Baba Kata je pržila krumpir.
Baba Kata je pržila krumpir. Ma neka je osam navečer, ma baš je briga, gušterača se bune već i na miris, ali koliko sreće treba čovjeku na stare dane, ha? U njenim godinama tko još pazi na gušteraču i na onaj glupi trik ne jesti poslije šest? Vani pada snijeg, krumpir na tavi cvrči tako da ti sline krenu.
Bilo je dosadno i tužno. Sin s nevjestom već godinama vani, negdje po Njemačkama rade, unuci slatki ali ih ni sama ne razumije, preko videopoziva mljackaju engleski i samo pokazuju bjele zube. Svi su zdravi, sretni hvala Bogu. Njoj je ostao televizor i klupa ispred zgrade, gdje sa susjedom Blaženkom trača pola kvarta. A eto, život je i prošao, čak ne prošao nego odletio, uzdahne baba Kata. I taman ju prekinu zvono na vratima.
Joj, sigurno Blaženka, opet je ostala bez soli ili brašna, prošapće Kata sebi ispod glasa i krene prema vratima. I još mi krumpir skoro zagori, dat ću joj sotonsku porciju ako me sad iznervira.
Pred vratima ogroman snop odjeće preko kojeg je navučena nekakva kapa s coflekom, a ispod se štrca brada do prsa, prava slavonska, za natjecanje. Baba Kata zine. Pa bandit, što drugo? Došla po nju crna Marija, misli ona.
Dobra večer, oprostite što smetam ovako kasno, ali život me natjerao. Ne bojte se, nisam vam ni lopov ni bandit, jednostavno mi treba malo tople vode iz pipe.
Iz hrpe iskoči miškolika ruka s plastičnom bocom koja u njegovoj šaki izgleda kao mala igračka.
Razumijete, moja Macika se razbolila. Kašlje, ima temperaturu. Treba joj nešto toplo, a kod mene je samo hladna voda Ne zamjerite, pomozite, molim vas.
Baba Kata u šoku. Kažeš, bez doma, ali fino govori, i za Maciku mari, ne za sebe. Sigurno žena, ili ne daj Bože, kći. A vani ledara, zamotao se ko pogača.
Ajde, uđi, ako si dobar, kaže ona nakon kraće pauze. Pa, ispričaj što te snašlo, možda mogu pomoći.
Hrpa preslaže noge, vidi se da bi najradije ušla u topli stan gdje miriše krumpir s lukom, ali…
Oprostite, gospođo, sav sam prljav, ja i Macika već godinu dana na ulici. Ne bih vam prljao stan.
Ma nemoj mi ti odlučivat što meni paše, a što ne! razljuti se Kata odmah, to joj je ostalo od mladenačkog rada u popravnom domu s delikventnim dječacima.
Gdje ti je ta Macika? oštro će ona.
A evo je sa mnom, hrpa se razmakne, iz nutrine promiriši siva mačja njuškica. Sedam godina je uz mene. Ostavila je pokojna Anda, žena moja. Kad je prošli Božić umrla, nas izbacili.
Baba Kata, još sa solidno snažnim rukama, uhvati hrpu i povuče unutra.
Ajde, ne smrzavaj stan. Skini se i pravac kupaona, stavit ću ti djedove stvari. I on je bio velik čovjek, ko jelen. A Maciku daj meni, napojit ću je toplim mlijekom.
Hrpa je roktala i pokušala protestirati, ali kad Kata odluči širiti pravdu i raditi dobro, uzalud ti otpor.
Sat kasnije Macika je spavala u kutiji na dekici pod radijatorom, mljackajući brkove od toplog mlijeka. Za stolom su pod svjetlom lampe sjedili nisu tako stari muškarac i žena, tamanili preprženi krumpir i polako cugali čaj.
Kako ste na ulici završili, niste valjda popili stan? upita Kata.
Ma nisam popio, prodao sam. Imali smo samo jednu sobicu. Anda moja htjela vikendicu, pa sam prodo. Kupili smo kućicu u cvijeću.
Pa što sad ne živiš tamo?
Ne daju mi. Sve je po testamentu otišlo njenom sinu, mi nismo bili vjenčani, ona udovica, ja sam cijeli život samac. Prije deset godina smo se upoznali, i eto, spojili. Ona iz sigurnosti sve prepisala sinu, da nema brige kad nas više ne bude. Tko je znao da će ona bolesna biti i nestati za mjesec dana. Nisam stigao ni razmišljat o nekretninama.
I što, samo te izbacio?
Ni sam ne znam, bio sam izvan sebe. Nakon pogreba me njezin sin Mario poslao na liječenje u toplice, da skupim snagu. Dva tjedna kasnije dolazim, a u stanu novi ljudi. Nema mojih stvari, ni dokumenata, ništa. Otišao sam na policiju, tamo se smiju. A našao sam barem Maciku, nju su susjedi na dvorištu hranili. Ispričali mi da je Mario sve prodao i stan i vikendicu, stvari izbacio, i Maciku izbacio. Mene može što hoće, ali ona je bila Andina ljubimica.
Kako ti je ime, čovječe, dva sata se družimo, a nisam te čestito ni pitala?
Zovem se Josip, Josip Starčević sam bio Sad samo Joža Skitnica. Predugo sam vam na grbači, vrijeme je da idem. Hvala za večeru, nisam ovako jeo godinama.
Ustao Josip, pogleda milo Maciku.
Može li makar ona par dana ostati kod vas? Hladno je za nju, a meni nije bitno… ali nju ne bih prežalio Andi ne bih to mogao oprostiti.
Oči mu zasjaje, al Kata odmah lupi svojim ozbiljnim tonom:
Znaš što, Joža Skitnica, smije se baba Kata, jutro je pametnije od večeri. Spavaš na kauču, nema rasprave! Samo mi napiši adresu stana, svoje i ženin podatke, da znam nisi kakav prevarant ili bjegunac.
Kad je napokon sve utihnulo, baba Kata izvadi mobitel i debelu staru bilježnicu. Sad je ona baba Kata, a nekad eh, bila su to vremena.
***
U mladosti je Kata bila kirurginja, i to najvišeg ranga. Profesor ju je stalno hvalio, govorio da ima zlatne ruke, predviđao blistavu karijeru. Ali nije išlo po planu. Muž je izdao, izgubila je prvo dijete pred kraj trudnoće i onda je spakirala torbu, otišla raditi kao liječnica po ratnim zonama. Tri godine je letala po terenu. Onda posao u Zagrebu, spasila mnoge živote. Čak i one s druge strane zakona. Pa tko je bez grijeha, nek baci kamen.
Nije princip važan kad su kune potrebne, često bi komentirala za sebe, šivajući ranjenike. Odustati nije bila opcija, i sina, kojeg je iz ratnog kaosa digla, morala je podizati njegova otac je ostao negdje po fronti. Bila su to čudna, strašna vremena.
Cijenili su Katu zbog njezinih ruku i šutnje. Takva je doktorica bila na cijeni. Zato se i nakupilo svakakvih poznanstava iz svih slojeva, pa joj u životu nisu odbili uslugu kad je trebalo. Ne, nije to često tražila, ali život te natjera.
Ej, Jure, šapnula u slušalicu baba Kata. Jesi živ?
Ma ne bih te tako lako pustio, procijedi stari glas. Posao ili probaš zaspati pa zoveš?
Posao. Trebam provjeriti jednog lika, može li na tvoju foru.
Ti si uvijek ista, carice Kata! Daj diktiraj.
Kata izdiktira podatke s papirića koje joj je ostavio Josip Starčević.
Mario me najviše zanima, ali pogledaj i Josipa, nikad ne znaš
Kad ćeš ti sjesti na kavu? upita pomalo sramežljivim tonom Jure.
Ma prošla su naša vremena, ja čuvam unuke. I o čemu bismo pričali, sve je to prošlost.
Onda smo u kontaktu?
U kontaktu.
Drugi broj se dugo nije javljao. Napokon ženski glas: Halo?
Daj zovni Kamilu, veselim, izlizanim glasom Kata, reci carica Kata zove. Netko žamori u pozadini, pojavi se muški glas. Razgovor traje minutu. Nakon kratkih dogovora, baba Kata legne spavati.
Ujutro, pravo iznenađenje.
Na njenim prsima Macika već umilno prede, a iz kuhinje miriše friška kajgana i povrtni s alatom. Nitko joj doručak nije skuhao odavno, ni pokojni muž nije baš bio tako pažljiv.
Ne zamjeri, domaćice, malo sam eto, da ti skuham, Josip govori nespretno.
Ma ne zamjeram. Sjedi, jedimo! Gladni ne mislimo ni ti ni ja.
Josip je ko dijete šutke tamanio jaja, Macika se već posve oporavila.
Ovako, Joža Skitnica kaže nakon doručka baba Kata, živjet ćeš kod mene, i nema rasprave! Ako ne želiš, možeš van pa smrzavaj guzicu na minus deset, ali Macika ostaje kod mene! Jasno?
S tim nije bilo spora, ni njemu ni situaciji. Zimi je u toplome ipak bolje. Trudio se, išao u trgovinu, kuhao, čistio i tako, nakon mjesec-dva, obitelj postane bogatija. Jednog dana Josip donese malog ušatog šteneta s kontejnera, sav blatan i preplašen. Kata psuje obojicu, poznatim slavonskim riječima, ali ga baš ne izbaci. Krenu tako svi skupa u park, šetaju i brbljaju.
A za to vrijeme, dogodilo se još štošta. Kata uvijek pazila, svaku večer izvuče mobitel kad svi zaspu.
Mario, sin pokojne Ande, bio je sklon kladionicama i naravno, došao do velikih dugova. Nije teško pogoditi tko mu je pomogao stari Kamilo, ozbiljan lik, pola kvartovnog kockarskog biznisa mu je pod kapom. Mario popio batina, prodao i stan i vikendicu, i auto, i sve što se prodati dalo samo da pokrije dugove.
Na poslu isto problemi inspekcija za inspekcijom, pa malen savjet da bi se moglo spasiti sve, kad bi se neki ljudi riješili. Mario dobio cipelu i završi na crnoj listi. Jure se potrudio, ipak je on šef inspektorata. Nekad je bilo bolje, ali hajde sad
Stan i vikendica Josipu nisu vraćeni svaki posao ima svoju cijenu. Ali dokumente su mu sredili, uredili mirovinu. Mario je nestao odao se poslovima van Hrvatske i nikad se više nije javio. Kako je završio, nitko ne zna.
Prošla godina dana.
Sjedni, Josipe, trebamo razgovarati, ozbiljna baba Kata.
Što ima, Kata, boli li te što, ili je nešto s djecom?
Da se razumijemo, sin i nevjesta su prihvatili Josipa, pa i drago im je mama i baka više nije sama.
Nije ništa, Tole, ništa ne boli, svi živi i zdravi. Ali moramo srediti naš suživot…
Kako to misliš?
Ovako! Ili ćeš me ženiti ili je vrijeme da prestanemo grijesiti s ovolikim godinama!
Na vjenčanju su bili sin i nevjesta, unuci koji vječito pričaju neki novi jezik, ali Bakinu tortu znaju pojesti kao pravi Hrvati, zatim dvojica u odijelima, jedan s očito političkom facom, drugi s onom banditskom, iako stilski obučen.
Ako idete Zrinjevcem i sretnete jedan neobičan par baku oštrog pogleda, velikog djeda s gustom bradom i toplim očima, za njima siva, već umorna maca i pas s ušima do poda to su vam moji junaci ove pričeA svi su jeli prženi krumpir, rezali tortu, a Macika i štene dijelili mrvice ispod stola, sretni kao mala plemenska obitelj. Kata je gledala oko sebe i prvi put nakon dugo vremena pomislila: možda je sreća baš tako jednostavnatopla soba, prijatelji, netko svoj i netko tko traži tvoje društvo.
Kad se sve smirilo, Josip je šapnuo:
Kata, da nije bilo tebe, još bih pio hladnu vodu na stepenicama. Ovo ovo nisam ni sanjao.
Baba Kata mu stisne ruku, pregrize suzu, i podigne čašu.
Na zdravlje, ljudi moji! Za prošle dane koje više ne možemo vratiti, i za buduće što ih tek izmišljamo dok cvrči krumpir i miaukne Macika!
A vani snijeg tiho zapuhuje, a kroz zamagljeni prozor vidi se kako najmekša svjetlost na svijetu klizi po starom parketu. I dok svijet grabi svojim putevima, u tom stanu, uz prženi krumpir i ganute osmijehe, dogodila se mala, obična čarolija: nitko više nije bio sam.
I tako, u Katinoj bilježnici, podvlači se nova crtaživot uvijek pronađe put, a dobar krumpir još nikoga nije ostavio gladnim ni tužnim.
