Lijenčino si, Iva, u suštini ljenčino. 54-godišnji muškarac sjedio je kod kuće u mirovini, a nakon posla čekali su me prijekori i brdo suđa.
Znaš, dugo nikome nisam mogla ovo ispričati. Svi su pitali: „Iva, kako je s Tomislavom?” – a ja sam se smješkala i govorila „odlično, sve super”. Lagala sam, naravno. Sad ću ti reći kako je bilo, bez uljepšavanja, jer mislim da će mi, ako ovo ne izgovorim, ostati kao kamen u meni.
Upoznali smo se na obljetnici moje sestre Tanje, napunila je pedeset. Tomislav je bio gost sa strane njezinog muža – neki prijatelj s posla, nisam ni odmah skužila tko je i zašto je došao. Sjedio je onako reprezentativno, u košulji, sijeda kosa mu lijepo stajala, govorio je samouvjereno. U mojim godinama, znaš i sama, ne dobivaš više dvadeset komplimenata dnevno, a tu prilazi muškarac, toči mi vino, pita me za posao, smije se mojim šalama. Zavrtjelo mi se u glavi, što reći.
Počeli smo se dopisivati, pa se nalaziti. Udvarao je lijepo – restorani, cvijeće, zvao me svake večeri „kako ti je prošao dan, moja draga”. Ja, zaljubljena budala, potpuno sam se rastopila. Nakon mjesec dana – doslovno mjesec dana! – rekao je: „Preseli se k meni, čemu se mučiti”. A u to vrijeme u mom dvosobnom stanu živjela je moja kći Lucija s mužem Ivanom i unukom Markom, koji je imao četiri godine. Pomislila sam – pa dobro, stan je moj, ne ide nigdje, neka mladi žive mirno, danas kupiti stan djeci – to je izvan svake mašte. Mislila sam da činim dobro djelo i za sebe i za njih. Preselila sam se.
Prva tri mjeseca – to je bila bajka. Iskreno. Vodio me u kino, ponekad bi sam skuhao, govorio: „Iva, ti zaslužuješ bolje”. Hvalila sam se svim prijateljicama, pričala – eto, imala sam sreće u starosti, našla sam svog čovjeka. Sad se sjetim i mislim – kako sam bila naivna. Iako, možda i nisam naivna, nego čovjek pred pedeset petu želi vjerovati da još može biti sreće, razumiješ?
A onda se nešto prekinulo. Ne odmah, ne u jednom danu – prikralo se polako, kao voda u podrum. Prvo su bile sitnice. Radim kao prodavačica u trgovini kućanskim potrepštinama – cijeli dan sam na nogama, navečer me leđa bole, noge otiču. Dođem kući, a tamo brdo suđa od jučer i danas, prljava ploča za kuhanje, rublje nesloženo. Kažem – Tomislave, možda bi bar tanjure oprao? A on mi s licem kao da sam ga tražila da mi da bubreg: „Iva, ja sam muškarac, radio sam cijeli dan, imao sam sastanke, pregovore. A ti si žena, tvoja je dužnost dom. Tako me mama odgojila i tako sam navikao.”
Prvo sam mislila – dobro, muškarac u godinama, navike su se stvorile, preživjet ćemo. A onda je krenulo uzlaznom putanjom.
Počeo je primjećivati svaku sitnicu. Juha nije dovoljno slana – „što, ti uopće ne znaš kuhati, nije te majka naučila?”. Košulju sam ispeglala krivo – „imao sam ženu koja je peglala savršeno, a ti ne znaš ništa”. Stalno me uspoređivao s bivšom ženom, i to uvijek na moju štetu: ona je i pospremala bolje, i kuhala ukusnije, i figura joj je bila bolja u mojim godinama. Zamišljaš li kako je to slušati svaki dan?
A onda su krenuli njegovi pogledi i ton. Znaš, postoji razlika – kad je čovjek samo nezadovoljan, i kad te namjerno želi poniziti. Kod Tomislava je bilo ovo drugo. Znao bi me pogledati kad nakon smjene, umorna, u kućnoj haljini stojim za štednjakom i reći: „Pa kakav ti je izgled, prava ljepotica”. Ili onaj klasik – došla bih s posla navečer, oko sedam, padala bih s nogu, a on bi sjedio na kauču s daljinskim i govorio: „Što, opet nisi stigla pospremiti? Lijenčino si, Iva, u suštini lijenčino”. A pritom sam radila cijelo radno vrijeme, dok je on, uzgred budi rečeno, već u mirovini, cijeli dan sjedio kod kuće, samo bi ponekad vodio neke „konzultacije” telefonom.
Najponižavajuće je bilo – suđe. To je postala moja osobna muka. Namjerno, sigurna sam, namjerno je ostavljao svu prljavu posudu za sobom – tanjure, lonce, žlice u sudoperu, kao da pokazuje: eto, vidi, neću ni pomisliti to dirnuti. A ako nisam stigla odmah oprati – počinjao je monolog o tome kakva sam alapača, kako normalne domaćice nemaju takav nered, i da se srami ako bi slučajno netko došao u goste i vidio takav svinjac.
Novac mi nikada nije davao, iako sam se doselila k njemu doslovno s jednim koferom. Namirnice sam kupovala sama, od svoje prodavačke plaće – a plaća je, znaš i sama, olimpijska nije. Pritom je on mogao kupiti sebi novi mobitel ili otići s prijateljima na ribolov, a da ne trepne. A ako bih rekla da mi ovaj mjesec fali za hranu – čula bih odgovor poput „pa što si mislila, nisam se potpisao da te uzdržavam, živi u skladu s mogućnostima”.
Bilo je i riječi koje mi se i dalje vrte po glavi kad se sjetim. Jednom sam ga zamolila da mi pomogne unijeti teške vreće s namirnicama od auta do stana – peti kat, lift nije radio. Rekao je: „Bole me leđa, nisam nosač, sama si smislila kupiti takve torbe”. A leđa su mu, što je karakteristično, savršeno radila kad je odlazio na ribolov s teškom opremom.
Najčudnije je to što je znao biti šarmantan pred ljudima. Dođemo u goste kod njegovih prijatelja – on sav galantan, pruža ruku, govori komplimente: „moja Iva”, „zlatne ruke”, sve to. A čim bi se vrata zatvorila – opet ono ledeno, prezrivo lice. I shvatiš da ti nitko neće vjerovati ako ispričaš, jer svi vide samo tu masku.
Počela sam primjećivati da se i sama počinjem okrivljavati. Mislim – možda sam stvarno loša domaćica, možda se doista ne trudim dovoljno kad on tako reagira. To me najviše plaši kad se sjetim – kako sam brzo počela vjerovati u ono što kaže osoba pored mene, čak i kad je zvučalo suludo i nepravedno. Kao kap po kap, točio je moje samopouzdanje, a ja nisam ni primijetila kako sam ostala bez njega.
Dogodilo se – razboljela sam se, temperatura skoro 38, ležim kao klada. A on hoda po stanu i govori: „Eto, sad tko će kuhati, tko će pospremati, zgodno ti je, naravno, biti bolesna”. Ležala sam i mislila – Bože, zar je to uopće normalno, da čovjek tako razgovara s tobom kad ti je loše?
Moja kći Lucija osjećala je da nešto nije u redu. Zvala bi: „Mama, nekako si tužna zadnje vrijeme, je li sve u redu?” A ja bih se izvlačila – sve je u redu, samo sam umorna s posla. Bilo me sram priznati. Mislila sam – imam pedeset pet godina, odrasla žena, a upala sam u istu priču kao osamnaestogodišnja budala. Tko će to priznati?
Ono što me dokrajčilo – bio je običan dan, došla sam s posla, noge me bole, glava puca. Uđem u kuhinju – a tamo je od doručka ostala tava s mašću, šalice, mrvice po stolu, i Tomislav sjedi u sobi, gleda televiziju. Šutke, bez svađe, samo kažem: „Tomislave, možda bi ti jednom sam oprao za sobom? Tek sam došla s posla, daj mi pet minuta da predahnem”. A on ustane, uđe u kuhinju, pogleda tu tavu, pa mene i kaže – mirno, čak s osmijehom: „Iva, ti si zato tu i živiš. Kuhati, pospremati, služiti dom. Ako ti se to ne sviđa – vrata su otvorena, nitko te ne drži silom”.
I u tom trenutku nešto je u meni kliknulo. Ne suze, ne histerija – samo hladna jasnoća. Shvatila sam: eto, sve je rečeno izravno. Ovdje nisam kao voljena žena, nisam kao partnerica – ovdje sam kao sluškinja koju mogu ponižavati kad god požele, i ona će još biti kriva.
Nisam ništa dokazivala, prepirala se, tražila isprike. Šutke sam otišla u sobu, izvadila kofer – onaj isti s kojim sam došla prije godinu i pol – i počela pakirati stvari. Najprije nije vjerovao, mislio je da se histeriziram, kao i obično, i da ću se za sat vremena smiriti. Onda, kad je vidio da ozbiljno, počeo je izmišljati – „pa dobro, oprosti, nisam se tako izrazio, hajde da razgovaramo”. Ali ja sam za sebe već odlučila. Predugo se gomilalo, previše je rečeno da bi jedna večer sve prekrilo.
Nazvala sam Luciju, rekla – dolazim kući, ispričat ću sve, ne boj se. Ona se, naravno, iznenadila, ali nije postavljala milijun pitanja odmah, samo je rekla: „Mama, dođi, snaći ćemo se”. Zet Ivan čak mi je pomogao unijeti stvari, nije rekao ni riječ prijekora, naprotiv, skuhao je čaj i rekao: „Irina Petrovna, doma ste, i točka”.
Sad, kad je prošlo vrijeme, razmišljam o tih godinu i pol kao o nekom čudnom snu iz kojeg sam se dugo budila. Najgore nije to što se ispostavio takvim čovjekom. Ljudi su različiti, svašta se događa. Najgore je to što sam toliko vremena dopuštala sebi vjerovati da zaslužujem takav odnos. Da sam, odrasla, samostalna žena, odjednom nestala u tuđem mišljenju o sebi toliko da sam zaboravila – imam svoj stan, svoj život, svoju glavu na ramenima.
Ako ti netko iznenada kaže da je ljubav kad te cijene samo zato što kuhaš i pospremaš, a riječi „hvala” i „molim” uopće ne ulaze u rječnik te osobe – bježi. Bježi, čak i ako imaš pedeset pet godina, čak i ako misliš da je kasno početi ispočetka. Nikad nije kasno vratiti se sebi.
Eto, takva je moja ispovijest. Nije najveselija priča, ali je istinita. I znaš što je najvažnije? Nisam prestala voljeti ljubav kao takvu. Samo sad točno znam kakva ne smije biti.
