Mama, jutro je sve bilo u redu, počela je kći jecajući, a popodne je netko nazvao Franju.

Renata se vratila kući nemirna, sve joj je bilo kao u magli kao da su se riječi iz njenih usta gubile u zraku. Dan je bio čudan, presijecao se kao rijeka koja zna dva toka. Otišla je obići svoju kćer, Vlahu, u njezin stan u naselju Trešnjevka, i umjesto mirisa kave i smijeha dječjih igračaka, osjetila je neki težak, prašnjav zrak. Stan je bio prevrnut kao džep; igračke razbacane kao sjemenke po podu, jastuci naopačke. Vlaha je sjedila na hladnim pločicama, suznih očiju, kosa joj je padala preko lica kao zastor.

Mama jutro je bilo mirno kao plitki val na Jarunu jecala je a predvečer telefon kao da je bio na vrućem ugljenu. Netko je zvao Franka. Nisam mogla, ali sam podigla sama. Ženski glas, tanak i dalek, šaptao je:

Dragi, još dugo ću čekati? Pitala sam tko je to. S druge strane tišina, a onda škljoc, ostala sam s mrakom u slušalici. Više nitko nije odgovarao. Onda sam pitala Franka, muža svog.

To je bila greška, kriva osoba, odgovarao je blijed, kao da je progutao komad leda.

Vjeruješ li mi? Ja sam ti vjeran!, govorio je, ali oči su mu bježale iz sobe. Spakirao je svoje stare Adidas tenisice, jaknu, i nestao niz stubište.

Renata je obliznula usne, pokušala je umutiti utjehu, riječi su joj klizile kao maslinovo ulje: Možda je stvarno bila zabuna. Događa se, Zagreb je prepun čudnih poziva.

No, sljedeće jutro, Vlaha je zvala opet brže, mekše, strah kao da je pjevao u pozadini. Franek je predao papire za razvod. Rekao je da će otplaćivati kredit za stan stan su podigli u banci, švicarci su još svježi ali tko zna kako će biti. Ako ne plati, Vlaha neće moći pratiti rate, a onda stan klizi iz ruku kao jabuka iz suknje. Franek je rekao da stan ostaje djeci, da su imena već upisana.

Ali Vlaha je nešto čula priča se kao zveckanje novčića: Franekova ljubavnica želi dio stana, pa i njoj treba krov nad glavom; priča se da je trudna, nitko ne zna je li to laž ili zbilja. Kad su se rastali, Franek je obećao podmiriti sve; djeca mu nisu zabranjena, dolazi povremeno, uzima ih u park kod Zrinjevca. Vlaha mu ne brani, ali Itka, ljubavnica, to baš ne podnosi. Franek kao da ponekad najbolje razumije iz treptaja: umoran je od njene trudnoće, kao što se umara od kišnih dana kad ništa ne možeš osušiti na balkonu.

Vlaha ponekad sanja da je Franek samo sjena iza stakla, a Itka samo odraz kišnog prozora sve je to, pomisli, možda samo san koji ima okus metvice i zvuka tramvaja na kišnom kolodvoru.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

4 × 3 =

Mama, jutro je sve bilo u redu, počela je kći jecajući, a popodne je netko nazvao Franju.
BUCURIEA NEAȘTEPTATĂ La catedră, la Academia de Studii, niciun coleg nu ar fi crezut vreodată că soțul Valeriei Ilinițna — respectata noastră doamnă conferențiar și șefă de catedră — este un alcoolic notoriu. Aceasta era drama pe care doar ea o știa, necazul ei cel mai amar, ascuns cu grijă. …Valeria Ilinițna era o profesoară apreciată, cu reputație impecabilă. Toți o considerau o femeie împlinită din toate punctele de vedere. Soțul o întâmpina des în pragul Academiei, ca să meargă acasă împreună (de braț), iar colegele, mai tinere, ofteau admirativ: — Ce norocoasă sunteți, doamna Valeria! Aveți un bărbat statnic, manierat, atent și chipeș… — Ei, nu-mi mai fiți invidioase, fetelor! — răspundea Valeria cu un zâmbet amărui. Doar ea știa ce se întâmplă cu adevărat acasă. Victor, soțul „intelectual”, venea beat turtă. Se târa murdar și cădea la ușă, dormind lemn de beat. Ea îl trăgea înăuntru, îl acoperea cu o pătură de serviciu și revenea la teza ei doctorală. Mereu îi lăsa o cană mare cu apă lângă pat, ca să nu trezească noaptea toată scara cu țipete: — Vali, apă, apă! Dimineața, Valeria călca peste el în drum spre serviciu și semăna în Academie înțelepciune și blândețe. Și tot așa, săptămâni, luni… Uneori, Victor, ca și cum nimic nu s-ar fi întâmplat, stătea curat și lustruit pe treptele Academiei, așteptând-o. La finalul zilei, îi săruta obrazul și o conducea acasă în văzul colegelor care suspinau de încântare. Când treceau pragul casei, Valeria tăcea și-și făcea răzbunarea prin indiferență. Victor nu suporta liniștea apăsătoare, deși cu anii s-a obișnuit. S-au chinuit 28 de ani să fie soț și soție. O iubire la început, apoi totul s-a destrămat ca puful în vânt. Mult timp nu au avut copii, și Valeria a suferit, până l-a născut pe Dima, care a devenit rostul vieții ei. Aveau lipsuri, iar Victor își făcuse un hobby din a-și ascunde sticla de alcool. Valeria a aflat abia mai târziu, când a dat de o sticlă de vodkă pe balcon și a început scandalul, urmat de lacrimi, rugăminți și amenințări, mereu după același scenariu. Anii au trecut, Victor când găsea, când pierdea un serviciu, iar Valeria nu a vrut niciodată să divorțeze — auzea mereu în minte vorbele mamei: — Fata mea, te măriți o dată-n viață! Primul soț e de la Dumnezeu, al doilea… de la diavol. Să fie cum o fi, bărbatul e bărbat și tată copilului. Valeria a renunțat la ideea de a se baza pe el. Singura bucurie i-a rămas Dima, care a tot adus fete acasă până într-o zi când, după o poveste complicată, s-a trezit singură și fără „noră”. Timpul a trecut. Victor a murit, doborât de ciroză. Înainte de a păși spre cele veșnice, i-a cerut Valeriei și fiului iertare, iar la înmormântare ea i-a mărturisit lui Dima: — Aș îndura totul din nou, numai să-l mai am în viață… Asta înseamnă iubirea, dragul meu. Au trecut ani. Valeria a ieșit la pensie, își amintea cu nostalgie cum îi tăia calea Victor pe treptele Academiei. Vine Revelionul. Valeria e singură, cu brad împodobit și platou cu sărmăluțe și salată boeuf. Speră ca măcar Dima să treacă să-i pună masa alături. Bate cineva în ușă. Dincolo de prag: Anei, fosta iubire a lui Dima, cu o fetiță mică de mână. — Vă las, Valeria Ilinițna, pentru o vreme, fiica mea. E și nepoata dumneavoastră… Dimineața, Valeria găsește doar un bilet: „Vă iubesc, doamnă Valeria! La mulți ani! Sărutări. Din partea Annei.” În certificatul copilei scrie: „Veronica Dmitrievna”. „Se duse Vitea, veni Veronika… Asta e bucuria mea neașteptată”, oftează bătrâna. Azi, Veronica intră în clasa întâi, iar Valeria, bunicuță cu normă întreagă, își găsește liniștea în râsul ființei dragi. Dima îi rămâne alături. Iar Anna nu s-a mai întors…