijatelja s repom.
