Branka nije živjela. Samo je doživljavala.
Sedamdeset dvije godine, jednosobni stan na periferiji Zagreba, mirovina od koje do dvadesetog u mjesecu ostane tek sitniš. I tišina.
Prije pola godine Ivo je otišao. Ne k drugoj – otišao je zauvijek. Tiho, u snu, nije ni dahnuo. Branka se probudila ujutro, a on već hladan. Ruka mu je ležala na rubu kreveta kao da je htio dohvatiti nešto, ali nije stigao.
Kći Maja doletjela je iz Splita na sprovod, ostala tri dana, ostavila na hladnjaku tablete za tlak i odjurila, dobacivši: „Mama, zovi ako što treba.” Branka nije zvala. A Maja je zvala. Svaka dva tjedna, točno po rasporedu.
– Mama, kako si?
– Dobro.
– Pa dobro. Poljubac.
I tu je cijeli razgovor. Cijela veza. Sav smisao.
Branka je išla u dućan. U ljekarnu. Ponekad u ambulantu, gdje bi joj izmjerili tlak i rekli „samo se ne uzrujavajte”. Nije se uzrujavala. Uopće nije ništa osjećala. Kao namještaj. Kao onaj stari ormar u hodniku što ga je Ivo htio baciti, ali nikad nije stigao.
Toga dana, običnog studenog, s niskim nebom i sitnom kišom, Branka se vraćala iz ambulante. Tlak joj je opet skočio. Liječnica je odmahnula glavom, ispisala još jedan recept. Branka je gurnula papirić u džep i nije ga ni pogledala.
Kod kontejnera za smeće nešto se pomaknulo.
Mačka. Mršava, trobojna, s poderanim uhom. Sjedila je točno na mokrom asfaltu i gledala u Branku. Ne žalobno, ne. Ne moleći. Nego nekako… procjenjujući. Kao da je vagala: je li to ona ili nije?
Branka je prošla pokraj nje.
Mačka je ustala i krenula za njom. Šutke. Nije mjaukala, nije pretrčala naprijed, samo je išla tri koraka iza, poput sjene.
Branka se okrenula pred ulazom.
– Odlazi od mene.
Mačka je sjela. Trepnula je. I ostala sjediti.
Branka se popela na treći kat, zatvorila vrata, upalila kuhalo za vodu. Stala je kraj prozora – dolje, na klupici ispred ulaza, sjedila je ista ona mačka.
Luda neka mačka.
Ujutro je Branka otvorila vrata i umalo se spotaknula. Na otiraču, sklupčana u kuglu, spavala je ta ista mačka. Kako se popela na treći kat – nepoznato. Ali ležala je tako kao da je upravo tu njezino mjesto.
– I što sad s tobom? – upitala je Branka.
Mačka je otvorila jedno oko. I opet ga zatvorila.
Kao da je odgovor bio očit.
Branka je nije pustila unutra. No, točnije, ona je tako mislila.
Samo je iznijela tanjurić s mlijekom. Samo je ostavila vrata odškrinuta jer je bilo zagušljivo – studeni, a radijatori prže kao ludi. I mačka je jednostavno ušla.
Branka je stajala u hodniku i gledala kako ta mršava bezobraznica njuška kut hodnika. Zatim kuhinju. Zatim sobu. I odjednom se zaustavila.
Ivova fotelja. Stara, udubljena, s izlizanim naslonima za ruke. Ona u kojoj je svaku večer sjedio, škljocao daljinskim i govorio: „Branka, vidi što rade.” Branka je pola godine obilazila tu fotelju u luku. Nije mogla ni sjesti u nju, ni izbaciti je. Stajala je kao spomenik. Kao rupa u sobi.
Mačka je skočila. Okrenula se u udubini i legla. Sklupčala se, pokrila nos repom.
I zapredala.
Branki su zadrhtale usne. Htjela je viknuti: „Silazi odande!” Ali grlo joj se steglo, i umjesto vike ispalo je nešto promuklo, nerazgovijetno. Sjela je na kauč i dugo gledala kako mačka spava u fotelji njezina muža.
– Prespavat ćeš, – rekla je Branka hrapavo. – Sutra te izbacim.
Sutra je nije izbacila. Ni prekosutra. Mačka je ostala.
Nazvala ju je Cica.
– Cica, dođi jesti, – govorila je Branka, stavljajući na pod tanjurić.
Cica je jela. I gledala Branku odozdo prema gore onim istim pogledom. Procjenjujućim. Smirenim. Pogledom nekoga tko zna nešto što ti još nisi shvatio.
Nakon tjedan dana Branka je kupila hranu. Najjeftiniju, u žutoj vrećici, na akciji. Stajala je u trgovini za kućne ljubimce i osjećala se idiotkinjom. Prodavačica, djevojka od dvadesetak godina, s ružičastim noktima, upitala je:
– Koja pasmina?
– Nevjerojatna. Nametnula se, – mrmljala je Branka i izašla bez pozdrava.
Onda je kupila posudicu za pijesak. Zatim zdjelicu. Pravu, keramičku, jer je iz tanjurića Cica uvijek prolijevala. Onda grebalicu za stotinu i devedeset kuna, jer je mačka počela derati kut kauča, a kauč je bio jedino što je Branka imala u pristojnom stanju.
„Privremeno”, ponavljala je sebi. „Sve je ovo privremeno.”
Ali život se već mijenjao. Nezamjetno, potajno, kao što voda kleše kamen.
Prije se Branka budila u devet, ležala je i buljila u strop. Sada – u pola osam Cica bi sjela kraj jastuka, gledala je u lice i šutjela. Nije mjaukala. Samo je sjedila i čekala. I od tog šutljivog iščekivanja bilo je nemoguće ne ustati.
Branka je ustajala. Išla u kuhinju. Sipala hranu. Upalila kuhalo. I odjednom bi shvatila da već deset minuta stoji kraj prozora i gleda u dvorište. Samo tako. Ne misleći na tlak, ne misleći na mirovinu, ne misleći na Ivu.
Večeri su postale još zanimljivije. Prije bi Branka upalila televizor – ne da bi gledala, nego da ne bude one mrtve tišine. Glasovi s ekrana ispunjavali su prazninu, i činilo se da nisi sam. Sada bi Cica legla pokraj nje na kauč, uz bedro, i prela. Tiho, ravnomjerno, kao motorčić. I Branka je prvi put nakon pola godine ugasila televizor.
Tišina se pokazala nestrašnom. Tišina s predenjem – to je sasvim drugačija tišina.
Ulwatio ju je da razgovara s mačkom. Ne tepa, ne, Branka nije umjela tepati, ni Maji kad je bila mala. Samo je govorila. Kao s čovjekom.
– Opet tlak sto šezdeset. Doktorica ona, Marina Perić, gleda me kao da sam na odlasku. A možda ću još poživjeti. Inat svima.
Cica je treptala.
– Maja je zvala. Opet svoje: „Mama, kako si?” A kako sam? Nikako. Iako… prije – nikako. A sad… sad ne znam.
Mačka se trljala glavom o njezin dlan. I Branka bi ušutjela, jer bi joj se grlo opet steglo.
Susjeda Tamara Horvat navratila je na kavu, ugledala Cicu i pljesnula rukama:
– Branka! Pa ti si govorila – ni za što, nikada!
– I sad govorim – privremeno je.
– Aha, privremeno, – nasmijala se Tamara, gledajući kako se mačka trlja o Brankine noge. – Imaš hranu na tri mjesta, keramičku zdjelicu i grebalicu. Jako privremeno.
Branka se okrenula prema prozoru da Tamara ne vidi da se smiješi. Prvi put nakon pola godine.
Onda je nazvala Maja. Branka ni sama nije znala zašto je ispričala o mački. Izletjelo je. Možda se htjela podijeliti – prvi put nakon dugo vremena imala je čime dijeliti.
– Mačku si pokupila? – ponovila je Maja. – Pa, bar imaš nešto da radiš, mama.
Nešto da radiš.
Branka je spustila slušalicu i osjetila ljutnju. Pravu, vruću, živu. Ne uvrijeđenost – uvrijeđenost joj je bila poznata, pamučna, bezoblična. Nego ljutnju. Onu od koje hoćeš lupiti šakom o stol i reći: „Pa ti shvaćaš li uopće?!”
U prosincu se sve srušilo.
Cica je počela manje jesti. Prvo Branka nije primijetila – pa, nije pojela, događa se. Onda se nije ni dotaknula hrane. Zdjelica je stajala puna od jutra do večeri, i hrana se sušila u smeđu koru. Cica je ležala u Ivovoj fotelji i gotovo se nije micala. Samo je disala – brzo, plitko, kao da joj nedostaje zraka.
– Hej, – Branka je sčučnula, zavirila mački u oči. – Što je s tobom?
Cica je trepnula. I okrenula njušku prema zidu.
Branki se nešto u nutrini prekinulo.
Nikad prije nije bila kod veterinara. Ivo je u djetinjstvu imao psa, a Branka – ne, nikad, uopće nije razumjela ljude koji vuku životinje po doktorima, troše novac, živce. „Ljudima fali za liječenje”, govorila je nekad. Još ne tako davno.
A sada je stajala u hodniku s nosačem u rukama. Nosač je kupila jučer. Četiri stotine kuna na sniženju – plastični, s oguljenom rešetkom. Gurala je u njega Cicu, a mačka se nije opirala. To je bilo najgore od svega. Prije bi se grebala, izvijala, siktala, a sada je ležala kao krpica i gledala.
Veterinarska ambulanta „Aibolit” na lijevoj obali Save. Mala, tijesna, miriše na lijekove i mokro krzno. Branka je sjedila na plastičnoj stolici, pritiskajući nosač na koljena, i osjećala se kao riba na suhom. Okolo mladi posjetitelji, s čistokrvnim psima, s pahuljastim mačkama u skupim torbama. A ona – umirovljenica u starom kaputu, s oguljenim nosačem u kojem leži nevjerojatna mačka s poderanim uhom.
Veterinar je bio mlad. Skroz dječak, tridesetak godina, u naočalama i plavoj kuti. Zvao se Tomislav Horvat, ali sam je rekao: „Može samo Tomislav.” Pregledao je Cicu, opipao joj trbuh i ušutio. Lice mu se promijenilo.
– Što? – upitala je Branka.
– Treba napraviti ultrazvuk.
Napravio ga je. Dugo je vodio sondom po Cichinom trbuhu, škljocao mišem, mrštio se. Onda se okrenuo prema Branki i progovorio oprezno, kako se govori s onima koje je žao:
– Ima novotvorinu. U trbušnoj šupljini. Treba operacija. Ako se ne napravi – dva, tri mjeseca, možda malo više.
– Koliko će stajati? – upitala je Branka.
– Četiri tisuće kuna. S anestezijom, s postoperativnom njegom.
Branka je kimnula, uzela nosač i izašla.
Četiri tisuće kuna. Njezina mirovina. Cijela. Bez ostatka.
Sjela je na klupu ispred ambulante. Prosinac, hladnoća do kosti, prsti joj se lede. Cica u nosaču – tiha, nepomična, samo oči sjaje kroz rešetku. Gleda. Ne moli, ne žali se, samo gleda.
Branka je izvadila telefon i nazvala Maju. Ton, drugi, treći.
– Mama, na poslu sam, daj brzo.
– Maja, treba mi pomoć. Mački treba operacija. Četiri tisuće kuna.
Tišina. Onda uzdah. I glas od kojeg je Branki postalo hladnije nego od prosinačkog vjetra:
– Mama, ozbiljno sad? Četiri tisuće na lutalicu?
– Nije lutalica. Moja je.
– Mama. To je mačka. Obična mačka. Pa umre, uzmeš drugu. Ima ih puno dvor.
Branka je zatvorila oči. Odjednom je ugledala jasno, kao fotografiju – Ivu u fotelji. Kako prebacuje kanale i govori joj: „Branka, ti si najtvrdoglavija osoba na svijetu. Ako se odlučiš, brda ćeš premjestiti.” Ponavljao je to tako često da se ljutila. A sada bi dala sve da ga opet čuje.
– Mama? Čuješ li?
– Čujem, – rekla je Branka. – Hvala ti, Maja.
I spustila je slušalicu.
Tri dana je razmišljala. Tri dana – to je puno kad netko pokraj tebe umire.
Cica je ležala u fotelji i kopnila. Kao svijeća. Jela je po žličicu. Pila malo. Prestala je presti. Branka je sjedila pokraj nje, na podu, na staroj deki, i gladila mačku po glavi – lagano, vrhovima prstiju.
– Rekla sam – ti si moja. Moja i jesi.
Četvrtog dana Branka je ustala u šest ujutro. Obukla se. Otišla na poštu. Odstajala red za mirovinu – tri babe ispred nje, sve sa svojim računima, sve spore, sve vječne.
Novčanice su ležale u džepu kaputa, i Branka je hodala ulicom, pritišćući ruku uz bok, kao da nosi nešto lomljivo. Na neki način, i jest.
U veterinarskoj ambulanti stavila je novac na pult. Ruke su joj drhtale – od hladnoće ili od straha, nije razaznavala.
– Donijela sam mačku na operaciju.
Tomislav je pogledao novac, pa Branku, pa opet novac. Kimnuo. Nije rekao ništa suvišno. Samo:
– Prognoza je dobra. Ako preživi anesteziju – sve će biti u redu.
Ako.
Branka je sjela u hodniku. Plastična stolica, bijeli zid, miris antiseptika.
Pokušala se sjetiti kad je zadnji put ovako čekala. Sjetila se. Dvadeset godina prije, u rodilištu. Maja je rađala. Branka je sjedila u hodniku – potpuno isto, na stolici, pritiskajući torbu na prsa i čekala. Tada je sve završilo dobro. Zaplakalo je dijete, i svijet je postao drugačiji.
Vrata su se otvorila. Izašla je medicinska sestra – mlada, u zelenom, s umornim očima.
– Vi ste vlasnica trobojne?
– Da, – rekla je Branka i ustala. Noge su joj utrnule, koljena su škripnula.
– Sve je dobro. Operacija je prošla. Vaša mačka je borac.
Branka je kimnula. Nije mogla ništa reći – grlo joj se steglo. Samo je kimala i kimala, i medicinska sestra dotaknula ju je za ruku:
– Hej, je li s vama sve u redu?
– Da. Da. Sve je u redu.
Cicu su iznijeli – obloženu pelenama, pospanu, s obrijanim trbuhom i tankim šavom. Branka je uzela nosač objema rukama, privila ga uz sebe i krenula prema izlazu.
Kod kuće je prvi put stavila mačku na svoj krevet. Na onu stranu gdje je prije spavao Ivo. Cica je ležala na boku, disala ravnomjerno, a šav na njezinu trbuhu ružio se tankim koncem. Branka je legla pokraj nje, stavila dlan na toplo mačje rebro i šapnula:
– Ti si moja.
Cica se oporavljala polako. Prvih dana je ležala, jela po kap, gledala mutnim očima. Onda je počela podizati glavu. A nakon tjedan dana sama je došla do zdjelice i pojela sve. Branka je stajala na vratima kuhinje i gledala kako mačka liže keramičko dno, i mislila: eto, sreća. Glupa, sitna, na četiri šape.
Do veljače Cica je postala stara. Trčala je po stanu kao luda, skidala soljenku sa stola, brusila kandže o grebalicu – i odmah potom o kauč, jer karakter. Branka je grdila, mahala ručnikom, vikala: „Ma kakva si ti zvijer!”
Sama Branka živjela je gotovo na kruhu i krumpiru. Tamara Horvat donosila je svaki drugi dan boršč u tegli ili vrećicu jabuka – „višak, uzmi”. Branka je znala da nikakvog viška nema. Da i Tamara broji svaku kunu. Ali uzimala je. Jer ponos je u redu, ali jesti se mora.
Krajem veljače nazvala je Maja.
– Mama, provjeri karticu. Poslala sam ti. Četiri tisuće kuna.
Branka je zašutjela. Onda:
– Zašto?
– Zato. – Stanka. Duga, teška. – Ti si cijelu mirovinu dala za mačku. I nisi mi rekla. Tamara Horvat je nazvala.
– Tamara… – Branka je zatvorila oči.
– Mama, ne bih trebala takve stvari saznavati od susjede.
Branka je šutjela. Ne zato što se uvrijedila – nego zato što nije mogla izabrati među tisuću riječi ni jednu pravu. I izabrala je najjednostavniju:
– Dođi, Maja. Samo tako. Samo dođi.
Tišina. Sekunda, dvije.
– Doći ću, mama. U subotu.
Branka je spustila slušalicu. Stajala je. Onda sjela u Ivovu fotelju – prvi put otkad je otišao. Samo je sjela. I ništa se nije dogodilo. Samo je udubina na sjedalu bila pomalo prevelika za nju.
Cica je skočila na njezino krilo, zabila čelo u dlan i zapredala – glasno, tako da se vibracija odavala negdje iznutra.
Vani je padao snijeg. Branka je sjedila i gledala. Ne zato što prije nije bilo snijega. Nego zato što ga prije nije primjećivala.
