Muž je odbio potrošiti svoju plaću na hranu i kućanske troškove

Unatoč tome što već doslovno štedimo na svemu, moj muž je izrazio želju da počne stavljati novac na stranu za stan za dijete. Jučer, čim je sjeo prvi put nakon plaće, on meni saopći, onako odlučno: “Počinjem štedjeti za stan Marku.” A iskreno, to me baš pogodilo, i nije mi bila draga ta njegova odluka. Sad ću ti reći zašto.

Prije više od deset godina, moj Mate je došao iz malog sela kod Gospića u Zagreb radit, da zaradi neku kunu sad euro, znaš. Radi kao građevinar, što nije lagan posao. Prije nego što smo se nas dvoje upoznali, sve što bi zaradio slao je svojoj mami doma, a sebi bi ostavio tek za cigare i autobus. I stalno su mu iz firme govorili: “Mato, štedi malo, kupi nešto svoje!” ali on nije mogao, uvijek sve mami. Ima Mato još dva brata, ali niti jedan nije tako štedljiv prema mami kao on, oni pomognu ali ne daju baš svaki cent.

Kad smo se vjenčali, nastavili smo živjeti u stanu moje mame i bake, u stanu koji stvarno godinama nije vidio ni farbanja, a kamoli renovacije.

U početku je muž bio dobar, nježan, voli me, zadovoljan. Ali kad bi pričao s mojom mamom i bakom, bio bi šutljiv Mislila sam da je to samo stvar navike, da će s vremenom postati opušteniji. Nažalost, stvar se samo pogoršala. Počeo je previše piti, bio je sve drskiji, čak i bezobrazan prema meni i mojoj mami, stalno nešto prigovara oko nedostatka uređenosti u stanu. Sad, realno, najpametnije bi mi bilo da sam ga odmah razvela, ali tad je Mato ustrajao da napravimo dijete. Eh, i moja ljubav i naivnost su me uvjerile da će dijete popraviti stvari zatrudnjela sam i rodila jednog malog Marka.

A umjesto da postane bolje, samo je postalo gore. Počele su gladne godine. Moja trudnička naknada jedva je bila za pelene, iako smo imali zajednički budžet.

Mama mi i dalje iz svoje mizerne mirovine plaća režije, često mi kupi i skupe lijekove jer imam kronične probleme. Od ostatka uspije nešto malo hrane priskrbiti. Baka već godinama štedi vlastitu malu mirovinu za sprovod, ali kad smo pravili svadbu, dala nam je sve što je godinama čuvala.

Mate se nadao da će i njegovi nešto priložiti za svadbu, ali nitko ništa, sve smo platili iz njegove plaće i bakinog grobljanca. Iako smo mogli i skromnije, on je inzistirao da mora biti veselje.

Tijekom sedam godina zajedničkog života, pomagao je mami koliko je mogao. Kuća joj je do temelja obnovljena s njegovim novcem, kupio sve bijele tehnike, svaki put kad bi ona nešto poželjela. A kad smo i mi prolazili kroz krizu, znala sam slučajno pronaći skriveni štek od kojeg bi opet slalo njoj. Stalno smo se svađali oko toga, obećavao mi je da više neće, ali uvijek isto iznova.

Kad je njegova mama umrla, Mato i njegov stariji brat su napravili, po meni, blesavu stvar odreći su se svog dijela kuće najmlađem bratu. Iako je on najmlađi, nije baš ni njemu lako. Znači, Mate je dao silan novac u renovaciju i opremanje maminoj kući, nisi ni svoj uredio, i na kraju ostao bez itičega. Nisam mu uspjela objasniti ni da po zakonu ima pravo na to, ništa nije želio.

Nakon što nam se rodio mali Marko, kao da su ga zamijenili. Postao je bezobrazan prema meni, zategao sa svakim troškom za hranu i stvarčice za dijete a s mamom mojom se stalno svađao. Počeo je ozbiljno piti, sve češće. Ne mogu ga sad ni rastaviti, jer je Marko još mali, a ja sam bolesna i tko zna hoću li ozdravit. Čula sam i glasine da možda ni posla neću imati kad se vratim s porodiljnog. Ukratko, nemam izbora, još uvijek sam vezana uz njega.

On koristi moju slabu situaciju. Manipulira, priča okolo kako on sve nas drži na svojoj grbači i mene i moju mamu i baku. Umoran je, kaže, od financiranja svih nas. A dobro zna da živimo praktično od mamine, bakine i moje plaće imamo zajedničku kasu.

Već smo više puta razgovarali o mogućnosti da skupimo novac i kupimo stan Marku to mi je velika želja. Ali nema šanse; para nemamo. E sad jučer, zamisli, dolazi Mate i kaže da će trećinu svoje plaće spremati, i da svi zajedno moramo stegnuti remen i tko zna koliko godina tako preživljavat. To mi jednostavno nije fer, ne mogu.

I iskreno, s obzirom koliko nam je odnos kvaran, bojim se da uopće ne štedi radi našeg sina nego zbog sebe. Čini mi se da planira potajno skucati novac pa otići, a mi neka ostanemo bez svega.

Rekla sam mu to. A on meni: “I ja se bojim da ćeš me nogirati i izbaciti iz stana jednog dana.” Istina, puno puta sam, kad ne mogu više trpit njegovu grubost, mislila to napraviti. No ne bih to zaista, već samo da prestane biti ružan prema mojoj mami i baki.

Ne znam, draga, ali Mato ne pokazuje ni najmanju želju da se promijeni. Počeo je ozbiljno utjecati na život i mene i mojih najbližih, pretvorio ga je u neku svakodnevnu muku, iz koje ne vidim izlaz.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

twelve − 3 =

Muž je odbio potrošiti svoju plaću na hranu i kućanske troškove
Doi surori… A fost odată ca niciodată două surori. Valentina, cea mare, era frumoasă, de succes, bogată. Zoia, cea mică, alunecase în alcoolism. Despre frumusețea ei, la cei 32 de ani de care povestea pomenește, nu mai era nimic de spus: Zoia semăna mai mult cu o bătrână istovită – slabă, cu fața umflată și vineție, ochii pierduți, părul încâlcit și neîngrijit. Valentina nu putea fi învinuită cu nimic: a încercat tot să-și salveze sora, a cheltuit timp și bani, a dus-o la clinici scumpe, la vrăjitoare, nimic n-a ajutat. I-a cumpărat o garsonieră cochetă, dar a trecut-o pe numele ei, ca Zoia să nu vândă totul pentru băutură. După jumătate de an, în locuință nu mai rămăsese decât o saltea murdară, unde zăcea Zoia aproape de moarte, când Valentina a venit să-și ia rămas bun înainte să plece definitiv peste hotare. Zoia nu avea forță nici să vorbească, doar să deschidă un pic ochii și să vadă printre genele umflate silueta neclară în lumina ferestrei pline de murdărie. La picioare – sticle goale, împărțite cu generozitate de bețivii din cartier. Valentina nu a putut s-o lase acolo să moară, nu și-ar fi iertat niciodată. Ca să-și curețe sufletul, a decis s-o ducă pe Zoia la mătușa Olga, la țară. De mătușa lor știau doar că era sora mamei decedate, care venea uneori cu bunătăți de la țară: dulceață, mere parfumate, ciuperci uscate. Valentina își amintea doar numele satului. Nu fusese chemată la înmormântare, deci probabil mătușa Olga era încă în viață. Cu ajutorul unui prieten, au înfășurat-o pe Zoia într-o pătură, au întins-o pe bancheta din spate și au pornit spre satul Stupăritul. Au găsit satul, au găsit și casa mătușii – doar patru gospodării izolate, atâta tot. Au lăsat-o pe Zoia, banii pentru înmormântare pe masă, cheia de la garsonieră și-au plecat. N-a acceptat măcar un ceai. Mătușa Olga, femeie singură de 68 de ani, a verificat dacă Zoia mai respiră apoi a pus samovarul la foc. Cât a fiert apa, a pregătit în termos un amestec de ierburi uscate și fructe, a pus miere, și a început să o stropească pe Zoia cu ceai cu o linguriță la fiecare jumătate de oră, chiar și noaptea. După trei zile a adăugat și lapte proaspăt de la capra sa, Marta. Apoi supe din legume și găini crescute de ea. După o lună, Zoia s-a putut ridica singură în pat. Iarna, mătușa o ducea cu săniuța la baie, o spăla cu ceaiuri din plante și-i pieptăna părul, care a început să miroasă a vară și a verdeață. Toată dragostea și grija neluată de nimeni până atunci, mătușa Olga le-a pus în Zoia. Cu lingurița, împreună cu infuziile, i-a turnat sufletul ei bun. Clinici scumpe, vrăjitoare – nimic n-a ajutat. Dar bunătatea mătușii a reușit. Zoia a supraviețuit. S-a întremat cu laptele caprei Marta, cu omletele din ouă proaspete și cu aerul curat. Părul ei a devenit lucios, obrajii s-au îmbujorat, și s-a văzut că e o fată frumoasă, cu ochi albaștri. Ușor, a început să o ajute pe mătușă la gospodărie, s-a obișnuit cu viața simplă, a învățat să mulgă capra, să strângă ouăle, să gătească din legumele lor. Viața veche nu și-o mai amintea, îi plăcea cea nouă – curată, de la zero. Vedea răsăritul, nori albi, flori de primăvară. Pe malul pârâului apăreau rațe cu boboci și Zoia le hrănea cu pâine. Între timp, a descoperit că are talent la croșetat – mătușa Olga a învățat-o să facă fețe de masă, apoi au mers la oraș, au cumpărat fire diverse, și Zoia a început să croșeteze șaluri minunate, cu modele uimitoare. Au început să vină comenzi, Zoia câștiga bine. După trei ani, frumoasa Zoia și-a luat mătușa din Stupăritul și împreună, cu economiile adunate și banii din șaluri, au cumpărat o căsuță liniștită lângă marea caldă. În fiecare dimineață capra Marta, adusă cu dubița pe cheltuiala Valentinei, rodea mere din grădină și privea marin la orizont. Iar lângă mare, se scăldau două femei iubite de ea. Și știți ce e cel mai minunat? Povestea este adevărată.